Šibenska erotika - LIGAMBE - Dalmacija-Ćakule kod susida - Vijesti / e-ćakule Split

Piše: Ivo Jakovljević

Prija su naše žene, čim bi zaladilo, na noge nazuvale vunene bičve (uzgor sve do kolina), koje bi same isplele, a odozgor bi držale i šotanu, i kotul, i traveršu, ako bi šta radile. I ne bi nazeble, makar se znalo šparati i na drvima. A onda je u zadnju došla moda, da se više ne nosu vunene bičve do kolina, njaci šotane, nega da se odozdol, pa do ispod cica natežu ula-opke, da čovik izgubi voju za život. Nu, ka u zlatnu sridu, među tin običajima, umetnile su se ligambe, koje da služu da pridržavaju najlonke, šta ženskima dosežu do po gornjih dila nogu. Ma, prošla bi i ta moda s ligambama, da se s prvin filmovima, koje su naši odma poslin 1922-e gledali u Đove Fulgozija (kino Tesla), a poslin drugog rata u njegova sina Darija, nisu najraspuštenije glumice počele kaživati s ligambama, pa kako ih same poteke razbotunavaju i cilo vrime puštaju glumca šta ih gleda, isto skroz obučen ka i ovi u kinu, da se muči ki Isukrst. Pa su - da ih zadržu uza se - i jedne Šibenke počele na se mećati ligambe, ne bi li njijovin muževima život učinile ka da je na filmu. A onda, čejade tek kad ostari i skroz pobluni, svati da nije tribalo mećati, pa skidati te ligambe, nega da je i u najdumbjin godinama dosta da tilo odase odaleći i brige i dežgracije, pa da uživa šta oće i kolko oće. 

Tekst pruzet sa portala Šibenski leksikon uz dozvolu autora

Koncert glazbene zvijezde, od čijeg su posljednjeg nastupa u gradu podno Marjana prošla puna dva desetljeća, otvorila je skupina „SMS“. Iako su
momci stvorili odličnu atmosferu, već s prvim taktovima pjesme „Ispočetka“ s Merlinova posljednjeg albuma, publika je urlicima oduševljena jasno dala do znanja tko je zvijezda večeri.

Merlin je potom poput vještog nogometnog izbornika, kako si sam zna tepati kada je u pitanju izbor repertoara, nastavio izvlačiti hit do hita: „Zar je to sve što imam od tebe“, „Kokuzna vremena“,„Nedostaješ“, „Otkrit ću ti tajnu“…

Uslijedio je duet s „njemačkim soul guruom“ Edom Zankijem s kojim je odlično raspoloženi glazbenik otpjevao pjesmu „Verletzt“, a potom „Sredinom“ s istoimenog albuma po čijem je izlasku 2000. godine popularni Sarajlija napunio olimpijski stadio Koševo nastupivši pred oko 80 000 ljudi.

Što je koncert odmicao to je atmosfera bila uzavrelija i emotivnija, pa su tako najviše oduševljenja izazvale skladbe „Kad si rekla da me voliš“, „Šta ti značim ja“, „Da ti kažem šta mi je“, „Nešto lijepo“…

Obožavatelje je posebno oduševila i skladba „Godinama“ koju je Dino izveo u duetu s Ivanom Banfić, kojoj je ovo prvi javni nastup nakon rođenja sina Jana.

Iako je od posljednjeg susreta Splićana i Dina prošla 21. godina, njihova emotivna veza čini se jačom nego ikada.

Sandra Lapenda, Foto: Ante Čizmić / Cropix
Izvor: Slobodna Dalmacija

Prva vatrogasna klapa u Hrvatskoj, koja djeluje u sklopu žrnovačkih vatrogasaca, imala je svoj prvi nastup od osnivanja. Klapa Sveti Florijan bila je na dvodnevnoj turneji u Hrvatskom zagorju.

Samo četiri mjeseca nakon osnutka klapa je svoj premijerni nastup imala u Bedekovčini, na godišnjoj skupštini tamošnjeg dobrovoljnog društva kojem još samo dvije godine nedostaju do punog stoljeća postojanja! Skupština se održala u subotu, 13. ožujka s početkom u 19 sati. Žrnovačku “koloniju” od dvadesetak ljudi vrhunski su dočekali i ugostili predstavnici DVD-a Bedekovčina. Spavanje i ručkovi organizirani su u prelijepom seoskom imanju - Lojžekova hiža u Gornjoj Stubici, nedaleko od Bedekovčine.

O značaju ove manifestacije govori podatak da joj je nazočilo 400 sudionika, mahom predstavnika dobrovoljnih vatrogasnih društava i javnih vatrogasnih postrojbi iz cijele Hrvatske, ali i inozemstva, od kojih su samo neki: DVD Žrnovnica, Šolta, Muć , Žminj, Osijek Gornji Grad, Oriovac , Topusko , Virje, Krapina, Oroslavje, Zabok, Marija Bistrica…

Klapa je na godišnjoj skupštini ostvarila zapažen vokalni nastup i dalmatinskom pjesmom osvojila je ovo idilično zagorsko mjesto, a već je potvrdila i nastup u Osijeku na poziv tamošnjih vatrogasaca.

Nino Treskavica, predsjednik klape Sveti Florijan, istaknuo je:

- Naša klapa osnovana je radi popularizacije dobrovoljnog vatrogastva u Hrvatskoj. Želimo mlade potaknuti da se aktivnije angažiranju u nečemu plemenitom poput vatrogastva. Za svoj rad imamo podršku Žrnovnice, osobito žrnovačkih vatrogasaca koji su nam ustupili svoje prostorije, a pomažu nam i na druge načine. Nadamo se da će naš rad biti prepoznat i od strane grada Splita i županije.

Dan poslije godišnje skupštine, klapa je imala nastup u prepunoj crkvi sv. Barbare, po završetku mise. Uspješan nastup u kombinaciji vokalnih i vokalno instrumentalnih skladbi završen je pjesmom “Maslina je neobrana” koja je rasplakala i tamošnjeg legendarnog župnika Josipa Pepek Komorčeca. Župnik je pokazao i svoje vještine sviranja na mandolini i gitari!

KLAPA TRAŽI BAS PJEVAČA

Ovim putem klapa Sveti Florijan poziva sve zainteresirane da se odazovu na audiciju za basa koja će se održati u petak, 19.03.2010. s početkom u 20h u prostorijama DVDa Žrnovnica, u samom centru mjesta. Javiti se možete na službeni email klape: klapa.svetiflorijan@gmail.com ili ostale kontakt podatke koji se mogu pronaći na facebook profilu klape na adresi: http://www.facebook.com/home.php?#!/profile.php?id=100000851214542

RADE POPADIĆ
Izvor: DalmacijaNews

Piše: R. Dobrić

Neposredan, jednostavan, komunikativan, iskren i duhovit! Kao takav se književnik i dramatičar Miro Gavran u utorak uvečer Kaštelanima predstavio na književnoj večeri, održanoj u dvorcu Vitturi u organizaciji Gradske knjižnice Kaštela.
Nakon uvodne riječi ravnatelja GKK Hrvoja Budiše i nakon kratkog predstavljanja piščevog rada od strane dip. knjižničarke Marije Biljak, u nešto više od sat vremena Gavran je s brojnom publikom ostvario izvrstan kontakt odgovarajući na brojna pitanja.

Podijelivši s Kaštelanima svoje misli i emocije, govorio je o načinu i spontanosti svoga pisanja, o utjecaju roditelja-prosvjetnih djelatnika i starije sestre na izbor životnog zanimanja, o pisanju proze za odrasle i djecu i o pisanju drama namijenjenim izvođenju na kazališnim daskama; o vječito aktualnoj temi muško-ženskih odnosa i o odnosima između roditelja i djece, o čemu piše u svojim knjigama i dramama; o biblijskoj tematici svojih triju romana; o Gavranfestu u Slovačkoj, kao jedinom kazališnom festivalu koji je posvećen upravo njemu, kao živućem autoru; o tome na kakav način čitatelji doživljavaju njegova djela, i još o mnogo čemu.

Neposredan i zanimljiv dijalog između ovog istaknutog hrvatskog i europskog književnika i kaštelanske publike rezultiraoje, prema zaključku brojnih posjetitelja, jednom od do sada najljepših i najugodnijih književnih večeri koje je organizirala Gradska knjižnica Kaštela.

O Miru Gavranu

Miro Gavran je, inače, najizvođeniji suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu u proteklih petnaestak godina, a djela su mu prevedena na 32 jezika. U zemlji i inozemstvu njegove su knjige do sada izdane u više od 210 izdanja, dok su njegove drame imale više od 180 svjetskih kazališnih premijera.

Objavio je osam romana za odrasle: Zaboravljeni sin, Kako smo lomili noge, Klara, Margita, Judita, Krstitelj, Poncije Pilat, Jedini svjedok ljepote, te brojne romane za djecu. Osim toga, jedini je živući pisac u Europi kojemu je posvećen čitav kazališni festival, koji pod nazivom Gavranfest u Slovačkoj postoji od 2003., a na kojem se igraju isključivo predstave nastale prema njegovim tekstovima. Može se pohvaliti i brojnim književnim i kazališnim nagradama u zemlji i inozemstvu.

Izvor: Kaštelanska panorama

Neizvjesnost i strah za vlastitu egzistenciju u ovim kriznim vremenima postali su svakodnevica, gdje ljudi na sve načine pokušavaju “izgurati“ mjesec, pokrpati kraj s krajem.

Stoga nije čudno da je potražnja za otkupom zlata u porastu, tog luksuza kojeg se mnogi odriču ne bi li barem privremeno popravili ionako skromni kućni budžet.

Nečije sitnice

-Činjenica je da nam ljudi u posljednje vrijeme sve više donose zlato na otkup. Nisu to neke velike stvari, uglavnom sitnice kao što su slomljeni lančići koje više nema smisla popravljati – kazao nam je Mladen Labrović, vlasnik zlatarnice “Tehničar“.

Pitali smo ga koliko ima u prosjeku takvih slučajeva dnevno, no odgovor na to pitanje nismo dobili, jednostavno zato što – nema pravila.

-Nekad danima nitko ne navrati, a nekad u jednom danu bude navala. Ipak, više nam dolaze ljudi kad se trebaju plaćati režije, a i zimi je uvijek veći broj naših sugrađana koji prodaju svoje zlato, za razliku od ljeta – nastavlja Labrović.

Kako to već obično biva, kad netko donese zlato na otkup, uvijek se žali na malu otkupnu cijenu, dok se, s druge strane, pri kupnji istog u zlatarnici, hvataju za glavu zbog visokog iznosa.

-Čovjeku uvijek iznova moramo objasniti da pri otkupu u startu od pune cijene gubi 30 posto posebnog poreza na luksuz, 23 posto PDV-a i troškove izrade, tako da cijene otkupa i ne mogu biti veće.

Ono što otkupljujemo je čista sirovina i ništa više. Uzmimo u obzir da je u posljednjih nekoliko godina cijena zlata skočila za nekih 30 posto, tako da mi za otkup mušteriji plaćamo više, a sami ne dižemo cijene – pojasnio je Labrović.

Neven Dvornik Gosaić, vlasnik zlatarnice “Dvornik“, jedne od najpoznatijih u Splitu, kaže nam kako zlato otkupljuje od poznatih i provjerenih osoba ili radi zamjenu zlato za zlato, tako da ta djelatnost nije prioritet zlatarnice. Ipak, sama prodaja zlata pala je, kaže, čak za 50 do 60 posto!

- Kriza je, ali na promet utječu i veliki trgovački centri. Prije su se za korizme kupovali zlatni lančići i privjesci, a sada su njih zamijenili mobiteli. Ljude je danas strah za radno mjesto, za život, a bez zlata ipak mogu živjeti – kazao nam je Dvornik Gosaić.

Iskustva jednog zlatara, koji je želio ostati anoniman, posve su deprimirajuća.

Ajme, majko

- Zlata ni za otkup više nema, ljudi su prodali sve šta su imali. Evo, zadnjih misec dana niko mi nije doša u butigu, osim dice. Nemaju ljudi više šta prodat, donose mi “paučinu s ladice“, slomivene prstene i lančiće, čak i vere s ruke prodaju.

Ne sićan se kad je ovako loše bilo, a kako je krenilo, biće nam “ajme majko” bar još tri-četiri godine – veli zlatar, koji također zlato otkupljuje od biranih ljudi, za koje procijeni da su ozbiljni. O prodaji, kaže, ne treba ni pričati. Ona je debelo ispod nule.

Nikolina Lulić / FOTO: Nikola Vilić / Cropix

Izvor: Slobodna Dalmacija

Piše: Renato Semenčić

Prvi film o vampirima smimljen je daleke 1909. godina pod nazivom „Vampire of the coast“ u nijemoj tehnici i ubrzo vampiri postaju omiljena čudovišta sa filmskog platna.  Svake godine izlazili su novi filmovi o vampirima i snimljeno ih je na stotine do danas. Neki su bili bolji neki lošiji. 1922. godine snimljen je Nosferatu, ubrzo dolazi Drakula i tako redom. Ono što je zanimljivo je kako su se vampiri mijenjali i kako su bili prikazivani kroz filmsku povijest. U to ranije vrijeme bili su prikazivani kao stariji muškarci, grofovskog porijekla, odjeveni u tada otmjena odjela, često sa plaštom iznutra crvene boje i cilindrom. Zli nemrtvi negativci željni krvi lijeph glumica. Živjeli su stoljećima su svojim dvorcima, sakrivajući se od dnevnog svjetla, a po noći bili u lovu za krvlju koja im život znači.

No, u 1980-tim vampiri su se počeli polako prikazivati na drugačiji način. No, u 1980-tim vampiri su se počeli polako prikazivati na drugačiji način. Na primjer, u filmu „The lost boys“ iz 1987. prikazani su kao banda mladih bajkera obučenih u tipičnu odjeću iz 80-tih, da bi se postepeno pretvorili u ljepuškaste tinejđere koji zavode mlade srednjoškolke kao u filmu „Sumrak“.  Prije su se vampiri pretvarali u zastrašujuće spodobe željne ljudske krvi, a danas se golobradom dečkiću samo okece zacrvene kao pripitom klincu i pritom čak ne želi piti ljudsku krv. Ako je na odvikavanju, nek ode u komunu. Prije su djevojke imale noćne more od same pomisli na vampire, a danas mokre snove. Oprostite na ovako agresivnom stavu, ali želja mi je da vampiri ostanu vampiri i samo se iskreno nadam de se jednog dane neće i vukodlaci pretvarati u maltezere, mobsove i jokširske terijere. Da u svom iskonskom napadu bijesa vuku nesretna slučajne prolaznike za nogavice.

Tekst preuzet sa bloga Izvan dimenzije uz dozvolu autora

Odvjetnik: Jeste li seksualno aktivni?
Svjedok: Ne, samo ležim tamo.
________
Odvjetnik: Kada vam je rođendan?
Svjedok: 18-toga srpnja.
Odvjetnik: Koje godine?
Svjedok: Svake godine.
________
Odvjetnik: Koju opremu ste imali u trenutku udarca?
Svjedok: Gucci trenirku i Reebok tenisice.
________
Odvjetnik: Ta činjenica da ste zaboravni utječe na Vas?
Svjedok: Da.
Odvjetnik: Na koji način utječe?
Svjedok: Pa zaboravljam.
Odvjetnik: Zaboravljate? Da? Možete li nam dati primjer nečega što ste zaboravili?
________
Odvjetnik: Koliko je star vaš sin, koji živi s vama?
Svjedok: 28 ili 29, ne sjećam se.
Odvjetnik: Koliko dugo živi s vama?
Svjedok: Oko 35 godina.
________
Odvjetnik: Koja je prva stvar koju vam je suprug rekao ujutro?
Svjedok: Rekao je Marija.
Odvjetnik: I zašto vas je to uzrujalo?
Svjedok: Moje ime je Patricija..
________
Odvjetnik: Recite doktore, je li istina da osoba kada umre u snu,zapravo ne zna za to do idućega jutra?
Vještak: Vi ste stvarno položili pravosudni ispit?
________
Odvjetnik: Jesti li bili prisutni kada su Vas slikali?
Svjedok: Možete li ponoviti pitanje, molim vas?
_______
Odvjetnik: Znači dan začeća vašega djeteta je 8 kolovoza?
Svjedok: Je.
Odvjetnik: Što ste tada radili?
Svjedok: Uh..
Odvjetnik: Znači imate troje djece, da?
Svjedok: Imam.
Odvjetnik: Koliko je djevojčica?
Svjedok: Pa tri.
Odvjetnik: A dječaka?
________
Odvjetnik: Kako je prestao vaš prvi brak?
Svjedok: Pa smrću.
Odvjetnik: Čijom?
________
Odvjetnik: Možete li opisati počinitelja?
Svjedok: Bio je otprilike srednje visine, kratke brade zapravo
neobrijan, crna jakna, ili možda siva, mislim.
Odvjetnik (prekida ga): Je li bio muško ili žensko?
________
Odvjetnik: Doktore, koliko autopsija ste obavili na mrtvacima?
Svjedok: Sve autopsije sam obavio na mrtvacima.
________
Odvjetnik: Svi vaši odgovori moraju biti usmeni, dobro? Koju ste srednju
školu pohađali?
Svjedok: Usmeni.
________
Odvjetnik: Možete li se sjetiti u koje ste vrijeme počeli pregledavati tijelo?
Svjedok: Pa, autopsija je počela oko 8:30 ujutro.
Odvjetnik: A gospođa je bila mrtva u to vrijeme?
Svjedok (ljut): Ne, sjedila je na stolu pitajući se zašto radim na njoj autopsiju.
________
Odvjetnik: Doktore, kada ste radili autopsiju, jeste li provjerili puls?
Svjedok: Ne.
Odvjetnik: Aha. A krvni pritisak?
Svjedok: Ne.
Odvjetnik: A disanje? Jeste li provjerili disanje?
Svjedok: Ne.
Odvjetnik: Znači, ipak je bilo moguće da je pacijent bio živ kada ste
počeli s autopsijom?
Svjedok: Ne, nije.
Odvjetnik: Ne? A kako možete biti tako sigurni, nijednu
provjeru niste radili?
Svjedok: Zato što osobe na koje padne betonska ploča od 3,7 tona nemaju
tendenciju ostati žive.
Odvjetnik: Da, da, a je li ipak moguće da s obzirom da
niste radili niti jednu provjeru, pacijent bio živ, ili da je čak i sadaipak živ?
Svjedok: Je, moguće je da je živ i vjerojatno je odvjetnik!

Piše: Ana Goreta

-Ajde!

-Neću!

-Ajde, nemaš ša izgubit, BESPLATNO JE!

-Neću!

-Ajde, il ću ubit boga u tebi!

-Neću!

-A, razumila san, očeš bit ka čača?

-Neću!

-Onda ajde!

Tiskajući se u redu sa maturanticama brat je pomislio kako ne bi bilo ni tako teško položiti državnu maturu. Moraju samo napisati par riječi u vezi situacije u društvu pod naslovom MORE MOGUĆNOSTI. Par djevojaka mu je reklo kako je i njima isto ful kul što ne moraju polagati prijemni već samo državnu maturu. Brat je momentalno odlučio sa novim frendicama da će svi zajedno upisati ekonomiju. Jupi! Do detalja je vizualizirao blisatavu karijeru mladog ekonomiste, komercijalnog usmjerenja.
Studirat ću do trisšeste, sedme.. radosno se oblizivao brackan, a onda ću se ženit… Sedamdeset sedam ekonomskih djevica mu je uglas pjevalo ep u tri pjevanja..

... kad li je majka prekinula njegove misli vrišteći iz mobitela:
-Alo, prestani se debilizirat grešnim mislima! Čekaj da maturalni redar oglasi zabranu prepisivanja pa kad ženskadija ostavi torbice i kaputiće vanka - znaš šta ti je posal!

-Ali, majko, oklen ti to da iman grešne misli?

-Ovaj dalekometni skener muškog mozga ipak radi, ovi put si ga valjda zakačija di triba!

Brat je ipak čvrsto odlučio da posao i obrazovanje mogu ići zajedno. Mater ne zna da je njemu čača potajice skinija sa blog.hr-a jedan kraći sastav koji je brackan naučio napamet.

Plivam u moru mogućnosti

Plivam. Plivam još u maternici. Imao sam mogućnost izaći ili ne izaći.
Izašao sam. Sada plivam na suhom. Od prvog uzdaha, od prvog jutra, od prvog izlaska sunca, od prvog majčinog milovanja, od prvog ispijenog mlijeka, od prvog leta laste ispred mene, od prvog mjauka mačke, od prvog osmjeha mame, plivam. Prvo sam plivao pasjim stilom, bilo je najlakše. Prvo nogicama, onda rukicama, onda rukicama i nogicama. Rastem, rastem! Rastem, rastem! Tjeraju me sve težim i težim stilom. Savladao sam prsno, savladao sam kraul, savladao sam leđno i konačno natjeraše me i leptir. Izdržao sam pokorno, svakim zaveslajem savijali su mi kičmicu. Unizili su me, ustrajao sam. Plivam, plivam, svi se dive, samo moja pluća znaju kako je teško. Oh, mama, kako je bilo lijepo i toplo u maternici.

Naravno da se sve sretno završilo, brackan je za manje od pet minuti napisao esej, obavio posao što mu je zadala majčica, položio maturu. Čak je i zbog iznimnog eseja od ministra obrazovanja dobio stipendiju. Postao je mladi budući ekonomist smjer mikromakrokomercijala&pr u praksi drugi dio, prošireni ali po bolonjski (mnogo studenata ove godine). Čača je dobio bratov skener a mater je odlučila da se od sada i ženska djeca mogu i trebaju ić obrazovat te polagat državnu maturu.

evo jeman tri akuže
Stanete li isprid Vijećnice, morete vidit jedinstvenu vištu, tri spliske vertikale: najmanji, najstariji i najveći kampanel u gradu!
U prvomen je planu spomenuta romanička kula iz 13. vika sa gotičkon ložon za zvono gradskega sata. Iza nje je najstariji kampanel u cilu Dalmaciju - predromanički zvonik Gospe o’ Zvonika (prije vojnički svetac - Sveti Teodor - Todor) iz davne 1088. godinu, jedini preživjeli od 4 kampanela sagrađena nad vratiman palače iz vrimena kristijanizacije Splita. A povišje, priko njega, malo sa visoka na Pjacu sa Peristila gleda Sveti Duje.

kampanel Svetega Duje uvik je prisutan na Pjaci

Sveti Ante Opat
Svakodnevno cila rika judi projde navr’ Pjace Ispod ure kroz Željezna vrata Krešimirovon put Peristila. Od velike priše malo se ko ošerva na jednega starca. Na početku Marulićeve kale, a na zidu gotičke palače Bendetti-Ciprianis-Seleban, korčulanski je knez Čubrijan - Ciprijan de Ciprijanis 1394. godine podiga zidnu kapelicu svetega Ante Opata (sridozimca, na 17. sičnja). Sveti Ante Opat, pustinjak koji je širija kršćanstvo, poriklon iz pustinje Egipta (rodija se 251. godine, a umra 356., suvremenik je Dioklesa - cara Dioklecijana i biskupa Dujma - svetega Duje). Nakon svoga prosvitljenja podilija je sva svoja dobra i nasljedstva siromajiman i povuka se u pokornički život. Pijonir je zdravega života, prirodne spize i vegeterijanstva, ‘ranija se travon i crnin kruvon, pija vodu iz Nila i doživija 105 godin!
Družija se sa beštijan, evo mu i sad društvo pravidu dva lava. Čudo jedno kako danas nije popularniji uz sve ove udruge zdravega života, kako ga Projekt Split zdravi grad ni vazeja za svojega zaštitnika. Zato ga svit slavi ka zaštitnika od kužnih bolesti, a puk ga panti po uzrečici Sveti Antun Opat, vazmi motiku, ajde kopat, kako se ne bi zaboravilo kad vaja počet radit u poje. Danas je zaboravjen, a kada je malo učinija šta je još u sridnjemu viku čuva (i sačuva) Zapadna (u to vrime jedina nezazidana) porto franco vrata Palače.

sa svoga kantuna Pjacu blagoslivlje sveti Ante Opat

I tako na suncu i kiši stoji naš sveti Ante (iako mu je u ovin krajiman primat uzeja imenjak - sveti Ante Padovanski sa 13 gracij, na 13. šestega) sa svojin šćapon i uzaludno zvoni na uzbunu. Kraj nog stiska mu se mali čovik, investitor Čubrijan i moli za zaštitu. Niki i danas krivo mislidu da je oni veliki figura spliskega biskupa, a oni mali, basetni šoto njega da je biskup trogirski.

Adam i Eva
Povišje svetega Ante skoro neprimjetno stojidu spliski Adam i Eva (lako more bit još iz 15. vika). On je zaguca ka glamac, tek je vazeja Evinu jabuku, a već je izplazija jezik, ona mu priti prston, neka se zna ko će bit glavni.

Štandarac
Štandarac je u naše vrime prominija položaj i skliznija isprid bivšega Automata nadno Pjace, u modernon oblikovanju. Kamen (kipar Kuzma Kovačić) i drvo (kalafat Bakica) ponosno vijedu bandiru grada Splita 1700 (neizbježni Boris Ljoobičić, samo je falija izbrojit koliko kampanel svetega Duje jema katov). Je malo izbrčkan grafitiman, ali figura. Čitan - “PALATIUM LAETUM, SPALATUM SALONAE QUIETUM”, šta oće reč “DIVNA PALAČA, TIHI SALONITANSKI SPLIT”. Tekst je sa pečata sridnjevikovnega grada, napisa ga je Perceval Ivanov iz grada Ferma, načelnik (poteštat) grada Splita (kako piše u Spliskon statutu iz 1312.). Priznanje je to da je Split izresta iz Palače, ali da jema salonitanske gene. Evo, amo koga pitat, strukovnjaka oli običnega čovika, napravit anketu i po ure torture, malo ko će znat šta znači to šta tot piše.
Nikidan nan je Štandarac osvanija zapaljen, uništen i nikome ništa.Vajalo bi ipak nać te meštre i zavezat i’ bar tri dana za Štandarac ka na stup srama. Siguro bi se odma javile udruge i stožeri za zaštitu životinja.

Edo Šegvić,Naš dil Mediterana

Iako sam podmirio sve troškove, Hrvatski telekom, tj. T-Mobile poslao mi je račun na iznos od nula kuna uz napomenu do kada bih trebao podmiriti tih nula kuna. I što, da ja dođem na šalter i donesem - nula kuna!? Hoću li dobiti opomenu ako ne platim nula kuna? Mislio sam se dugo hoću li u novine ili ne, ali ovaj je slučaj pomalo apsurdan pa sam na kraju odlučio račun i pokazati - kaže nam jedan građanin iz Dalmatinske zagore, navodeći da od T-Mobilea ne traži ispriku, nego samo da ubuduće paze kakve račune šalju korisnicima.

- Bio bih u puno goroj poziciji da od mene traže da platim nešto što nisam potrošio, ovako je mene i moju obitelj ovaj račun samo dobro nasmijao. Čak sam se mislio hoću li otići na šalter i pokušati platiti račun. Ne tražim od T-Mobilea ništa, vjerojatno se radi o nekoj informatičkoj pogreški u sustavu, ali svejedno im poručujem da ne bacaju novac na poštarinu - zaključuje.
‘Elektrodalmacija’

- Nismo imali nikad slučaj da mobilni operater pokušava naplatiti nula kuna. Doista zanimljivo. Doduše, prije nekih osam godina bio je slučaj kad je ‘Elektrodalmacija’ poslala opomenu jednom čovjeku s iznosom također na nula kuna. Imali smo i slučajeva kad su banke pokušale utjerati dug od nekoliko lipa, ali nikad nisu slale račun na nula kuna - kaže nam Jelena Jurić, voditeljica savjetovališta Udruge “Dalmatinski potrošač”, navodeći ipak da u posljednje vrijeme imaju drugačije pritužbe na mobilne operatere.

- U igranju nekakvih kvizova i testova traži se od korisnika da ukucaju broj svojeg mobitela. I onda im počnu pristizati razni skupi SMS-ovi koji zapadaju oko 12 kuna. I tada nastaju problemi jer se račun gomila, a oni nisu blokirali uslugu - kaže Jurić pozivajući potrošače da budu oprezni i da ne daju olako brojeve mobitela.

HT: Samo za evidenciju

- Kompanije su, sukladno Zakonu o PDV-u, korisniku dužne izdati račun, bez obzira na to je li njegov iznos 0 kn ili neki drugi. Izdavanje računa u iznosu od 0 kn moguće je, primjerice, u slučaju prenaplate računa, odnosno kad je korisnik preplatio iznos prethodnog računa te je preplaćeni iznos dovoljan da pokrije i iznos sljedećeg računa. Korisnik je, dakle, račun dobio za evidenciju te ga, naravno, ne treba platiti.

Saša Jadrijević Tomas
Izvor: Slobodna Dalmacija

- Di ste sad? A? Nema vas. Nestali ste. Pobigli ste ka pokisli miši! - vika je moj barba Berislav sav pun sebe.

Cilo vrime je svima punija glavu kako je Ivić jedino rješenje za Hajduka. Kako je bidni barba Tomislav bolestan, onda je logično da to bude neko iz njegove škole. A Špaco je Ivićev učenik. I zato je moj barba Bere skroz procvita od sriće šta su se njegove molbe uslišile.

- Da neki Inter. Da neki Murinjo. Dali smo mu mi u kosti. Tome napuvanome paunu šta misli da je popija svu pamet ovoga svita. Jo kad ga vidin kako ono diže nosinu i šeta uz gol liniju u onoj balonci šta je nikad nije opra, dođe mi da ga ispeskan. A tek kad se svađa sa suciman i priti in posli svake odluke koja mu ne ide u prilog. Ajme svitu koji je to đikan neviđeni - pridružija se barba Beri moj Dida Antiša.

Sad san se mora i ja umišat pa reć didi neke stvari:

- Ali dida, pa nismo igrali protiv toga Intera. Ovo je bija drugi Inter.
- Kako drugi? Pa ima samo jedan Inter. Oni šta ga trenira uncut Murinjo.
- Ali mi smo dida igrali protiv drugoga Intera. Našega Intera.
- Kako to? Naš Inter, pa njihov Inter? Za Gospu blaženu, pa koliko ti Interi ima? Šta nisu mogli smislit neko drugo ime?
- Ovi naš Inter je iz Zaprešića. Zovu ga još “Div iz predgrađa” - pokušava san ja objasnit mome didi Antiši, koji kad malo udre po bilome vinu zaboravi koje su strane svita, a di neće pomišat dva fuzbalska kluba.
- Div, kažeš? Iz predgrađa? Ma baš iz predgrađa? - češka se moj zbunjeni dida po onoj svojoj ćelavoj glavi.
- Je dida. Inter iz Zaprešića. I ne trenira ga Murinjo. Nego Borimir Perković. Murinjo je u Torinu.
- U Torinu? A znan, sad mi se šterika upalila! Ti mi oćeš reć da Torino uopće nije u Hrvatskoj - počeja je pomalo shvaćat moj dida.

Moj van se dida inače strašno razumi u tri stvari.
U drvo.
U vino.
U spizu.
Točno tin redosljedon.
A u pitanju baluna je, ajmo reć, amater.

Kad smo napokon otklonili sve dileme oko zadnje hajdukove pobjede počeja nan je barba Berislav opisivat način rada našega dragoga Stanka Poklepovića od milja prozvanog - Napoleon.

Zapravo dida Antiša je pridložija da ga zovemo Opoleon, jer je Špacino omiljeno vino Opol, ali onda bi nikor moga i promislit kako Špaco voli pit, ali to uopće nije istina.
Moj dida voli pit vino.
Dok Špaco pije samo vodu u koju nakaplje zanemarivo malo vina.
Više radi boje.
I mirisa.

On zna da Hajduka ne može vodit pijančina.
Kako bi to izgledalo da se pojavi na vratima stadiona NK Split i počne tamo tražit igrače Hajduka?

To bi izgledalo ka da je potpuno izgubija busulu. A naš Stanko točno zna šta mu je činit. On ima svoj poseban način na koji vodi momčad, a iz povjerljivih izvora je to za nas sazna naš dobri barba Berislav.

- Poklepović ima odličan sistem pomoću kojega drži cilu momčad u šaku - počeja nan je odavat tajne barba Berislav - On je odma od prvoga dana pripa igrače da će ih za svaki poraz i lošu igru kaznit opširnin predavanjen.
- Kakvin predavanjen? - pitan ja naivno.
- Dvosatnin predavanjen u kojemu bar pola riči neće bit iz našega jezika. Svaka rečenica će imat najmanje šezdeset riči, a u njoj će trećina bit od po najmanje dvadeset slova. Kako su svi naši igrači redon sve načitani intelektualci, oni ga prestanu slušat već posli druge rečenice. Ali ne da se Špaco. On ga melje i melje, objašnjava, ukazuje, ilustrira, potcrtava, naglašava. Ako to slučajno nije dosta onda prelazi na jednosatni razgovor sa svakin posebno. Ukratko, Špaco može pizdit do Sudnjega dana.

- Jebate, ja bi ispalija na živce - javija se dida Antiša koji je pobumbija onu svoju bočicu vina do kraja i već se počeja osvrćat za drugon.
- Pa naravski da bi ispalija. Svaki normalan čovik bi ispalija. Ali Špaco ima jezičinu da je to čudo jedno. Toliko mu je razvijena da svi bižidu od njega ka vrazi. Samo ima u svemu tome i jedna, za našega Poklepovića, olakšavajuća okolnost. On van je judi moji pinkicu zaboravan - reka nan je tiho barba Berislav tu vrhunsku i najstrožije čuvanu tajnu sa Poljuda.

- Zaboravan? - zabezeknija se ja.
- Zaboravan? - zabezeknija se moj dida Antiša koji je pomalo zaplića jezikon.
- Zaboravan? - javija se moj otac koji je upravo doša doma posli faturete u susidovoj garaži.

Barba Bere uvik gušta ka prasac kad svi mi blesimo u njega i jedva čekamo da nan on nešto otkrije.
Zato je kurba napravija pauzu samo da nan vadi mast.
Gleda nas je redon jednoga po jednoga, a onda je napokon nastavija.

- Pazite ljudi. Niko nije savršen. Makar se Špaco po svemu približija velikomen Bonaparti, još uvik nije posta Napoleon. Mislin ono, skroz Napoleon. Sad je ajmo reć napola Napoleon, da se tako izrazin. Za sve je kriva ta njegova zaboravnost. Ne bi je pripisa nikako njegovin godinaman, jer je on i ka dite bija zaboravan, baš ka i dan danas. To su mi rekli judi koji ga znaju od ditinjstva kad su s njin igrali na krpaš. Dakle, da previše ne duljin, ovako van izgleda jedan Špacin trening.

Misto radnje: pomoćni teren na Poljudu.
Vrime radnje: posli marende (dva pjata tripica i neodređena količina vina)
Špaco na centru, a igrači trčkaraju po terenu.

- Ahmade! - viče Špaco.
- Oprostite gospodine Poklepoviću, ali ja sam Anas.
- Anas?
- Da, Anas. Ahmad mi je brat.
- Brat? Tako znači. Blizanac?
- Ne. Mi nismo blizanci.
- Ali ste ipak braća?
- Tako je.
- Odlično Ahmade, zovi Anasa da dođe ovamo.
- Ja sam Anas. Ahmad je tamo. Na drugom kraju terena.
- Pa šta radi tamo? Neka brzo dođe ovamo u vezni red!

Dotrči Ahmad.

- Jesi li ti sinko Ahmad?
- Jesam.
- Vidiš, znao sam. Odmah sam znao da si ti Ahmad. Ti imaš brata, je li?
- Imam.
- A di on igra?
- ????
- Ne znaš di ti brat igra? Pa jebate ko je ovoga doveja u Hajduka?! Brzo tri kruga oko igrališta za kaznu! A vi ostali dobro pogledajte šta se događa onima koji provociraju stručni stožer! Pogledajte kako se Anas sad priznojava zato jer je bija bezobrazan. Ako vi budete bezobrazni onda ću van malo opširnije objasnit genezu ovakvih asocijalnih verbalizacija. Šta ste blenili ka mulci? Ajmo, rad, rad i samo rad!

Kad nan je sve ovo ispriča barba Berislav mi smo morali dat časnu rič da ovo nećemo nikome prinit.

Ovo van je vrhunska tajna sa Poljuda za koju zna samo malo svita. Bidni Špaco malo miša igrače, pa tako Oremuša zove Florin, Rubila zove Škoko, a nikako ne može raspoznat Strinića i Juricu Buljata. Njemu su oni dva skroz isti. Nije čovik kriv. Već smo rekli da je on je bija takvi još od djetinjstva.
Dok je još igra na krpaš.

- I još ću van nešto reć za kraj, ali da ne bi vi slučajno pizdili naokolo jer će nan to ugrozit šampionske ambicije - reka nan je ozbiljnin glason barba Bere.

Mi smo se svi zakleli da ćemo čuvat tajnu sve do Lovrinca ako triba.
- Znate li vi zašto niko ne može ubrat Špacin raspored u igri? - pita je nas neznalice barba Bere.

Mi smo samo tupasto slegli ramenima.

- Zato jer ga ni naši igrači ne razume!

Tekst preuzet sa bloga Nogometni komentari maloga Zerme uz dozvolu autora

ZAGREB – Pacijentu koji je u večernjim satima došao u Kliniku za traumatologiju s ozljedom noge sumnjajući da bi se moglo raditi u prijelomu, na prijemnom su šalteru, prije nego ga je liječnik i pogledao, naplatili 300 kuna »pologa« za usluge koje bi u bolnici tek mogle biti napravljene! Pacijent koji je uz sebe imao zdravstvenu iskaznicu, a uz to je i dopunski osiguran, morao je najprije do bankomata da bi uopće mogao doći do liječnika, iako je svim pacijentima po važećem hrvatskom zakonodavstvu zajamčena besplatna hitna pomoć.

Na prijemnom su mu šalteru izdali potvrdu da je uplatio spomenuti iznos kao »polog za zdravstvene usluge koje će mu biti pružene«. Po izvršenju zdravstvenih usluga, pacijent je, kaže se dalje u potvrdi koju je dobio, dužan doći na obračun troškova liječenja najkasnije u roku od tri dana, te će mu se ispostaviti račun.
Ovakva je praksa uzimanja »predujma« od pacijenata, po riječima Ante Muljačića, ravnatelja Klinike za traumatologiju, uobičajena u toj zdravstvenoj ustanovi.
– Dnevno imamo po 150 pacijenata koji dođu na prvi pregled, a još 300 koji dođu na kontrolu. Ako netko od njih nema uputnice, a nema svježu ozljedu, uzimamo od njega polog. Nakon što se pacijent obradi, i medicinska usluga obavi, izračuna se trošak i pacijentu se vraća razlika – tumači ravnatelj Muljačić.
Prvi se pregled, kaže, plaća skuplje jer se »ne zna hoće li trebati neke skuplje pretrage«, dok se za kontrolu bez uputnice mora ostaviti polog od 200 kuna.
– I danas smo imali četiri do pet takvih slučajeva. Ako to ne napravimo, često se događa da nam pacijent obeća uputnicu, ne donese je, i imamo minus u blagajni – tvrdi ravnatelj Traumatološke klinike, koja se svakodnevno susreće sa hitnim pacijentima.

Iako je očito da je uprava bolnice odlučila na potpuno neprihvatljiv način ekonomizirati poslovanje na račun pacijenata, ravnatelj Muljačić tvrdi da u tome nema ništa sporno, te da se naplata pologa isključivo primjenjuje kod pacijenata koji nisu hitni.
– Polog će platiti samo pacijent koji nema uputnicu, a dođe nam sa ozljedom starijeg datuma koja mu pravi probleme – veli Muljačić, koji primjer pacijenta koji nam se javio ne želi komentirati jer s njim nije upoznat. Uvjeren je da se nije radilo o hitnoći, iako je činjenica da pacijenta prije naplate 300 kuna pologa nitko nije pregledao, niti utvrdio o kakvoj se povredi radi i je li ona hitna ili nije.

Ljerka BRATONJA MARTINOVIĆ
Izvor: Novi List

Kerum poštuje

Evo su mi napali Olivera Dragojevića. Čoviku fali ništo pinez za organizirat koncert u London, Grad je uletija sa 50 iljad euri i sad su svi udrili po Oliveru i Kerumu. Da zašto bismo mi u ovome teškome času pomagali situirane pivače, umisto da damo gladnoj dici, žednoj omladini i rebambivenin penšjunantima. Je, svaka in je na misto, da nije onoga prokletoga ali…
A u to ali skupjen je cili jedan život, cila mladost, miljun pisama, jubav, veselje i radost. Ka ča su Boris, Zdenko Runjić, Toma Bebić, Smoje i Tijardović obilježili ovi grad, udrili mu timbar i učinili nan ga boljin i dražin, tako se i Oliver uspeja na najvišu skalinu i razgalija nas svojin pivanjem. A Oliver ne piva od jučer. Evo je s nama priko 40 godin. I je li tih 40 godin mirita dvi kune po stanovniku? Ma, judi, ne budimo sitničavi. Priznajmo i čuvajmo svoje velikane! Eno su Rusi svojedobno svojin zaslužnin sportašima davali dobre penzije, pazili na njih, slavili ih i častili. Ono ča je u Ameriku Frank Sinatra, to je u nas Oliver. Nismo mi krivi da smo mala zemlja, malo tržište i da naši najveći pivači ne mogu zaradit toliko da in pod stare dane ostane pinez za učinit koncert u London. Znan da Englezi nećedu popadat u nesvist ča in je doša Oliver, ali isto će se tamo čut za Olivera, za Split, za Dalmaciju i Hrvatsku.
Eto, da se obogatin, prvo bi zakuca na vrata onih sportaši koji su mi ulipšali mladost. Stavija bi ništo pinez u kuvertu, zagrlija bi dotičnoga, dâ mu pineze i reka: “Ovo je samo sitna nadoknada za sve ono lipo ča si mi u životu pružija.” Ma ko more zaboravit ono vrime kad san otvorenih just gleda bravure Jure Jerkovića, Hlevnjaka i Nadoveze, uživa u Cuzzijevim šprintevima i Žungulovim golovima. 
Je, već vas čujen: “Tvoji pinezi, tvoja volja, ali ovde Kerum daje naše!” A ja ću bit fin, pa van neću odgovorit: “Kako van nije neugodno da Kerum ima puno veći senzibilitet za Split i tradiciju od vas velikih Splićani?”

Milinović mudruje

Evo se pokušavan sitit koga od onih koji su nan u ovih 20 godin zagorčavali život svojon bahatošću, primitivizmom i istupima u kojima je logiku i pristojnost zaminila isključivo gola politička moć. Nastupali su na televiziju ka ministri, načelnici i tajnici, gledali nas u oči i lagali nan, a usput nas uvjeravali da smo svi mi najobičniji kreteni. Ko bi ih se svih sitija. Canjuga, Mihanović, Vukić, Krpina, Bitanga, Zdenka Babić, Brozović, Tolj, Girardi, Mateša… Ma, ko će ih se svih sitit. A od ovih novih, tu su nepoderivi Hebrang i mlada nada Milinović.
Na Hebranga ne triba trošit riči, jer on je, nakon ča je pokaza razumijevanje za ustaškog zločinca Šakića, posta i osta civilizacijska sramota. Evo nan se sad nameće gospodin Milinović. A lipo san sebi reka: “Ne gledaj Otvoreno! Samo ćeš se iznervirat, a ništa pametnoga nećeš čut.” Vrag mi ni dâ mira i gleda san nastup Stazića, Milinovića i MUP-ovca Borovca. Neću o sadržaju, nego o formi. Stazić počne govorit, a Milinović mu upadne u rič i pet minuti mlije bez prestanka. Umisto da ga zaustavi, voditelj Togonal ga blaženo sluša. Pa tako pet puti. Kad napokon Stazić dođe do riči i upita Milinovića di mu je ta borba protiv korupcije bila pri šest miseci, ovi mu govori da se ne triba vraćat u prošlost, jer da ni on njega ne pita za zločine komunista čiji je Stazić sljednik. I to nan je ministar?! Je, narod ga je izabra.
I opet će, ako bude sreće.

Ivan luduje

Upada mi Ivan u sobu i govori:
- Baš san ti tužan. Sad san bija s jednin igračen Mosora i govori mi da to šta RNK Split čini, da je to jadno i žalosno. Kune mi se da je Split platija sto iljad Mosoru za neriješeno u Žrnovnici. Da Split plaća i zove sve živo. Predsjednike, suce, igrače… Imaju pinez i na silu želu uć u Prvu ligu.
- Čekaj, ja san ih nikidan gleda protiv Pomorca. Igrali su izvrsno i dobili 2:0. Ne virujen da bi in Pomorac proda utakmicu, jer su i sami kandidati za Prvu ligu. A bi li to meni ti igrač Mosora potvrdija?
- Ne znan, pitat ću ga, ali kad san to čuja, baš san se rastužija. Znan da ti voliš Splita, a i ja mu se veselin, pa mi ne bi bilo drago…
- Dobro, onda neću ništa pisat dok mi to čovik ne potvrdi. A ako mi i potvrdi, odma ću, ka pravi novinar, zvat splitovce da čujen njihovu stranu.
- Ka da su ludi pa će ti ić potvrdit da kupuju utakmice.
- A onda ništa.

Mesić kumuje

Drag mi je Mesić. A di mi neće bit drag kad bi mi iz njegovoga ureda svaki put čestitali Novu godinu. Ja je njemu nisan nikad čestita. Ne zato ča san bezobrazan, nego zato ča san ja sve to čuva za posli. Kad Mesić više ne bude predsjednik. I kad ga svi zaboravu. Onda ću mu ja čestitat i zafalit ča nan je svima drža glavu poviše vode. Pa kad uskoro počne primat ukupno 20 čestitki, onda će svaku dugo privrćat po rukama i svaku će registrirat, a ne ka dosad, kad su mu čestitke lopaton ubacivali u radnu sobu. A lipe slike? Mesić ka Dida Mraz šeta po sobi, a one bile čestitke mu sežu do kolina. Bar da je raspisa natječaj. Onda zatvori oči, itne se na prsi, pruži ruku i iz one mase izvuče jednu čestitku. I onda mu dotični iduću godinu bude savjetnik. Recimo, za medije. 
Ma, mrvu me ponila situacija, a skroz san drugo mislija pisat. Nikidan gledan Dnevnik, a ono Mesić. Bija je na niki sajam, novinari ga pratu, snimaju i uzimaju izjave. A ča je najsmišnije, on se namistija ka da je još uvik predsjednik i počeja govorit. A još je smišnije da je Dnevnik te izjave objavija. Tija san reć da u demokratstkin zemljama, kad ti prođe mandat, onda više nisi predsjednik. I nije to za šalu, nego je baš sve gotovo, i to najozbiljnije gotovo. Pa se više ništa ne pita bivšega predsjednika. Ajde, čovik se javi dva puta na godinu, i to ako je koja ratna proslava ili ako ima izbit nuklearni rat. A u nas - danas mu završija mandat, a on do pet dan vodi glavnu rič u Dnevnik.
Ma, razumin ja i Televiziju. To ona čini po inerciji.

Špirko tuguje
Pri misec dan smo seli u Grašino auto, Grašo vozi, Špirko do njega, a Eli i ja po krmi. Išli smo u Kaštila na obid. Došli tamo, kiša stala, Špirko uzimlje lumbrelu, a Grašo mu govori: “Ostavi je u auto, tamo ćeš je zaboravit.” Nije ga posluša. Stali smo tri ure, blagovali, guštali, seli smo u auto i polako put Splita. Došli smo blizu Solina, a Špirko zaviče: “Lumbrela!” Zaboravija je u restoran. Mi se stali smijat, a Špirko počeja kukat: “Judi, to nije obična lumbrela! Da san za nju 150 marak, 30 je godin iman. Ne bi cilu noć zaspa da ostanen bez nje.” Okrenili smo se i vratili u restoran. Špirko je naša, stavija u krilo i nije je pušta do Splita. U životu nisan vidija takvu vezanost za lumbrelu. Pofalili smo ga. Drugi svit drži pasa, mačku, papigu, kornjaču, i oko njih ima puste obaveze. Narani ih, prošetaj, peri, vodi u veterinara… A Špirko oko lumbrele nema velike zajebancije. Jedino je posli upotrebe ima osušit fenon i stavit u navlaku.
Pri niki dan smo se opet našli. Opet smo išli u Kaštila, opet je Špirko uzeja lumbrelu, ali je ovi put nije nosija u restoran. Kad smo se vratili u Split, iskrcali smo se i svak svojoj kući. Do pet minuti zove me Grašo da je Špirku ostala lumbrela u auto. Zoven Špirka i govorin mu za lumbrelu, a on zanimija. Ujutro me zove i govori da je bez auta pa ako bismo mogli skočit do Graše po lumbrelu. Ja san mu reka da zove Elija, pa neka se Eli dogovori s Grašon pa ćemo nas dva skočit po lumbrelu tamo di Eli reče da je Grašo reka. A ako Grašo ne bude naša zajednički jezik s Elijen, da uvik ja mogu sredit priko Marija Bakote prijem kod Graše. Još san deset minuti razrađiva razne kombinacije, a onda me je Špirko jidno prikinija: “Ajde u kurac, cili ćeš mi mobitel išćićat. Doć će me račun više od lumbrele.”
Ima bit da se sad veza za mobitel.

Jere putuje

Nije zalud moj Jere Dumanić u Ameriku završija najteži fakultet od biznisa. Ništa mu ne more uteć. Bija je na skijanje u Austriju, ali on radi i kad je na odmoru. Drugi bi vozija, platija cestarinu, doša doma i sve zaboravija, a on je učinija cilu studiju. Evo van je:
Austrijanci naplaćuju vinjetu za 10 dan 7,90 eura i možeš se po ciloj Austriji vrtit koliko god oćeš po miljun kilometri autoceste. Slovenci vinjetu za sedan dan naplaćuju 15 euri za onih gubavih 20 kilometri autoputa. Ako ideš na skijanje, a to je u pravilu sedan noćenja i osan dan, onda za još oni jedan dan tribaš kupit novu vinjetu od 15 euri. Evo, da budemo potpuno fer, kad dođeš u Hrvatsku, od granice do Splita moraš platit još 21 eur. Plus još toliko od Splita do granice. Je skupo, ali se bar voziš po pravome autoputu. I sad, ko je pizda? Austrijanci koji prodaju vinjetu za deset umisto za sedan dan pa in tako pobignu oni skijaši, Slovenci koji su zajebali cilu Evropu, ili mi Hrvati koji naplaćujemo najskuplji kilometar u regiji? Šta ideš južnije, sve bolji matematičari!
I ekonomisti, Jere moj! Jer oni glupi Nijemci uopće ne naplaćuju cestarinu i evo će svaki čas bankrotirat.

Tekst preuzet sa portala Novi List uz dozvolu autora i uredništva

Piše: Insulano

Kako svaki mladoskočić posli četiri razreda puške skule Morko se mogo ćapat motike i postat težok, ili kroka i bavit se ribaršćinon.
Mogo je vaziest mlačić, ako bi ga meštar vaze, i lavrat ko marangun u stolariji ili u bačvariji za učit se činit barile, vridice, maštile ikaratile, a mogo je puoć i za kalafota i vartit se na škieru oko brodih,
ili puoć u postolariju ili u kovočnicu.

Morkotov ćaća je bi ribor pok se i mlodi Morko, šnjin, poče kruto rano ustavot za vozit na vesla u levutu do riborskih poštih, potiezat migavicu
s krokuon za ujot dvi-tri kašete ribe i donit hi na peškariju.  Zimi su se nojveće lovile velike i mole gire, a ako bi ujoli koju lignju, triju,
pirka ili koju veću i boju ribu, girori su hi uvik stavili napose u kašetu za prodat onima ča su imali kojin šuold veće od težocih, a tuo je bi
targovac, meštar od skule, poteštot i tajnik u općini ili kojin mišćanin ča se vroti iz Amerike.

fabrika - Prije ili neposredno poslije WW I stalni namještenici i radnici fabrike.
Morko (Ćara) je onaj u najgornjem redu prvi s lijeva. 

Fabrika je danas “mrtvac” , samo se čeka da se krov i dimnjak uruše sami od sebe...

Družina bi meju sobon dilila gire na stogčiće i tuo tako da bi hi jedon giror nastojo razdilit bez balonce da bude isto girih u svakemu dilu,
a drugi, ča ni smi gledot razdiljenu ribu, bidu pitali: “ Komu ovin stogčić?” i svaki drug bi tako dobi svuoj dil.
Gospodor levuta i migavice bi vaze polovicu od prodone ribe, a ostalo bi razdili družini koliko je imo i kako je zno.
Zimi od migavice, a i liti od litnje mriže ča je lovila sardele, minćune, šnjure, skuše i lokorde tieško se hronila fameja. Kad se ne bi mogla prodat
riba u mistu žene bidu s kašeton na glovi išle po selima i ako ne bidu mogle prodat ribu za pineze, minjali su je za uje, vino ili zieje.

Makina za zatvaranje kutija sardina- Aparat kojim su se pritiskali poklopci na kutiju, a onda su Ćara i ostali
sa šaldadurom (lemilicom) lemili (šaldavali) kutije da budu hermetički
zatvorene.

Malomišćani su imali sriću, jerbo je u mistu bila fabrika sardinih ča bi kupila svu frišku ribu po noći ujotu, a koju su barkieri iskarcovali iz
lojdih.  Žene su solile i frigole sardele, a somo moli broj muških je lavro u fabriki.  U to vrime ni bilo modiernih makinih pok su muški
šaldovali škatule u kojima su bile frigone sardele.  Morko je bi žvelat uruke, a fabrika je ploćala radnike po šaldonima škatulima i Morko je
uvik dobivo malo veće šuoldih nego drugi..

Photo: ANDRO DAMJANIĆ, dugogodišnji fotoreporter SD i umjetnik fotograf.
Slikano u rano maglovito jutro, sunce tek izašlo, kada su ribari došli
i ispred fabrike da istovare ribu (srdele).  Slika je jedinstvena i u
originalu stvarno impresivna. 

Na don sviete One 1914. zazvonila su sva zvona u obedvi crikve u mistu i tako su malomišćani doznali da je njihova veliko carevina Auštro-Ugarska
navistila rat Srbiji, a i Čornoj Gori.  I tako je austrougarski soldat Morko dospi s nikoliko Dalmatinoc u Čornu Goru.
Ni Morko ni oni nisu itili izgubit glovu za Cara i za Dom i prijateji su se dogovorili da ćedu se, parvuon prilikon, pridat čarnoguorskin
vojnicima s kojima su se mogli razumit. Tako su i učinili i oni su postali čarnoguorski zarobjenici.

soldati - Originalna slika III Ersatzkompagnie.

Zarobjenike nisu lipo dočekoli, jerbo dreto-šćeto su jin rekli:
“Što ste jeli, jeli, što ste pili,pili, pozdravite oca i majku!”
Ko se ne bi na take riči pristraši i pomisli na nojgore, a Morko je poče
marmotat: “Guospe moja, svieti križu nosit ću te cilu nuoć u velu šetemonu, somo u kalcete okolo svih šiest siel!”, a kad ga je čarnoguorski vojnik
zapito “Što to mrmljaš” Morko je nastavi zazivat za pomoć sve sviece i svetice božje, koje su mu u temu tieškemu momientu duošle napamet.  Kad su
zarobjenici rekli čarnoguorcima uokle su, da su oni mobilizironi i da su i oni kuontra Auštrougarske, da su ribori i težoci i da hi čekodu doma
fameje, čarnoguorci već nisu bili tako grubi prema njima. Ča su sve u zarobjeništvu priživili ne more stat u ovu štoriju.

soldati - jugoslavenska vojska

Carevina se poza parvie sviske gvere raspala , a Morko se vroti doma i poslin ratnih don, vroti se epeta ribašćini i šaldaduru u
fabriki sardinih u novoj daržavi ča se sad zvola daržava Srbih, Harvotih i Slovienoc, a poslin Krajevina Jugoslavija.
Kako priliči, oženi se i svoju ženu zvo “moja golubica”, a ona njega “muoj golube” i lipo se gledoli, bez dicie, sve dok hi ni smart
rastavila.

kad je bilo puno ribe bile bi angažirane sve žene iz mjesta i okolice da
obrađuju srdele kojima su se najprije rezale glave i čištile, zatim kuhale,
pa stavljale u ulje i u kutije da bi onda kutije bile zelemljene.  Eh, to
su bile sardine!