Zlatna vrata
Jadranska vaterpolo liga
Piše: Petar Andrović
Gdje je sve to što su generacije stvarale, kako se to istopilo ili je poput energije promijenilo svoj oblik pa to sad izgleda drugačije, poput auta, sata, vile, jahte, takujina i debelog računa na nekoj banci u nekoj egzotičnoj zemlji. A tamo je samo radi debelog lada, jer sve te zemlje imaju i neke čudne biljke koje stvaraju debelu ladovinu pa tako neće izblijedit te sličice i papirići a to su ipak osjetljive i pikantne stvarčice.
Uobičajeno je svojatati mudantine, potkošulju, zubnu protezu ili nedajbože koju drugu, i tako neke stvarčice koje drugi netko ne bi upotrijebio, ne bi uzeo, na kojoj je ostavljen pečat intime. Ali reći moja žena, ili moj muž ili moj sin, već je pretenciozno jer moš falit, ono okliznit se pa ispasti lažov a ne znam što je gore biti lažov ili izlagani? Ipak je lakše biti lažov jel’ da?
Dakle, MOJA VLADA je........, MOJE MINISTARSTVO JE ove godine, a i prošle.......bla bla bla, moja županija, moj grad, moja općina, moja, moj, moje, moji....onda šef reče, moja država...?
I sad se ja mislim, a to smijem, ako je, a izgleda da je, sve to već nečije, sve je već zauzeto, rasprodano, posuđeno pa zaboravljeno, a gdje je oni moj djelić koji sam stvarao, a jesam.
Gdje je onaj moj trud ili je doista pošo uzalud, izgubljen kao datum, iscuren kao pišaka ili nešto još uočljivije. Gdje su završili oni potrošeni dani, ona energija koja je ugrađena a energija ne može nestati može se pretvoriti u...u nešto korisno a i u ono drugo.
Gdje je sve to što su generacije stvarale, kako se to istopilo ili je poput energije promijenilo svoj oblik pa to sad izgleda drugačije, poput auta, sata, vile, jahte, takujina i debelog računa na nekoj banci u nekoj egzotičnoj zemlji. A tamo je samo radi debelog lada, jer sve te zemlje imaju i neke čudne biljke koje stvaraju debelu ladovinu pa tako neće izblijedit te sličice i papirići a to su ipak osjetljive i pikantne stvarčice.
Sudeći po rezultatu takvog razmišljanja ja bih morao biti zahvalan inima čije je to SVE, i to prenijet potomcima da oni dalje prenose s koljena na koljeno da bi ostalo u sjećanje, da se upamti i da budu zahvalni na vjernom čuvanju, na vještom baratanju i spremnosti da se žrtvuju tako plemenito, nesebično i vjerno da bi očuvali ono što smo ja i moja i ostale generacije stvarali. Da ih pamte kao dobrotvore jer tako čuvaju energiju njihovih predaka a kao što rekoh, energija se ne može izgubiti.
I što je zaslužilo posebnu zahvalnost, oni to rade dobrovoljno, zamislite, bez naknade oni čuvaju tako naše umne, fizičke i ine radove, čuvaju naše nagrade za rad jer nismo bili plaćeni a sad pogotovu za ono što smo dali i ovo što dajemo.
I evo da nam pokažu kako misle na nas, kako izgaraju da nam osiguraju bolje sutra, kako daju maksimum svoga znanja, pošli su „vanka“ i posudili 750 milijuna eura, ej, samo da nama bude bolje. Jer nisu ti novci posuđeni da se napravi neka infrastruktura, nego da se potroši na već utrošeno da nama procvjetaju ruže, razumijete li vi, da živimo, da se radujemo, da pjevamo od sreće, to je radi nas. Pa tko može ne reći im fala za takovu brigu i žrtvu jer, morate priznati, nije lako pognuti glavu i moliti posudbu a to sve radi nas, blaga sitnoga zuba.
Tako sad imamo (ispravite me ako je netočan podatak) oko 43 milijarde eura duga, šta je to na četiri milijuna stanovnika? Ali to je naše, eee ne damo da nam to uzmu, ne damo svoje nikome, to držimo kao relikviju na prsima i vjerno čuvamo baš kako i oni vjerno čuvaju naše trude u obliku satova, vila, jahta, takujina i onih odvratno debelih računa u onim ladovinama egzotičnih zemalja.
Znam ja nas, jebo ti nas!
Napisao: Petar Andrović
Bagels
