Napoleon Špaco - Mali Zermo - Vijesti / e-ćakule Split

- Di ste sad? A? Nema vas. Nestali ste. Pobigli ste ka pokisli miši! - vika je moj barba Berislav sav pun sebe.

Cilo vrime je svima punija glavu kako je Ivić jedino rješenje za Hajduka. Kako je bidni barba Tomislav bolestan, onda je logično da to bude neko iz njegove škole. A Špaco je Ivićev učenik. I zato je moj barba Bere skroz procvita od sriće šta su se njegove molbe uslišile.

- Da neki Inter. Da neki Murinjo. Dali smo mu mi u kosti. Tome napuvanome paunu šta misli da je popija svu pamet ovoga svita. Jo kad ga vidin kako ono diže nosinu i šeta uz gol liniju u onoj balonci šta je nikad nije opra, dođe mi da ga ispeskan. A tek kad se svađa sa suciman i priti in posli svake odluke koja mu ne ide u prilog. Ajme svitu koji je to đikan neviđeni - pridružija se barba Beri moj Dida Antiša.

Sad san se mora i ja umišat pa reć didi neke stvari:

- Ali dida, pa nismo igrali protiv toga Intera. Ovo je bija drugi Inter.
- Kako drugi? Pa ima samo jedan Inter. Oni šta ga trenira uncut Murinjo.
- Ali mi smo dida igrali protiv drugoga Intera. Našega Intera.
- Kako to? Naš Inter, pa njihov Inter? Za Gospu blaženu, pa koliko ti Interi ima? Šta nisu mogli smislit neko drugo ime?
- Ovi naš Inter je iz Zaprešića. Zovu ga još “Div iz predgrađa” - pokušava san ja objasnit mome didi Antiši, koji kad malo udre po bilome vinu zaboravi koje su strane svita, a di neće pomišat dva fuzbalska kluba.
- Div, kažeš? Iz predgrađa? Ma baš iz predgrađa? - češka se moj zbunjeni dida po onoj svojoj ćelavoj glavi.
- Je dida. Inter iz Zaprešića. I ne trenira ga Murinjo. Nego Borimir Perković. Murinjo je u Torinu.
- U Torinu? A znan, sad mi se šterika upalila! Ti mi oćeš reć da Torino uopće nije u Hrvatskoj - počeja je pomalo shvaćat moj dida.

Moj van se dida inače strašno razumi u tri stvari.
U drvo.
U vino.
U spizu.
Točno tin redosljedon.
A u pitanju baluna je, ajmo reć, amater.

Kad smo napokon otklonili sve dileme oko zadnje hajdukove pobjede počeja nan je barba Berislav opisivat način rada našega dragoga Stanka Poklepovića od milja prozvanog - Napoleon.

Zapravo dida Antiša je pridložija da ga zovemo Opoleon, jer je Špacino omiljeno vino Opol, ali onda bi nikor moga i promislit kako Špaco voli pit, ali to uopće nije istina.
Moj dida voli pit vino.
Dok Špaco pije samo vodu u koju nakaplje zanemarivo malo vina.
Više radi boje.
I mirisa.

On zna da Hajduka ne može vodit pijančina.
Kako bi to izgledalo da se pojavi na vratima stadiona NK Split i počne tamo tražit igrače Hajduka?

To bi izgledalo ka da je potpuno izgubija busulu. A naš Stanko točno zna šta mu je činit. On ima svoj poseban način na koji vodi momčad, a iz povjerljivih izvora je to za nas sazna naš dobri barba Berislav.

- Poklepović ima odličan sistem pomoću kojega drži cilu momčad u šaku - počeja nan je odavat tajne barba Berislav - On je odma od prvoga dana pripa igrače da će ih za svaki poraz i lošu igru kaznit opširnin predavanjen.
- Kakvin predavanjen? - pitan ja naivno.
- Dvosatnin predavanjen u kojemu bar pola riči neće bit iz našega jezika. Svaka rečenica će imat najmanje šezdeset riči, a u njoj će trećina bit od po najmanje dvadeset slova. Kako su svi naši igrači redon sve načitani intelektualci, oni ga prestanu slušat već posli druge rečenice. Ali ne da se Špaco. On ga melje i melje, objašnjava, ukazuje, ilustrira, potcrtava, naglašava. Ako to slučajno nije dosta onda prelazi na jednosatni razgovor sa svakin posebno. Ukratko, Špaco može pizdit do Sudnjega dana.

- Jebate, ja bi ispalija na živce - javija se dida Antiša koji je pobumbija onu svoju bočicu vina do kraja i već se počeja osvrćat za drugon.
- Pa naravski da bi ispalija. Svaki normalan čovik bi ispalija. Ali Špaco ima jezičinu da je to čudo jedno. Toliko mu je razvijena da svi bižidu od njega ka vrazi. Samo ima u svemu tome i jedna, za našega Poklepovića, olakšavajuća okolnost. On van je judi moji pinkicu zaboravan - reka nan je tiho barba Berislav tu vrhunsku i najstrožije čuvanu tajnu sa Poljuda.

- Zaboravan? - zabezeknija se ja.
- Zaboravan? - zabezeknija se moj dida Antiša koji je pomalo zaplića jezikon.
- Zaboravan? - javija se moj otac koji je upravo doša doma posli faturete u susidovoj garaži.

Barba Bere uvik gušta ka prasac kad svi mi blesimo u njega i jedva čekamo da nan on nešto otkrije.
Zato je kurba napravija pauzu samo da nan vadi mast.
Gleda nas je redon jednoga po jednoga, a onda je napokon nastavija.

- Pazite ljudi. Niko nije savršen. Makar se Špaco po svemu približija velikomen Bonaparti, još uvik nije posta Napoleon. Mislin ono, skroz Napoleon. Sad je ajmo reć napola Napoleon, da se tako izrazin. Za sve je kriva ta njegova zaboravnost. Ne bi je pripisa nikako njegovin godinaman, jer je on i ka dite bija zaboravan, baš ka i dan danas. To su mi rekli judi koji ga znaju od ditinjstva kad su s njin igrali na krpaš. Dakle, da previše ne duljin, ovako van izgleda jedan Špacin trening.

Misto radnje: pomoćni teren na Poljudu.
Vrime radnje: posli marende (dva pjata tripica i neodređena količina vina)
Špaco na centru, a igrači trčkaraju po terenu.

- Ahmade! - viče Špaco.
- Oprostite gospodine Poklepoviću, ali ja sam Anas.
- Anas?
- Da, Anas. Ahmad mi je brat.
- Brat? Tako znači. Blizanac?
- Ne. Mi nismo blizanci.
- Ali ste ipak braća?
- Tako je.
- Odlično Ahmade, zovi Anasa da dođe ovamo.
- Ja sam Anas. Ahmad je tamo. Na drugom kraju terena.
- Pa šta radi tamo? Neka brzo dođe ovamo u vezni red!

Dotrči Ahmad.

- Jesi li ti sinko Ahmad?
- Jesam.
- Vidiš, znao sam. Odmah sam znao da si ti Ahmad. Ti imaš brata, je li?
- Imam.
- A di on igra?
- ????
- Ne znaš di ti brat igra? Pa jebate ko je ovoga doveja u Hajduka?! Brzo tri kruga oko igrališta za kaznu! A vi ostali dobro pogledajte šta se događa onima koji provociraju stručni stožer! Pogledajte kako se Anas sad priznojava zato jer je bija bezobrazan. Ako vi budete bezobrazni onda ću van malo opširnije objasnit genezu ovakvih asocijalnih verbalizacija. Šta ste blenili ka mulci? Ajmo, rad, rad i samo rad!

Kad nan je sve ovo ispriča barba Berislav mi smo morali dat časnu rič da ovo nećemo nikome prinit.

Ovo van je vrhunska tajna sa Poljuda za koju zna samo malo svita. Bidni Špaco malo miša igrače, pa tako Oremuša zove Florin, Rubila zove Škoko, a nikako ne može raspoznat Strinića i Juricu Buljata. Njemu su oni dva skroz isti. Nije čovik kriv. Već smo rekli da je on je bija takvi još od djetinjstva.
Dok je još igra na krpaš.

- I još ću van nešto reć za kraj, ali da ne bi vi slučajno pizdili naokolo jer će nan to ugrozit šampionske ambicije - reka nan je ozbiljnin glason barba Bere.

Mi smo se svi zakleli da ćemo čuvat tajnu sve do Lovrinca ako triba.
- Znate li vi zašto niko ne može ubrat Špacin raspored u igri? - pita je nas neznalice barba Bere.

Mi smo samo tupasto slegli ramenima.

- Zato jer ga ni naši igrači ne razume!

Tekst preuzet sa bloga Nogometni komentari maloga Zerme uz dozvolu autora

ZAGREB – Pacijentu koji je u večernjim satima došao u Kliniku za traumatologiju s ozljedom noge sumnjajući da bi se moglo raditi u prijelomu, na prijemnom su šalteru, prije nego ga je liječnik i pogledao, naplatili 300 kuna »pologa« za usluge koje bi u bolnici tek mogle biti napravljene! Pacijent koji je uz sebe imao zdravstvenu iskaznicu, a uz to je i dopunski osiguran, morao je najprije do bankomata da bi uopće mogao doći do liječnika, iako je svim pacijentima po važećem hrvatskom zakonodavstvu zajamčena besplatna hitna pomoć.

Na prijemnom su mu šalteru izdali potvrdu da je uplatio spomenuti iznos kao »polog za zdravstvene usluge koje će mu biti pružene«. Po izvršenju zdravstvenih usluga, pacijent je, kaže se dalje u potvrdi koju je dobio, dužan doći na obračun troškova liječenja najkasnije u roku od tri dana, te će mu se ispostaviti račun.
Ovakva je praksa uzimanja »predujma« od pacijenata, po riječima Ante Muljačića, ravnatelja Klinike za traumatologiju, uobičajena u toj zdravstvenoj ustanovi.
– Dnevno imamo po 150 pacijenata koji dođu na prvi pregled, a još 300 koji dođu na kontrolu. Ako netko od njih nema uputnice, a nema svježu ozljedu, uzimamo od njega polog. Nakon što se pacijent obradi, i medicinska usluga obavi, izračuna se trošak i pacijentu se vraća razlika – tumači ravnatelj Muljačić.
Prvi se pregled, kaže, plaća skuplje jer se »ne zna hoće li trebati neke skuplje pretrage«, dok se za kontrolu bez uputnice mora ostaviti polog od 200 kuna.
– I danas smo imali četiri do pet takvih slučajeva. Ako to ne napravimo, često se događa da nam pacijent obeća uputnicu, ne donese je, i imamo minus u blagajni – tvrdi ravnatelj Traumatološke klinike, koja se svakodnevno susreće sa hitnim pacijentima.

Iako je očito da je uprava bolnice odlučila na potpuno neprihvatljiv način ekonomizirati poslovanje na račun pacijenata, ravnatelj Muljačić tvrdi da u tome nema ništa sporno, te da se naplata pologa isključivo primjenjuje kod pacijenata koji nisu hitni.
– Polog će platiti samo pacijent koji nema uputnicu, a dođe nam sa ozljedom starijeg datuma koja mu pravi probleme – veli Muljačić, koji primjer pacijenta koji nam se javio ne želi komentirati jer s njim nije upoznat. Uvjeren je da se nije radilo o hitnoći, iako je činjenica da pacijenta prije naplate 300 kuna pologa nitko nije pregledao, niti utvrdio o kakvoj se povredi radi i je li ona hitna ili nije.

Ljerka BRATONJA MARTINOVIĆ
Izvor: Novi List

Kerum poštuje

Evo su mi napali Olivera Dragojevića. Čoviku fali ništo pinez za organizirat koncert u London, Grad je uletija sa 50 iljad euri i sad su svi udrili po Oliveru i Kerumu. Da zašto bismo mi u ovome teškome času pomagali situirane pivače, umisto da damo gladnoj dici, žednoj omladini i rebambivenin penšjunantima. Je, svaka in je na misto, da nije onoga prokletoga ali…
A u to ali skupjen je cili jedan život, cila mladost, miljun pisama, jubav, veselje i radost. Ka ča su Boris, Zdenko Runjić, Toma Bebić, Smoje i Tijardović obilježili ovi grad, udrili mu timbar i učinili nan ga boljin i dražin, tako se i Oliver uspeja na najvišu skalinu i razgalija nas svojin pivanjem. A Oliver ne piva od jučer. Evo je s nama priko 40 godin. I je li tih 40 godin mirita dvi kune po stanovniku? Ma, judi, ne budimo sitničavi. Priznajmo i čuvajmo svoje velikane! Eno su Rusi svojedobno svojin zaslužnin sportašima davali dobre penzije, pazili na njih, slavili ih i častili. Ono ča je u Ameriku Frank Sinatra, to je u nas Oliver. Nismo mi krivi da smo mala zemlja, malo tržište i da naši najveći pivači ne mogu zaradit toliko da in pod stare dane ostane pinez za učinit koncert u London. Znan da Englezi nećedu popadat u nesvist ča in je doša Oliver, ali isto će se tamo čut za Olivera, za Split, za Dalmaciju i Hrvatsku.
Eto, da se obogatin, prvo bi zakuca na vrata onih sportaši koji su mi ulipšali mladost. Stavija bi ništo pinez u kuvertu, zagrlija bi dotičnoga, dâ mu pineze i reka: “Ovo je samo sitna nadoknada za sve ono lipo ča si mi u životu pružija.” Ma ko more zaboravit ono vrime kad san otvorenih just gleda bravure Jure Jerkovića, Hlevnjaka i Nadoveze, uživa u Cuzzijevim šprintevima i Žungulovim golovima. 
Je, već vas čujen: “Tvoji pinezi, tvoja volja, ali ovde Kerum daje naše!” A ja ću bit fin, pa van neću odgovorit: “Kako van nije neugodno da Kerum ima puno veći senzibilitet za Split i tradiciju od vas velikih Splićani?”

Milinović mudruje

Evo se pokušavan sitit koga od onih koji su nan u ovih 20 godin zagorčavali život svojon bahatošću, primitivizmom i istupima u kojima je logiku i pristojnost zaminila isključivo gola politička moć. Nastupali su na televiziju ka ministri, načelnici i tajnici, gledali nas u oči i lagali nan, a usput nas uvjeravali da smo svi mi najobičniji kreteni. Ko bi ih se svih sitija. Canjuga, Mihanović, Vukić, Krpina, Bitanga, Zdenka Babić, Brozović, Tolj, Girardi, Mateša… Ma, ko će ih se svih sitit. A od ovih novih, tu su nepoderivi Hebrang i mlada nada Milinović.
Na Hebranga ne triba trošit riči, jer on je, nakon ča je pokaza razumijevanje za ustaškog zločinca Šakića, posta i osta civilizacijska sramota. Evo nan se sad nameće gospodin Milinović. A lipo san sebi reka: “Ne gledaj Otvoreno! Samo ćeš se iznervirat, a ništa pametnoga nećeš čut.” Vrag mi ni dâ mira i gleda san nastup Stazića, Milinovića i MUP-ovca Borovca. Neću o sadržaju, nego o formi. Stazić počne govorit, a Milinović mu upadne u rič i pet minuti mlije bez prestanka. Umisto da ga zaustavi, voditelj Togonal ga blaženo sluša. Pa tako pet puti. Kad napokon Stazić dođe do riči i upita Milinovića di mu je ta borba protiv korupcije bila pri šest miseci, ovi mu govori da se ne triba vraćat u prošlost, jer da ni on njega ne pita za zločine komunista čiji je Stazić sljednik. I to nan je ministar?! Je, narod ga je izabra.
I opet će, ako bude sreće.

Ivan luduje

Upada mi Ivan u sobu i govori:
- Baš san ti tužan. Sad san bija s jednin igračen Mosora i govori mi da to šta RNK Split čini, da je to jadno i žalosno. Kune mi se da je Split platija sto iljad Mosoru za neriješeno u Žrnovnici. Da Split plaća i zove sve živo. Predsjednike, suce, igrače… Imaju pinez i na silu želu uć u Prvu ligu.
- Čekaj, ja san ih nikidan gleda protiv Pomorca. Igrali su izvrsno i dobili 2:0. Ne virujen da bi in Pomorac proda utakmicu, jer su i sami kandidati za Prvu ligu. A bi li to meni ti igrač Mosora potvrdija?
- Ne znan, pitat ću ga, ali kad san to čuja, baš san se rastužija. Znan da ti voliš Splita, a i ja mu se veselin, pa mi ne bi bilo drago…
- Dobro, onda neću ništa pisat dok mi to čovik ne potvrdi. A ako mi i potvrdi, odma ću, ka pravi novinar, zvat splitovce da čujen njihovu stranu.
- Ka da su ludi pa će ti ić potvrdit da kupuju utakmice.
- A onda ništa.

Mesić kumuje

Drag mi je Mesić. A di mi neće bit drag kad bi mi iz njegovoga ureda svaki put čestitali Novu godinu. Ja je njemu nisan nikad čestita. Ne zato ča san bezobrazan, nego zato ča san ja sve to čuva za posli. Kad Mesić više ne bude predsjednik. I kad ga svi zaboravu. Onda ću mu ja čestitat i zafalit ča nan je svima drža glavu poviše vode. Pa kad uskoro počne primat ukupno 20 čestitki, onda će svaku dugo privrćat po rukama i svaku će registrirat, a ne ka dosad, kad su mu čestitke lopaton ubacivali u radnu sobu. A lipe slike? Mesić ka Dida Mraz šeta po sobi, a one bile čestitke mu sežu do kolina. Bar da je raspisa natječaj. Onda zatvori oči, itne se na prsi, pruži ruku i iz one mase izvuče jednu čestitku. I onda mu dotični iduću godinu bude savjetnik. Recimo, za medije. 
Ma, mrvu me ponila situacija, a skroz san drugo mislija pisat. Nikidan gledan Dnevnik, a ono Mesić. Bija je na niki sajam, novinari ga pratu, snimaju i uzimaju izjave. A ča je najsmišnije, on se namistija ka da je još uvik predsjednik i počeja govorit. A još je smišnije da je Dnevnik te izjave objavija. Tija san reć da u demokratstkin zemljama, kad ti prođe mandat, onda više nisi predsjednik. I nije to za šalu, nego je baš sve gotovo, i to najozbiljnije gotovo. Pa se više ništa ne pita bivšega predsjednika. Ajde, čovik se javi dva puta na godinu, i to ako je koja ratna proslava ili ako ima izbit nuklearni rat. A u nas - danas mu završija mandat, a on do pet dan vodi glavnu rič u Dnevnik.
Ma, razumin ja i Televiziju. To ona čini po inerciji.

Špirko tuguje
Pri misec dan smo seli u Grašino auto, Grašo vozi, Špirko do njega, a Eli i ja po krmi. Išli smo u Kaštila na obid. Došli tamo, kiša stala, Špirko uzimlje lumbrelu, a Grašo mu govori: “Ostavi je u auto, tamo ćeš je zaboravit.” Nije ga posluša. Stali smo tri ure, blagovali, guštali, seli smo u auto i polako put Splita. Došli smo blizu Solina, a Špirko zaviče: “Lumbrela!” Zaboravija je u restoran. Mi se stali smijat, a Špirko počeja kukat: “Judi, to nije obična lumbrela! Da san za nju 150 marak, 30 je godin iman. Ne bi cilu noć zaspa da ostanen bez nje.” Okrenili smo se i vratili u restoran. Špirko je naša, stavija u krilo i nije je pušta do Splita. U životu nisan vidija takvu vezanost za lumbrelu. Pofalili smo ga. Drugi svit drži pasa, mačku, papigu, kornjaču, i oko njih ima puste obaveze. Narani ih, prošetaj, peri, vodi u veterinara… A Špirko oko lumbrele nema velike zajebancije. Jedino je posli upotrebe ima osušit fenon i stavit u navlaku.
Pri niki dan smo se opet našli. Opet smo išli u Kaštila, opet je Špirko uzeja lumbrelu, ali je ovi put nije nosija u restoran. Kad smo se vratili u Split, iskrcali smo se i svak svojoj kući. Do pet minuti zove me Grašo da je Špirku ostala lumbrela u auto. Zoven Špirka i govorin mu za lumbrelu, a on zanimija. Ujutro me zove i govori da je bez auta pa ako bismo mogli skočit do Graše po lumbrelu. Ja san mu reka da zove Elija, pa neka se Eli dogovori s Grašon pa ćemo nas dva skočit po lumbrelu tamo di Eli reče da je Grašo reka. A ako Grašo ne bude naša zajednički jezik s Elijen, da uvik ja mogu sredit priko Marija Bakote prijem kod Graše. Još san deset minuti razrađiva razne kombinacije, a onda me je Špirko jidno prikinija: “Ajde u kurac, cili ćeš mi mobitel išćićat. Doć će me račun više od lumbrele.”
Ima bit da se sad veza za mobitel.

Jere putuje

Nije zalud moj Jere Dumanić u Ameriku završija najteži fakultet od biznisa. Ništa mu ne more uteć. Bija je na skijanje u Austriju, ali on radi i kad je na odmoru. Drugi bi vozija, platija cestarinu, doša doma i sve zaboravija, a on je učinija cilu studiju. Evo van je:
Austrijanci naplaćuju vinjetu za 10 dan 7,90 eura i možeš se po ciloj Austriji vrtit koliko god oćeš po miljun kilometri autoceste. Slovenci vinjetu za sedan dan naplaćuju 15 euri za onih gubavih 20 kilometri autoputa. Ako ideš na skijanje, a to je u pravilu sedan noćenja i osan dan, onda za još oni jedan dan tribaš kupit novu vinjetu od 15 euri. Evo, da budemo potpuno fer, kad dođeš u Hrvatsku, od granice do Splita moraš platit još 21 eur. Plus još toliko od Splita do granice. Je skupo, ali se bar voziš po pravome autoputu. I sad, ko je pizda? Austrijanci koji prodaju vinjetu za deset umisto za sedan dan pa in tako pobignu oni skijaši, Slovenci koji su zajebali cilu Evropu, ili mi Hrvati koji naplaćujemo najskuplji kilometar u regiji? Šta ideš južnije, sve bolji matematičari!
I ekonomisti, Jere moj! Jer oni glupi Nijemci uopće ne naplaćuju cestarinu i evo će svaki čas bankrotirat.

Tekst preuzet sa portala Novi List uz dozvolu autora i uredništva

Piše: Insulano

Kako svaki mladoskočić posli četiri razreda puške skule Morko se mogo ćapat motike i postat težok, ili kroka i bavit se ribaršćinon.
Mogo je vaziest mlačić, ako bi ga meštar vaze, i lavrat ko marangun u stolariji ili u bačvariji za učit se činit barile, vridice, maštile ikaratile, a mogo je puoć i za kalafota i vartit se na škieru oko brodih,
ili puoć u postolariju ili u kovočnicu.

Morkotov ćaća je bi ribor pok se i mlodi Morko, šnjin, poče kruto rano ustavot za vozit na vesla u levutu do riborskih poštih, potiezat migavicu
s krokuon za ujot dvi-tri kašete ribe i donit hi na peškariju.  Zimi su se nojveće lovile velike i mole gire, a ako bi ujoli koju lignju, triju,
pirka ili koju veću i boju ribu, girori su hi uvik stavili napose u kašetu za prodat onima ča su imali kojin šuold veće od težocih, a tuo je bi
targovac, meštar od skule, poteštot i tajnik u općini ili kojin mišćanin ča se vroti iz Amerike.

fabrika - Prije ili neposredno poslije WW I stalni namještenici i radnici fabrike.
Morko (Ćara) je onaj u najgornjem redu prvi s lijeva. 

Fabrika je danas “mrtvac” , samo se čeka da se krov i dimnjak uruše sami od sebe...

Družina bi meju sobon dilila gire na stogčiće i tuo tako da bi hi jedon giror nastojo razdilit bez balonce da bude isto girih u svakemu dilu,
a drugi, ča ni smi gledot razdiljenu ribu, bidu pitali: “ Komu ovin stogčić?” i svaki drug bi tako dobi svuoj dil.
Gospodor levuta i migavice bi vaze polovicu od prodone ribe, a ostalo bi razdili družini koliko je imo i kako je zno.
Zimi od migavice, a i liti od litnje mriže ča je lovila sardele, minćune, šnjure, skuše i lokorde tieško se hronila fameja. Kad se ne bi mogla prodat
riba u mistu žene bidu s kašeton na glovi išle po selima i ako ne bidu mogle prodat ribu za pineze, minjali su je za uje, vino ili zieje.

Makina za zatvaranje kutija sardina- Aparat kojim su se pritiskali poklopci na kutiju, a onda su Ćara i ostali
sa šaldadurom (lemilicom) lemili (šaldavali) kutije da budu hermetički
zatvorene.

Malomišćani su imali sriću, jerbo je u mistu bila fabrika sardinih ča bi kupila svu frišku ribu po noći ujotu, a koju su barkieri iskarcovali iz
lojdih.  Žene su solile i frigole sardele, a somo moli broj muških je lavro u fabriki.  U to vrime ni bilo modiernih makinih pok su muški
šaldovali škatule u kojima su bile frigone sardele.  Morko je bi žvelat uruke, a fabrika je ploćala radnike po šaldonima škatulima i Morko je
uvik dobivo malo veće šuoldih nego drugi..

Photo: ANDRO DAMJANIĆ, dugogodišnji fotoreporter SD i umjetnik fotograf.
Slikano u rano maglovito jutro, sunce tek izašlo, kada su ribari došli
i ispred fabrike da istovare ribu (srdele).  Slika je jedinstvena i u
originalu stvarno impresivna. 

Na don sviete One 1914. zazvonila su sva zvona u obedvi crikve u mistu i tako su malomišćani doznali da je njihova veliko carevina Auštro-Ugarska
navistila rat Srbiji, a i Čornoj Gori.  I tako je austrougarski soldat Morko dospi s nikoliko Dalmatinoc u Čornu Goru.
Ni Morko ni oni nisu itili izgubit glovu za Cara i za Dom i prijateji su se dogovorili da ćedu se, parvuon prilikon, pridat čarnoguorskin
vojnicima s kojima su se mogli razumit. Tako su i učinili i oni su postali čarnoguorski zarobjenici.

soldati - Originalna slika III Ersatzkompagnie.

Zarobjenike nisu lipo dočekoli, jerbo dreto-šćeto su jin rekli:
“Što ste jeli, jeli, što ste pili,pili, pozdravite oca i majku!”
Ko se ne bi na take riči pristraši i pomisli na nojgore, a Morko je poče
marmotat: “Guospe moja, svieti križu nosit ću te cilu nuoć u velu šetemonu, somo u kalcete okolo svih šiest siel!”, a kad ga je čarnoguorski vojnik
zapito “Što to mrmljaš” Morko je nastavi zazivat za pomoć sve sviece i svetice božje, koje su mu u temu tieškemu momientu duošle napamet.  Kad su
zarobjenici rekli čarnoguorcima uokle su, da su oni mobilizironi i da su i oni kuontra Auštrougarske, da su ribori i težoci i da hi čekodu doma
fameje, čarnoguorci već nisu bili tako grubi prema njima. Ča su sve u zarobjeništvu priživili ne more stat u ovu štoriju.

soldati - jugoslavenska vojska

Carevina se poza parvie sviske gvere raspala , a Morko se vroti doma i poslin ratnih don, vroti se epeta ribašćini i šaldaduru u
fabriki sardinih u novoj daržavi ča se sad zvola daržava Srbih, Harvotih i Slovienoc, a poslin Krajevina Jugoslavija.
Kako priliči, oženi se i svoju ženu zvo “moja golubica”, a ona njega “muoj golube” i lipo se gledoli, bez dicie, sve dok hi ni smart
rastavila.

kad je bilo puno ribe bile bi angažirane sve žene iz mjesta i okolice da
obrađuju srdele kojima su se najprije rezale glave i čištile, zatim kuhale,
pa stavljale u ulje i u kutije da bi onda kutije bile zelemljene.  Eh, to
su bile sardine!

Piše: Stanislav Blagec

Je li rad muka i prokletstvo („…u znoju svojeg lica jest ćeš svoj kruh…“) ili bismo u njemu trebali pronaći „smisao“ („…ukupnost vrijednosti i svrhe“)? Možda je za nekoga tko šalje izvješća za dnevne novine s dalekih egzotičnih destinacija to vrlo „smislen“ (i dobro plaćen) posao, a nalazi li smisla u svom poslu netko tko mora zgrbljen rintati u kakvom pogonu (ili što već) trebali bismo pitati dotičnu osobu.

Trebamo li očekivati od posla da nas učini sretnima? Da bude dio našeg identiteta? Da ga obavljamo s veseljem i da jedva čekamo da mu se opet vratimo? Mnogi bi danas potvrdno odgovorili na ta pitanja, a možda dio muke koju također mnogi osjećaju kad ujutro odlaze na radno mjesto proizlazi upravo iz raširenog vjerovanja da uistinu postoji posao koji bismo toliko voljeli raditi da ga zapravo na kraju i ne bismo smatrali poslom.

Kao i kad se radi o muško-ženskim odnosima, zaljubljenosti kao idealu i nesretnim brakovima u kojima više nema „ljubavi“ pa više nemaju „smisla“, i kad je rad i naš odnos prema njemu u pitanju, stvari su uvelike izmistificirane. Naime, ljudi su, kad je ovo prvo u pitanju, tom području života drugačije pristupali i drugačije ga doživljavali prije pojave holivudskih filmova, prije romantizma ili prije pojave trubadurske poezije. Zaljubljenost nije bila priželjkivano stanje niti se očekivalo da se muž i žena „vole“ u onom smislu u kojem to danas shvaćamo (otprilike, da stalno „osjećaju ljubav“).

Tijekom stoljeća mijenjao se i odnos prema radu, radnom mjestu, profesiji, zvanju, pozivu. Najumniji ljudi antike, primjerice Aristotel, fizički rad smatrali su nečim što nije dostojno slobodnog čovjeka, dakle nečim što je pripadajuće ne-ljudskom svijetu robova i životinja. Priča se i da je neki rimski patricij jednom pao u nesvijest kad je ugledao roba kako kopa kanal. Cijenila se dokolica, rad nije bio za prave ljude. U dokolici se moglo posvetiti razmišljanju i stvaranju. Ideal je bio plandovanje.

Zatim doživljavanje rada kao prokletstva zbog grijeha praroditelja. Evo što sam pronašao na jednoj katoličkoj stranici: „Nakon grijeha prvih ljudi u zemaljskom raju, stigla ih je Božja kazna: ‘U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje si uzet bio – prah si, u prah ćeš se vratiti’ (Pos 3,19). S pravom se može reći da sve tegobe, svi napori i žrtve zemaljskog života Bog skuplja u jednu riječ: Znoj! Od trenutka prvog grijeha pa do svršetka svijeta Adamova djeca znojit će se u brojnim i teškim životnim borbama. Ljudskim znojem oblivene su stare egipatske piramide i mnoge druge čudesne građevine starih vremena. Svaki kamen nakvašen je znojem milijuna robova i tako stoljećima sve do naših dana. Znoje se radnici u tvornicama, u dubokim rudarskim oknima, poljodjelci na polju, u vinogradima, na oranicama, voćnjacima“. Rad je muka i Božja kazna.

Kršćanski veliki narativ, barem što se tiče Knjige postanka, ne ostavlja baš prostora za optimizam kad je u pitanju traženje smisla i zadovoljstva u radu. Pa kako je onda došlo do toga da se mnogi od nas pitaju „što bi u životu trebali raditi“ i „koji je naš pravi posao“, kako je došlo do toga da posao koji obavljamo mrzimo i vjerujemo da negdje postoji neki koji bismo voljeli? Jasno je da ovdje ne nudim definitivne odgovore, ali, stvari su se, izgleda, počele mijenjati negdje u doba renesanse/reformacije pa naovamo kad se praktični rad malo pomalo počeo cijeniti, barem u nekim dijelovima svijeta (Zapadna Europa i kasnije Sjednjene Države).

Evo što o tome piše Alain de Botton u svojoj knjizi Radosti i jadi rada (SysPrint, 2009.), a vezano uz, tijekom povijesti, suprotstavljene pristupe radu u okviru protestantizma i katoličanstva: „U katoličkoj dogmi definicija plemenitog rada uglavnom se ograničava na onaj koji obavljaju svećenici u slavu Boga, a praktični i komercijalni rad degradiran je na najnižu kategoriju nepovezanu s iskazivanjem bilo kakvih specifičnih kršćanskih vrlina. Za razliku od toga, protestantski pogled na svijet razvijen tijekom šesnaestog stoljeća pokušao je uzvisiti vrijednost svakodnevnih zadaća, iznoseći tezu da mnoge naizgled nevažne aktivnosti omogućuju onima koji ih obavljaju da putem njih izraze vrline svoje duše. U takvoj paradigmi, poniznost, mudrost, poštovanje i dobrota mogu se prakticirati i u dućanu, i to ništa manje iskreno nego u samostanu. Spasenje se može postići na razini svakodnevnog života, a ne samo u velikim, posvećenim trenucima koje privilegira katoličanstvo. Metenje dvorišta i slaganje rublja u ormar mogu biti tijesno povezani s najvažnijim temama postojanja“.

Ovo me pomalo podsjeća na u katoličanstvu dugo vremena podrazumijevanju zamisao da su oni koji se odluče na svećeničko/redovničko zvanje i celibat, koji osjete „poziv“, nekako „svetiji“ od laika/oženjenih, a od čega se, koliko pratim, ipak u velikoj mjeri odustalo; naime, danas se od teologa može čuti da se u bilo kojem „stanju“ na putu posvećenja može biti sasvim dobar vjernik katolik, ravnopravan „profesionalcima“. Rekao bih da se sličan pomak tijekom novoga vijeka dogodio i kad je odnos prema radu u pitanju pa mi se čini – ispravite me ako griješim – da je došlo do približavanja protestantskim nazorima. Ali, protestanti su ipak dobrano potegnuli kad je posao u pitanju pa je na temelju famozne protestantske radne etike izgrađen, primjerice, cijeli američki imperij.

I u Zapadnoj Europi tijekom osamnaestog stoljeća buržoazija je sasvim okrenula leđa Aristotelu i stihovima iz Knjige postanka. Alain de Botton: „…zadovoljstva koja je grčki filozof poistovjetio s dokolicom sada su bila pripisana sferi rada, dok je zadaćama lišenim financijske nagrade oduzet svaki smisao te su degradirane na nasumično amatersko prtljanje. Najednom se počelo činiti nemogućim da čovjek može biti sretan i dokon, baš kao što je nekoć bilo nevjerojatno da onaj tko radi može biti čovjek“.

Vidite? Buržujski filozofi okrenuli su Aristotela naglavačke, a protestantski teolozi od rada (i štednje) načinili su vrlinu nad vrlinama, proširujući pojam „poziva“ i na profana zanimanja.  I doista, prihvati li se ovakvo gledište, čovjek se može uvjeriti da je svaki posao koji obavlja istinski vrijedan pa u Americi možete sresti portire, taksiste, čistače ulica, radnice u praonicama rublja itd. koji maestralno i predano obavljaju svoje poslove jer ih doživljavaju kao svoj „poziv“.

Sad vam je jasnije i zašto se neke naše posve sekularne novine svako toliko moralizatorski, kao da te članke piše neki kalvinistički pastor, zgražaju nad „lijenošću“ (a to je smrtni grijeh!) naših radnika/profesora, zašto se upire prstom u vazda prepune tarace na kojima se besposleno ispija kava itd. Jasno je, novine promoviraju upravo tu protestantsko-buržujsku paradigmu pristupa radu i stavljaju je na nos narodu koji nema protestantsko-buržujski mentalni sklop. Niti će ga ikad razviti.

Napisao: Stanislav Blagec

Jučer je u prostoru Info zone na Šperunu “Mensa” organizirala još jedno testiranje inteligencije Splićana. Sunčano subotnje jutro, koje je nastupilo nakon dugotrajne kišne depresije, razlog je, valjda, što su se u prvoj jutarnjoj grupi za testiranje moždanih vijuga prijavila tek dva mladića.

Jedan je malo stidljivo stajao po strani, dok je drugi na mobitel nekome objašnjavao kako su razni prijatelji obećali doći, ali očito im se nije dalo provjeravati pamet na samom početku tako lijepog dana.

Do kraja testiranja u 15 sati ukupno se pojavilo samo osam ljudi, od čega je čak četvero prošlo prag za upis u “Mensu”. Inače, “Mensa” u Hrvatskoj se regionalizirala pa će tako na području naše regije testiranje obavljati “Mensa Dalmacije”.

Njezin predsjednik Dubravko Mitrović kaže kako su uspostavili dobru suradnju s Info zonom te da će se ubuduće organizirati oko šest ili sedam testiranja na godinu u ovim prostorijama.

Ujedno, hrvatska “Mensa”, kao krovna organizacija na nacionalnoj razini, postala je punopravna članica međunarodne “Mense”. Mitrović objašnjava kako će po cijeloj Hrvatskoj regionalni ogranci “Mense” učestalije provoditi testiranja, čak i po manjim mjestima, što do sada nije bio slučaj.
Šesti smo na svijetu

- Cilj nam je potaknuti što više ljudi da oprobaju svoje sposobnosti, a ujedno želimo idućih godina dobiti što više članova. Kada bismo skupili još oko tisuću članova, pa da nas ukupno bude 1700, tada bi Hrvatska bila na prvome mjestu u svijetu po broju članova Mense u odnosu na broj stanovnika. Sada smo po tom kriteriju na šestome mjestu u svijetu - kaže on.

Oni koji prijeđu prag od 131 IQ na testu i uđu u “Mansu”, moći će dolaziti u Info zonu, gdje ih čekaju njihovi kolege po natprosječnom koeficijentu inteligencije.

Što će tamo inteligentno raditi?

- Već sad imamo razne SIG-ove. To su grupe formirane od naših članova koji imaju interes za pojedine stvari. Tako imamo SIG-ove enigmatike, mora, piva, fotografije i slika. Osniva se SIG astronomije, a tko želi, može, recimo, osnovati i SIG šaha… - kaže Mitrović koji napominje kako su lažne informacije da se “Mensini” testovi mogu naći na internetu.

To su samo ogledni primjerci, a ne pravi testovi, objašnjava Dubravko Mitrović i dodaje kako nisu mogli spustiti cijenu testiranja koja iznosi 100 kuna jer moraju plaćati psihologe, a testove unajmljuju od međunarodne “Mense”.

Sandi Vidulić
Izvor: Slobodna Dalmacija

Piše: Ponoćna strina

Što znači da sam se opako dobro zabavila. Ovo je moj prvi 3D film.
(Sva sreća da to čudo u Jugi nismo imali. Jer svaki je drugi film bio ratni, a pola tih je zpaočinjalo zahuktalom parnom lokomotivom koja grmi sto na sat prema neslutećim nama koji smo se taman zavalili u drvena sjedala i blaženo žvakali kokice. Pa tikove i treskavice bismo dobili.)

Natrag na Avatar. Uvjeti za početak infantilne regresije stekli su se. Nataknuh te naočale, da bi mi se u prvih pet sekundi neko okruglo crveno čudo zaletjelo u nos. Bila je to pobješnjela točka na “i” koja se netom otela svojem izvorniku te me natjerala da, u strahu i panici, rukama pokrijem glavu – zašto se nas, bezazlenu publiku, gađa paradajzima? Jesmo mi zato dali četres kuna za kartu plus dodatne keke za kokice i jaako, jaaaako skupu običnu vodu?!

(Za njih mogu popit viski na šanku u susjedstvu, pobogu. Pod pretpostavkom da pijem viski i da pijem na šanku.)

Spojleri na hrpici.
Animacija je vrhunska, naravno, i sva ona velika živina je da se smrzneš.

Prvo imate neke meganosoroge s balvanom ispred, onakvim kakvog ima mlat - ti kad navrate s tim čekićem na nosu, u stanju su džunglu rasturiti, a di neće svakog junaka koji nije glavni.

Onda imate nekog ogromnog tamnosmeđeg gigaštakora koji je veći od tih meganosoroga koji su se uredno ukakali kad su ga vidjeli. Taj je valjda kralj džungle. I on je u stanju razbit sve junake osim glavnog.

Pa imaš neke čopore doga na drogama. I konje koji su konjoidni, samo još veći.

Pa onda imaš opasne turboptice koje moraš pripitomit te tako dokazat da si pravo humanoidno muško. Ako humanoidno muško ima 3 metra plus rep, onda ptica brat bratu ima jedno pet-šest metara u promjeru.

A ima i ptica-ferrari (mislim plamenih boja i iber-performansi) koju pak nitko nije uspješno pripitomio nakon pračukndeda glavne junakinje u njegova davna vremena. I tu pticu-ferari pripitomit će glavni junak u strašnom času te tako preokrenuti tijek povijesti, pogodili ste. (Kaj onda imate uopće ić gledat, puknut ćete šezdeset kn, a teška su vremena… karta, kokice, sok...)

A biljke su posebna priča: maslačci i maćuhice na steroidima i svaka ima svoj light show. Disco time.

Vojna pješadija - ko transformersi. Znate one aute što se pretvaraju u velikog robota s metalnim rukama, nogama, gore imaju onu kabinicu u koju se smjesti čovjek i može zaglumit hrabrog ratnika sos čelična muda.

Helikopteri izgledaju ko da nose velike bicikle na leđima, uopće mi nije jasno zašto. A vojni svemirski brodovi izgledaju ko ruske podmornice na nebu. Nemrete se ne zabavljat.

Postoji, međutim, trenutak kad ta željeznarija napravi genocid među plavim humanoidnim pučanstvom. Oni počnu plakat pa tako počeh i ja lit suze ispod 3d naočala. Uživjeh se ko moja stara u meksičke sapunice. Sva sreća, u kinu je bio mrak pa je bruka bila minimalna.

Film izvrsno drži pažnju. Skoro tri sata, a prošlo u trenu. Zabavljala sam se ko prava trinaestogodišnjakinja. U koju sam se transformirala...jer ne vidim što bi odrasli ljudi gledali u tom filmu.

Klišeizirani likovi – crno bijeli, totalno - gramzivi kapitalist koji se želi dokopati novog elementa znakovitog naziva „unobtainium“, oh, mora li sve biti tako doslovo…

Surovi vojni zapovjednik, humana znanstvenica britkog uma i jezika, pa nigdje neke nijanse, dobri i dragi humanoidni urođenici. Jesu malo nadrkani zbog prisustva vojne skalamerije i korporativnog gada koji želi dobit unobtanium i po cijenu genocida, ali to je pravedni gnijev i oni su čisti ko suza.

Sve u svemu, film će voljeti sve kandidatkinje za miss. Toliko je za mir u svijetu. I šire.

New age crap - jedinstvo s prirodom, ali opet isti bukvalizam; jedinstvo sa životinjama ostvaruje se kad se povežu repovi humanoida s repovima životinja, ono kao kad ja ovaj monitor priključim na svoj laptop na kojem je crko ekran i tako postignem jedinstvo laptopa s novim monitorom.

Samilost prema glavnim junacima garantirana (on je paraliziran, ona ima oči ko bambi).

Stvarno, ta je kinematografija, ako mene pitate, otišla u efekte i plitku priču. Još odavno.

Tekst preuzet sa bloga Ponoćna strina uz dozvolu autorice

ZAGREB – Ili se hrvatska publika uželjela zdrave erotike na domaćem filmu, ili je Rajko Grlić napravio baš lijepu priču o preljubu, laganju i samoći. Sudeći po reakcijama na sinoćnjoj premijeri Grlićevog filma »Neka ostane među nama« u krcatoj dvorani zagrebačkog kina Multiplex, dogodilo se i jedno i drugo, a kinematografija nam je možda dobila dostojnog nasljednika njegovog hita iz osamdesetih »U raljama života«.
Radnja se plete oko naoko mirnih građanskih života dvojice braće (Miki Manojlović i fenomenalni Bojan Navojec), njihovih supruga izjedenih od nevjere i niza antologijskih gorkohumornih dijaloga zbog kojih se gledatelj upita zašto Hrvatsku malo češće ne uspijeva zadesiti tako prirodan i životan uradak, lišen drvene kazališne glume. Iako se i prije prvog prikazivanja proširio glas da film obiluje golim bedrima i nebrojenim scenama nesputanog seksa, lascivnost svakako nije njegov prvi adut: Ksenija Marinković koja igra Navojčevu suprugu i Manojlovićevu davnu ljubav ostvarila je ulogu zbog koje bi, da kojim slučajem govori španjolski, vjerojatno postala nova muza Pedra Almodovara.
Film s Grlićem scenaristički supotpisuje poznati novinar i pisac Ante Tomić, a maestralan posao u stvaranju glazbene podloge odradili su Alfi Kabiljo i Alan Bjelinski. »Neka ostane među nama« danas kreće u redovnu kino distribuciju.

B. Z.
Izvor: Novi List

Noćnu vikend-ponudu grada otprije dva tjedna obogatile su “Prometove” eksperimentalne autobusne linije, za čije je uvođenje zdušno navijala i “Info zona”, ali ne baš u ovakvom “formatu” i ne samo vikendom. O odazivu je još teško govoriti jer većina ljudi o tome pojma nema.

Lagan zaključak

Do tog zaključka nije bilo teško doći, jer su na nekoliko postaja koje smo obišli u subotu navečer (ili nedjelju ujutro) ljudi čekali staru noćnu liniju broj 19. Za još neupućene – ta linija više ne postoji!

O relativno novim jeftinijim uslugama taksista ljudi su čak i čuli, ali nemaju naviku zvati taksi u sitnim satima. Provozali smo se i linijom 39, koja vozi iz Lore prateći uglavnom dnevnu trasu “trice”. Vozač Ivan kazao nam je:

− Interes je zasad slab, najviše zato što ljudi ne znaju. Osim toga, u gradu su svi navikli na vlastiti prijevoz, a voze i u svakakvim stanjima. Šta će im onda bus?! Kazao je i da opstanak noćnih linija ne bi trebao dolaziti u pitanje ako informacije o njima dođu na pravo mjesto.

− Bitno je da mladi sigurno dođu doma u sitne sate – zaključio je naš vozač. Kontrole nije bilo. Pomalo smo se “dokotrljali” do TTTS-a i okrenuli. Većina putnika iskrcala se još u Splitu.

Isprid kuće

Da ne bi sve ostalo na autobusima, tri mjeseca prije u Autotaksi sekciji grada Splita mudro su se sjetili uvesti jeftinije vožnje u noćnim satima. Pozivom na broj 970 s bilo kojeg mjesta u gradu, bilo koje noći u tjednu, taksi će doći po vas, a nađete li još tri suputnika, pred kuću će vas dovesti za samo 12,5 kuna. Akcija traje do Uskrsa, a nakon toga taksisti najavljuju opće sniženje usluga, nadajući se i subvenciji Grada.

Pa, zovu li ljudi taksi? Ispred “Hemingwaya”, u koji su ljudi malo nakon jedan sat poslije ponoći više ulazili nego izlazili iz njega, susreli smo jednog taksista. Elvis se ne nada pozivima na 970 jer − ljudi nisu upoznati s tom mogućnošću.

− Prvi je i najveći problem taj što za sve nas uopće nema posla. Na području grada prometuje 100 taksija, a posla ima za možda 40 − kaže Elvis.

− Možda sam ja u krivo vrime na krivom mistu, ali svejedno sam uvjeren da ja sad ne bih imao problema kad bi ovi ljudi znali da ih vožnja taksijem, koji ih čeka pred klubom i vozi do kuće, košta po osobi 12,5 kuna − dodao je taksist.

Još jednom se pokazalo da ne primjećujemo prilike koje su oko nas, a naravno da ćemo se istodobno žaliti kako ih uopće nema. No, vikend je pred nama, usluge će vam i dalje biti na raspolaganju, još jednom ćete u sitne sate veseli izlaziti iz klubova. Okrenite 970 i pozovite taksi ili odšećite do autobusne postaje i uhvatite jednu od noćnih autobusnih linija na puni sat. Bit ćete bezbrižniji…

Martina Bajan
Izvor: Slobodna Dalmacija

Piše: Ana Goreta

Baka je ugasila televizor svojom bejzbol palicom, te je po iljaditi put ispustila zadnji izdisaj i okrenila se prema majci:
-Ćerce, sve je otišlo u prdejac, triba ić prosvjedovat za mladost šta dolazi, ja bi išla ali me muče i kukovi i srce i kolina i kamenac, a i ti si prigodna karaktera na mamu, pa ako bi mogla izać na ulicu, aj napraviću ti i sendvič.

Otac je doša doma sa pola lukovice od gladiole i reka je ženi: Pilence, sretan ti dan žena!

Mater je rekla: Je da iman sendvič gratis, ali svejedno očekujen otić na neki diner jel, ka ono u neku konobicu!

-Za prošlu godišnjicu san te izveja na prosvjede i bilo nan je baš ludilo, jel da?

- Je, uvik ima neki besplatno fažol, a baš dobro smo se i nasmijali kad si ti dobija po leđima.

- Da si ti pripoznala onda gradonačelnika, a ne srat nepoznatin ljudima protiv gradske vlasti i hadezeja općenito, to se ne bi dogodilo.

- Je, ali ovoga sad znan pripoznat i izdaljega, neću te ovi put zajebat, života mi.

- Ove godine sam te odlučio izvest u kulturno umjetničku ustanovu na remake izložbe iz 1907 godine, imamo i tiket koji ti mater nije iskoristila zadnji put, a ja osjećam neizdrživu nostalgiju za starim Splitom i njegovom kulturom koje više nema. Akošsamnom, ako neš - napravio san ja za svoje pilence i transparent na uv stabilnom i nesalomljivom materijalu oslikan reflektirajućom folijom da se bolje vidi a lagan je toliko da ga možeš nosit sama.

- Ti si vlaj a kukavica. Iden sama na besplatni fažol! Ionako se kraj tebe ne osjećam ni pinku sigurnije.

- Dobro, evo ti onda 100 kn za sigurnost tj. za frizuru, ali pazi da je trajna ona ladna, djeluje bolje od sluzavca.

Mater mu je opalila dvi odgojne te otišla sa 100 kn prema izlazu iz kuće.

- Majko, majko, nemoj ići sama! zavapio je brat boksač iz susjedne galaksije tj. prostorije sa kompjuterom.

- Eto ko je moje zlato najsjajnije, ti si ovde izgleda jedini protiv pljačke i nepravde.

- Nisam majko ja protiv nikog, ja sam borac a ne nasilnik. Ali odlučio sam tebi posudit svoj super ekstendibl kolapsibl teleskopik stik, od čelika je i podmazuje se redovito, a blagoslovljen je i poslin domovinskog rata.

Kako je sestra već bila pobjegla u drugu dimenziju, ja sam, iako to nerado radim, izvadila onu potvrdu od socijalnog: Samohrana majka dvoje djece.

-Dobro, razumila san, ko vas jebe, iden sama!

Mater je prvo na otišla na Hajduka i prosvjedovala besplatno ali bez nekog uspjeha jer niko više ne ide na utakmice, pa je na miru pojila sendvič.

Onda je jednom zalutalom torcidašu uspila dobrovoljno izvuć lovu uz pomoć ekstenzibilnog super stika.

Sad je već imala nešto love pa je po uzoru na prave revolucionarne vođe za početak odlučila oformit kritičnu masu. Otišla je do konobe od klošara nadajući se da će financirajući njihov umjetnički pogled dobiti očekivanu podršku.
Međutim ni u konobi nije bilo nikoga.

Mater je slegla ramenima i otišla u frizerski salon, ionako je dan od žena.

Piše: Ivo Jakovljević

I jedni i drugi su se međuse razlikovali po boji dlake, po snagi i po imenima. Konji bi s kobilama imali dicu, koju su zvali ždribad, a magarci s kelama pulad. Ko god je ima puno polja, u kući je drža konja oli kobilu, a bilo je i kirijaša, koji su živili od toga šta bi svojin beštijama drugima vozili. Konje i kobile se uprezalo samo za najteže i najveće rađe, a za manje, svakidašnje, dosta je bilo naprtiti magarca oli kelu, mazgu i mazguna.

Metnili bi in priko glave komoč i ormu, pa neka teglu i vuču ki marva

Konje se više tetošilo, s njima se uvik lipo divanilo, a triba pravo reći: konji su znali slušati. Tuklo ih se škurjon samo na uzbrdicama, kakvi je bija put od Vanjskog prama gimnaziji, oli uz poštu, uz Građu i uz Eger. Na magarce se oduvik gledalo teke popriko, jerbo su znali biti na svoju ruku, pa in je tribalo i triput reći da štoko učinu, i matrakon ih po drobu, i rukon po glavi i guzici.

Ovo je ostalo od jednih kola od kara, koje su zaitnili ustranu, jerbo nikom više ne tribaju

Samo dica nisu vikala na magarce, niti in šta pritila, pa bi in, pogotovu pulići, puštali da ih jašu ki kauboji. Konjima se davalo i boju spizu, a magarcima lozu iz poja, stari kru i vodu. U poju bi se jedni i drugi jačali travama i družili s beštijama sa drugih poja. Oni koje nisu dospili uškopiti, nisu puno birali, pa se znalo dogoditi da konj s kojon magaricon dobije malu mazgu oli mazguna, koji su isto dobre, teretne beštije. Nisan čuja da je kojen magarcu to uspilo s kojon kobilon, jerbo bi se za dobaviti je prije triba uspeti na zidić, i sve to učiniti a da ga konj ne vidi. Kad bi bili i dobre i loše voje, veseli oli gladni i žedni, konji su rzali, a magarci revali. Samo, more reći ko šta oće, ali magarci su imali boje glasove od konja. Ma, ostali su sirotinja, pa su nan u dotu ostavili samo samar, po dvi kofe, bremu, prače, antrešelj, matrak i sić iz kojeg su pili vodu, dočin su od konja ostali i kar i đendinjera, i timun i vagir, i drkljica i stupci-palci, i lengeri i štrange, i žlajf i žmir, i komoč i oglav, i žvale i očalini, a i koja škurja.

Tute bi, u ovoj štali, stali u škuron, kad ne bi imali posla oli noćon, kad bi upočivali. A ima jedno vrime da kroz ova vrata niti ko ulazi, niti izlazi, nego služu samo da se noćon po njima mrču svakakve fantažije, ko šta oće.

Današnji konji su se pribacili na šport, a magarci na turizam, pa to više nisu iste beštije. Neka su, zato, svin pokojnin šibenskin konjima i magarcima, i svin njijovin kobilama i kelama, i svin mazgunima i mazgama – naradili su se u svoje vrime, svitu, priko svake mire - laka zemlja i život vični.

Tekst preuzet sa portala ŠIBENSKI LEKSIKON uz dozvolu autora

Bajamontuša, pompozna kao i njezin puno veći original, “smiksana” od kombinacije srebra i legura, opet se vratila na Rivu. Postavljena je u izlog zlatarnice Nevena Dvornika Bosaića, kao dio kolekcije skulptura koje su u ovoj obitelji generacijama.

Dvornikova replika fontane teži oko kilogram i pol, izvanredno je precizan i vrlo pedantno izveden rad koji u svojoj filigranskoj izvedbi nema ni mrvice industrijske proizvodnje.

No, usprkos svim superlativima koji se mogu podariti ovakvom radu naših starih majstora, filigranstvo - sjetno će Neven, u Splitu poznat i pod nadimkom Điđi - više nije u modi.

O silnom znanju koje se nekada prezentiralo u izradi iznimno cijenjenih i traženih primjeraka nakita, danas svjedoče tek ovakve skulpture. Zato se Dvornikovi, potomci stare poznate splitske zlatarske obitelji, njima osobito ponose.

Neven Dvornik Bosaić

Impresivan rad

- Uz ‘Bajamontušu’, u kolekciju se ubrajaju i skulpture starog splitskog kara, falkuše, tovara, a posebno je impresivna umanjena replika jednog varoškog sklopa starih kuća. Nevjerojatno je precizna i životna, s filigranski pedantno izrađenim škurama, robom na tiramolima, fumarima, bunarima i kacama, te ljudima u pokretu.

I građanska i pučka graditeljska tradicija prikazana je u replikama od srebra i legura: Bajamontuša i (dolje) varoški sklop kuća s ljudima u pokretu /Jadran Babić / Cropix

Impresivan je to rad, od kojeg se, zajedno s ostalim uratcima koji su već dva desetljeća u obitelji, nikad ne bih odvojio – kaže Điđi. A ponuda za kupnju je bilo mnogo, ponekad i više nego primamljivih, i od domaćih ljudi i od turista. No, Dvornikovi svoju baštinu žele sačuvati za generacije obitelji koje dolaze i ne posustaju u toj odluci.

Kolekcionari su mnogih lijepih stvari - brodova, slika, kao i primjeraka starog, vrlo zanimljivog nakita. No, skulpture ipak imaju posebno mjesto u kolekciji. - Možda i stoga što se na njima toliko puno i predano radilo.

Za svaku od njih je bilo potrebno oko šest do sedam mjeseci svakodnevnog višesatnog rada, što nije mala stvar. Sasvim sam siguran da bi se danas malo tko u takav projekt upustio. Brži je ritam života, nema se više vremena za stvaranje ovakvih umjetničkih djela.

Nekada je bilo mirnije, tada su majstori imali vremena danima raditi na najmanjim detaljima, koji su na kraju trebali donijeti apsolutni preslik originala. A da bi se postigla točnost, majstor izrade je skulpturu morao stvarati na temelju fotografije ili sačuvanih razglednica. U tome zapravo i jest najveća vrijednost ovakvih radova – kaže Điđi.
Nova moda

Điđi se prisjeća kako se filigranski rad prije dvadesetak godina vratio u velikom stilu, a onda je opet pao u zaborav. Ljudi više nisu imali novca za kupnju takvih vrijednih ručnih radova. A utjecali su i modni diktati - primat su polako počele preuzimati drukčije izvedbe nakita, posebice primjerci od bijelog zlata koji su postali apsolutni trend.

piše TANJA ŠIMUNDIĆ BENDIĆ
Izvor: Slobodna Dalmacija

Vaša Svitlosti
Pjaca živi i navečer, pametno osmišljena umjetna rasvjeta produžava svojin svitlon život Pjaci do kasni’ ura. Cili trg jema dosta svitla, a jopet se ne ćutiš ka eksponat u muzeju.
Doli, kroz veltrine butigi šarena svitla svitle na stari trg, a usput reklamiradu i svoj asortiman.
Odozgar tučedu reflektori, rasvjetna su tila visoko po kućaman, šoto vijenaca zgrada. Po danu ih se ne vidi, ne upadadu u oči i ne smetadu judiman. Eto, more se i brez pusti’ kandelabri, pa makar pasi nimali di činit potribu. Na sriću, nima ni reflektori okrenuti’ put gori prema ponistran, ka šta je to sad moderno (tako smo ka dica strašili jedan drugega stavjajući lampadinu pod bradu pa si parija ka sablast).
Na Pjaci jemamo još i dva lipa ferala. Gori navrj Pjace gori jedan od nji, kovani fero-batudo, a nikidan su na kuću Pavlović montirali obnovljeni stari spliski feral (iz 1860.). Još je jedan takvi u funkciji, u Cosmijevoj (oni sa upitnikon?), kraj onega lipega pergula. Zna se po gradu još nać originalni’ a neiskorišćeni’ gvozdeni’ konzola starih spliski’ ferala, koji zapušćeni stojidu na zidiman kalet (ka na kantun Iza Lože oli na spoju Cosmijeve i Kružićeve).

papagalo, ke ora že?
Dok stojite u fermu oćelite koga adočat oli trefit, zvonki zvuk sa kampanela Ispod ure ispuni cilu Pjacu, bannn, bannn… Ni proša ni minut, a jedna priko oka gleda gori put sata, pa će ti:
- Gospojo, koja je ura?
Ova druga učini mot ka da će primistit boršu u desnu i okrenit ruku za vidit leroj, a onda se siti:
- Pa, bože moj, a sa’ van je tuklo jedanajst!
- Ma ko će to ić brojit ženo moja, oli ni boje pitat i malo ćakulat...
- Ajte boni, niman van ja za to vrimena...
Eto, naši judi se nerviradu i ne razumidu koja je ura, a malo nji’ zna da je oti sat još jedna od naših posebnosti, rariteti.
Navr’ Pjace, oma sjeverno do Željezni vrat Palače, stoji i danas romanička kula iz 13. vika (su dvi romaničke bifore), na koju je u 16. viku montiran lipi renesansni sat, ka šta je bija običaj u evropskin gradoviman. Kula je nadograđena sa gotičkon ložon za zvono gradskega sata, koji bati svaku uru (i još jedan put posli pet minuti za one koji malo sporije brojidu). Ovi je sat poseban jerbo jema 24 numere, napisane rimskin brojkaman, a podne je naravski - na vrju. U 19. viku stavjen je novi sat sa 12 brojev, malo manji i malo visočije. Ura je konačno skroz rekonstruirana 1958. prema renesansnomen originalu, a dodana je i švera za pokaživat minute. Kulu je prin nikoliko godin opalija grom, pa je vajalo popravit. Ovaki satovi su ritki, duperali su se sve do 19. vika dok i’ nisu šuperali leroji sa 12 brojev, a danas samo displej, bez švera.
Sat bez kazaljki izgubija je draž i vizualni doživljaj protoka vrimena, grafički prikaz kretanja zemaljske balote, vrime se gubi u mijeni brojeva bez duše. A javni displej-sat nima ni zvono, ne upozoraje jude zvukon, ne dili udarciman dan na 24 dila. Minjadu se navike, a pojmovi gubidu smisal: kako ćeš onda reć - vidimo se u dva bota, oli – do’ću doma u po bota.

pogledaj gori
Svaka se jubav njeguje, pa tako i jubav prema svomen gradu. Čovik danas najčešće ravnodušno prolazi ovin našin svetinjama, a šćeta za njega jerbo bi se moga osjetit punijin, važnijin i bogatijin kad bi zna, kad bi cjenija, šta se sve ovod nataložilo stoljećiman. Triba jemat poštovanje prema patini vrimena, starin fasadan i uskin kaletan, vaja se naučit diletavat na fine detalje u kamenu. Koji put vaja dignit pogled visočije od veltrini sa postoliman, sniženjiman i robon sve po osan. Otkri’ćete da živite u okruženju koje je nastajalo vikoviman, sa puno truda, ali i dostojanstva, ćutit ćete da ste i sami dil te lipote. Pogledate li poviše izlogi, vidi’ćete na fasadan ugrađene kamene spolije, reljefe, grbove famij, svece, glave beštij, natpise, sačuvane fragmente ″umrli″ kuća.
Evo, na kuću bivše kafane i otela Central morete vidit svetega Juru, svetega Mihovila i jednu glavu o’ lava, na palači Karepić dupine, dok na bivšemu Etnografskom muzeju izvanka jemate cilu izložbu grbov i natpis.
Tot je i sridnjovikovni grb iz kraja 14. vika, zidine Grada-Palače sa vratima o’ grada i vertikala kampanela, koji je posta i službeni grb Grada. Socijalizam mu je (na mistu u vrime Venecije o’štemanih štitova narodni’ plemića) bija doda zvizdu, a ova je država stavila rvaski grb i malu, malu figuricu nikega čovika, govori se da je to naš sveti Duje, ma to se ne more provjerit brez mikroskopa.

Edo Šegvić, Naš dil Mediterana
(nastavak u ponedijak)

Dozlogrdilo je seljacima, radnicima u škverovima, željezarama, građevinskim poduzećima, pivoproizvođačima i sportašima. No potencijalni saboteri ovog povijesnog buđenja radnika i seljaka nisu samo podobni policijski službenici, već su to i sindikalni vođe i kojekakvi pregovarači koji neodoljivo podsjećaju na političku elitu.

Unatoč početnom podcjenjivanju od strane političke elite, prošlog tjedna seljačka i radnička borba došla je do svog vrhunca i po prvi put je uspjela ujediniti čitavu zemlju. A kada su vlasnici blokiranih poduzeća i državni vrh uvidjeli da ovo nije jedna od onih situacija koje su nekad uspijevali ugušiti s tek pokojim obećanjem, posegnuli su za voljenim metodama svih mrzitelja građanskog neposluha - policijskim intervencijama, sudskim tužbama i manipuliranjem stvarnim brojem prosvjednika. Teško im je bilo noću spavati kada su znali da će se zbog devet dana štrajka u Osječkoj pivovari pokvariti čak devetsto litara tekućine omiljene nogometnoj naciji. Jer u ovoj zemlji pivo je gorivo za pokretanje jedinih masovnih okupljanja koje naša vlast smatra legitimnim - uzvikivanja na stadionima tijekom utakmice omiljene momčadi uniformirane u prepoznatljiva hrvatska obilježja.

A da ovog puta neće samo Slavonci ostati žedni, potvrđuje i hrabar čin radnika splitske Pivovare koji su prošli četvrtak svog direktora dočekali s ključem u bravi. Baš kako su dan ranije i najavili, radnici su blokirali postrojenje tražeći da im se kaže istina o njihovoj sudbini. Dok se njihovim zahtjevima ne udovolji, radnici pivovare će dvadeset i četiri sata dnevno dežurati u tvorničkom krugu, a s proizvodnjom će nastaviti dokle god bude sirovina. Sve radnike koji se nalaze u sličnoj situaciji pozvali su da učine isto- da napokon preuzmu vlast u tvornicama koje ustvari i jesu njihove.

Dozlogrdilo je i seljacima, radnicima u škverovima, željezarama, građevinskim poduzećima i sportašima, koji su se napokon odlučili boriti svim dostupnim sredstvima. A kako je hrvatski vrh zbog dugotrajnog provođenja omiljene metode ˝kruha i igara˝ svoj represivni aparat imao priliku uvježbati jedino u uličnim obračunima s mahnitim navijačima, ne čudi kada se i na prvotne nenasilne metode blokade Čobankovićeve ˝razuzdane rulje˝ uzvratilo interventnom jedinicom, baš kao što se i prošli mjesec uzvratilo Jelavićevim ˝četnicima˝, a jesenas Bonaccijevoj ˝dječurliji˝.

No potencijalni saboteri ovog povijesnog buđenja radnika i seljaka nisu samo podobni policijski službenici, koji su na samo jedan mig vlastodršca spremni sastaviti čitav kordon, već su to i sindikalni vođe i kojekakvi pregovarači koji neodoljivo podsjećaju na političku elitu, jer nerijetko zbog vlastite koristi pristaju na tek polovne kompromise koji idu nauštrb onih koji su ih izabrali.

A da nam dugogodišnje klanjanje autoritetnim vođama niti ovoga puta i nije neko opravdanje za nastavak njegovanja podaničke političke kulture, potvrđuju grčki radnici koji su ovoga puta svoju povijesnu učmalost odlučili nadoknaditi ne birajući sredstva - pa makar to značilo i uličnu borbu s kamenom u ruci. I virovitičkoj ˝razuzdanoj rulji˝ naposljetku je dozlogrdilo poigravanje sudbinama ljudi i bahaćenje silom, no kada se poslanicima državnog vrha uzvratilo istom mjerom, kola hitne pomoći očekivano su se punila nenaoružanim seljacima. No policiji je to dopušteno jer je, kako to obično biva, i u ovom slučaju bilo riječ samo o provođenju zakona nad onima koji ˝divljaju po gradskim ulicama i tako ugrožavaju sigurnost građana˝.

Tamara Opačić
Izvor: H-Alter

U današnje vrijeme nije lako ostati na glazbenoj sceni – kad se uzme u obzir navala instant-zvjezdica i raznih reality projekata, uopće je teško probiti se, a kamoli ostati prisutan, svjež i zanimljiv – pogotovo ako si prešao pedesetu. Kako prenosi portal Blender, na svjetskoj glazbenoj sceni ima iznimki koje, bez obzira na to što su prešli u treću životnu dob, i dalje žare i pale, održavaju turneje i promoviraju nove albume.
Jedni od njih su »Aerosmith«, a tu je i Willie Nelson koji je napunio 76. godinu i nema namjere usporiti. Naime, njegov posljednji album »American Classics«, zauzima visoka mjesta prodaje u američkim CD shopovima. Njegov upola mlađi kolega Jon Bon Jovi ima novi album »The Circle« te i dalje sa svojim bendom skakuće po pozornici kao da ima dvadeset godina.

Da su Irci tvrdoglavi i uporni dokazuje dugovječna grupa »U2« koja je s turnejom »360°« ušla u 2010. godinu i to prilično zadovoljna s obzirom na to da su već nakon svojih prvih 13 nastupa ove turneje zaradili više od sto milijuna dolara. Osim Iraca, život na »cesti« voli i vremešni B. B. King koji je napunio 84 godine, a i dalje održava koncerte pokazavši da se nema namjeru smjestiti na jednom mjestu. Tu namjeru očito nema ni Madonna koja je odradila spektakularnu turneju, a uz konstantno proširivanje obitelji redovito plijeni pažnju i svojim ljubavnim aktivnostima. Napunivši 83 godine, Tony Bennet uporno naglašava da nema namjeru ići u mirovinu što potvrđuje čestim, skromnim usporedbama s Picassom i Fredom Astaireom koji su radili do zadnjeg dana svog života.
Iako je prošlo dosta vremena od izdavanja posljednjeg albuma, energična grupa »AC/DC« nadoknađuje taj nedostatak izdržljivim plesanjem i pjevanjem na koncertima gdje imaju i zanimljive rekvizite kao što su vlakovi u prirodnoj veličini ili pak goleme, ženske statue veličine Godzille. Nakon prošlogodišnje turneje, pionir rock and rolla Chuck Berry i dalje nastupa, bez obzira na to što su mu 82 godine i to jednom mjesečno u renomiranom Blueberry Hill restoranu.

Ozzy Osbourne je osoba koja iza sebe ima nebrojene skandale kao što je čupanje glave šišmišu vlastitim zubima, a nakon snimanja reality projekta »Osbourneovi« i otkazivanja festivala Ozzfest, i dalje nastupa i radi nove pjesme. Turneja Boba Dylana »Never ending tour« doslovno ispunjava to značenje jer ovaj 68-godišnjak i dalje održava koncerte u kontinuitetu od preko deset godina, s tim da svejedno ima vremena snimati odlične albume koje zauzimaju visoka mjesta.
Kotrljajući se sve ove silne godine, nekad brže, nekad sporije – »Rolling Stonesi« su već navikli na šale o svojim godinama. S obzirom na to što su sve prošli, činjenica je da su neumorni, rade na novom materijalu, autobiografijama i da se odlično drže za penziće. Njihov stariji glazbeni kolega Charlie Daniels, kojeg često zbog izgleda uspoređuju s Djedom Mrazom, u svojoj 73 godini još uvijek plovi u country i rock vodama unatoč zdravstvenim problemima. Svoju karijeru je započeo u ranim 50-ima prošlog stoljeća, a surađivao je s mnogim poznatim glazbenicima kao što su Elvis Presley, Johnny Cash, Leonard Cohen i Bob Dylan.

Vječni rocker u trapericama, Bruce Springsteen svojim je nastupom na Super Bowlu dokazao da nije ishlapio te da i dalje unosi svježinu na glazbenu scenu, što je dokazao i turnejom na koju je krenuo u studenom. Hank Williams mlađi, country pjevač, započeo je karijeru imitirajući svog oca, pionira country glazbe Hanka Williamsa, i iako su mu predviđali brzo nestajanje sa scene, on je i dalje tu radeći ono što voli. Godine 1975. doživio je tešku nesreću skotrljavši se niz planinu kompletno ozlijedivši lice i lubanju koja mu se skoro prepolovila. Morao je proći kroz mnoštvo plastičnih operacija, naučiti ponovo govoriti i pjevati što je tvrdoglavo i učinio.

Saša ERGOTIĆ
Izvor: Novi List