Globalni prosvjedi se organiziraju

Od Amerike do Azije, od Afrike do Europe, ljudi ustaju da bi branili svoja prava i tražili istinsku demokraciju. Sada je vrijeme za sve nas da sudjelujemo u globalnom nenasilnom protestu.

Vladajuća snaga radi za dobrobit samo male grupe, igrnorirajući volju ostalih te ljudske, ekološke i ostale cijene koju svi moramo platiti. OVa nepodnošljiva situacija mora završiti.

Sjedinjeni u jednom glasu, mi ćemo učiniti da političari i financijske elite kojima služe da znaju da je na nama, ljudima, da odlučimo o našoj budućnosti. Mi nismo roba u rukama političara ibankara koji ne predstavljaju nas.

15 oktobra mi ćemo se naći na ulicama da potaknemo globalnu promjenu koju želimo. Mirno ćemo demonstrirati, razgovarati i organizirati dok se ona ne dogodi.

Vrijeme je da se ujedinimo. Vrijeme je da oni slušaju.

Kalifornija je postala prva američka država koja je mlađima od 18 godina zabranila sunčanje u solariju. Zakon je potpisao guverner Jerry Brown, a stupa na snagu 1. siječnja 2012. Vlasnici toga biznisa u Kaliforniji rekli su da im mlađi od 18 čine između pet i deset posto klijenata i da će im zakon jako naštetiti u poslovanju.

Po postojećem kalifornijskom zakonu, djeca mlađa od 14 nisu smjela u solarije, a ona od 15 do 17 mogla su uz dopuštenje roditelja. Teksas ima zabranu za mlađe od 16, a još neke savezne države razmatraju zabranu za sve mlađe od 18.

Svjetska zdravstvena organizacija zaključila je 2009. da su solariji kancerogeni i svrstala ih u kategoriju najvećeg rizika. Odluka je donijeta nakon što je utvrđeno da je rizik od melanoma povećan za 75 posto kod ljudi koji u solarije počeli redovno odlaziti prije 30. godine. U Brazilu je njihova upotreba zabranjena u potpunosti.

U današnjem svijetu neprestano smo bombardirani podražajima: nepresušnom rijekom e-mailova, SMS poruka, chatova, tweetova, statusa na Facebooku i videosnimkama, primjerice mačaka koje sviraju klavir. No, to nije dobro za naš mozak, tvrde znanstvenici.

Među znanstvenicima već dulje vremena postoji zabrinutost da prepuštanje ovim neprestanim podražajima nije dobro za mozak, slično kao što previše šećera ili masti nije dobro za naše tijelo. Kako piše San Francisco Chronicle , vrijeme je da razmislimo o 'tehnološkoj dijeti'.

Znanstvenici s kalifornijskog sveučilišta UCSF objavili su prošloga tjedna istraživanje u kojem su predstavili dokaze da tzv. multitasking, odnosno obavljanje više poslova i radnji istovremeno, ugrožava kratkoročno pamćenje, naročito kod odraslih ljudi. Znanstvenici su također još prije otkrili da ometanja kojima su uzrok mobilni telefoni ili društvene mreže također mogu ometati razvoj dugoročnog pamćenja i mentalne učinkovitosti. U istraživanju koje je objavljeno 2009. godine na Sveučilištu Stanford dokazano je da ljudi koji rade više stvari u isto vrijeme imaju lošije rezultate na testovima od onih ispitanika od kojih se tražilo da se prebacuju s jednog zadatka na drugi.

Izgleda da je nevažnim informacijama vrlo lako skrenuti nečiju pozornost. Ovo istraživanje pokazuje da neprestani multitasking može ugroziti filtar koji čuva naš mozak od neprestanog skakanja s jedne stvari na drugu, što ga čini znatno neotpornijim u situacijama kada treba odoljeti primjerice videosnimci francuskog buldoga koji pleše kao hip-hoper? Neki psihijatri zabrinuti su zbog činjenice da sve više ljudi pokazuje ovisnički tip ponašanja kad je riječ o tehnologiji i nisu u mogućnosti suzdržati se čak i kad to negativno djeluje na njih.

Među onima koji su neprestano online, mnogi se žale da im nedostaje usredotočenost i pažnja koje su imali nekoć. Teško im je pročitati do kraja knjigu, ili pogledati do kraja film, ili čak do kraja pročitati neki članak na internetu. Ipak, računala, mobiteli i društvene mreže uvelike su pridonijeli kvaliteti našeg života. Povezuju nas s prijateljima, biznisom i svijetom na načine koje smo jedva mogli zamisliti prije nekoliko godina.

No, problematično je to da obilju informacija danas pristupamo s plitkim razumijevanjem i kratkim rasponom pažnje, te mnogim ljudima postaje sve teže i teže usredotočiti se na bitno umjesto na nevažne detalje koji im odvlače pažnju.

Što mislite o ovom istraživanju? Smatrate li da je zdravo tu i tamo podvrgnuti se tehnološkoj dijeti?

Net.hr

Međunarodna skupina stručnjaka predvođena američkim arheolozima možda je u močvarnom području južne Španjolske napokon pronašla Atlantidu, mitski grad koji je po pretpostavkama potopio gigantski tsunami.

Kako bi riješio tu misteriju, tim arheologa radio je dvije godine i koristio se digitalnim mapiranjem, podzemnim radarima, podvodnom tehnologijom i satelitskim fotografijama potopljena grada u blizini Cadiza, u južnom, ali atlantskom dijelu Španjolske. Tamo, potopljenu u prostranim močvarama nacionalnog parka Donana, stručnjaci smatraju da su pronašli drevnu Atlantidu.

Snaga tsunamija

'To je snaga tsunamija', rekao je glavni istraživač Richard Freund, profesor na sveučilištu Hartfordu u Connecticutu. 'Teško je razumjeti da val može izbrisati otok promjera sto kilometara', dodao je. Freund je također rekao da je u središnoj Španjolskoj otkriven i čudan niz 'memorijalnih gradova', koje su po uzoru na Atlantidu gradili stanovnici izbjegli s nje. To je znanstvenicima dalo dodatne dokaze i uvjerenost da su blizu Cadiza pronašli 'glavni grad'.

'Pronašli smo nešto što im daje vjerodostojnost'

Stanovnici Atlantide koji su se uspjeli spasiti pobjegli su na kopno i tamo izgradili nove gradove, rekao je Freund. Otkrića njegove skupine bit će predstavljena u nedjelju navečer u posebnoj emisiji 'Tražeći Atlantidu' na televiziji National Geographica. Iako je nemoguće sa sigurnošću znati da se baš radi o Atlantidi, Freund je rekao da ga je pronalazak spomen-gradova uvjerio da je u pravu. 'Pronašli smo nešto što još nitko nije vidio, nešto što nam daje dodatnu vjerodostojnost, posebno u arheologiji, i cijeloj priči daje puno više smisla', rekao je.

Tisućljetni misterij

Grčki filozof Platon pisao je o Atlantidi prije 2600 godina, opisavši je kao otok smješten ispred 'Heraklovih stupova' kako se Gibraltarski tjesnac nazivao u Antici. Koristeći se Platonovim opisima, znanstvenici su su fokusirali na spoj Atlantika i Mediterana kao najvjerojatniju lokaciju te izgubljene civilizacije. Freund kaže da su tsunamiji u tom području dobro dokumentirani. Jedan od najvećih, veličine današnje deseterokatnice, pogodio je Lisabon 1755. godine.

Rasprave o tome je li Atlantida uopće postojala traju tisućama godina. Platonovi 'Dijalozi' iz 360 godine prije Krista jedini su poznati povijesni izbor o tom mitskom gradu. Platon je zapisao da je otok nazvan Atlantida 'u jednom danu i noći... nestao u morskim dubinama'. Freund i njegova skupina planiraju dodatna iskapanja na mjestu na kojem vjeruju da se nalazi Atlantida i oko tajanstvenih 200 kilometara udaljenih gradova na španjolskom kopnu.

Izvor: Znanost.com

TOKIO– Nedjelja, zabilježen je novi potres u Japanu od 6,6 stupnjeva po Richteru. Problemi se javljaju također u pokrajini Fukushimi gdje je evakuirano je 170.000 ljudi u radijusu 20 kilometara od nuklearne elektrane Fukushima 1. U pokrajini Miyagi smještenoj na sjeveroistoku Japana zabilježeno je radioaktivno zračenje čak 400 puta veće od normale. Prema REUTERSU dosada je ozračeno 160 ljudi.

Čak 10.000 stanovnika jednog lučkog grada na sjeveroistoku Japana se smatra nestalima. Vlasti su javile da je poginulo više od tisuću ljudi, no još uvijek se službeno iznosi brojka od 700 smrtno stradalih osoba. Kako prenosimo od portala  http://www.tacno.net/  prema navodima agencije Kyodo ukupan broj poginulih i nestalih se povećao na više od 2.000 ljudi.

U regiji Fukushimi stanje je dramatično i prema portalu CNN-a http://edition.cnn.com tehničari se trude ohladiti dva reaktora u nuklearnoj elektrani Fukushima 1. No glavni tajnik kabineta Yukio Edano iznio je mogućnost da može doći i do druge eksplozije u reaktoru br. 3. zbog nakupljanja plina na bazi vodika u reaktoru.

Slična eksplozija se zbog tog nakupljanja plina dogodila i u subotu kod reaktora 1., snaga te eksplozije je uništila cijeli jedan betonski krov, no sam reaktor nije bio oštećen. Šef kabineta je rekao da se u skladu sa preventivom, da se ne bi dogodio sličan scenarij kao i sa reaktorom 1., iz reaktora 3. puštaju vodikovi plinovi. (I.D.)  

Spavamo li manje od šest sati po noći znatno povećavamo rizik od smrti zbog srčanog i moždanog udara, pokazalo je novo istraživanje koje upozorava na općerašireno skraćivanje sna. Sve raširenija navika sve kasnijeg odlaska u krevet kako bi obavili više poslova ili duže gledali TV, ima ozbiljne zdravstvene posljedice. 

Istraživanje je pokazalo da oni koji često spavaju manje od šest sati tjedno imaju gotovo 50 posto veće šanse da dobiju srčani udar i 15 posto više šansi da dobiju moždani udar. Nedovoljna količina sna ometa ravnotežu ključnih hormona, grelina i leptina koji kontroliraju apetit.

Neispavani imaju povećanu razinu grelina koja povećava apetit, zato jedu više pa su češće pretili, imaju visoki krvni tlak i dobiju srčane bolesti, a to dovodi do srčanog i moždanog udara. Žele li ostati zdravi, odrasli moraju spavati barem sedam sati, savjetuju stručnjaci koji su proučavali navike spavanja kod 475.000 sudionika u osam zemalja, uključujući V. Britaniju, SAD, Japan, Švedsku i Njemačku.

Svoju studiju objavili su u European Heart Journal. Profesor Francesco Cappuccio, iz University of Warwick Medical School kaže: "Trend kasnog lijeganja i ranog ustajanja je prava tempirana bomba za naše zdravlje. Treba djelovati odmah."

Znanstvenici istovremeno upozoravaju da nije dobro ni ako spavate duže od devet sati (osim ako ste tinejdžer) jer bi to moglo ukazivati na premorenost koja je posljedica početka srčane bolesti.

Izvor: net.hr

Jakutsk, glavni grad regije Jakutske u Ruskoj Federaciji, poznat je kao najhladniji grad na svijetu. Tamo su sinoć izmjerene temperature niže od -50 stupnjeva Celzijevih, ali srećom, spasilačke službe kažu da nema žrtava hladnoće.

Najhladnija temperatura u regiji izmjerena je u Ojmjakonu (-54°C) te u gradu Verhojansku (-53°C), javlja HRT. Selo Ojmjakon je najhladnija točka na planetu, a temperatura se zna spustiti i do -68°C, pa se mlijeko u trgovinama reže u kocke.

Iako je nama takva hladnoća nezamisliva, mještani regije se znaju zaštititi od smrzavanja, pa nose isključivo pamuču i krznenu odjeću te obavezno čizme koje dobro griju i u najhladnijm danima.

U Jakutsku, u kojem vladaju ekstremni klimatski uvjeti, inače živi oko 250 000 stanovnika. Smješten je u Sibiru na 4.888 kilometara od Moskve, te se nalazi u blizini polarnog kruga (450 kilometara južno).

Izvor: Z NET

Sve oni koji su mislili da Katolička crkva slabo hvata korak s modernim tehnologijama, zasigurno je iznenadila nedavna poruka pape Benedikta XVI. da nije grijeh koristiti društvene mreže. Što li će pak modernim tehnologijama neskloni vjernici reći na najnoviju aplikaciju za iPhone koja se pod znakovitom imenom »Ispovijed« od prošlog tjedna prodaje putem iTunesa po cijeni od 1,99 dolara, ostaje tek za vidjeti. Naime, dotična aplikacija koju su odobrili poglavari Katoličke crkve u SAD-u i Velikoj Britaniji omogućava korisnicima da se prisjete sakramenta ispovijedi i stvore podsjetnik na svoje grijehe. Opisana kao »savršena pomoć za svakog pokajnika«, aplikacija nudi korisne savjete i upute koji će pomoći u ispovijedi korisnicima, te im omogućuje da na temelju personaliziranih faktora, kao što su dob, spol i bračni status, ispitaju svoju savjest. Predstavnici američke tvrtke iz Indiane, koja je razvila aplikaciju – prvu takve vrste u svijetu, naglašavaju da ona nema svrhu zamijeniti klasični oblik ispovijedi, već joj je cilj vjernike potaknuti da shvate ono što čine i potom posjete svećenika koji će ih odriješiti grijeha.
    Iz uprave tvrtke Little iApps ustvrdili su da su aplikaciju razvili uz pomoć i sugestije svećenika, te da im je cilj bio »ponuditi istinski novi medij u službi Riječi«.
    – Naša je želja da katolici vjeru prakticiraju i putem digitalne tehnologije, objasnio je jedan od autora »iPhone ispovijedi« Patrick Leinen. Neobični »medij u službi Božje riječi« predstavljen je nedugo nakon što je papa Benedikt XVI. poručio da nije grijeh koristiti društvene mreže i katolike pozvao da prihvate digitalne komunikacije.
    – Međutim, bitno je podsjetiti se da virtualni kontakt ne može i ne smije zamijeniti izravni međuljudski kontakt, prošlog je mjeseca poručio Papa. Vatikan je, inače, katolički kanal na Youtubeu otvorio još 2007. godine, a dvije godine kasnije preko Facebooka su korisnicima omogućili slanje virtualnih čestitki s likom Pape koji, također, ima profil na toj stranici.

Pripremila Ivana KOCIJAN
Izvor: Novi List

„Građani Sarajeva raspisuju oglas za radno mjesto: Batmana, 1 izvršilac sa iskustvom. Oglas za posao raspisan na internet oglasniku Market.ba raspisuje se zbog sve učestalijih pucnjava, ranjavanja, ubistava i bacanja bombi koje su od Sarajeva stvorile nesigurno mjesto za život. Zbog nezainteresovanosti struktura čiji je posao da ovaj problem riješe, građani grada su primorani zaštitu tražiti na drugi način.“

To je oglas koji je u srijedu osvanuo na portalu Market.ba, a prenosi ga RadioSlobodna Evropa. Dovitljivi sugrađanin u vremenu potpunog beznađa, kada je među vijestima sve više samoubistava i ubistava, odbio je da povjeruje u riječi predsjednika SDP Zlatka Lagumdžije da se Valter vratio u Sarajevo, jer je sve gore, pa je potražio pomoć od Batmena.

Građanin D.Č. pojasnio je u pismu upućenom Slobodnoj Evropi da nije u pitanju nikakva organizovana aktivnost. „Nisam član neke nevladine ili vladine organizacije, ne bih ipak iznosio svoj identitet u javnost. Mislim da su dovoljni inicijali, ja sam D.Č. diplomirani ekonomista iz Sarajeva. Ovaj oglas mi je jednostavno pao na pamet, jer je očigledno da nam neće pomoći ljudi koje plaćamo i koji su zaduženi da to rade. Mi smo dozvolili da političare izdignemo na bogovski nivo, kao da su nedodirljivi, a nisu. Dok se oni dogovaraju da se dogovore niko više i ne pomišlja na narod. Neka se narod zapita je li ijedan političar izašao sa bilo kakvom izjavom o posljednjim dešavanjima? Onda, neka vrati sliku iz oktobra, kada su nas vrebali iz svih mogućih medija, plakata, radija, interneta. No, opet, mi smo glavni krivci jer smo pasivni. Umjesto da na ulice izađu stotine hiljada ljudi mi šutimo i čekamo njih da se dogovore”, kaže D.Č.

Napominje da svi zaslužuju minimum, a to je normalna sigurnosna situacija „ili barem, ako budem upucan, da ona osoba koja to uradi završi u zatvoru.”

D.Č. očekuje da Batmen ispunjava sledeće uslove: Tri do pet godina iskustva u obavljanju poslova sličnih Batmanovim; minimalno VSS bilo kojeg smjera; nužno poznavanje borilačkih vještina; tačnost i odgovornost; dobro sakrivanje identiteta; loše pregovaračke vještine i vlastito vozilo.

Zauzvrat će dobiti veliku stopu kriminala; redovna primanja prema učinku; stalni radni odnos; mogućnost zaposlenja brata rođaka ili prijatelja od kandidata kao Robina.

Batman bi se, prema tom oglasu, trebao baviti sledećim poslovima: suzbijanje kriminala na ulicama; pomoć građanima u nevolji; sprječavanje pljački ubistava i sl.;kontroliranje svih općina Kantona Sarajevo i redoviti obilasci terena.

Photomontage: Zlica

Izvor: e-novine

Prije mjesec dana život Hosnija Mubaraka izgledao je baš kako ga još uvijek aktualni egipatski predsjednik zamišlja. Brojni turisti na pješčanim su plažama ostavljali svoje ušteđevine slaveći Novu godinu. Obama je bez razmišljanja mogao podignuti telefonsku slušalicu i računati da će Hosni prihvatiti svaku ulogu koja mu se namijeni u regionalnoj politici. Za uzvrat Hosni je mogao računati na kredite i podršku.

Samo dva tjedna kasnije Tunis je izgorio u revoluciji, a narod je uspio istjerati predsjednika Ben Alija koji je godinama bio simbol korupcije, lažnih reformi i beznađa u kojem su se Tunižani desetljećima saftali čekajući bolju budućnost, nesvjesni stanja u kojem se nalaze, apatični, pasivni i nezainteresirani za politička pitanja.

„Što brodi ne mogu da prevale, čovjek umije“ kaže pjesma, a Tunižani su, nakon što su prevalili što mogu brodi, napokon stali na rubu ljudske izdržljivosti. Bacili su vesla, gurnuli kapetana galije preko palube i sada pokušavaju uhvatiti pravi vjetar.

„Siromašni smo, nemamo posla, nemamo budućnosti, što da radimo? Da se samozapalimo?“, zapitao se prekjučer jedan mladić na ulicama Kaira u razgovoru s reporterima BBC-a objašnjavajući razloge revolucije u Sjevernoj Africi.

Ako poslušamo mladog Egipćanina iz Kaira, čini se kako je i on, zajedno s posadom, došao do barijere koju ni čovjek ne može prevaliti. Mlad je, nezaposlen, ne može se oženiti niti zasnovati obitelj i normalno živjeti. Ne treba većeg razloga za promjene u režimu u kojem je narodu oduzeta budućnost, u korumpiranom režimu koji se obogatio na račun naroda.

Siromašni smo, nemamo posla i nemamo budućnosti, koliko su te riječi, to stanje i taj osjećaj nepoznati Hrvatskoj? Korupcija, prazna obećanja, reforme, Koliko su ti pojmovi, ta stanja i te laži poznate u Hrvatskoj?

Tunižani i Egipćani su apatični, pasivni i nezainteresirani za politička pitanja.

Koliko smo te riječi slušali u Hrvatskoj?

Siromašni smo, nemamo posla, nemamo budućnosti, što da radimo?

Watch: http://english.aljazeera.net/watch_now

Izvor: LUPIGA

Redakcija, 29 siječnja 2011. - Iz SAD-a stiže priča o samoprozvanom najnesretnijem čovjeku na svijetu. No nakon pregleda njegove povijesti nezgoda, može se zaključiti da 47-godišnji John Wade nije daleko od istine. 

Naime, ovaj Amerikanac probudio se nedavno u bolnici, nakon što ga je u njegovu domu - pogodila munja.

Ovo je samo posljednja u nizu bizarnih ozljeda, nakon što je 2007. bio žrtva oružane pljačke, 2008. proboden je mesarskim nožem u prsa, a 2009. ugrizle su ga - dvije zmije.

Iako su njegove priče naišle na sumnju, Wade kaže da će bilo kada sjesti za detektor laži da potvrdi svoje tvrdnje, a ovaj put nesreću s munjom potvrđuje i njegova kćer koja je za vrijeme udara bila u kući.

Izvor: PortalOko

Na dan kada je Crvena armija upala u zloglasni logor Auschwitz, 27. 1. 1945. godine, obilježava se Dan sjećanja na holakust, pojam koji danas označava genocid nad Židovima, ali i općenito ga upotrebljavamo kada se istrebljuje neki narod, rasa, vjera ... Taj dan na Lupigi obilježit ćemo jednim tekstom, jednim citatom i jednim pismom, koje je Primo Levi poslao prevoditelju njegovog romana i u kojem kaže - Ja, zatvorenik broj 174517, zahvaljujući Vama, mogu govoriti Nijemcima, podsjetiti ih na ono što su učinili, i kazati im “živ sam i htio bih vas razumjeti, kako bih vas mogao suditi”

Za početak vam donosimo citat Prima Levija, talijanskog književnika, židovskog porijekla, koji je preživio holokaust u kojem sebi pokušava objasniti kako je njemački narod dopustio takav zločin ...

“Kako je moguće da je uništavanje miliona ljudskih bića bilo izvršeno u srcu Evrope bez ičijeg znanja? Uprkos raznim mogućnostima informisanja, većina Nijemaca  nije znala, zato što nisu željeli da znaju. Zato što, zapravo nisu željeli da znaju. Sigurno je istina da je državni terorizam veoma jako oružje, kojem se vrlo teško oduprijeti. Ali, isto tako je istina, da se njemački narod, kao cjelina, nije čak ni pokušao oduprijeti. U Hitlerovoj  Njemačkoj je bio raprostranjen poseban propis: oni koji su znali nisu govorili; oni koji nisu znali nisu postavljali pitanja; oni koji su pitali nisu dobijali odgovore. Na taj način, tipični njemački građanin pobijedio je i odbranio svoje neznanje, koje mu je izgledalo kao dovoljno opravdanje za svoju privrženost nacizmu. Zatvarajući usta, oči i uši, on je izgradio za sebe iluziju neznanja, kojom je negirao svoje saučesništvo u događajima koji su se odigravali ispred njegovih vrata.”

Primo Levi

U nastavku vas posredstvom prijateljskog Peščanika, upoznajemo s pismom ovoga književnika, koje je 1960. godine napisao Heinzu Riedtu, Nijemcu koji je na njemački jezik prevodio njegovu knjigu "Ako je to čovjek" ...

Primo Michele Levi

"…I tako, dogovorili smo eto: radujem se zbog toga, zadovoljan sam ishodom, i zahvalan Vam, a ujedno pomalo i tužan. Shvaćate, to je jedina knjiga koju sam napisao, a sada smo dovršili s prenošenjem na njemački, osjećam se kao otac čiji je sin postao punoljetan pa odlazi i on se ne može više brinuti za nj.

No nije riječ o tome. Vi ste zacijelo uočili da je Lager za mene, i činjenica da sam o Lageru pisao, bila značajna pustolovina koja me duboko promijenila, podarila mi zrelost i razlog za život. Možda je to preuzetnost: ali eto danas ja, zatvorenik broj 174517, zahvaljujući Vama, mogu govoriti Nijemcima, podsjetiti ih na ono što su učinili, i kazati im ‘’živ sam i htio bih vas razumjeti, kako bih vas mogao suditi’’.

Ja ne vjerujem da ljudski život nužno posjeduje neki određen cilj; ali ako mislim na svoj život i na ciljeve koje sam sebi do sada postavljao, samo jedan prepoznajem sasma razgovijetan i svjestan, i to je upravo taj da donosim svjedočenje, da njemačkom narodu učinim dostupnim svoj glas, da ‘‘odgovorim’’ Kapu koji je svoju ruku brisao o moje rame, doktoru Panwitzu, onima koji su objesili Posljednjeg [riječ je o likovima iz romana Ako je to čovjek] i njihovim potomcima.

Siguran sam da me Vi niste pogrešno shvatili. Nikada nisam osjećao mržnju prema njemačkom narodu, a da se to dogodilo – od toga bih ozdravio sada nakon što sam upoznao Vas. Ne shvaćam, ne podnosim da se čovjeka sudi ne po onome što jest već po grupi kojoj slučajno pripada…

Ali ne mogu reći da shvaćam Nijemce: naime, nešto što se ne može shvatiti predstavlja bolnu prazninu, ubod, trajan podražaj koji zahtijeva da mu se udovolji. Nadam se da će ova knjiga imati nekog odjeka u Njemačkoj: ne samo zbog taštine već i stoga što će mi priroda toga odjeka možda bolje pomoći da shvatim Nijemce, da taj podražaj ublažim."

13. maj 1960.

Primo Levi, (za Peščanik preveo Mario Kopić)

Ima tome sedam godina kako smo na Lupigi istim ovim povodom, na Dan sjećanja na holokaust, objavili tekst koji kao da je jučer pisan, a zbog njegove aktualnosti donosimo vam ga i danas ...

Prosječan kreten na spomen Holokausta kaže da je šest milijuna mrtvih prenapuhana brojka

Oko šest milijuna Židova ubijeno je u tih stravičnih sedam godina (1938. - 1945.). Prosječan kreten na spomen Holokausta kaže da je šest milijuna mrtvih prenapuhana brojka. Ali pustimo to. Pročitajte nešto o Holokaustu i pogledajte fotke, a ne bi poslije toga bilo loše ni razmisliti

Riječ Holokaust inače dolazi iz grčkog poganskog rituala, gdje označava postupak spaljivanja žrtve pojedinom bogu. Nakon Drugoga svjetskog rata tako je nazvan pokušaj istrebljenja Židova u dijelovima Europe pod nacističkom Njemačkom. Kako to objašnjava Julija Koš u knjizi “Alef bet židovstva”, Holokaust nije nastao preko noći. Prethodio mu je antisemitizam, koji je, na žalost i sramotu “Starog kontinenta”, neodvojiv dio europske povijesti. Stara dama - Europa nije uspjela odgojiti narod koji nije imao duže ili kraće periode antisemitskog ludila. Svoj izopačeni korijen antisemitizam vuče iz ideje o židovskoj krivnji za smrt Isusa Krista.

Vrli Novi vijek donio je rasnu mržnju, temeljenu na ideji da su narodi indoeuropskog podrijetla plemenitoga, a ostali neplemenitoga soja - nevrijedni ili manje vrijedni života. Ta bolesna ideja javila se već u 18. i 19. stoljeću, a svoju kulminaciju dosegla je u razdoblju dok je harao jedan od najpoganijih zločinaca od kad je svijeta i vijeka. Dakako, radi se o Adolfu Hitleru.

Njegov izopačeni um ispisao je najtragičnije poglavlje židovske povijesti, hebrejski nazvano Šoa (Velika nesreća, Veliko stradanje). Hitlerov nacional-socijalizam slavenske narode vidio je kao buduće robove germanskih gospodara, dok je Židovima i Romima namijenio drugačiju sudbinu - potpuno istrebljenje. Načelo rasnoga antisemitizma zakonski je razrađeno 1938. godine u Njemačkoj.

Židove su nacisti obilježili žutom Davidovom zvijezdom

Rasnim zakonima Židovima su oduzeta ljudska prava. Morali su biti obilježeni žutom Davidovom zvijezdom, konfiscirana im je imovina i gaženo dostojanstvo. U godinama Drugog svjetskog rata ulogu spasonosne oaze u kontinentalnom dijelu Europe za mali broj Židova odigrala je neutralna Švicarska. 1941. godine Hitler započinje s provođenjem takozvano “Konačnog rješenja židovskog pitanja”. Milijuni Židova završili su koncentracijskim logorima, gdje su bez milosti likvidirani. Samo iz Varšave u logore je odvedeno i ubijeno 400 tisuća Židova. Svjedočanstva preživjelih šokirala su svijet. U logoru je umrla i Ana Frank, čiji dnevnik je svjedočio o strahotama logora Auschwitz - Birkenau.

U provođenju suludog plana nacistima su u osvojenim zemljama pomagale kvislinške državne tvorevine. Tako je bilo i u Hrvatskoj. Ustaška NDH sudjelovala je u Hitlerovim zamislima. Najveći broj ljudi ubijen je u ustaškom logoru Jasenovac. Nekoliko stotina ljudi u Hrvatskoj je spašeno uz pomoć crkvenih vlasti i ureda za useljenje nekoliko zemalja, te dobrotom i hrabrošću Hrvata koji su unatoč rasnim zakonima spašavali Židove od progona. Među njima našao se i kasnije ubijeni kardinal Alojzije Stepinac.

Siegfrid Kasche, poslanik Trećeg Reicha, u Zagrebu 1941. godine

Kraj rata označio je kraj patnji progonjenih Židova. Nedugo zatim formiran je Izrael, zemlja koju su nakon rata naselili preživjeli europski Židovi. Danas, 60 godina kasnije, ludilo se opet budi. U Hrvatskoj se bez srama tiska Hitlerov “Mein Kampf”, tiskaju se “Protokoli sionskih mudraca”, a bolesnici kao što su Ana Lučić i Mladen Schwartz slobodno iznose ideje po uzoru na one Hitlerove. 

“Pa to je demokracija, neka prodaje tko što hoće:” To je jedan od argumenata za tiskanje najzlokobnije knjige iz ljudske povijesti. Čuo sam to već nekoliko puta, a idući put kad čujem izrigat ću se na sugovornika. 

S druge strane, sad Izrael gradi zidove pokušavajući spriječiti Palestince da ulaze na “njihovo” područje, i sve bolesno sliči na vrijeme kad su Nijemci ograđivali židovski geto u Varšavi. Ovaj put u ulozi tiranina našli su se Židovi.

Izrasli su neki novi zidovi i nova geta

A kod nas? Najpopularniji Thompson: konobar što pjeva o klanju u Jasenovcu. U susjedstvu, opet, na krilima ludila izbore dobili radikali. Mnogi antinacionalistički nastrojeni tipovi otišli su u drugu krajnost: pred njima se ne smiješ niti zajebavati s nacionalizmom jer se u trenu dignu na zadnje noge. Zaboravljene su diktature, torture, egzekucije, gulazi ... Izgleda da je lakše živjeti bez sjećanja; komfornije je u svakom slučaju. Rasisti i nacionalisti su, kao i obično, na ulicama. A na ulicu je lako dovući i svjetinu što lako i brzo zaboravlja. Kao da nismo naučili da se povijest često zna ponoviti. Osobno se ne bih iznenadio novoj Velikoj nesreći - Shoa. 

Napisano 27. siječnja 2004.

Lupiga.Com

FOTO: Hrvatski povijesni muzej / Wiki

MASAŽA, meditacija i pranje kose standardne su ponude u salonima ljepote. Međutim, one u Vijetnamu nude još jednu zanimljivu uslugu, čišćenje ušiju. Za to koriste nekoliko metalnih predmeta nalik kirurškoj opremi. Ipak, navodno su toliki stručnjaci za "masažu" i čišćenje ušiju da nikoga nikad ne ozlijede.

Štoviše, tvrde kako se muška G točka nalazi u uhu muškarca te je osjećaj zadovoljstva prilikom seanse sličan onome kod seksualnog uzbuđenja. Cijena jednog takvog tretmana u salonima, ali i na ulici je oko tri dolara. Iako liječnici ističu kako takvi tretmani mogu imati i negativne posljedice zbog nestručnosti pojedinaca, ali i nedovoljne brige oko higijene, mnogi turisti kao i lokalno stanovništvo često uživaju upravo u tom neobičnom tretmanu.

Izvor: Index.hr

Piše: Boris Dežulović

Obitelj je osnovna ćelija društva, učili smo podjednako i na satovima marksizma i na satovima vjeronauka, sami je to zaglavni kamen, temelj na kojemu počiva svaka ljudska zajednica. I Hitlerov Reich i Titov socijalizam, i kršćanski poredak podjednako kao i šerijatski, i prvobitne zajednice i današnje globalno selo, i feudalizam kao i liberalna demokracija, i izolirana plemena amazonskih šuma i bogate države sjeverne Europe, svako je društvo u povijesti temeljeno na jednostavnoj pretpostavci ljudske reprodukcije, i svako je sagrađeno oko one pećine, zemunice, šatora, kolibe ili luksuznog penthousea na Petoj aveniji, u kojoj se ta pretpostavka, hm, ostvaruje.

Hiljadama, desetinama hiljada godina tako su stajale stvari, i nitko to nikad nije niti pokušao promijeniti. Vidjela je povijest čovječanstva za to vrijeme velike ljude i velike diktatore i velike revolucionare, luđake i vizionare koji su mijenjali svijet, ali nijednome nikada na pamet nije palo osporiti njegovu osnovnu ćeliju. Cijela je historija ljudskog roda ispisana na njenim drevnim zidovima, i cijela je u tu tijesnu ćeliju stala, preživjevši takva sve do 9. januara 2011. godine.

Onda se na Radio-televiziji Republike Srpske pojavio Milorad Dodik.

"Ono što je konstanta je permanentna ljubav ljudi prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života. Bez Srpske ostaju prazni prostori, Bosna i Hercegovina nikom ništa ne garantuje“, rekao je predsjednik Dodik u prigodnom intervjuu Vanji Furtuli, povodom Dana Republike Srpske.

Za one kojima se učinilo da je Dodik rekao kako bez Srpske nema porodičnog života, valja ponoviti:

"Ono što je konstanta je permanentna ljubav ljudi prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života."

Džabe su krečili svi antropolozi svijeta, žali Bože papira što su ga ispisali i Morgan i Malinowski i Friedrich Engels: po novome, od 9. januara 2011. nije više obitelj osnovna ćelija društva, već je, eto, društvo osnovna ćelija obitelji. Ili je barem tako u Dodikovoj Republici Srpskoj, prvoj ljudskoj zajednici u cjelokupnoj historiji čovječanstva koja je u osnovnu ćeliju društva strpala ljubav prema državi. Bez nje, države, Republike, nema ni porodičnog života.

- Hoćeš li joj biti vjeran, i u dobru i u zlu? - pitat će pop sutra na nekakvom vjenčanju.
- Jašta ću – odgovorit će mladoženja kiselim smješkom razbijajući nervozu.
- Hoćeš li odgovarati lijepo, sa "hoću" ili "neću", ili da ja ovo prekidam?
- Hoću.
- I?
- Šta i?
- Hoćeš li joj biti vjeran i u...
- Kažem, hoću.
- Hoćeš li je voljeti dok vas smrt ne rastavi?
- Jašta ću – ponovo će se usiljeno nasmijati mladoženja, pa požuriti: - Zajebavam se, pope. Hoću.
- Hoće li tvoja ljubav biti permanentna, dok vas smrt ne rastavi?
- Hoće.
- Hoće li tvoja permanentna ljubav biti konstanta?
- Hoće.
- Dobro, idemo sad na nevjestu – rutinski će nastaviti pop. - Hoćeš li i nju voljeti kao Republiku Srpsku?

Ćelije naše mladosti: Dodik i proširena porodica (Photo:Stock)

Tako će, eto, ubuduće izgledati obredi vjenčanja u Srpskoj. Jer ono što je konstanta jest permanentna ljubav ljudi prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života.

- Tata, mogu li staviti piercing na obrvu? - pitat će sin oca Milorada.
- Ne znam ja - odgovorit će Mile. - Jesi li pitao Republiku Srpsku?
- A jel' se mene ovde išta pita? - gnjevno će iz kuhinje dobaciti supruga Snježana.
- Šuti tamo! - izgubit će živce glava obitelji. - Ti si mi samo žena, a ono što je konstanta je permanentna ljubav prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života.

Nije mi poznato je li predsjednik razmišljao o tome, ali revolucionarno uključivanje Republike Srpske u obiteljski život poprilično će iskomplicirati stvari. Svaka sitnica za koju se do sad pitalo mamu, ići će na referendum. A ni referendumi više neće biti isti, otkako je to postala, je li, obiteljska stvar.

- Jeste li za to da se Republika Srpska izdvoji iz Bosne i Hercegovine kao samostalna i nezavisna država?
- Ne znam... jeste li pitali tatu?

Kako je pak ljudska vrsta opstala do konstituiranja Republike Srpske, kako je porodični život uopće bio moguć bez Srpske, suvremena znanost još uvijek ne zna. Pretpostavlja se da su se ljudske jedinke udruživale u razmjerno krhke mikrozajednice sastavljene od mužjaka, ženke i mladunčadi, neobično dakle nalik suvremenoj porodici, samo bez Republike Srpske kao konstante.

Zato su takve primitivne zajednice bile nestabilne, miješale su se tu i vjere i nacije, pa su se protoobitelji nerijetko razilazile, razdvajale i raspadale. Kriza institucije obitelji dosegla je svoj vrhunac devedesetih godina prošlog stoljeća: zabilježeno je tako da se u svega nekoliko dana jula 1995. godine samo u maloj Srebrenici više hiljada porodica raspalo zbog toga što nije bilo "permanentne ljubavi ljudi prema Republici Srpskoj".

Otkako je, međutim, ukazom predsjednika Milorada Dodika permanentna ljubav ljudi prema Srpskoj uvedena kao konstanta, u osnovnim ćelijama društva sve probeharalo, porodični život kao u reklamama za osiguravajuća društva, stambene kredite i smrznutu hranu. Kućice u cvijeću, oko kućica se igraju djeca i maleni psići, cika i vriska pred kućicom, cika i vriska bogami i u kućici, na kućici vrata, a na vratima supruga i majka.

- Milorade! - vrisnut će žena ugledavši kauč, na kauču Republiku Srpsku, na Republici Srpskoj svoga muža, a na svome mužu samo vunene čarape.
- Ženo – zamucat će on, nespretno se ogrćući dekicom - mogu da objasnim.
- Mile mi baš objašnjava institut referenduma – javit će se i ona s kauča. - I koncept dvotrećinske većine.
- Reci mi samo jednu stvar – ignorirat će je supruga i majka, pa pogledati muža ravno u oči. - Voliš li je?
- Vidi – sabrat će se Mile. - Ono što je konstanta je permanentna ljubav prema Republici Srpskoj. Bez nje ti, ženo, nema ni porodičnog života.

Tekst prenosimo sa prijateljskog portala e-novine

Protekla godina bila je druga najtoplija od kada se vrše meteorološka mjerenja. Neznatno toplija bila je samo 1998. Tako je i 2010. potvrdila trend globalnog zagrijavanja. Bila je to godina velikih meteoroloških ekstrema koji su počinili golemu materijalnu štetu diljem svijta, ali nažalost, i odnijeli brojne ljudske živote.

U ovoj i slijedećoj kolumni prisjetit ćemo se najvećih meteoroloških događaja u svijetu u 2010. godini.

NAJSNJEŽNIJA ZIMA U ZNANOJ POVIJESTI SJEVEROISTOKA SAD-a (VELJAČA 2010.)

U Sjedinjenim Američkim Državama u siječnju i osobito veljači nastavila se jedna od najsnježnijih zima u znanoj povijesti.
Snježna oluja koja je 5. i 6. veljače pogodila istočni atlantski dio SAD-a , bila je jedna je od najjačih u znanoj povijesti. Palo je i više od 60 centimetara snijega.

Predsjednik Barack Obama, u šali je oluju nazvao "snježnim Armagedonom. Na velikom području srednjeg Atlantika život je bio paraliziran, a proglašeno je i izvanredno stanje. To je bila druga snježna oluja koja je te zime (2009./10.) tom području donijela više od 40 cm snijega. Rekordna količina snijega pala je u Baltimoreu, Washingtonu, Philadelphiji i mnogim drugim gradovima, a obarani su i snježni rekordi u visinama snijega.

U predgrađu Washingtona je palo 102 cm snijega. Na aerodromu Dulles u dva dana je palo 82.3 cm snijega, što je bila najveća dvodnevna količina ikad. Ta je oluja bila i druga najsnježnija u povijesti Philadelphije sa 72.4 cm snijega, tek malo manje od rekorda iz siječnja 1996. godine kada je palo 78 cm. U prosincu 2009. godine (19.-20-12-2009.) snježna oluja je Philadelphiji donijela 59 cm snijega.

EUROPSKA SUPER OLUJA XYNTHIA (27.2. do 1.3.2010.)

Silovita oluja, nazvana Xynthia poharala je zapadnu Europu od 27. veljače do 1. ožujka. Tlak u cikloni je 27.2.2010. pao na vrlo niskih 967 mb. Oluja je usmrtila ukupno 63 osobe. U Francuskoj, gdje je Xynthia opisana kao najjača oluja od prosinca 1999. godine, poginula je 51 osoba. Šest osoba je poginulo u Njemačkoj, tri u Španjolskoj, te po jedna u Portugalu, Belgiji i Engleskoj. Najviše ljudi je usmrtio snažni plimni val od 7,5 metara koji se obrušio na obalni francuski grad L'Aiguillon-sur-Mer. Val je uništio lukobran u tom gradiću i uništio park s mobilnim kućama.

Neki gradovi u zapadnoj Francuskoj su bili pod vodom dubine 1,5 metara. U dijelovima Francuske je vjetar često puhao brzinom do 160 km/h, a izmjeren je i udar od 241 km/h. Na vrhu Eifellovog tornja je izmjeren udar vjetra od 175 km/h. U Portugalu je izmjeren udar vjetra od 166 km/h, a u Španjolskoj 228 km/h. Šteta koju je oluja počinila je 12.4.2010. procijenjena na 1.28 milijardi eura.

POPLAVE U SREDNJOJ I JUGOISTOČNOJ EUROPI

Tijekom proljeća, ljeta i jeseni mnoge zemlje srednje, južne i istočne Europe su bile zahvaćene velikim poplavama. Najteže je bila pogođena Poljska.
Sredinom svibnja su jug Poljske zahvatile obilne kiše. 16. - 17. svibnja je u 24 satnom razdoblju palo i do 200 mm kiše. Vrhunac poplava u Poljskoj je bio u zadnjoj dekadi svibnja. Poginulo je najmanje 25 osoba. Evakuirano je bilo oko 23 tisuće osoba. Procijenjena je šteta od 2,5 milijarde eura.

Poljski premijer je poplave okarakterizirao kao najgore u povijesti, nezabilježene u zadnjih 160 godina.

U Krakowu je bilo proglašeno izvanredno stanje. Dijelovi gradskog središta su bili poplavljeni kad se rijeka Visla prelila preko nasipa, zaprijetivši i obližnjem muzejskom kompleksu bivšeg nacističkog logora Auschwitz-Birkenaua. Visla je zaprijetila i Varšavi, gdje je imala najvišu razinu u zadnjih 60 godina. Rijeka Odra poplavila je Wroclaw. Poplave su potrajale sve do početka lipnja, a pod vodom su bili mnogi dijelovi zemlje.

NEZAPAMĆENE VRUĆINE U ZAPADNOJ RUSIJI

Rusiju je u lipnju, srpnju i kolovozu zahvatio val dosad nezabilježenih vrućina koji je donio i najvišu ikad izmjerenu temperaturu u najvećoj zemlji svijeta. Moskva je preživjela rekordno toplo ljeto. Iznadprosječne temperature su trajale od 19. lipnja do 19. kolovoza. A statistike su impresivne. Moskva je „preživjela“ niz od 62 uzastopna iznadprosječno topla dana. Od toga je čak 43 dana temperatura bila viša od 30 °C. Izniman je i niz od 33 uzastopna dana s temperaturom višom od 30 °C koji je trajao od 14. srpnja do 15. kolovoza. U 16 dana temperatura je bila viša od 35 °C, od čega je u razdoblju od 22. do 29. srpnja bilo čak 8 takvih uzastopnih dana.

Naravno, oboren je i apsolutni temperaturni rekord koji je do ove godine iznosio 36.8 °C, a novi (od 29. srpnja je 38.2 °C). Tog rekordno vrućeg dana minimalna temperatura je iznosila vrlo toplih 26 °C. U razdoblju od 19. lipnja do 19. kolovoza prosječna temperatura u Moskvi je bila čak 8 °C veća od prosjeka. Za ilustraciju, u 2009. godini je u Moskvi temperatura samo u jednom danu dosegnula 30 °C. Prosječna maksimalna temperatura u Moskvi u lipnju, srpnju i kolovozu je redom 22 °C, 23 °C i 21 °C.

11. srpnja 2010. u gradu Yashkulu, u europskom dijelu Rusije (Republika Kalmykia) u blizini granice sa Kazahstanom izmjerena je temperatura od 44.0 °C, što je apsolutni rekord za Rusiju. Prijašnji rekord (isključujući bivše ruske republike) je iznosio 43.8 °C, a izmjeren je 6. kolovoza 1940. godine u Alexander Gayu, u istom dijelu Rusije. I krajem lipnja i u azijskom dijelu Rusije, u blizini granice sa Kinom mjerena najviša temperatura ikad od 42.3 °C.

NAJGORE POPLAVE U POVIJESTI PAKISTANA

Pakistan su u srpnju i kolovozu zahvatile poplave okarakterizirane kao najgore u znanoj povijesti te zemlje.
Poplave su počele početkom treće dekade srpnja neobično intenzivnim monsunskim kišama i nastavile se do kraja kolovoza. Osobito su intenzivne bile kiše krajem srpnja kada je na velikom području pokrajina Punjab, Khyber Pakhtunkhwa i Azad Kashmir palo od 200 do 415 mm kiše, a na mnogim je lokacijama količina pale kiše bila rekordna. Procjenjuje se da je u jednom trenutku petina površine Pakistana bila pod vodom.

Pakistanska vlada procjenjuje da je oko 20 milijuna ljudi bilo direktno ugroženo poplavama, a broj poginulih iznosi najmanje 1783, a ozlijeđeno je gotovo 3 tisuće ljudi. U izvještaju objavljenom sredinom rujna navodi se i da je spašeno iz bujica 1,3 milijuna ljudi, uništeno je ili oštećeno 1.89 milijuna domova. Oko 6 milijuna ljudi je moralo napustiti svoje domove

POPLAVE U AUSTRALIJI

Australske države Victoriu i osobito Queensland ove su godine zahvatile velike poplave. Queensland je poplavljen dva puta, a poplava koja je započela na Božić nakon ulaska tropske oluje Tasha se nastavila do kraja godine i nastavila i u 2011. godini.
Queensland je prvi puta poplavljen u ožujku. Tada su pogođeni jugozapadni i središnji dijelovi te države. Na početku ožujka je u 24 sata u gradovima Bedourie i Birdsville na krajnjem zapadu Queenslanda palo 188 odnosno 166 mm kiše, a te su količine gotovo jednake prosječnoj godišnjoj količini. U gradu Birdsville je do 4. ožujka palo 375 mm kiše, što je više od dvostruke godišnje količine. Velike količine kiše i poplave je donijelo monsunsko polje niskog tlaka kojeg je australski meteorološki zavod opisao kao "tropsku ciklonu na kopnu".

Na širem području tog dijela Queenslanda je palo od 100 do 300 mm kiše. Dio Queenslanda koji je bio poplavljen je bio veći od površine države Victoria. Počinjena je velika šteta na infrastrukturi, posebice cestama i željeznici. Tropska ciklona Ului je 21.3.2010. ušla na kopno jugoistoka Queenslanda i donijela nove poplave.

VREMENSKA PROGNOZA ZA DALMACIJU OD 10. DO 17.01.2010.

PONEDJELJAK, 10.01.
Promjenjivo oblačno i suho, a moguća su i duža sunčana razdoblja. Puhat će slabo do umjereno jugo koje će na moru Dalamcije mjestimično može pojačano. Minimalne jutarnje temperature zraka u zaobalju od 1 do 6°C, uz obalu i na otocima od 8 do 13°C. Najviše dnenve temperature većinom od 10 do 16°C.

UTORAK. 11.01.
Promjenjivo oblačno uz kraća sunčana razdoblja. Povremeno će padati kiša, rijetko gdje može i zagrmiti. Jugo će slabiti i prvo na sjevernom Jadranu okrenuto na slab do umjeren zapadnjak i sjeverozapadnjak. Minimalne jutarnje temperature u zaobalju od 3 do 7°C, uz obalu i na otocima od 8 do 12°C. Najviše dnevne temperature od 10 do 15°C.

SRIJEDA, 12.01.
Pretežno sunčano bit će tijekom srijede, još je ujutro moguća promjenjiva naoblaka. Puhat će slaba do umjerena bura, na moru umjerena tramontana. Jutro i osobito večer malo hladniji, najviše dnevne temperature od 11 do 16°C.

ČETVRTAK, 13.01.
Pretežno sunčano uz malu do umjerenu naoblaku i suho. Puhat će slaba bura i tramontana. Jutro malo hladnije pa je u zaobalju moguća slab mraz. Najviše dnevne tempeature visoke za dio godine i bit će većinom od 10 do 15°C.

PETAK, 14.01.
Pretežno vedro. Puhat će slaba tramontana. Jutro će biti najhladnije u Zagori gdje je moguć slab mraz. Najviše dnevne temperature od 12 do 16°C.

SUBOTA, 15.01.
Pretežno vedro. Puhat će slaba tramontana. Ujutro je samo ponegdje moguća sumaglica ili magla. Bit će natprosejčno toplo s najvišim dnevnim temperaturama od 12 do 16°C.

NEDJELJA, 16.01.
Stabilno i natprosječno toplo vrijeme s obiljem sunca i slabim vjetrom nastavit će se i tijekom nedjelje.

Vrijeme izrade: 09.01.2011. u 23h

Izvor:  DalmacijaNews

Kao da ga i sad gledam kako zamišljen maršira lukobranom s rukama na leđima. Bila je kasna jesen 93. godine. Upravo u vrijeme kad je moj grad zauvijek nestajao s obala Neretve. S preciznih 88 pogodaka u luk Starog mosta. Pristiglih sa zapada. Bio sam tada u Lumbardi, korčulanskoj otočnoj arkadiji. Utočištu od zla. I dida je bio s nama. On koji je još 1930. godine, kao petnaestogodišnjak napustio svoje malo otočno mjesto u potrazi za školovanjem i boljim životom. Jako me zanimalo kako se tada osjećao dok je neprestano šetao gore dole po lumbarajskom lukobranu i gledao kako se suton spušta na njegovu valu. Što li ga je mučilo te večeri? Je li rekapitulirao svoj život, zaključio krug. Intimno sebi priznao da nije uspio pobjeći kad se od potrage za boljim životom morao uteći nazad svome mjestu. Nije li doveo u pitanje svoju odluku da Mostar smatra sretnom kartom u kojoj će zasnovati obitelj i proživjeti starost.

Sve me to zanimalo, a nisam se usudio pitati ga. Imao sam trinaest godina. Ulazio u pubertet i bio potpuno izgubljen. Bez ičega čvrstog čega bih se mogao uhvatiti. Tijelo mi je pulsiralo životom, a svud oko mene bila je smrt. I očaj. Tek sam sebi počeo postavljati malo ozbiljnija životna pitanja i bilo mi je pretenciozno pitat didu takve stvari. Nekako sam usput osjećao da i on sam bježi od njega. I ne samo on, već i roditelji, brat i svi koji su negdje tamo valjda ostali. Nisam želio buditi u ljudima osjećaj nelagode. I tako sam pustio didu da zamišljeno šeta lukobranom i prati moje mehaničke pokrete. Ići na lignje je definitivno jedna od desetak najviše opuštajućih aktivnosti kojima se čovjek može baviti. Dok si na barci primoran lovit teškim peškafondom kojeg treba pustiti da dotakne dno, zatim povući oko jedan metar te periodično trzati, ta vrsta lignjolova omogućava čovjeku da se ujedno može odati potpunoj kontemplaciji i individualizmu. Jer na barku može ići sam. Lov s mula je, pak sasvim druga priča. Prva razlika je u tome što se lovi lignjarićem, koji je dosta lakši od peškafonda i namijenjen je tome da ga se baci što dalje od mula, pusti da potone i onda pomalo poteže prema kraju. Druga razlika je što je na mulu uvijek puno ljudi koji se druže, komentiraju, zabavljaju i provociraju. Proizvode mediteranski teatar i uspješno ubijaju vrijeme. Obje ove aktivnosti su naravno izrazito opuštajuće, ako se lov ne shvaća ozbiljno, što nikad nisam činio.

Stajali smo tako na mulu, nas nekoliko, pričali svatko svoje priče, smijali se neobavezno, dok je dida brzim korakom šetao uzduž lukobrana i kad god bi prošao pored mene uvijek bi pitao: „Dragane, Dragane, kako stojimo, kako stojimo“? Ja bi se osvrnuo k njemu pa ka praznom lignjariću i rekao mu: „Nije loše, nije loše“. To bi ga zadovoljilo pa bi nastavio šetati i razmišljati. Vratio bih se zatim svome svijetu, uključivao se u raspravu i isključivao iz nje, neprestano gledajući Pelješac s druge strane kanala. Njegov vrh sv. Iliju i Orebić koji se prostro na zaravni uz obalu i vijugao svojim svjetlima prema Stonu. A preko vrha, kojeg sam cijeli život volio gledati i koji me redovito smirivao, budeći u meni osjećaj doma i spokoja, vidio se drugi kanal. Luka Ploče i dolina Neretve.

Pokušavao sam zamisliti kakav je taj pogled na drugu stranu i mislio o tome kako je moj rodni grad tako prokleto blizu. Šezdeset kilometara od ušća, dolinom Neretve, a ja imam dojam da sam tisućama kilometara i svjetova udaljen od njega i njegove rijeke. Od smrti koja je tamo sjedila udobno zavaljena na Bulevaru, prebacujući nogu preko noge i smireno pušeći luksuznu cigaru. Koji je miris u zraku sad tamo, ima li još osušenog lišća platana na mojoj Aveniji? Bi li ih, da sam sada tamo i da šetam ulicom, mogao gaziti i uživati u onom zvuku šuštanja pod cipelom? Sve sam se to pitao i umjesto sv. Ilije zamišljao drugo dinarsko brdo koje mi tako fali i pod kojim sam se rodio. Mali kuk u Podveležju. Tamo je sad sigurno mirno i onaj kaos na gradskim ulicama se, gledano s njega čini tako dalek i čudan. Bitna je samo rijeka koja i dalje punom snagom vijuga kroz grad. I odmara svojim hukom kad zatvorim oči. Da sam barem stariji pa da mogu sjesti u auto i otići.

Odbijam priznati. Sve odbijam priznati, gradim iluziju, svjesno pristajem na laž. Tako je lakše, a možda i dođe koja lignja pa sve bude bolje, barem na čas. Muči me nogomet. On mi ruši iluziju, a ja mu to mazohistički dopuštam. Sam sudjelujem u vlastitom mučenju. I želim još. Nije bilo utakmice Veleža na koju nisam otišao s tatom. Sjećam se četvrtfinala Kupa Uefa protiv Borussije iz Dortmunda, sjećam se Deverićevog gola u dresu Hajduka iz 89. minute, sjećam se Alena Bokšića, Zvezde kao europskog prvaka i genijalnog Belodedićevog gola. Volim taj stadion Pod bijelim brijegom. Poznajem svaki metar njegovih tribina i perivoja na ulazu. Prekrasan pogled na grad koji se pruža s gornje zapadne tribine. Sva lijepa sjećanja vezana su uz odlaske na taj stadion. A iznad kreveta me, kad se vratim s liganja, čeka kalendar HŠK Zrinjski. Neke obnovljene tvorevine koja mi je oduzela Velež, zauvijek ga prognala s vlastitog stadiona i legitimira se na tom kalendaru s predratnim fotografijama između dva svjetska rata.

Ne znam što bi mislio o tom kalendaru. Da je možda simbol novog doba. Kako, kad više ničega tamo nema? Zašto ga uopće držim na zidu? Valjda zato što me podsjeća na stadion i grad. I zato što volim gledati stare fotografije. Na kraju krajeva, svaki dan me u nekoliko navrata podsjeća da ne smijem pristati na laž i iluziju. Gasim svjetlo i idem spat. Bit će bolje ujutro, možda budem odmoran. Pregurao sam tu zimu, uživao u sljedećem ljetu, 94. godine i tamo negdje u istu kasnu jesen te godine, prvi put nakon godinu i po dana otišao u Mostar. Tata je nastavio za Sarajevo, a ja sam noćio kod dide i bake u njihovom stanu u Radićevoj ulici.

Taj stan, u maloj zgradi s početka pedesetih godina, bio je jedva nešto više od 200 metara zračne linije udaljen od one magične crte koja je na Bulevaru razdvajala dva grada i dva svijeta. Rat još službeno nije bio okončan, ali je potpisano primirje koje se ipak kako-tako poštovalo. Na obje strane do temelja spaljenog nekadašnjeg Bulevara narodne revolucije i isto tako temeljito poravnate ulice Alekse Šantića bile su barikade dvaju zaraćenih vojski, sastavljenih od ljudi koji su se jako dobro poznavali, zajedno odrastali i činili sve one uobičajene životne stvari družeći se. Središta grada više nije bilo. Osim u ogoljenim, izrešetanim zidovima zgrada bez krovova. Ništa tu nije imalo smisla. Pola zgrade u kojoj je bio legendarni restoran Jagnje, točno ona polovica koja je gledala na Bulevar, jednostavno je nestala. Više je nije bilo. Ostale su samo, a i danas su u istom stanju, dvije male ulazne stube kojima se ulazilo u restoran. Više nisu vodile nikuda, osim na šoderom prosuti plato. Lijevo od njih bila je ulica, a desno je ostao stajati zid nekadašnje kuhinje, na kojemu su paradoksalno ostale, a i danas stoje, čitave kuhinjske pločice zalijepljene na zid. Majstor koji ih je postavljao, ako je još uvijek živ, ne može napisati bolju preporuku za vlastiti obrt. Negdje po sredini tog zida ostale su i dvije cijevi od sudopera, zabijene u zid i to bi, otprilike bilo sve što je ostalo od te zgrade.

Nedavno sam gledao neke stare slike grada iz vremena prije rata i sve sam ulice i građevine uspio odmah prepoznati, osim te zgrade. Više od sat vremena sam stajao nad slikom i kad sam već skoro odustao i pripisao je nekoj pogrešci, uvjeren da to nije slika iz Mostara, prepoznao sam mjesto po rupi na asfaltu koja je oduvijek bila tu. Tako je nekako izgledao cijeli centar grada, a dobrim dijelom tako izgleda i danas. Znam da su se barikade mogle prolaziti i da su se ljudi mogli kretati između dva dijela grada, uz predočenje nekog dokumenta, ali to je sve što znam. Ubijte me! Tada imao skoro četrnaest godina, bio sam dva dana u gradu, ali tih višesatnih šetnji gradom se jednostavno ne sjećam, osim u ponekom bljesku. Sjećam se detaljno dobrog dijela života sve od šeste godine pa nadalje. Svakog dana provedenog u ratu, svega što mi se nakon toga dogodilo, pa čak i večernjih razgovora s didom tih dana. Svega se sjećam osim onoga što sam vidio. Mora da je bilo strašno kad je mladi organizam tako uspješno uspio blokirati svako sjećanje. Znam da su mi rekli da ne idem tim smjerom i da ni u kom slučaju ne idem u istočni dio grada. Kao što znam da je to bilo nemoguće spriječiti. Čovjek, ako je imalo normalan, ne može ići ulicom i ne skrenuti na jednu stranu, ako to želi, zato jer mu je netko rekao da to ne čini.

Htio sam vidjeti most kojeg više nije bilo, doći u Stari grad, normalno zaokružiti cijeli grad i praviti se da je sve u redu. A bojao sam se. Jako i ozbiljno. Kao rijetko kad. Pa nisam odmah krenuo direktno, do kraja Radićeve pa prema gimnaziji i onda preko ceste. Išao sam zaobilaznim putem preko Rondoa i franjevačke crkve. Valjda sam išao tim putem, jer je jedino čega se sjećam bilo to da sam došao do Radobolje, male pritoke Neretve koja izvire duboko u zapadnom dijelu grada i ulijeva se u rijeku ispod Starog mosta. Znam da sam se spustio ispod malog mostića na Radobolju koja se tu račva u dva rukavca. Taj rukavac je, kao i onaj drugi, bio širok maksimalno pet metara, a dubok jedva pola metra. Bio sam u kvartu zvanom Dum. Oprao ruke u Radobolji i umio se s njom. Nadajući se da će to biti dovoljna zamjena za Neretvu. Ali nije bila. Zapadni dio grada je, naime samo malim dijelom kod gradskog bazena dodirivao rijeku, čije su obje obale, sve do južnog izlaza iz grada ostale u onome što je danas poznato kao istočni Mostar. A obala je na tom dijelu izrazito strma i nema Starog mosta. Samo Carinski most, koji već dvije godine nije premošćivao rijeku. Dvije cestovne trake s obje strane sunovraćivale su se u Neretvu kao u lijevak. Ista stvar bila je od 92. godine i sa svim ostalim gradskim mostovima, osim sa Starim. Valjalo je krenuti dalje.

Sljedeći bljesak kojeg nosim u glavi je onaj što mi ga je obrambeni refleks psihe milostivo ostavio, samo zato da znam zašto mi je uskratio sva druga sjećanja. Znam da sam prešao viseći drveni most, jedini koji je tada premošćivao rijeku. Postavili su ga pedesetak metara sjevernije od Starog mosta i izlazio je u Kujundžiluk na istočnoj strani. To što sam tada vidio po količini užasa ne može se usporedit s ničim sličnim u životu. Mosta nije bilo, samo dva kraja luka koja su uzaludno molila prema nebu da im se dopusti premošćivanje rijeke. Na tih zadnjih, sve zajedno možda četiri metra mosta i s jedne i s druge strane, nije se moglo stati. Stavljena je čelična armatura na ulaz iz sigurnosnih razloga. Od kula koje su okruživale most nije ostalo ništa osim izgorjelih, izrešetanih, ogoljelih dijelova zidova, a ostatak Starog grada nije bio u ništa boljem stanju. Jedino je kršni i masivni Hum, koji se izdizao visoko sa zapadne obale izgledao isto. A rijeka je i dalje išla prema jugu i plodnoj dolini, odmah iza Huma. Cijeli istočni dio grada prema kojem sam gledao, bio je temeljito srušen i spaljen. Ničeg više tamo nije bilo. Baš ničeg. A ljudi koji su pokraj mene prolazili gledali su u svoje cipele. S izrazom nemoći, tuge, bijesa, želje za osvetom i prepuštenosti sudbini.

Zanimljivo nitko nije želio gledati prema mjestu na kojem je stajao most. Nitko osim mene. Nisu gledali iz jednog vrlo jednostavnog razloga. S rušenjem tog mosta prestao je postojati grad kao takav. Sagrađen sredinom 15. stoljeća, a urbanistički u jezgri formiran stoljeće nakon toga, Mostar je podignut isključivo kao trgovište oko mosta. Ljudi su se tu naselili da bi na mjestu na kojem se najsigurnije premošćivala Neretva trgovali s trgovcima koji su išli iz Bosne prema jadranskim lukama. Nestankom tog mosta i svih mostova preko rijeke, u koje se viseći drveni pješački most nikako nije mogao ubrojiti, grad je izgubio svoju temeljnu funkciju i smisao. Mostara nema, ako se u njemu ne može prijeći rijeka.

I pametniji i gluplji, obrazovaniji i neobrazovaniji, relativno imućniji i manje imućni, oni s većim i oni s manjim traumama, svi su intuitivno osjećali tu jednostavnu istinu i na nju su odgovarali jedinim oružjem kojeg su imali. Očajem. Osim te sličice, do povratka u zapadni dio grada, više se ničeg ne sjećam. Tamo, na zapadnoj strani, u dijelu grada u kojem sam odrastao i u kojem sam znao napamet svaku ulicu i kutak, ljudi su prema ovome bili posve ravnodušni. Bulevar nisu prelazili, a rijetko su i do njega odlazili. Stvarali su iluziju normalnog života. Tko zna, možda su pronašli utjehu Radobolje. Najvrednije što se u tom modernom dijelu grada nalazilo bilo je Partizansko groblje. Veličanstveni spomenik arhitekta Bogdana Bogdanovića, podignut na prirodnom brežuljku s pogledom na grad. S tog mjesta, koje se nalazilo u ravnini sa zapadnom tribinom stadiona, obožavao sam gledati grad. Krenuo sam prema njemu. Kontaktna zona bila je avetinjski pusta.

Neposredno preko puta Partizanskog groblja bilo je staro Veležovo igralište koje je pretvoreno u skup neuglednih kafića i središte noćnog života novog sloja. Količina kiča i neukusa koja je od tada, sve do danas uklela to mjesto, ne da se opisati. Kontrast te neugledne kontinuirane buke i blještavila u odnosu na sablasnost spomenika uklopljenog u borovu šumu perverzno je fascinirao. Razbijene ploče s imenima poginulih, kukasti križevi posvuda na kamenu. Narkomanske šprice i nevjerojatne količine smeća. Samo je grad i dalje ležao pod brijegom, umoran, izbrisan i star. Odlučio sam obići i stadion. Vrata su bila otvorena.

Prošlo je tek nešto više od godinu dana od kad je njegov travnjak pretvoren u sabirni logor za one lošega imena. Korov je počeo izjedati betonske tribine. Ali ipak sam krenuo prema našem mjestu, mom i tatinom s kojega smo pratili utakmice, udobno se smjestio, zatvorio oči i mirno čekao intro veležove himne Rođeni, rođeni. Da je do kraja odslušam i sačekam momke u crvenim dresovima da istrče na travnjak. Kad sam otvorio oči, dole nije bilo ničega osim šahovnice kojom je prefarban spomenik igračima Veleža, poginulim u antifašističkoj borbi. Tužan je moj grad, do boga tužan.

Te večeri Hajduk je igrao jednu od svojih legendarnih europskih utakmica. Ključno gostovanje kod Steaue u Bukureštu na kojem se prolazilo skupinu ili iz nje ispadalo. Dida je živio u prizemlju. Nije, kao ni inače, imao živaca gledati utakmicu na miru ispred televizora, već je šetao gore dole ispod otvorenog balkona i svako malo se derao: „Dragane, Dragane, kako stojimo?“. A stajali smo ubij bože, očajno. Nula se činila kao odličan rezultat, utakmica je bila tvrda i na nož. Prostora za strepnju je itekako bilo. A ja sam smirenim i veselim tonom, baš kao onomad na lukobranu povikao didi kroz balkon: „Nije loše, nije loše“. I bio sam u pravu. Igrala se 89. minuta kad je Vučević izdržao start na sredini terena i sjajno dubinskom loptom pronašao Asanovića. Ovaj se s desnog krila sjurio prema šesnaestercu Steaue, ušao u njega, pogledao vratara i mirno zabio gol u bliži kut njegovog gola. 1:0 za Hajduk. Iz ničega. Možda ipak ima nade. Dida, bio sam u pravu. Hajduk je tada zadnji put prezimio u Europi. Bili smo sretni dida i ja te večeri. Dovoljan je bio jedan bljesak i jedan gol da svo zlo ovoga svijeta nataloženo u toj nesretnoj kotlini i nekoć prelijepom gradu nestane. Sutra sam otišao iz Mostara natrag na Korčulu. U novi život i novi svijet.

Prošlo je od tada šesnaest godina. Čini mi se kao da je bilo sinoć, neposredno prije trećeg piva. Dida je umro u desetom mjesecu 98. godine, par mjeseci nakon bake. Na isti datum u mjesecu. Uvjeren sam da je odlučio umrijeti. Dobro se sjećam kako sam zadnji put kad sam ga vidio, mjesec dana prije smrti, na odlasku dugo plakao kad sam se ukrcao u auto prema otoku. Nekako sam osjećao da se više nećemo vidjeti. Sad sam u Splitu. I dobro je. Dok me ne sastavi neki tupi osjećaj boli i praznine. Usput sam nešto i odrastao pa sad ne moram gledati preko vrha Pelješca i zamišljati ušće i dolinu rijeke. Sjednem u auto i krenem. Kao večeras. Deset je sati navečer, subota. Auto se pomalo zagrijava iznutra. Slušam neku laganu muziku. Cesaria Evora, Arsen Dedić, Calexico, Paolo Conte. I vozim se lagano prema gradu. Izlazim iz Splita. Gledam taj prekrasni grad sa Klisa. Njegova svjetla i more. Zamičem kroz tunel prema Dugopolju. Uključujem se na autoput i stišćem gas do kraja. Cesta je prazna. Jurim prema boli. Gledam vrh Biokova i uživam. Opušten sam. Bit će bolje uskoro. Mora bit. Silazim s ceste u Zagvozdu pa vijugam okukama do Imotskog. I dalje do granice u Vinjanima Gornjim. Carinici me čudno gledaju i puštaju da idem dalje. Jurim kroz zapadnu Hercegovinu. Posušje, Široki, Polog. I tu sam. Fali još petnaest minuta do ponoći.

Svijetli moj grad u kotlini ispod mene. Kao da se ništa nije dogodilo. Svijetli i mirno spava. Spuštam se prema gradu, pokušavam nazrijeti rijeku. Na semaforu sam kod Starog veležovog. Promatram novi sloj kako se zabavlja. Nastavljam niz Aveniju. Zaobilazim subotnju policijsku patrolu na Rondou i okolo, preko Nazorove i Hotela Mostar izbijam na Bulevar. Tiho je na granici svjetova. Preko puta gimnazije parkiram auto. Tu je nekad bila robna kuća Hit. Sad je ogromna rupa nezavršenog Hrvatskog narodnog kazališta, opasana ogradom zadnjih petnaest godina. Tik do ograde, izrešetana stoji fontana, koja radi. Trag smisla u sveopćem izostanku istoga. Pijem vodu na njoj. To zahtijeva posebnu vještinu koju naučiš u djetinjstvu, jer se nemoguće napiti, a da te ne okupa, ako ne znaš strategiju. Smijem se sam sa sobom dok se sjećam odrastanja i gledam niz spaljeni, tek djelomično obnovljeni Bulevar.

Preko puta ceste kuhinjske pločice i dvije ulazne stube i dalje traju. Iza gimnazije, koju je u neomaurskom stilu podigla Austrija prije 110 godina i koja je nekim čudom izbjegla potpuno rušenje, nalazi se zgrada nekadašnje biblioteke podignute u isto vrijeme u secesijskom stilu. Spaljena je do temelja, ali se iz ostataka fasade naziru mirisi Beča i Zagreba. Jedva vidljivi trag pripadnosti europskom svijetu. Ta pusta ulica, koja je nekad bila korzo i vrvjela od ljudi, zvala se Sofijino šetalište, pa Šetalište kralja Aleksandra. Ja je pamtim kao Lenjinovo šetalište, a oni koji bi je trebali pamtit kao ulicu Nikole Šubića Zrinjskog vjerovatno je neće zapamtit jer ne prolaze njom. Ona naime vodi prema njima.

Ljudi se u Mostaru dijele na preživjele i one koji više nisu s nama. Zatim se dijele na one koji su ostali i one otišle. Ovi koji su ostali, pak dijele se na one koji su ostali u istim stanovima i one koji su ih zamijenili za adekvatniju stranu. Oni otišli dijele se na one koji su sve prodali, prebrisali i nikad se neće vratiti, one koji su se vratili umrijeti i one koji su vrata povratka ostavili otvorenima, ali prilično je izvjesno da se nikad neće vratiti. Tu je naravno i vrlo brojna skupina onih koji su sa svih strana doselili. Sve u svemu, ništa više nije isto.

Pripadam onima sa otvorenim vratima. Teška srca im pripadam i tražim tragove romantike u svemu tome. Izgleda da je ta skupina uvjerljivo najbrojnija. Znam to po mraku brojnih stanova diljem grada. U sate i doba godine kad je gotovo nemoguće da baš nitko nije u kući. Svaka zgrada u gradu tako je, čim nestane dnevne svjetlosti, gotovo polovicom u mraku. To je mrak praznih stanova izvornih vlasnika, koji nemaju stomak za povratak, a nostalgija, ponos i memorija im zabranjuju prodaju tih stanova. Tužan je taj svijet. Rastrgan i podijeljen između vlastitih egzistencija, geografije, emocija, boja i mirisa. Nedefiniran, u stalnom preispitivanju. Nikad dovršen i smiren. Svaki put kad parkiram auto u dvorište ispred zgrade obavezno podignem pogled prema rodnom haustoru i gledam stanove s prva tri kata u potpunom mraku. Tri stana u nizu. Dolazim u ime sve trojice i vjerujem da i oni tako gledaju na stvar. A s druge strane ceste, odmah ispod prolaza, na prvom katu zgrade, čijim sam stubištem prošao nebrojeno puta, stoji jedan prozor. Razbijenog stakla i puknute roletne koja visi nad prolazom već dugi niz godina. Zamišljam košmar vlasnika stana koji očito godinama ne dolazi. Ne želi i ne može. Odbija ga prodati. Odbija se uopće pojaviti u gradu. Ni ne zna da nema više prozora, da kiša i vjetrovi gostuju u njegovom domu. Da vrijeme uporno prolazi monotonim ritmom i da njegov stan i njegov svijet nisu hermetički zatvoreni, kako se možda nada.

Sjedim na trijemu biblioteke i gledam u nebo kroz njezine izgorjele zidove. Već je davno prošla ponoć. U daljini čujem glasove, bijesnu vožnju, poneki urlik. U stanu u kojem sam se rodio nema me tko dočekati, ali ponio sam ključ. Pročitao sam u jednom romanu, pa se sam nazivam, čuvarom adrese. Onaj koji redovito obiđe adresu, tek toliko da otključa i plati račune. Taj sam. Imam gdje prenoćiti, iako me u stanu proganjaju sjene. Ali zadovoljan zaspem. Postaje sve tiše, život se povlači i nestaje. Prolaze sati. Malo mi je i hladno, sve sam gladniji i žedniji. Fiziologija me rastura. Ali ne želim ići. Udišem Mostar punim plućima. Razmišljam o raspadu svijeta koji me odgojio. I šutim. Sam sa sobom šutim. I plačem. Intenzivno i dugo plačem, počinjem jecati i razbijati tišinu Lenjinove. Sve bi dao da sad dida prođe, ubrzan i zamišljen, prošeta se korzom s rukama na leđima, pogleda me blago i s ljubavlju pa upita: „Dragane, Dragane, kako stojimo?“. Ali dide nema, počiva na Maslinama pa mogu mirno naglas reći: „Ne ide moj dida nikako, zar ne vidiš da tonemo“.

Dragan Markovina

Lupiga.com

Bert Swan (93) preminuo je u bolnici u Swindonu (Wiltshire) od infekcije pluća. Svega 11 sati ranije, njegova supruga Doreen (91), s kojom je bio u braku 70 godina, preminula je u staračkom domu.

Bert nikad nije saznao da je njegova supruga umrla par sati ranije.

Par je preselio u starački domu u Marlboroughu nakon što više nisu bili u stanju brinuti se jedno o drugom.

Živjeli su na različitim odjelima staračkog doma jer je Doreen bolovala od demencije, ali svaki put kada bi se sreli pozdravili bi se poljupcem u usta. Dane u staračkom domu provodili su sjedeći jedno pored drugog i držeći se za ruke.

'Njih dvoje su uistinu nadahnuće. On je putovao svijetom i savjetovao vlade i tvrtke o specifičnim tehnologijama u metalurgiji. Doreen je bila osoba koja je voljela biti kod kuće i brinuti se za obitelj. To je bio njen cijeli život. Bili su odani jedno drugom. U mirovini su sve radili zajedno', rekao je za Daily Mail svećenik koji će voditi njihov pogreb.

Par ima tri sina, Paula, Roberta i Richarda, koji su im podarili unuke i praunuke.

Zanimljivo je i da Bono Vox također ima udio u Facebooku putem svoje investicijske tvrtke Elevation Partners i to 1,5 posto u vrijednosti od 750 milijuna dolara

Facebook, najpopularnija društvena mreža na svijetu, dobila je nedavno novu financijsku injekciju. Investicijska banka Goldman Sachs u Facebook je uložila 450 milijuna dolara, a ruska investicijska tvrtka Digital Sky Technologies dodatnih 50 milijuna dolara.

Iako se to čini kao mnogo novaca, Goldman Sachs i njegovi klijenti posjeduju manje od 4 posto ove tvrtke. Tko ima najveći udio? Zaposlenici Facebooka, naravno. Njih 30 posto uz Marka Zuckenberga, koji ima 24 posto, ukupno tako raspolažu s 54 posto vrijednosti ove tvrtke. Zanimljivo je i da Bono Vox također ima udio u Facebooku putem svoje investicijske tvrtke Elevation Partners i to 1,5 posto u vrijednosti od 750 milijuna dolara.

Izvor: ZNET.hr

Premda je način smijanja individualan, znanstvenici su dokazali da razlikujemo različite tipove smijanja, ali da neka ipak više cijenimo. Poznato je i da smijeh koristi našem zdravlju, ali nova saznanja pripisuju mu još uloga.

Psiholog Michael Owren sa Sveučilišta Georgia State (Atlanta) smijeh smatra nesvjesnom komunikacijom čiji je cilj održavati pozitivne socijalne interakcije. Kako bi saznao više, prof. Owren je sa svojim kolegama snimao ljude kako se smiju dok se zabavljaju s društvom ili gledaju neke smiješne videomaterijale. Izabrali su one koji su povezani isključivo s pozitivnim emocijama te su ih raspodijelili u isječke gdje se ljudi smiju otvorenih usta i one gdje se smiju "sramežljivije", zatvorenih usta. Snimili su zvuk takvog smijeha koji je u sljedećem koraku istraživanja poslušalo 28 ljudi.

Ispitanici su poslušali zvukove te su najviše ocijene dodijelili onom zvuku iza kojeg se krije smijeh s otvorenim ustima. Takav smijeh im se najviše svidio jer ga smatraju spontanim i iskrenim. Također, u skladu s prijašnjim istraživanjima, potvrđeno je kako se ispitanicima više svidjelo žensko smijanje.

Ovo istraživanje potvrdilo je pretpostavku da još od djetinjstva glasan smijeh učimo povezivati s pozitivnim iskustvima, da bi nas ubrzo i sam zvuk takvog smijeha činio sretnijima. Nadalje, različite vrste smijeha izazivaju različite emocionalne reakcije, pa se smatra kako smo naučili prepoznavati te varijacije koje nam pomažu u svakodnevnim socijalnim interakcijama. Način smijanja koji nam se kod nekoga  podsvjesno svidi ima pozitivan utjecaj na daljnju izgradnju međuljudskih odnosa.

Neuroznanstvenik Robert Provine smatra kako ova studija dokazuje da je smijeh osnovni alat socijalne interakcije. Smijeh je zastupljen u svim društvima, većinom prilikom interakcije s drugim ljudima jer se tada događa 30 puta češće nego kada smo sami.  "Iako razlikujemo tisuće jezika i dijalekata, svi pričamo istim jezikom smijeha", zaključuje znanstvenik.

Mnoga su istraživanja dokazala pozitivne učinke smijanja na zdravlje i tijelo, čak ga neke bolnice uključuju u terapiju osoba oboljelih od raka. Smijeh će podignuti vašu razinu serotonina, hormona sreće, a bit ćete otporniji na bolove. Smijanjem možete poboljšati i dotok krvi u mozak. Hormon endorfin koji se otpušta dat će tijelu potrebnu injekciju snage, te tako kontrolirati bol i stres.

Smijte se i cijeli svijet vas razumije!
(DobreVijesti.info/Ordinacija.hr)

Znanstvenici su krenuli s tezom kako između naših želja i nezrelih odluka te posljedica postoji golema rupa. Najčešće financijska. Taj se jaz još i povećava kada uzmemo u obzira da se za kupovinu uglavnom koristimo kreditnim karticama i zapravo nemamo pojma koliko imamo novca na računu kada posegnemo za robom poslaganom po policama Hrvatima omiljenih trgovačkih centara.

MIT-ov novčanik ima šesto čulo za financije, čulo koje ljudima uglavnom nedostaje, obzirom da novac više i ne viđamo te ga se olako i nepažljivo odričemo. Tako će vaš „super novčanik“ biti debel i natečen ako nam je uistinu i račun takav. No, s vremenom će se, u skladu s vašim bankovnim računom, stanjivati.

Vibrirajuća neman

Svaki put kada obavite neku transakciju on će vibrirati i otimati se, a što se više približavate minusu, to ćete ga teže otvarati. Kako sve to funkcionira, pitate se? Takozvanim „plavim zubom“, odnosno bluetoothom, vaš novčanik komunicira s mobitelom koji pak mora imati aplikaciju za spajanje s vašim bankarom i to je sve.

Jedini problem jest što je riječ o prototipu koji će vas eventualno spasiti tek od neke sljedeće krize, naravno, pod uvjetom da ikada izađemo iz ove aktualne.

ritn by: Mladen Barbarić

LUPIGA

Bergson je to objasnio vrlo jednostavno - smiješne su nam krute reakcije u elastičnim situacijama i elastične reakcije u krutim situacijama. Hm, Bergson je nesumnjivo genijalan lik, ali idemo mi ipak to objasniti jednostavnije.

Šepurine na otoku Prviću, negdje ranih osamdesetih. Dok nam starci feštaju s pršutom i vinčinom (blaženo vrijeme) u prastaroj kamenoj kući, nekoliko nas klinaca gleda stari crno bijeli tv, jedan od onakvih kakvih su se u ono nalazili u drvenim i kamenim kućama naših baka, neko Telefunkenovo oklopno čudo sa stabilizatorom. A na programu, Povratak Pink Panthera, s nezaboravnim Peterom Sellersom, mislim da ne treba reći više od toga. Ono što slijedi (popravio sam vam zvono, više ne zvoni) esencija je smijeha i radosti. Valjamo se po tim rustikalnim primorskim krevetima i lancunima, valjamo se po podu i ne možemo kontrolirati smijeh. Onaj osjećaj, ludo dobar ali na granici boli, kad pokušavaš zaustaviti želudac da iskoči iz tebe i počne neki vlastiti začudni smijeh i pridruži nam se u plesu po podu. Elastično u krutome.

A nije da o samo o ludom inspektoru (i njegovom šefu) ne bi mogli puno više od jednog posta.

No i od smiješnih filmova postoje još smješniji. Kao što postoji i najsmješniji ikad snimljen. Ako ste ga ikad gledali sumnje nema - Party je najzabavniji komad celuloidne trake ikad snimljen. I to ne samo radi Peter Sellersa, iako je Hrundi Bakshi nadmašio i u krutosti i elastičnosti samog smotanog inspektora. Ne, tajna se krije u sjajnoj mizanscenskoj Edwardsovoj režiji, a koji je, u maniri tradicije iz koje je proistekao, britanske Ealing komedije (iako je nepatvoreni Amerikanac iz J. J. Caleovske Tulse), točno znao da je kod humora, kao što je rekao veliki Victor Borge, zapravo sve u tajmingu. Jer u najsmješnijoj sceni filma (ako takav postoji jer cijeli film je jedna velika smiješna scena), Sellers samo sjedi na omalenom stolćiću kraj glavnog stola gdje se poslužuje večera i dok mu samo glava viri iznad stola gleda čitavu kalvariju oko večere, koju većim dijelom izazove najbolji sporedni lik u fimu- pijani konobar. Scena s gušenjem i pokretnim vratima ulazi u antologiju smiješnog svemira.

I meni omiljena, kada na kraju već nastane opća poplava u vili u kojoj se održava rastureni paty, izazvana pjenom kojom je nekakva hipičija oprala slona na Bakshijevo inzistiranje, jer slon je indijcima svet, pa gazda panično govori šljakerima da spašavaju slike. A kad počnu skidatii suprugin portret poviče - ma ne tu! Kako bi se reklo u ovim krajevima - opća ujdurma!

A ima toga još - npr. kad u "Desetki" (prerano otišlog) Dudley Moorea mamurnog i nikakvog na plaži samo pokupi neki tamo konobar, odnese ga na ramenima, stavi ga u plićak do koljena i uvali mu neki koktel. A tamo neki lik već pijucka svoj u umočenim hlačama do koljena i dobaci mu samo "o i vi ste ovdje". E da mi je jedno takvo rastjerivanje mamurluka.

Ili u manje poznatom "Skin Deep" iz poznije faze, kada se Josh Ritter (kako to ide ono s komičarima- prerano otišao) pokušava na nekim stepenicama mimoći sa slijepcem. Elastično u krutom, baš sve može biti smiješmo, ovisno kako postaviš kameru.

Ili ključni, meni jedan od omijenih, neka vrsta parafarziranog Partya i zasigurno pomalo autobiografski- S.O.B (naravno Pasji Sinovi) u kojem omatorjela skupina holivudskih veterana (producenata, scenarista i sl.) pokušava organizirati sprovod na moru svog sudruga, koji je umro na plaži, ali prije nego što je to itko shvatio, sve se pretvori u veliki i razuzdani tulum, onakakav kakvi su zasigurno sedamdesetih holivudski tulumi i izgledali. O cinizmu i ironiji spram filmskog svijeta i polusvijeta koji izbijaju iz svake scene, naravno ne treba i govoriti.

A Victor/ Victoria, Micki i Maude, Darling Lilli, Što si radio u ratu tata, pa i "ozbiljni" filmovi kao što su klasici Doručak kod Tiffanyja i Dani vina i ruža.
Blake Edwards otišao je (ali s fino istrčanom kilometražom) kao što nas u zadnje vrijeme napuštaju mnogi filmski veterani, neki čak i ne toliko stari, kao što uostalom, odlaze svi, manje i više značajniji.

Ali ako vam je u glavi ona scena kad Sellers (kao Clouseau) pokušava vježbati na razboju, ili kad se stropošta niz stepenice i nastavi u Poirotovskoj maniri objašnjavati tko je ubojica (naravno krivo), ili kad se Baksjiju piša i ne može naći prazan wc, a ispada kao da je jako ganut dok neka djeva svira gitaru, ili kad Dudley Moore shvati da je najveća mana Bo Derek to što nema mana ili poigravanje sa seksulanošću u Victor/Victori, pa čak i Julie Andrews koja u S.O.B.-u posve neočekivano i parodično pokaže sise na kraju neke imbecilne scene u mjuziklu.

Onda mislim da vam to automatski izamljuje osmijeh i zasigurno možete prizvati neklo davno kolektivno gledanje nekog od tih filmova kinu, bircu, vikendici ili najljepše - doma u porodičnoj atmosferi u nekad reprezentativnom novogodišnjem programu televizije Zagreb, u ona vremena kad se mamurluk liječio sarmom i smijehom, a mi klinci iako nismo kužili razliku između krutog i elastičnog, držali se za trbuh i naprosto se cerili.

Otišao je Blake, puno nas je nasmijavao i hoće nas opet.

e-ćakule

Prije 20. stoljeća, prije industrijalizacije, trijumfa individualizma i Nietzscheova proglašenja da je Bog mrtav, ljudi su na smrt gledali drukčije. Umiralo se tada u kućama, u okruženju bližnjih umirući se opraštao od svijeta, pa sama smrt nije bila ni iznenadna, ni daleka, ni nepojmljivo užasna, kakvom će postati kasnije. Posmrtni rituali uključivali su žaljenje i slobodnije izražavanje emocija, a kako je religija imala drukčiju ulogu negoli danas, u društvu je prevladavao osjećaj (božanski zadane) ravnoteže između života i smrti.

U moderno vrijeme umire se u bolnicama, u društvu nepoznatih specijalista, a ne rodbine i prijatelja. Mrtvo se tijelo ne izlaže već sakriva, a žalovanje i posmrtni rituali normirani su u čvrstim okvirima (vrijeme, primjerene emocionalne reakcije, semantika sahrane). Iako živi znatno dulje negoli npr. čovjek srednjega vijeka i iako ga današnja medicina manje-više spašava od umiranja u nesnošljivim bolovima, moderni čovjek osjeća velik strah od smrti. Zato o njoj najradije šuti, podržavajući uvjerenje da je o smrtnosti, umiranju, bolesti, starosti, zagrobnom životu... nepristojno, čak skandalozno razgovarati u javnosti.

Percepcija smrti danas

To su neki od temeljnih zaključaka glasovitog francuskog povjesničara, stručnjaka za povijest mentaliteta i povijest svakodnevice Philippea Arièsa iz njegove knjige Eseji o istoriji smrti na Zapadu. Premda se ne oslanja izravno na Arièsa, od sličnih postavki modernog zazora i straha od smrti polazi i engleski pisac Julian Barnes u svojoj knjizi Nema razloga za strah.

Spomenutu promijenjenu percepciju smrti u procesima civilizacije pokazuje vrlo dobro piščev opis smrti vlastitog oca: 'Umro je suvremenom smrću, u bolnici, bez svoje obitelji, posljednjih minuta provedenih u društvu medicinske sestre, mjesecima, točnije, godinama nakon što je medicinska znanost produljila njegov život do faze kada su uvjeti za to postali sve osim sjajni.'

Nema razloga za strah je knjiga autobiografsko-esejističkih zapisa o smrti u kojima se suptilno i literarno vrlo vješto isprepleću piščeva sjećanja, osobne impresije i meditacije, s referencijama na književnost (mahom na francuske pisce) i mini raspravama o teologiji i fiziologiji, tijelu i duhu, vjerovanju i ateizmu. 

U knjizi se susreću autorovi stvarni preci s onim odabranim, literarnim precima, dok se mnogi aspekti religije, umiranja, posmrtnih obreda, zagrobnog života... prelamaju u često oprečnim stavovima Barnesa i njegova brata te njihovim različitim sjećanjima na roditelje. Njihov je odnos tim zanimljiviji jer je piščev brat profesor filozofije, pa se nerijetko tu radi i o dva različita diskurzivna polazišta - filozofskom i književnom, onome koji tumači svijet i onome koji ga pripovijeda/izmišlja - te o različitim tradicijama iz kojih oni promišljaju smrt.

Elegija i crni humor

Na prvu, ova knjiga bit će iznenađenje za barnesoljupce. Naime, Julian Barnes poznat je najviše po nizu britkih, duhovitih i ludički komponiranih romana, počevši od Flaubertove papige, romana složenoga od biografskih krhotina Gustavea Flauberta (prevedena na hrvatski još 1990), pa do Pretresanja; Engleske, Engleske; Povijesti svijeta u 10 i ½ poglavlja; Ljubavi, itd; Arthura & Georgea, također u redovnom ritmu prevedenih u nas.

Nema razloga za strah drukčija je knjiga, žanrovski nije tipična autobiografija, jer u njezinu središtu nije piščev život nego piščeva emocija - njegov strah od smrti. Istodobno knjiga razotkriva mnogo više negoli uobičajeno autobiografsko grebanje pod kožu, jer autor piše i o odnosima unutar obitelji, o fiziologiji bližnjih, o svojoj najskrivenijoj privatnosti (npr. o masturbaciji i odnosu prema Bogu).

No iza elegična zastora stalno proviruje stari, poznati, nasmiješeni Barnes, jezični majstor, crnohumorni zafrkant i nepopravljivi pripovjedač, onakav kakvog poznajemo npr. iz zbirke priča Stol od četrunovine, napisane također na temu smrti. Znači, Barnes koji o smrti ne piše na tolstojevski mračno-realističan, niti na poeovski groteskno-dijaboličan način i koji će starost uključiti u svoj tekst ne samo kao znak usamljenosti i otuđenja današnjeg društva kako to čini razvikani Houellebecq.

Iako su ga neki kritičari proglasili suviše intelektualnim piscem sugerirajući time njegovu ograničenu recepciju, Barnes podjednako ulaže u jezičnu i kompozicijsku originalnost i u komunikativnost teksta. Jednako kao što je svojevremeno od fragmenata biografije francuskoga klasika napisao sjajan, zavodljiv roman, ili kao što je nalazio mjeru u postmodernom eksperimentiranju, čak i onda kada je cijeli jedan roman ispisao samo u dijalozima iz različitih ljubavnih situacija, tako je pišući o smrti, strahu, starosti, tijelu... dakle pišući o tabuima i nelagodi naše kulture, Barnes uspio postići efekt i stvoriti očaravajući tekst o jednoj odbojnoj temi.

Karnevaleskni trener života

Sa svojim strahom od smrti Barnes se odlučuje suočavati pisanjem/pričanjem o smrti, slijedeći Montaignea koji je "vjerovao, budući da ne možemo pobijediti smrt, da je najbolji protunapad stalno na nju misliti... Okus smrti treba vam biti na ustima, a njeno ime na vrhu jezika".

No, kao i kod Montaignea, pisanje o smrti ne mora značiti samo turobnu atmosferu i očaj čovjeka zaboravljena od Boga. Barnesove priče o smrti uključuju i misli tzv. velikih umova, ali i načine na koji je netko njemu blizak umro, posljednje želje i posljednje riječi, zaboravljena groblja i posmrtne groteske, komične detalje kraja života, dakle i metafizičko, religijsko i filozofsko, ali i ono svakodnevno, banalno. To spajanje uzvišenoga i trivijalnoga, učenoga i komičnoga, jasno je već od prve rečenice knjige koja glasi: "Ne vjerujem u Boga, ali mi nedostaje", koju njegov brat (filozofski) smatra "tugaljivom".

Na koncu, ovakav Barnesov govor o smrti djeluje okrepljujuće u odnosu na prevladavajući kvazireligijski diskurs nove duhovnosti, samorazvoja, zdravlja, vječne energije obnavljanja... Starost, propadanje tijela, bolest, smrt itd. teme su prognane iz svijeta "sretnih" ljudi koji ulažu u sebe, odlaze na vikend-treninge samospoznaje, ispijaju litre zelenog čaja dnevno i koji su, navodno, otkrili "tajnu života".

Barnes je u ovoj knjizi nešto poput obrnutog, karnevalesknog life coacha, koji može pomoći čitatelju da ne poludi od izljeva sretnoga i uspješnoga života oko sebe, od navale pozitivnog mišljenja zbog čega mu je sve češće, u raznim prigodama, neugodno govoriti o svojim strahovima ili o smrti. Trener života: ciničan, osjetljiv, duhovit, grešan, bez jasnih odgovora, a s mnoštvom pravih pitanja.

Julian Barnes: Nema razloga za strah, prevela Mirna Herman Baletić, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.

Katarina Luketić (Tportal)

Izvor: H-ALTER

Vrlo važno, a što buni većinu korisnika:
U biti to su isti Windowsi i nema razlike u njihovom sadržaju.

Što je OEM, ukratko:

OEM je licenca za krajnjeg korisnika proizvoda, koja nije prenosiva i nemože (može, ali nije legalno) se prenositi ili upotrijebiti za dva ili više računala.

OEM Windows može doći u dva načina:

1.Kao predistaliran na novom računalu kojeg kupujete u trgovini i kao takvo može biti zaključano sa licencnim informacijama u BIOS-u.

2.Kao zasebna instalacija na DVD-u, a koja doalzi u običnoj kutiji bez ikakvih dodatnih "fancy" stvari, kao što su uporabe za instalaciju i slično, koju je nakon instalacije moguće aktivirati.

OEM verzija NEMA službenu podršku od Microsofta, već od proizvođača računala uz kojeg ste dobili Windows 7 ili od domaćeg preprodavača (Microsoft partnera).

OEM kopija Windowsa 7 kod nas košta otprilike 1.700,00 (Ultimate)

Što je RETAIL, ukratko:

Retail je prenosiva kopija Windowsa i u praksi može se instalirati na više računala (samo u dogovoru sa Microsoftom) ili ponovo instalirati na računalo na kojem je prethodno bila.

Retail kopija dolazi sa svim svojim "fancy" stvarima, kao npr. vodič za instalaciju, podrška za krajnjeg korisnika direktno sa/od Microsofta i slično i u kutiji bi se trebale nalaziti obje arhitekture (x86 i x64).

Retail kopija Windowsa 7 kod nas košta otprilike 2.300,00 kn (Ultimate).

Retail kopija se može kupiti i na službenim Microsoft stranicama, gdje možete uštedjeti čak i do 700 kn u odnosu na kupovini u našim IT trgovinama. Kao metodu isporuke moguće je odabrati download, što znači da ćete imati orginalnu, kupljenu retail kopiju na vašem disku odmah nakon uplate (ovisi o vašoj download brzini).

Web kupovinu možete obaviti na Microsoft Store.

Što su obavijesti o softveru?

Obavijesti o softveru povremeno će vas informirati o novim programima koji mogu poboljšati rad na računalu i internetu. Možete odabrati primanje podrobnih obavijesti o dostupnosti novih programa za preuzimanje i instalaciju. Kada primite obavijest, možete pregledati što se nudi i pribaviti dodatne detalje. Ako vam se ponuda sviđa, možete instalirati programe. Obavijest će se pojaviti na određeno vrijeme i možete je zatvoriti ako niste zainteresirani. Da biste uključili ili isključili obavijesti o softveru, slijedite ove korake:

1. Da biste otvorili značajku Ažuriranje sustava Windows, kliknite gumb Start. U okvir za pretraživanje unesite ažuriranje, a zatim na popisu rezultata kliknite Ažuriranje sustava Windows.
2. U lijevom oknu kliknite Promijeni postavke.
3. Učinite nešto od sljedećeg:

• Da biste uključili nove obavijesti o softveru tvrtke Microsoft, potvrdite okvir Pokazuj mi detaljne obavijesti o dostupnosti novog softvera tvrtke Microsoft.
• Da biste isključili nove obavijesti o softveru tvrtke Microsoft, poništite okvir Pokazuj mi detaljne obavijesti o dostupnosti novog softvera tvrtke Microsoft.

1. Kliknite U redu.

Gdje pronaći ažuriranja?

Ažuriranja za sustav Windows, uključujući ona za programe isporučene sa sustavom Windows potražite u značajci Windows Update u upravljačkoj ploči:

1. Da biste otvorili značajku Ažuriranje sustava Windows, kliknite gumb Start. U okvir za pretraživanje unesite ažuriranje, a zatim na popisu rezultata kliknite Ažuriranje sustava Windows.
2. U lijevom oknu kliknite Provjeri ima li ažuriranja.

Preporučujemo uključivanje automatskog ažuriranja da bi Windows mogao instalirati nova ažuriranja čim postanu dostupna.

Ažuriranja za softver tvrtke Microsoft, npr. ažuriranja za sustav Microsoft Office, potražite na web-mjestu Microsoft Update. Kada uključite Microsoft Update, ovom će se vezom otvarati servis Windows Update, putem kojega možete tražiti nova ažuriranja tvrtke Microsoft. Ažuriranja drugih programa i uređaja kojima se služite potražite na web-mjestu izdavača ili proizvođača.

Kako svim korisnicima računala dozvoliti instaliranje ažuriranja?

Po zadanim postavkama sustav Windows omogućuje instaliranje ažuriranja samo korisnicima računa administratora. Instaliranje ažuriranja moguće je omogućiti i korisnicima standardnih računa. Ta je mogućnost praktična ako koristite obiteljsko računalo na kojemu većina korisnika ima standardni račun radi bolje sigurnosti na internetu ili roditeljskog nadzora. Pomoću ove mogućnosti možete standardnim korisnicima koji nisu administratori omogućiti ručno instaliranje ažuriranja.

Da biste svim korisnicima omogućili instaliranje ažuriranja, slijedite ove korake:

1. Da biste otvorili značajku Ažuriranje sustava Windows, kliknite gumb Start. U okvir za pretraživanje unesite ažuriranje, a zatim na popisu rezultata kliknite Ažuriranje sustava Windows.
2. U lijevom oknu kliknite Promijeni postavke.
3. Učinite nešto od sljedećeg:

• Da biste standardnim korisnicima omogućili instaliranje ažuriranja, potvrdite okvir Omogući svim korisnicima instalaciju ažuriranja na ovom računalu.
• Da biste standardnim korisnicima onemogućili instaliranje ažuriranja, poništite potvrdni okvir Omogući svim korisnicima instalaciju ažuriranja na ovom računalu.

Ako koristite automatsko ažuriranje za važna i preporučena ažuriranja, ta će se ažuriranja instalirati neovisno o tome je li trenutni korisnik administrator ili nije.

Što znače različite vrste ažuriranja?

Ažuriranja su klasificirana kao važna, preporučena, neobavezna i izdvojena. Ta ažuriranja znače sljedeće:

• Važna ažuriranja od velike su koristi za, primjerice, poboljšanje sigurnosti, zaštitu privatnosti i pouzdanosti. Trebala bi se instalirati čim postanu dostupna i mogu se automatski instalirati pomoću značajke Windows Update.
• Preporučena ažuriranja rješavaju manje važne probleme ili poboljšavaju rad s računalom. Iako ova ažuriranja ne rješavaju ključne probleme s računalom ili softverom sustava Windows, mogu pridonijeti značajnom poboljšanju. Mogu se instalirati automatski.
• Neobavezna ažuriranja obuhvaćaju ažuriranja, upravljačke programe ili novi softver tvrtke Microsoft kojima se poboljšava rad s računalom. To možete instalirati samo ručno.

Ovisno o vrsti ažuriranja, značajka Windows Update može isporučiti sljedeće:

• Sigurnosna ažuriranja. Široko dostupno rješenje za slabu točku povezanu sa sigurnošću i specifičnu za određeni proizvod. Sigurnosni nedostaci ocijenjeni su prema ozbiljnosti, koja je pak u sigurnosnom biltenu tvrtke Microsoft označena kao kritična, važna, umjerena ili niska.
• Ključna ažuriranja. Široko dostupno rješenje za poseban problem koji se odnosi na ključnu pogrešku koja nije povezana sa sigurnošću.
• Servisni paketi. Ispitan, kumulativan skup hitnih popravaka, sigurnosnih ažuriranja, ključnih ažuriranja i ažuriranja te dodatnih popravaka problema koji su interno pronađeni nakon izdavanja proizvoda. Servisni paketi mogu sadržavati i ograničen broj izmjena i značajki koje su zatražili korisnici.

Treba li preuzeti i instalirati ažuriranja?

Da. Ažuriranja ne stupaju na snagu dok ih se ne instalira, ali da biste ih instalirali, prvo ih morate preuzeti na računalo. Windows možete postaviti da automatski preuzima i instalira ažuriranja, da automatski preuzima ažuriranja i obavještava vas o njima pa da ih sami instalirate ili da vas obavještava da sami preuzimate i instalirate nova ažuriranja.

Koje vrste ažuriranja Windows može automatski instalirati?

Windows možete postaviti da automatski instalira važna i preporučena ažuriranja ili pak da instalira samo važna ažuriranja. Važna ažuriranja od velike su koristi, primjerice, za poboljšanje sigurnosti i pouzdanosti. Preporučena ažuriranja mogu riješiti manje poteškoće te poboljšati rad s računalom. Neobavezna se ažuriranja ne preuzimaju ni ne instaliraju automatski.

Instaliranje upravljačkih programa i drugih neobaveznih ažuriranja

1. Da biste otvorili značajku Ažuriranje sustava Windows, kliknite gumb Start. U okvir za pretraživanje unesite ažuriranje, a zatim na popisu rezultata kliknite Ažuriranje sustava Windows.
2. U lijevom oknu kliknite Provjeri ima li ažuriranja te pričekajte dok Windows traži najnovija ažuriranja za računalo.
3. Ako vam se prikaže poruka koja vam poručuje da su važna ili neobavezna ažuriranja dostupna, kliknite tu poruku da biste vidjeli i odabrali ažuriranja koja je potrebno instalirati.
4. Odaberite neobavezna ažuriranja koja želite, kliknite U redu, a zatim kliknite Instaliraj ažuriranja. Nužna dozvola administratora Ako sustav od vas zatraži da unesete administratorsku lozinku ili potvrdu, upišite lozinku ili dajte potvrdu.

Koliko često je potrebno ažurirati računalo i programe?

Što češće. Ažuriranja su najbolji način sprječavanja i otklanjanja poznatih problema, a mogu i poboljšati sigurnost računala. U slučaju sustava Windows najlakši način instaliranja ažuriranja uključivanje je automatskog ažuriranja. Windows će instalirati nova ažuriranja čim postanu dostupna.

Što ako zaboravite instalirati ažuriranje?

Vaše je računalo možda ugroženo, moglo bi doći do nepotrebnih problema sa sustavom Windows i programima. Zlonamjerni programi se izdavaju cijelo vrijeme i zloupotrebljavaju ranjivosti sustava Windows i drugih programa da bi oštetili računalo ili pristupili podacima ili računalu. Ažuriranja sustava Windows i ažuriranja drugih programa ispravljaju te ranjivosti ubrzo nakon njihova otkrivanja. Ako odgodite ili ne primijenite ažuriranja, vaše računalo može postati ranjivo prema tim prijetnjama.

Mogu li se ažuriranja dobiti automatski?

Da, za sustav Windows i programe isporučene sa sustavom Windows. Samo uključite automatsko ažuriranje.

Danas je Bruce Springsteen jedna od četiri, pet najvećih zvijezda popularne glazbe, odmah iza Rolling Stonesa, U2, Lady Gage i možda Madonne, no ključan trenutak na putu do današnjeg statusa u Springsteenovoj karijeri dogodio se u drugoj polovici sedamdesetih godina. Nakon iscrpljujuće i mučne pravne bitke sa svojim nekadašnjim menadžerom Mikeom Appelom, zbog koje je na nekoliko godina morao zaustaviti sve svoje studijske aktivnosti, Springsteen se publici konačno 1978. godine predstavio novim albumom, jednim od najboljih u cjelokupnoj karijeri.
   

Upravo taj dugoočekivani Springsteenov album, nazvan »Darkness on the Edge of Town«, simbolizira taj prijeloman trenutak u Springsteenovoj karijeri. »Darkness« je bio kompleksniji i mračniji od većine Bossova dotadašnjeg rada. U vrijeme kada je Amerikom i Britanijom harao punk pokret, Springsteen je ponudio svoju viziju tradicionalnog i za to vrijeme pomalo arhaičnog rock zvuka, ali i politički i društveno osviještene pjesme, koje su pripovijedale o svakodnevnom životu američke radničke klase.
    Springsteen se tada osobito usredotočio na sudbine »luzera«, gubitnika u priči o »Američkom snu« – koji su u Springsteenovim pjesmama gubili i ono malo što su imali – a iz svoje sumorne svakidašnjice bježali su jedino vozeći se automobilima širokim američkim prostranstvima.
    Zbog toga mnogi Springsteenovi fanovi s pravom smatraju kako je »Darkness« najbolji album popularnog radničkog trubadura u tri desetljeća dugoj karijeri, premda je autor ovog prikaza uvjeren kako je tek na dvostrukom albumu »The River«, dvije godine nakon »Darknessa«, Springsteenova poetika doživjela svoj istinski vrhunac. No to ničim ne ugrožava »Darkness« koji je bio teška ploča, pravo beskompromisno djelo kakvo se u životu umjetnika obično događa samo jednom, kojim je Springsteen još jednom potvrdio da nije nipošto spreman žrtvovati svoj stvaralački integritet zbog komercijalnog uspjeha.
   

Pjesme iz tog razdoblja i danas su na repertoaru Springsteenovih stalnih turneja, no možda ključna pjesma na koncertima tih godina, koja ponajbolje odražava tadašnji izvorni Springsteenov duh, »The Promise«, sa svojim razarajućim zaključkom o prekršenom obećanju, iz nepoznatog razloga nije se našla među deset pjesama koje su uvrštene na originalan album »Darkness on the Edge of Town«.
    No sada je ta nepravda ispravljena. Posve je sigurno kako je upravo zbog toga Springsteen, koji nijedan detalj ne prepušta slučaju, luksuzno reizdanje »The Darkness on the Edge of Town« objavio pod imenom »The Promise: The Darkness on the Edge of Town Story«. Taj nesvakidašnji i izvanserijski komplet uključuje remasterirani originalni album, uz još dva CD-a sa svim neobjavljenim pjesmama koje su tada snimljene – među kojima je, naravno, i »The Promise«, uz još tri DVD-a s izvrsnim dokumentarcem o snimanju »Darknessa« te koncertima Springsteena i E Street Banda iz 1978. i 2009. godine.
 

Denis Romac

Izvor: Novi List

Italija traga za sretnim dobitnicima rekordnog dobitka lutrije od 178 milijuna eura. Naime, ove je subote nakon devet mjeseci izvlačenja bez osvojene glavne nagrade na talijanskom Superenalottu postignut rekordan dobitak od nevjerojatnih 178 milijuna eura. No, osim iznosa od kojeg se mnogima zavrti u glavi, zanimljiva je i informacija da dobitnu kombinaciju brojeva 4, 26, 40, 54, 55 i 67 nije uplatila jedna ili više osoba koje su zajednički igrale sistem, već je preko internetskog sistema »Bacheca Sisal« prodano 70 »dionica« dobitne kombinacije po cijeni od 24 eura svaka, što u konačnici znači da je milijunska kombinacija stajala 1.680 eura.
   

Teško je reći je li u subotu navečer milijunski dobitak slavilo 70 ili više, odnosno manje osoba. Naime, već je tijekom jučerašnjeg dana bilo poznato da su neke od sretnih »loto dionica« bile podijeljene u još dvije ili tri manje kvote, kao i da su neke obitelji kupovale više istih »loto dionica«. U svakom slučaju, poznato je da svaka dionica donosi dobitak od 2 milijuna i 538 tisuća eura kojima valja pridodati kamate koje će se na računima dobitnika početi »taložiti« čim na ovlaštenim mjestima talijanske lutrije prilože dokaz o uplati dobitne kombinacije.
   

S obzirom da dobitnici milijunskih iznosa najčešće žele ostati anonimni, u brojnim talijanskim gradovima u kojima se nalaze službene poslovnice lutrije u kojima su se mogle ovjeriti »loto dionice«, počele su kružiti nevjerojatne priče poput one Raffaela Ilarija iz Sperlonge. Raffaelo radi u jednoj takvoj poslovnici i isprva se mislilo da je upravo on autor kombinacije, no talijanskim je medijima ispričao da je on samo kupio 25 dionica koje je potom – preprodao.
   

– Dobro poznajem dobitnike kojima sam prodao svoje dionice, svi oni zaslužuju te novce, iako među njima ima milijunaša koji će zahvaljujući meni dobiti još koji milijun na bankovni račun, ispričao je Raffaele.
    Iako je riječ o rekordnom dobitku na talijanskoj lutriji, primat najvišeg osvojenog iznosa u Italiji koji je dobila samo jedna osoba i dalje drži igrač iz gradića Bagnone u Toskani koji je krajem kolovoza prošle godine osvojio ni manje ni više nego 147,8 milijuna eura.

Prva talijanska »šestica« izvučena je 17. siječnja 1998. godine, samo mjesec i pol dana nakon što je »rođen« Superenalotto, i to u gradu Poncarale u blizini Brescije, vrijedila je 11,8 milijardi ondašnjih lira. Prva grupna »šestica« registrirana je 31. listopada 1998. godine, a dobitnu kombinaciju tada je igralo sto igrača iz gradića Peschici, blizu Foggie.
   

Iako je rekordan dobitak tek osvojen, već iduće kolo talijanske lutrije opet ruši rekorde, s obzirom da kreće od nemalog iznosa od 45,5 milijuna eura.

Danijela BAUK

Izvor. Novi List

Pretpostavlja se da je desetak milijuna imena članova Facebooka i njihovih prijatelja dospjelo u internetske oglašivačke tvrtke. Curenje podataka se dogodilo čak i kod onih koji su na osobnim postavkama imali najvišu razinu očuvanja privatnosti, piše Dnevnik.hr.
Prijenos podataka se kosi s osnovnim načelima Facebooka koji jamči sigurnost svojih članova te se još jednom postavlja pitanje o njihovoj sposobnosti da učine isto. Stručnjaci za sigurnost na internetu govore da će podaci, zajedno s drugim javnim podacima o svakoj osobi, pomoći marketinškim tvrtkama da formiraju profil pojedinca, saznaju koji su mu interesi, svjetonazori i s kim se druže.

Više od 25 tvrtki dobilo je podatke od drugih tvrtki koje surađuju s Facebookom na stvaranju aplikacija, odnosno igrica. Wall Street Journal piše o tome kako igrajući 10 najpopularnijih igrica na Facebooku osoba svoje podatke ostavlja tvrtkama koje ih šire dalje. Radi se o megapopularnom Farmvilleu koji ima 59 milijuna korisnika, Texas Holdem Pokeru te FrontierVilleu.

Dnevnik.hr prenosi kako se oglasio i Facebook koji je službeno najavio kako će odmah krenuti u akciju uništavanja svih aplikacija koje krše pravila.

Izvor: Danas.hr

RIJEKA  Skoro svi su s radošću pozdravili vijest kako je Nobelov odbor ovogodišnju Nobelovu nagradu za medicinu dodijelio Britancu Robertu Edwardsu za njegova pionirska postignuća na području izvantjelesne oplodnje. Svi osim Vatikana!

Tako Ignacio Carrasco de Paula, predsjednik Papinske akademije za život, poručuje kako je nagrađivanje Edwardsa, zaslužnog za rođenje četiri milijuna djece, »potpuno neprimjereno«. Da nije Edwardsa, ne bi bilo ni »trgovine« milijunima jajašaca, niti hladnjaka punih ljudskih zametaka.

Štoviše, de Paula optužuje Edwardsa da je odgovoran za uništavanje i odbacivanje većine takvih zametaka. Izvantjelesna oplodnja, po mišljenju Vatikana, svijetu je donijela veliki kaos, u kojem djecu rađaju surogat majke.

Iako Katolička crkva za svoje zastarjele stavove o umjetnoj oplodnji pridobiva uglavnom konzervativne političke snage, rijetke su zemlje koje su odlučile provesti vatikanska načela i nametnuti bioetička ograničenja, a među njima je na žalost i Hrvatska. (D. R.)

Izvor: Novi List

Piciginaši Drago Krpetić, Tomo Jukić-Peladić, Mile Senjanović, Dragan Markovina i Duje Mogić ostat će zapamćeni u povijesti splitskog picigina kao prvi Splićani koji su zaigrali partiju picigina na kupalištu Ada usred Beograda.

Unatoč hladnoj Savi i ne baš osobito dobrom terenu za picigin, prikazali su dašak ugođaja s Bačvica.

Osim picigina, protiv domaćina Hrvatske zajednice “Tin Ujević” odigrana je i partija baluna na male branke i odbojke na pijesku.

Uz znatnu pažnju tamošnjih medija održana je i promocija monografije “Bačvice - raj na zemlji” uz nastup klape “Rebatajica” iz Stobreča te posebnoga gosta, glumca Aljoše Vučkovića, popularnog Ferate iz “Veloga mista”.

Uz film o Bačvicama i piciginu, promoviran je i dokumentarac novinarke Tonke Alujević o putu male bateline iz Splita do Bresta.

S puno emocija piciginaši su posjetili Vukovar te položili vijenac i zapalili svijeću kod spomenika na memorijalnom groblju, u počast i zahvalnost poginulim braniteljima Vukovara, doznajemo od tajnika “Picigina-Bačvice” Branka Bosanca.

G.R.

Slobodna Dalmacija

Prijenosni, bezbolni uređaji temeljeni na laserskim zrakama koji mogu dijagnosticirati bolesti u nekoliko trenutaka, više nisu samo jedna od kultnih »izmišljotina« u popularnoj sf seriji »Zvjezdane staze«. Znanstvenici su, naime, u posljednje vrijeme sve glasniji u tvrdnjama da je samo pitanje vremena kad će slični uređaji biti u široj upotrebi.

Metoda, poznata kao Ramanova spektroskopija, mogla bi pomoći dijagnosticirati rane znakove razvoja raznih vrsta raka, te bolesti poput osteoporoze ili čak i upale zubnog mesa. Znanstvenici vjeruju da bi ova tehnologija bila manje opasna po ljudski organizma, jeftinija, te točnija no što su to trenutno dostupne metode poput rendgena. Ramanova spektroskopija je mjerenje elektromagnetskog zračenja raspršenog na molekulama, a uvelike se koristi na području kemijske i farmaceutske industrije. Na primjer, za mjerenje karakteristika plamena.
   

Michael Morris, profesor kemije na Sveučilištu u Michiganu, objasnio je jučer za BBC, da posljednjih nekoliko godina koristi Ramanovu spektroskopiju kako bi proučavao ljudske kosti.
   

– Ova bi metoda mogla zamijeniti mnoge procedure i načine dijagnoza koje se trenutno koriste. Velika prednost je da je ova metoda neinvazivna, vrlo brza i precizna. Kad je osoba bolesna ili postaje bolesna, kemijski »miks« u tkivu, odnosno kemijska kompozicija je prilično drugačija no kod tkiva zdrave osobe. Ova metoda može izmjeriti te promjene i na neki način dati molekularni »otisak« tkiva, objasnio je Morris za BBC.
   

Dijagnoza bi se pomoću ove tehnike mogla donijeti za nekoliko minuta, bez potrebe za X-zrakama. Britanski znanstvenici sa Rutherford Appleton instituta u Didcotu i Gloucestershire Royal bolnice već koriste Ramanovu spektroskopiju kako bi u tkivu s grudi pronašli rane znakove raka.

Vedrana Simičević

Izvor: Novi List

Prošla godina bila je teška za znanstvenike. Dokumenti o klimatskim promjenama koji su procurili preko elektronske pošte otkrili su određenu pristranost stručnjaka, a zdravstveni djelatnici optuženi su da su preuveličali opasnost od relativno blage gripe tipa H1N1 da bi pomogli farmaceutskim tvrtkama da prodaju više lijekova. Budući da vlasti trebaju donijeti ključne političke odluke o klimi, energiji, zdravlju i tehnologiji, nužno se nameće važno pitanje – koliko su posljednji događaji uzdrmali povjerenje ljudi u znanost, odnosno vjeruju li oni još uvijek u nju i njezine predstavnike.

Istraživanje je provedeno preko internetskih stranica na uzorku od 21.000 ljudi. Očekivano, u studiju se uključila uglavnom obrazovana publika, čitatelji spomenutih časopisa – 19 posto sudionika prijavilo se kao doktori znanosti. No rezultati su pokazali da i njihovi stavovi značajno variraju ovisno o temama i zemljama u kojima žive.

Najviše se vjeruje znanstvenicima, a najmanje svećenicima

Na pitanje kojim skupinama ljudi vjeruju na skali od jedan (nikako ne vjeruju) do pet (jako vjeruju), znanstvenici su prošli najbolje s prosječnom ocjenom 3,98. Za njima redom slijede: obitelj (3,09), nevladine udruge (3,09), udruge građana (2,69), novinari (2,57), kompanije (1,78), izabrani dužnosnici (1,76) i, konačno, vjerski vođe (1,55).

Zanimljivo je da sudionici najviše povjerenja imaju u znanost kada je riječ o evoluciji (4,3), a potom obnovljivim izvorima energije (4,08), podrijetlu svemira (4), istraživanjima matičnih stanica (3,97), uzrocima raka (3,91), nuklearnoj energiji (3,67), klimatskim promjenama (3,66), uzrocima autizma (3,53), sigurnosti hrane (3,44), vitaminskim preparatima (3,42), GM biljkama (3,39), pesticidima (3,33), lijekovima protiv depresije (3,21) i, konačno, pandemiji gripe (3,19).

Odgovori na pitanje trebaju li se znanstvenici miješati u politiku, značajno su varirali od zemlje do zemlje. Njemačka, u kojoj vodeća političarka Angela Merkel ima doktorat iz kvantne kemije, s najvećim je postotkom podržala ulogu znanstvenika. Nešto manju podršku dobili su u SAD-u, a najmanju u Kini.

Većina ispitanika smatra da ekonomija treba više izdvajati za znanost, dok štedjeti treba na izdacima za potrebe obrane, odnosno na oružju. Čak 89 posto ljudi smatra da ulaganje u znanost, čak i kada ne donosi izravnu korist, ipak predstavlja temelj budućeg razvoja.

Strah od tehnologije

No razvoj tehnologije može imati i neočekivane loše posljedice. Stoga su autori studije odlučili ispitati od kojih njezinih aspekata ljudi najviše strahuju.

Prema rezultatima, sudionici se još uvijek najviše boje nuklearne energije i smatraju da treba tražiti druge, čišće izvore (47 posto). Nešto je manji strah od nanotehnologije (26 posto), dok se istraživanjima na čimpanzama protivi sličan postotak ispitanika (23 posto). Protiv uzgoja genetski modificiranih biljaka za hranu je 22 posto ljudi, protiv testiranja lijekova na sisavcima 12 posto, istraživanja na embrijima osam posto, a protiv stvaranja umjetnih organizama sve dok se ne pokažu potpuno sigurnima sedam posto.

Zanimljivo je da se nuklearnoj energiji najviše protive Europljani - čak 66 posto - a Amerikanci znatno manje - 18 posto. Strah od nanotehnologije je sličan na Starom i Novom kontinentu - 23 posto prema 28 posto - a Europljani su oprezniji od Amerikanaca kada je riječ o GM hrani – 27 posto prema 13 posto. Osobito su skeptični stanovnici Belgije, Francuske, Njemačke, Italije i Španjolske, ali ne i Velike Britanije, koji o GM hrani imaju slično mišljenje kao Amerikanci.

Gripa koje nije bilo

Najveća razlika u povjerenju ljudi u znanost između SAD-a i Europe zabilježena je u vezi s gripom. Znanstvenim procjenama o nastupanju pandemije danas vjeruje čak 66 posto Amerikanaca, a samo 31 posto Europljana.

Svjetska zdravstvena organizacija sa sjedištem u Ženevi objavila je 11. lipnja 2009. da je gripa koju uzrokuje virus H1N1 poprimila razmjere pandemije. Vlasti mnogih zemalja potrošile su milijune dolara na cjepiva i druge lijekove, međutim, nasreću, svinjska gripa, čija je smrtnost u početku procijenjena kao dosta velika, pokazala se prilično blagom.

Godinu dana kasnije dvije europske studije otkrile su da su odluke WHO-a u određenoj mjeri bile u sukobu interesa. Komisija te organizacije još je 2004. preporučila stvaranje zaliha cjepiva za slučaj pandemije. Kasnije se pokazalo da su neki od znanstvenika bili povezani s farmaceutskim kompanijama. WHO je prošle godine odbio otkriti imena članova komisije, što je pobudilo sumnje da su i neki od njih imali veze s industrijom.

Mnogi mediji u Europi značajno su pridonijeli takvom raspoloženju. Britanski tabloid Daily Mail, koji je u početku iz dana u dan dizao uzbunu zbog ’opasnog’ virusa, kasnije je objavio članak ’Pandemija koje nije bilo: Farmaceutske tvrtke potaknule WHO da preuveliča opasnosti svinjske gripe’. Međutim, to pitanje u američkim medijima nije dobilo previše prostora.

Hrvatski stručnjaci također su osudili postupke nekih zdravstvenih dužnosnika, osobito doc. dr. Livia Puljak s Medicinskog fakulteta u Splitu u članku pod nazivom ’Pandemija koja se nikad nije dogodila’, objavljenom u časopisu Liječničke novine, a prije nje i epidemiolog prim. doc. Mladen Smoljanović u istom časopisu. Autori su upozorili da su u potrazi za dokazima za pandemiju svinjske gripe otkriveni nedostupni podaci, izmišljeni autori, sukob interesa i konačno – nepostojeća pandemija.

Klimatski skepticizam u padu

Novo ispitivanje časopisa Scientific American i Nature pokazuje također da broj Amerikanaca koji ne vjeruju da ljudi utječu na klimatske promjene pada. Najveći skeptici trenutno su Francuzi, Japanci i Australci, međutim i njihovi se stavovi polako mijenjaju. Naime, tri puta više ljudi u svijetu odgovorilo je da je od prošle godine promijenilo mišljenje te da sada vjeruje u utjecaj ljudi na klimu, nego da sada više sumnja u povezanost globalnog zagrijavanja s ljudskim aktivnostima.

Izvor: ZaMirZINE

Bugarski dizajner i ilustrator Yanko Tsvetkov na šaljiv je način prikazao neke europske kulturološke stereotipe.

Tako je napravio sedam zemljopisnih karata Europe na kojima su umjesto imena zemalja, upisani stereotipi iz perspektive SAD-a, Francuske, Njemačke, Bugarske, Velike Britanije i Italije. Za prvu mapu pod nazivom "Gdje ja živim", inspirirala ga je plinska kriza između Rusije i Ukrajine 2009. godine na kojoj je Rusija označena kao "paranoično carstvo nafte", a Ukrajina kao "kradljivci plina".

Iz perspektive Amerikanaca, Hrvatska i prostor bivše države označeni su kao "iskonsko zlo" (resident evil), a iz perspektive ostalih smo uglavnom zemlje koje ne postoje ("uncharted"). Za Amerikance, Rusija je označena nazivom "komunisti", na području Italije piše "kumovi", za Njemačku piše "prljava pornografija", dok su Francuzi "prljavi ljudi".

Njegova serija karata imala je pozitivan odjek te je njegovu stranicu posjetilo oko pola milijarde Internet korisnika.

Izvor: theDalmatia.com

Dok Split uživa u nogometnoj euforiji, zagrebačke ulice oblijepljene su plakatima koji pozivaju na bojkot svetog kluba. Dok sezona pošteno nije ni krenula neka su razočaranja već za nama, a neka nam tek slijede. Nema sumnje očekuje nas još jedna zanimljiva jesen. Prigoda da o nogometu, zapravo o onom ružnom licu nogometa popričamo s osobom koja je izmislila ružno lice nogometa. Dakako, naš je sugovornik Cass Pennant, danas 52-godišnji književnik i „huliganolog“, a nekada engleski državni neprijatelj broj jedan. Danas glasno „ispovjeda“ svoje grijehe govoreći diljem svijeta o navijačkom zlu. Napisao je osam knjiga s tematikom navijačkog nasilja, a na temelju njegove autobiografije snimljen je zapaženi film „Cass“. Lupigina ekipa s njim se ovih dana susrela u Italiji, gdje je došao zbog po spomenutoj misijii i strpljivo se fotografirao sa svima koji su ga prepoznali. Lupigi je vrlo rado pristao dati intervju.

Mrcina od dva metra i danas izgleda kao da će vas polomiti poput šibice i među prstima vam ostaviti posjetnicu famozne huliganske skupine Inter City Firm. Međutim, ti su dani, nakon bezbroj tučnjava, četiri zatvorske godine, više pokušaja ubojstava i tri metka u torzu, iza njega. Ipak, nikada se ne zna. Dok Cass naizgled mirno priča svojim „cockneyem“, zbija šale na svoj račun, čovjeku nije svejedno. Što je Caru dozvoljeno, nije seljaku i pažljivo treba vrebati trenutak kada se osmjehnuti, a kada u znak negodovanja nad tužnom sudbinom starog štemera namrštiti čelo.

Cass Pennant u razgovoru s Lupežom

- Sve što sam ikada želio jeste to da budem jednak – ravnopravan. No, bojim se, da se ponovo rodim - sve bilo isto. O huliganima slušamo na televiziji, čitamo u novinama, no to ni izbliza nije prava priča. To je priča o potrazi za identitetom u društvu u kojem živimo. Kada pričamo o huliganima, pričamo o društvenom kontekstu, započeo je svoju ispovijest Cass Pennant, prvi crnac na čelu jedne navijačke skupine, nimalo slučajno, najozloglašenije, Inter City Firma koji je West Ham pratio na svim stadionima Engleske.

Moje ime bilo je poziv za maltretiranje

- Moja je majka sa 17 godina emigrirala s Jamajke i 1958. godine stigla u Englesku gdje sam dva mjeseca kasnije i rođen. Bila je maloljetna i odmah su me vlasti smjestile u sirotište, ali sam imao sreću da me već zarana posvojila divna obitelj. Nesreća je bila u tome što su moji roditelji bili bijelci u već poodmakloj dobi, a ja jedini crnac miljama uokolo mog naselja - Slade Greena. Da stvar bude gora majka mi je nadjenula ime Carol, što je na Karibima sasvim uobičajeno ime za dječaka, međutim u Londonu ... to je bio poziv za maltretiranje. To je ono što pamtim od najranije dobi. Maltretiranje na ulici, u školi, u dućanu, na igralištu ... svuda. U takvom sam okruženju rastao i morao s time živjeti i tome se oduprijeti od najranijeg djetinjstva početkom šezdesetih kada je rasizam bio najnormalnija pojava, što je nerijetko, na žalost i danas. Već s pet godina odlučio sam da ću se zvati Cass – prema Clayu, što je nekako simbolički bio tek jedan način borbe od samog početka.

Tribine su bile jedino mjesto gdje nije bilo važno što sam crnac

Kako si uopće došao u kontakt s navijačima?

- Živio sam u četvrti u kojoj su oko mene rasli ljudi iz radničkih obitelji, bez puno ambicija i s još manje perspektive. Svuda uokolo bubrio je hippy pokret koji je sve vidio lijepim i dražesnim, ništa nalik onome što sam ja oko sebe vidio. Obzirom da sam bio pri zdravoj pameti, hippy nisam mogao biti, a u radničkim četvrtima rasla je prva generacija skinheadsa. U to vrijeme skinheadsi su bili nešto posve drugačije od ovoga danas. Tu je bila riječ o supkulturi, modi koja se hranila „crnom“ muzikom s Kariba. Poznavao sam muziku koja se slušala, ljude koji su je izmislili i ubrzo me to preplavilo, napokon sam, zbog svog porijekla bio koristan i to me posve okupiralo. Nismo ni znali što se događa i već smo bili na tribinama – jedinom mjestu gdje nije bilo važno što sam crnac dok god svi navijamo za isti klub. To je u neku ruku bio dom koji nikada nisam imao. Moj život do tada bio je borba i nije bilo teško boriti se na stadionu. Navijači su bili jedini koji nisu postavljali pitanja i nisu na mene gledali kao na crnca već kao na nekog tko može.

Ekipa sa snimanja filma

Želja da budeš prihvaćen dovela te dakle na stadion, no kako si od klinca na tribinama postao državni neprijatelj broj jedan?

- Početkom sedamdesetih kada sam „ušao“ na tribinu, bio sam još dijete, ali s godinama, s vremenom prošao sam sve i svašta. Kako sam se još kao dijete morao brinuti za sebe brzo su moje „kvalitete“ izašle na vidjelo i na tribinama i ulicama. Tijekom vremena zaslužio sam respekt prijatelja i u dvadesetim godinama života te se vinuo u vrh navijačke skupine. Imao sam svoju obitelj i morao sam se brinuti o njoj. Postao sam onaj koji planira akcije, napade, osvete i tijekom osamdesetih pritisak je bio nepodnošljiv. ICF je bio najozloglašenija huliganska skupina i taj je status trebalo održavati. To znači iz tjedan u tjedan napadati, braniti se i smišljati kako nadmudriti ostale. Kada si na vrhu svi imaju samo jedan cilj – maknuti te od tamo.

Napadali smo samo iste kao i mi - huligane

Nasilje, obračuni na ulicama i stadionima bili su svakodnevica, zvuči kao potpuni kaos, posebno kada traje godinama ...

- I jest kaos, međutim, u svemu tome bilo je nekog reda. Kada bi čekali navijače, na primjer, Chelsea, točno smo znali odakle dolaze, kamo idu ... Međutim, nikada nismo napadali obične navijače već samo onakve kakvi smo i sami – huligane. Nasilje je tijekom godina raslo, širilo se i u to vrijeme činilo se kao da mu nema kraja. Međutim, to je trajalo tek onoliko koliko je to politika dozvoljavala. Trajalo je onoliko koliko su, oni na vlasti, bili voljni oči držati zatvorene. Sad, logično je pitanje, zašto bi oni držali oči zatvorene ...

Kada je ozbiljan novac ušao u nogomet, političke su se igrice završile i nasilje je iščezlo sa stadiona

Vratimo se dakle na kontekst ...

- Da, osamdesete su bile godine rasizma. Na televiziji su se prikazivali otvoreno rasistički programi, a na tribinama su se okupljali ljudi koji su to gledali i odobravali dok policija nije ni mrdala na rasistička skandiranja i napade. Navijači u engleskoj do tada su bili apolitični, no interesi desnih političkih opcija to su kroz osamdesete promijenili. Naime, dok je većina navijača sjedila u pubovima, ispijala piva i pjevala, Nacionalna stranka vrbovala je praznoglave klince zadojene rasizmom koji su potpirivali nasilje na tribinama na što se policija nije obazirala. Navijači su i prije toga stadione koristili za tučnjave, no politika ih je izmanipulirala i iskoristila za širenje demagogije te se to toleriralo godinama. Prava prekretnica za establishment dogodila se tek nakon Heysela 1985. godine. Do tada su sudovi radili protiv policije, policija protiv njih, a vlasti protiv i jednih i drugih. Četiri godine kasnije, nakon Hillsborougha organizirali su panel rasprave na kojima su sudjelovali, suci, popovi, policajci vatrogasci ... ljudi koji nisu imali pojma što se zapravo događa. No, trebali su pokazati da nešto rade, trebali su utabati put za Premier ligu jer, ukoliko novi proizvod ima loš imidž, nitko ga neće kupiti. Tek kada je ozbiljan novac ušao u igru, političke su se igrice završile, svi su se namirili, a nasilje je iščezlo sa stadiona. No, to ne znači da više ne postoji u društvu.

Koji je bio tvoj grijeh i za što si kao prvi navijač završio na dugogodišnjoj zatvorskoj kazni?

- Koliko se sjećam u pitanju je bila optužba za zavjeru i organiziranje 66 tučnjava tijekom šest godina zaključno s 1983. godinom. Ukupno nas je bilo 11 optuženih, ja sam bio prvookrivljeni u procesu koji je trajao tri mjeseca i koštao je milijun funti. Trojica od šestero policajaca uključenih u istragu na kraju je suspendirano zbog lažiranja dokaza što se, do tada, nikada nije dogodilo u jednom tako važnom slučaju. Da ne spominjem dokazanu vezu ministarstva i Scotland Yarda kojem je ministarstvo slalo upute.

S Mike Tysonom

Koliko ti se život nakon toga promijenio?

- Nije se promijenio, vratio sam se tribinama. No, s vremenom pritisak je postao prevelik. Stalno je trebalo održavati reputaciju i napokon sam se krajem osamdesetih prebacio u druge poslove. Osnovao sam zaštitarsku tvrtku i 1993. godine me stigla prošlost. Dobio sam tri metka u tijelo i uistinu nije puno nedostajalo da odem ... Dakako, očekivalo se da će se momak poput mene krvavo osvetiti, ali nakon nekoliko mjeseci oporavka sve se promijenilo. Napokon, imao sam obitelj i dvoje djece o kojima se trebalo brinuti, a to je bilo nepomirljivo s mojim dotadašnjim načinom života. Danas na Upton Park odem, ali ni izbliza onako često kao nekada i to je najviše u društvu sina. Imam sezonsku kartu, ali više me nitko i ne pita za ulaznicu, uz osmijeh nam govori Pennant neprestano ponavljajući y'know what I mean ...

 

ritn by: NezJa

Oteto sa portala LUPIGA

Plavokosa djevojčica vadi iz plastične kante štene po štene, pa ih baca u rijeku. Pritom se hihoće i snimatelja pita: "Jel plivaju?" Snimka koja je prije nekoliko dana osvanula na internet servisu youtube.com izazvala je zgražanje diljem svijeta. Izuzetak, dakako, nisu ostali niti hrvatski konzumenti ovog video sadržaja. Učas smo se kolektivno zgrozili, stajući u red "civiliziranih", među kojima se našao i nemali broj onih koji smatraju da djevojčica iz Bugojna zbog svog postupka zaslužuje sve najgore što se živom čovjeku može dogoditi. Internet je danas pun mržnje namijenjene maloj Bugojanki. Cijedi se pravednički gnjev, zazivaju se munje i gromovi da sprže dvanaestogodišnju šteneubojicu. Bože, koliko humanosti na jednom mjestu!

Tko ne bi razumio pravednike i osudio djevojčicu koja bez trunke samilosti utapa pseći okot i onog koji je sve to snimio, pa cijelom svijetu obznanio kako se u ovom krajevima rješavamo neželjenih života. Desetljećima i stoljećima utapamo mačje i pseće potomstvo u potocima, rijekama i jezerima. Običaj je uzeo takvog maha da bi svaku tekućicu i stajaćicu na Balkanu Prijatelji životinja mirne duše mogli obilježiti kao spomen kosturnicu četveronožnom rodu.

Kad smo već kod utapanja nepoželjnih života, na ovom mjestu pošteno je prisjetiti se slučaja kamerom nezabilježenog, ali sudski procesuiranog i time okončanog. Čovjek o kojem je riječ više nije u nevinoj dobi, a za takve je teško povjerovati da su ikad i bili djeca. On se odaziva na ime Branimir Glavaš i do jučer je bio zastupnik u Hrvatskom saboru, legitimno izabrani predstavnik hrvatskog naroda. Sudskim pravorijekom i definitivno je utvrđeno da je spomenuti naređivao ubojstva srpskih civila. Njegovi killeri vodili su ih na obale Drave, pa ih ubijali i bacali u rijeku. Iako su postojali više nego ozbiljni dokazi da je Glavaš odgovoran za ova ubojstva, na procesuiranje slučaja čekalo se godinama.

Proces je započeo u politički pogodnom trenutku, ali niti nakon donošenja presude kojom je napokon stavljena točka na horor film s mjestom radnje na pitomoj dravskoj obali, žrtve monstruoznog zločina nisu među nama našle onoliko pozornosti i samilosti koliko smo je dali nesretnom psećem okotu što je skončao u zelenom Vrbasu. Sa forumskih stranica nije se cijedila mržnja prema (dojučerašnjem) saborskom zastupniku, nitko za njega nije tražio smrtnu kaznu niti zazivao Iliju gromovnika da ga sprži po kratkom, ali pravednom postupku.

Naprotiv, dobar dio hrvatskih građana za tog istog monstruma je glasao na demokratskim izborima, pa mu omogućio da uđe u zakonodavnu vlast i stekne zastupnički imunitet iza kojeg će se ovaj duže vrijeme kriti od optužbi za ratni zločin. I dan danas, kad je pravosuđe odrezalo zasluženu kaznu osječkom ratnom zločincu, većina građana ove zemlje, među kojima, vjerujemo, i većina onih što se zgraža nad postupkom plavokose djevojčice, ne uspijeva preko usana prevaliti osudu za ubojstva koja je u Osijeku naređivao Glavaš. Kraj Drave, baš kao ni kraj Vrbasa, nema spomen ploče koja bi putniku namjerniku rekla kakav zločin se dogodio na tom mjestu.

Više samilosti prema psima nego prema ljudima pokazujemo, evo, i u posljednjem procesu koji okupira našu pozornost, a taj se opet odvija u mrskom Haagu, gdje "čudni ljudi čudnog imena" sude "neupitnim herojima Domovinskog rata". Gotovo da nema medija koji je, prateći završne riječi u haaškom procesu Gotovini, Markaču i Čermaku, ostavio makar malu mogućnost da je koji od "heroja" uistinu kriv za ono što se zbivalo nakon osloboditeljske vojne akcije Oluja. A zbivala su se, podsjetimo, brutalna ubojstva starica i staraca kao i sustavni palež "srpskih kuća". Unatoč činjenici da je Hrvatska vodila obrambeni rat i da je u tom sukobu s pravom obilježena kao žrtva agresije, netko je po Krajini ipak ubijao bespomoćne starce i redom palio kuće. Za ime Boga i čovjeka, netko bi, valjda, za to trebao i odgovarati!

Niti pet minuta hrvatski mediji u praćenju procesa Gotovini, Markaču i Čermaku nisu posvetili žrtvama. Fokusirani smo uglavnom na rušenje teze optužbe o prekomjernom granatiranju Knina. Optuženi generali možda uistinu nisu krivi za ono za što ih se tereti, ali pitanje je možemo li dopustiti i najmanju mogućnost da su za zločine ipak znali, da su ih poticali ili čak i naređivali? Očito ne možemo. U ovom zločinu, naime, nisu stradali netom okoćeni psići, nego Srbi, a za njih među "pravednicima" u ovoj zemlji nema toliko samilosti kao za životinjski rod.

(Novi list, "Pogled")

Teoriju o kojoj govorimo znanstvenici nazivaju panspermija, a njezina glavna teza jest da život u svemiru postoji u kometima, steroidima i međuzvjezdanim oblacima prašine, iz kojih je začet život na Zemlji. Zaključak te teorije jest kako smo svi zapravo vanzemaljci. Znanstvenici su već otkrili kako jednostavni organizmi, poput bakterija, mogu preživjeti u izrazito teškim uvjetima u svemiru. Isto tako, malo je poznata činjenica kako o meteoritu s Marsa, čija unutrašnjost zapravo nikad nije varirala niže ili više od 50 stupnjeva Celzijusa, unatoč udaru meteora na Marsu, koji ga je lansirao u svemir te unatoč vatrenom ulasku u Zemljinu atmosferu.

Još 2001. godine brojni Indijci svjedočili su crvenoj kiši iznad Kerale na jugu te zemlje, tijekom perioda od dva mjeseca. jedan od tih promatrača bio je i Godfrey Louis, fizičar sa obližnjeg znanstveno-tehnološkog sveučilišta Cochin. Njega je fenomen zaintrigirao i on je prikupio mnoge uzorke crvene kiše, ne bi li otkrio uzrok tom fenomenu. Iako je mislio kako će naći crvena zrna prašine, to nije bio slučaj, jer pod mikroskopom je pronašao crvenu bakteriju. Svoje otkriće objavio je 2006. godine i zaključio kako je bakterija možda stigla meteoritom, koji se dezintegrirao u Zemljinoj atmosferi te da su bakterije 'zagadile' oblake i putem kiše završile na tlu.

Danas, Louis, Chandra Wickramasinghe sa sveučilišta Cardiff u Velikoj Britaniji te određeni broj drugih znanstvenika objavljuju neke vrlo neobične tvrdnje oko tih crvenih stanica. Tvrde kako se te stanice razmnožavaju na temperaturi od 121 stupanj Celzijusa. 'Pod tim uvjetima unutar originalnih stanica javljaju se kćeri stanice i njihov broj raste sukladno dužini vremenskog perioda u kojem su izložene spomenutoj temperaturi', tvrde spomenuti znanstvenici. Na sobnoj temperaturi, za usporedbu, te crvene stanice u potpunosti miruju.

"Crvena kiša" (Foto: Gulliver/ThinkStock)

Spomenuta karakteristika čini ih uistinu neobičnima, jer dosad znanost nije otkrila organizme, koji bi se ponašali na taj način na tim temperaturama. No ipak, tvrdnja Louisa, Wickramasinghea i drugih morati će se neovisno potvrditi i iz drugih znanstvenih krugova, prije nego li postane široko prihvaćena. Valja spomenuti kako ovakvo ponašanje crvenih stanica ničim zapravo ne sugerira vanzemaljsko porijeklo, no spomenuti znanstvenici ne mogu odoljeti egzotičnijem objašnjenju, poput onog teorije panspermije. Bilo kako bilo, neobična crvena kiša u Kerali ostati će veliki misterij, dok se ne predoči još više zadovoljavajućih znanstvenih objašnjenja.

B.V.

Izvor: Dnevnik.hr

Pod stresom ste? Osjećate se umorno i iscrpljeno? Čini vam se da ''tapkate'' posljednjim atomima snage? Dobro došli u klub!

Matthew Edlund u članku za Huffington Post navodi osam načina kako da suzbijete tu nepodnošljivu naviku i odmorite svoj mozak za daljnje aktivnosti.

1. Prošetajte mozak
20 do 30 minuta šetnje dovoljno je da se vaš mozak odmori, a na svježem zraku brže se razvijaju nove moždane ćelije.

2. Naspavajte mozak
Da biste uspješnije učili ili radili tokom dana, potrebno vam je nekoliko sati dubokog sna.

3. Izvedite mozak na izlet u prirodu
Psiholozi ni danas nisu utvrdili zašto ljudi lakše uče dok hodaju prirodom, nego nekim shoping centrom. Boravak u prirodi poboljšava raspoloženje i povećava razinu vitamina D.

4. Učinite ga kreativnijim
Radite sve one stvari koje inače ne biste, tako ćete naučiti razmišljati iz druge perspektive.

5. Koristite tehnike za brzi odmor
Mali je postotak onih koji zanju da tehnike odmaranja mogu puno pomoći organizmu. Postoje četiri načina aktivnog odmora: fizički, psihički, društveni i duhovnii, a svi oni pomažu u smanjenju stresa. Radite male pauze nekoliko puta dnevno, tako da lakše izdržite naporan radni dan.

6. Uskladite svoj i 'prirodni' bioritam
Činjenica je da najbolje pamtimo informacije ujutro, dok je večer idealna za posjet prijatelju ili obitelji, zato pokušajte svoje obaveze uskladiti s prirodnim bioritmom svog organizma.

7. Obratite pažnju na pažnju
Što više opterećujete mozak, koji usput, može raditi samo jednu po jednu stvar, bit ćete pod većim stresom. Napravite pauzu i odmorite se da ne biste počeli griješiti.

8. Uživajte u seksu
Za vrijeme seksa se, baš kao i u šetnji, ćelije u mozgu razmnožavaju. Osim toga, seks poboljšava rad srca, a i najbolji je lijek za loše raspoloženje.

I.La.

Izvor: net.hr

Ime Toltek na aztečkom jeziku znači umjetnik. Azteci su taj naziv najvjerojatnije izabrali zbog mnoštva prekrasnih umjetničkih djela koja su pronađena unutar ruševina toltečkih gradova. Ustvari, arheolozi još uvijek nemaju podatke o tome kako su Tolteci sami sebe zvali, pa su zato usvojili aztečki naziv.

Arheolozi jedino znaju da su Tolteci bili narod koji je izuzetno cijenio umjetnost i u svoja dva grada, Teotihuacanu i Tuluu, privlačio umjetnike iz različitih krajeva. Bili su izuzetno vješti u radu s tekstilom, dizali su impozantne zgrade, štavili kožu, bili nenadmašni klesari i maštovito koristili perje. Unutar toltečkih gradova nalazile su se velike tržnice na kojima se obavljala trgovina. Uz umjetnike i trgovce, životom tih ljudi dominirali su i svećenici, koji su izvodili različite rituale.

O nestanku Tolteka stvorene su brojne pretpostavke. Neki kažu da je za sve kriva prenaseljenost koja je izazvala nedostatak vode i hrane, što je dovelo do društvenih nemira i razaranja. Oni više skloniji mistici kažu kako je došlo do raslojavanja između dobrih i loših svećenika i ratnika. Naime, posjedovati moć je uvijek izazov, pa se i kod Tolteka u manjem obimu desilo isto ono što i kod Atlantiđana. Pojedini svećenici i ratnici počeli su manipulirati ostalim ljudima, stvorivši tako veliku neravnotežu koja je u konačnici dovela do destrukcije. Prema legendi, na kraju velike borbe dobri su se svećenici i ratnici popeli na vrh hrama Sunca i transcendirajući svoje fizičko tijelo u obliku zraka svjetlosti, spojili se s nebom.

Nakon velike destrukcije, toltečko se učenje razdvojilo u nekoliko različitih tradicija. U svrhu sprječavanja daljnje zlouporabe, ono se čuvalo kao najveća tajna. Tek tokom šezdesetih godina, zahvaljujući prije svega istraživanjima mladog antropologa Carlosa Castanede, neka od tih tajnih učenja ponovno su ugledala svjetlo dana. Preko Castanedinih knjiga i kroz istupe još nekolicine autora iz istog područja, počeo se formirati pokret nove toltečke mudrosti. O čemu je zapravo riječ?

Novi Tolteci ističu kako nije riječ o nikakvoj novoj religiji, nego prije o načinu života. Njihov cilj je živjeti ispunjenim životom i pritom biti svjestan situacija koje sami stvaraju. Polazeći od pretpostavke da nema razlike između sna i našeg budnog stanja, novi Tolteci nastoje održati svjesnost i aktivno sudjelovati u kreiranju željene stvarnosti. Pritom im najveću zapreku stvara ljudski um, koji funkcionira kao parazit i hrani se negativnim emocijama koje u tu svrhu inicira.

Iako toltečka mudrost nije religija, ona se može smatrati duhovnim putom. U tom kontekstu ona raspoznaje duhovne učitelje i religijske filozofije. Pripadnici pokreta sebe doživljavaju kao ratnike koji nisu u konfliktu sa svijetom koji ih okružuje. Njihovo polazište je neuvjetovana ljubav i prihvaćanje života onakvog kakav jest. Sam naziv “ratnici” može biti malo zbunjujući, pa bi kod pripadnika nove toltečke mudrosti bilo puno prikladnije rabiti termin “duhovni ratnici”. Naime, ratovanje u kojem oni učestvuju je unutrašnje prirode. Njihov cilj je doseći stanje potpune svjesnosti u kojem raspoznaju razloge zbog kojih donose svoje odluke, te kako te odluke kasnije kreiraju životne situacije. Pritom raspoznaju kako u ovom svijetu mogu imati kontrolu jedino nad samima sobom, načinom svog djelovanja, razmišljanja i govorenja.

Kako bi bili slobodni, prema toltečkoj mudrosti ljudi se prvo moraju riješiti programa usađenih u njihove umove. Ti programi im ne dozvoljavaju direktni kontakt sa stvarnošću, kreirajući nepotpune privide. U tom kontekstu može se uistinu reći kako svi živimo u nekoj vrsti virtualne stvarnosti. Uz pomoć tehnika koje, prema novim Toltecima, datiraju u daleku prošlost, primarni zadatak ovih ratnika svjetlosti je zaustaviti takvo negativno djelovanje uma. Od svih negativnih emocija koje sprječavaju sagledavanje istinskog identiteta, najteže se riješiti straha. Većina naših ograničavajućih životnih odabira zasnovana je upravo na strahu. Kako bi bili istinski slobodni, ljudi se moraju prvo osloboditi onoga čega se najviše plaše.

Izvor: Novosti

Ribari iz mjesta Cakaudrove na otočju Fidži susreli se sa životinjom nalik prahistorijskom golemom morskom psu; od straha više ne idu u ribe. Ruski ribari pak tvrde da se u sibirskom jezeru krije čudovište koje je krivo za smrt najmanje 19 ljudi. Čak su svjedočili i pogibelji svog prijatelja, kojeg je nepoznata neman odvukla u dubinu.

Lokalni stanovnici nepoznatu zvijer zovu Neski. Čudno čovjekoliko stvorenje ubili su i argentinski rančeri na području El Crestona. Mislili su da se radi o lokalnom predatoru koji je ubijao njihovu stoku, ali kada su ga napokon pronašli i ubili, bili su u šoku kad su vidjeli o čemu se radi.

Prema riječima rančera, stvorenje je bilo prekriveno dlakom i imalo je prste na rukama i nogama, a najuočljiviji su bili zubi, odnosno golemi očnjaci. Uplašeni rančeri stvorenju su odsjekli glavu, a tijelo bacili u obližnji kanjon.

I mještani sela u jednom dijelu Ekvadora pronašli su nekoliko puta osakaćenu i na komade rastrganu stoku, a bilo je očito da ju je ubilo neko snažno i do tada nepoznato stvorenje.

Stručnjaci su u svim slučajevima rekli da nemaju odgovor na pitanje o kojim se bićima radi. Znakovito je i to što bića nisu fikcija, jer su, mediji pišu, pronađeni i leševi stvorova koji su poslani na ispitivanja u laboratorije u Moskvi i Washingtonu.

Vidjet ćemo radi li se o novim životinjskim vrstama, opasnim predatorima iz davnina ili pak vještoj podvali.

Slobodna Dalmacija

Borbe bikova u Španjolskoj podijelile su javnost. Jedni žele njihovu zabranu, drugi ne.

Pogledajte kako to izgleda kad se stvari na jednoj takvoj predstavi otmu kontroli i kad odjednom imate 30-ak ozlijeđenih ljudi, među kojima i 10-godišnje dijete. Mjesto događaja je Tafalla na sjeveru Španjolske.

Razjareni je bik preskočio ogradu i završio na tribinama među mnoštvom uspaničenih promatrača.

Petero je završilo u bolnici na liječenju, među kojima i teško ozlijeđeni 10-godišnjak, kojeg je bik rogom ubo u trbuh. Bika je užetom obuzdavalo dvadesetak što gledatelja, što organizatora, no šteta je već bila učinjena.

Prošlog mjeseca španjolska Katalonija postala je prva regija u toj zemlji koja je zabranila ovaj vrlo opasan i okrutan sport, ako se to uopće tako može i nazvati.

Izvor: Dnevnik.hr

Dok je BBC-jev prognostičar Tomasz Schafernaker čekao da počne njegov dio vijesti, kolega Simon McCoy ga je ironično najavio riječima: 'A sada slijedi 100 posto točna vremenska prognoza.' Gospodinu Schafernakeru očito se to nije svidjelo jer mu je odgovorio pokazavši mu srednji prst.

Na nesreću razdražljivog Schafernakera, njegov prst našao se pred kamerama koje su ga prije toga počele snimati. Prognostičar se pokušao izvući tako što je počeo češati bradu, no već je bilo kasno.

'Tomasz nije bio svjestan da ga kamera već snima i iako je njegova gesta bila u kadru samo sekundu, nije prihvatljiva. Priznao je da je pogriješio, a mi se ispričavamo bilo kome koga je njegovo ponašanje uvrijedilo', izjavio je glasnogovornik BBC-ja.

Izvor: tportal.hr

Neki će reći kako je Sergey Larenkov pronašao neki vremenski prolaz. No, ono što je sigurno jeste to da je ratni kontekst na neobičan način uklopio u današnju realnost. Radi se o vrlo jednostavnoj tehnici, koja je polučila izvrsne rezultate. Nakon nekoliko početnih fotografija, Larenkov je tako odlučio napraviti i seriju novih/starih fotografija opsade Lenjingrada čime je stekao slavu u domovini, jer radi se o jednom od najvažnijih događaja u novijoj ruskoj povijesti.

Ništa manje nisu zapažene ni berlinske fotografije, koje se odnose na ulazak Crvene armije u glavni njemački grad. U toj seriji svakako valja izdvojiti fotografiju slavnog generala Georgija Konstantinoviča Žukova snimljenu na stepeništu Reichstaga, u to vrijeme sovjetskoj vojsci glavni simbol neprijatelja. U Larenkovovoj obnovljenoj verziji Žukov se osim svojim časnicima sada našao okružen i gomilom turista koji u današnje vrijeme opsjedaju Reichstag. Kako sve to izgleda pogledajte u nastavku

Berlin

Lenjingrad/Sankt Petersburg

Prag/Praha

Berlin

ritn by Ivor Car

više fotografija na LUPIGA

Među prvih deset sve su četiri skandinavske zemlje: Finska na prvom, Švedska na trećem, Norveška na šestom a Danska na desetom mjestu, piše SEEbiz. Newsweek navodi kako su se vodili devizom da su manje zemlje bogatije zemlje, te su procjenjivali obrazovanje, kvalitetu života, dinamiku gospodarstva i političku stabilnost. Autori su nastojali utvrditi u kojoj zemlji osoba koja je tek rođena ima najviše šansi za kvalitetan, ugodan i udoban životni vijek.

Švicarska se smjestila na drugo mjesto prestižne ljestvice, a jedino su Australija, Japan i Kanada osvjetlali obraz ostatku svijeta, s obzirom da su europske zemlje zauzele većinu u prvih top deset zemalja.

SAD su zauzele 11 mjesto, a velike sile poput Rusije i Kine okitile su se 51. odnosno 59. mjestom koje pruža ugodan život. Hrvati mogu biti zadovoljni kvalitetom života budući da su se smjestili na visoko 28. mjesto ljestvice, četiri mjesta nakon susjeda Slovenaca, ostavljajući iza sebe Poljake, Slovake, Estonce i Mađare. Od stotinu mogućih bodova, Hrvatska je za obrazovanje dobila visokih 90, 46 bodova, zdravlje nacije ocijenjeno je sa 80,68 bodova, a kvaliteta života dobila je respektabilnih 74,45 bodova. Gospodarstvo i politika zasjeli su na zadnje mjesto, pa nam je ekonomija »vrijedna« 52,98 boda, dok politička klima nosi 75 bodova, javlja SEEbiz.

D.N.

DalmacijaNews

Bloger Tom Scott odlučio se obračunati sa aljkavim novinarima i traljavim novinarstvom. Scotta je, naime, nerviralo što se u britanskim medijima na svakom koraku mogu naći upozorenja da članak sadrži priču o seksu, nasilju ili psovke, a da nigdje nema upozorenja da je članak – jednostavno loš sa novinarske strane.

E, zato je on osmislio naljepnice koje upozoravaju čitaoce da članak zapravo predstavlja PR tekst za neku sponzorsku kompaniju, da neki drugi članak predstavlja prepisan izvještaj za medije, da je tekst baziran na običnim glasinama, da je kompletan tekst sazdan na podacima sa Wikipedije ili da je iz teksta očigledno da se novinar ne razumije u materiju o kojoj piše. Naljepnice je ispromovisao tako što ih je lijepio u besplatne novine ostavljene po ulicama Londona, a krajnji cilj mu je da se ideja širi.

Sve naljepnice Scott je na svojoj stranici velikodušno dao u verziji za printanje, a nama preostaje samo da se složimo da su mediji zaslužili ovakvo poigravanje sa njihovim sadržajem.

RadioSarajevo.ba/e-novine

Što je triskaidekafobija? A što paraskavedekatriaphobija? U svakom slučaju fobije, druga je proizašla iz prve, a obje su vezane uz strah od broja 13. Ona koja počinje slovom T izvorište je onoj koja počinje slovom P ili prva je strah od broja trinaest, a druga od petka trinaestog. Kalendar kaže da će svi oni koji padaju u komu od same pomisli na taj omraženi petak, ove godine strahovati samo jednom, i to danas, što je prava sreća u odnosu na ono što nas čeka 2012. ili pak 2015. godine. Za dvije godine čekaju nas tri »strašna petka«, u siječnju, travnju i srpnju, dok će se svi oni koji mrze kombinaciju trinaestice i petka od muke, frke i panike u 2015. godine tresti u veljači, ožujku i studenom. Zbog straha od navedene kombinacije datuma i dana, kažu američki ekonomisti, svakog petka 13. zatrese se i gospodarstvo. Zbog praznovjerja mnogi na taj dan ne odlaze na posao pa ekonomija SAD-a u jednom danu izgubi do 900 milijuna dolara.
   

Kad je broj trinaest postao omražen u narodu nije utvrđeno, a na pitanje zašto je postao, ima više teorija. Prva, koju potpisuje Donald Dossey, povjesničar narodnih običaja tu fobiju vezuje uz norveški mit i večeru dvanaest bogova na koju je upao nezvani gost – zločesti Loki. Kad su se bogovi najeli i napili, Loki ih je nagovorio na igru u kojoj je slijepi bog tame Hoder, strelicom čiji je vrh bio premazan imelom pogodi prekrasnog Baldera, boga veselja i zadovoljstva. Balder je umro, Norveška utonula u mrak, a trinaestica postala zloslutna. Trinaesti gost na »posljednjoj večeri« bio je Juda, izdajnik Isusa, u antičkom svijetu smatralo se kako se vještice uvijek skupljaju u grupama po dvanaest dok je trinaesto mjesto na »kružoku« rezervirano za vraga, a postoji i teorija po kojoj je trinaestica »triput pljuni broj« samo zato što se nalazi iza dvanaestice. Nju zastupa Thomas Fermsler, matematičar i znanstvenik iz Newarka, a pojašnjava je činjenicom da je broj 12 kompletan broj – godina ima 12 mjeseci, 12 je znakova zodijaka, 12 bogova Olimpa, 12 radnika Herkulovih, 12 plemena Izraela, 12 Isusovih apostola, pa što bi onda bio broj 13? Svakako »nadređen broju 12« i samim tim izaziva u ljudima zazor, nemir i strah.
    Toliko što se tiče čiste trinaestice, a zašto baš petak trinaesti? Iznova teorija koš i još, pa tako neki tvrde da je taj strah vezan uz činjenicu da je baš u petak Isus razapet, neki vjeruju da je petak dan kad je Eva Adamu ponudila jabuku i stvorila frku u i izvan rajskog vrta, a bogme je bio i petak kad je Kain ubio Abela. Ipak, teorija koja najviše drži vodu i koju zastupa najveći broj povjesničara je ona koja petak 13-ti vezuje uz 1307. godinu i templare. Bio je trinaesti i bio je petak kad je francuski kralj Philippe le Bel u dogovoru s tadašnjim Papom naredio uhićenje više od stotine vitezova templara pod optužbom hereze, te ih idućih sedam godina progonio. Mnoge je u tom dugom razdoblju zatvorio, sve mučio, a mnoge i ubio.
    Panika koja u svijetu zavlada na svaki petak trinaesti natjerala je Donalda Dosseyja, osnivača Centra za upravljanje stresom i Instituta za fobije u Sjevernoj Karolini da otvori i savjetodavnu službu, odnosno da ima tim koji će »paničare« savjetovati kako najbezbolnije prebroditi taj dan. Zasigurno ima posla jer u SAD-u petka 13. grozi se čak 21 milijun ljudi. I nije taj strah bez vraga, jer postoje oni s blagim napadajem panike koji sa zebnjom čekaju da taj dan prođe, oni koji mijenjaju čitav dnevni ritam kako bi izbjegli moguću nesreću i oni koji ni pod razno ne izlaze iz kuće, pa čak ni iz kreveta sve dok ne nastupi subota 14-ti.
   

Vjerovali ili ne, ima i takvih koji ni u ludilu na petak 13. ne mijenjaju posteljinu na krevetu jer su uvjereni da će ih »napasti« noćne more. Postoje i oni koji na taj dan ne režu nokte, već ih ako baš nužda natjera grickaju, a sve zato što su uvjereni da rezanje donosi tugu.  
    Što li od svega ovoga hrvatski paraskavedekatriaphobičari danas neće raditi i na koji način će pokušati prebroditi ovaj, za njih izuzetno težak dan, teško je predvidjeti, no evo nekoliko savjeta izvučenih iz narodne predaje. U njoj stoji da svi oni koji misle kako će ih ili ih je pogodilo prokletstvo petka 13-tog odbaciti usud ako se popnu na vrh planine ili nebodera pa tamo spale neke od svojih poderanih čarapa. Pripazite na vrućine i lako zapaljivu okolinu. Druga, baš kao da ju je pisao Vidoviti Milan, kaže da će biti dovoljno dubiti na glavi i pritom grickati hrskavicu. Čiju? Nije navedeno.
    Oni kojima je petak 13-ti tek fora, mogu se zabaviti jednim od filmova snimljenih na tu temu. Recimo legendarnim hororićem nazvanim kako drugačije ako ne »Petak trinaesti«. Znate, to je onaj u kojem strašni Jason naprosto podivlja i ubija sve što mu dođe pod ruku. I jednim, i drugim, kao i onima koji neće ni shvatiti koji je dan i koji je datum, što drugo reći nego – sretno! Sutra je novi dan.

Slavica MRKIĆ MODRIĆ

SVIJET I »TRINAESTICA«

    Svijet je definitivno praznovjeran pa tako čak 80 posto nebodera nema 13. kat, mnoge bolnice i hoteli nemaju sobu s brojem trinaest, gro svjetskih aerodroma nema trinaesti izlaz na pistu ili trinaestu sletnu stazu, a u Firenzi kuće koje se nalaze između 12 i 14 ne nose broj 13, već 12,5. E, da je misija na Mjesec nosila bilo koje drugo ime samo ne »Apollo 13«, ne bi bila neuspjela. 
    
 

SANDRO BASTIANČIĆ: – Svojevremeno sam u Gloriji naišao na upitnik s Tedijem Spalatom. On je rekao da ne bi mogao bez Biblije i gitare i da se izjašnjava kao vjernik. Međutim, na pitanje je li praznovjeran, odgovorio je potvrdno i meni nikako nije bilo jasno kako netko tko je vjernik istovremeno može biti i praznovjeran. Otada ne trzam ni na jednu foru kao što je petak trinaesti. Ništa mi ne znače ni dimnjačar, ni crna mačka. Petak trinaesti je za mene tipična klasična praznovjerna fora.
   
    ŠIME LUČIN: – To je dan kao i svaki drugi. Obično su mi petci dragi jer njima počinje vikend, a 13 mi je čak sretan broj. Štoviše, za mene bi taj dan trebao biti bijeli, a ne crni petak.
   
    ZLATAN ZUHRIĆ ZUHRA: – Petak trinaesti je za mene više sretan nego nesretan dan. Što se tiče starih tradicionalnih stvari, pljunem tri puta kad vidim crnog mačka i ne prolazim ispod ljestava. Ipak, mislim da je to više stvar navike nego nekog straha, a 13 mi je čak sretan broj.
   
    IVANKA MAZURKIJEVIĆ: – Mislim da svatko od nas ima neki broj i neki dan koji je sretniji ili manje sretan od drugih dana. Ovo je društveno prihvaćeno kao »crni« petak. Svi ti glupi običaji, blagdani i predrasude meni su fora i u tomu vidim dobru zabavu. Danas neću ostati kod kuće, otići ću na plažu!
   
    JELENA LOPATIĆ: – Čim je ljeto, uopće ne gledam u kalendar. Da mi niste rekli, pojma ne bih imala koji je danas dan. Petak trinaesti je uvijek nekakva fora, a kad je riječ o meni, inače ni u čemu nisam praznovjerna, pa tako ni u poslu. Kad je nešto dobro, onda to nastojim ponavljati, i to je neki moj mali ritual. Krivce za neuspjeh ne tražim u takvim stvarima.
   
    JULIJANA MATANOVIĆ: – Trenutno sam na godišnjem odmoru i moram priznati da se tog datuma nisam sjetila. Kao pripovjedač, uvijek vodim računa o datumima. Neke su mi se bitne stvari dogodile na taj dan i na dan punog mjeseca. Datume i ponavljanja pamtim, a uz petak trinaesti uvijek se vežu neke priče.
   
    KREŠIMIR DOLENČIĆ: – Broj 13 izvorno je zapravo sretan broj, kao što je i 666. Nema tu nikakvih »vražjih« brojeva. Jesam li praznovjeran? Samo u kazalištu. Zviždanje i jedenje ne dopuštam na pozornici, a kada je riječ o odjeći, gumbi se prvo prišiju na odjeći i potom se daju glumcu. Na fućkanje sam osobito »alergičan« – jedno od značenja je da na taj način osoba »profućka« svoju karijeru. Sam petak trinaesti ne znači mi puno. To je priča koja se dogodi jednom godišnje.
   
    SNJEŽANA PEJČIĆ: – Petak trinaesti? Totalno sam smetnula s uma da je danas. Obično mi je to sretan dan. Na taj dan sam i rođena, iako ne i na isti datum. Praznovjerna jesam, ali »u igri« su ipak neki drugi dani, a ne petak trinaesti.

B. PERHAT

Izvor: Novi List

U islamu je Issa što i Isus u kršćanstvu. Moje ime je baš tako: Issa. Sa dva s i bez k na kraju. Ne želim pomisliti kroz šta bih sve morao proći da se zovem Isus. I sa Issom jedva izlazim na kraj. U školi me svi zovu Sisa. Ime mi je dao tata. Kad su ga pitali zašto rekao je da je htio dati mi ime kakvo nema niko, a ne neko na koje će se odazivati pola dječaka u razredu. Ne neko poput Mirza, Dino ili Emir. On se zove Emir. U mom razredu stvarno imaju dva Emira. To zna bit nezgodno, kad se neko zove kao ti, ali je još nezgodnije kad te neko zovne Sisa.

Moja mama zove se Mirna. U mojoj porodici i dan-danas se prepričava kako sam, kad sam bio mali, svoju mamu teti u prodavnici predstavio kao ženu svoga tate. Samo godinu potom žena moga tate prestala mu je biti žena. Meni se trudila biti mama još par vikenda, a onda je i od toga odustala.

U avgustu ću napuniti četrnaest godina. U septembru ću krenuti u srednju školu.
Ovo je moj završni rad za višu ocjenu, na temu: Moj život.
Od ostalih ljudi iz svog života spomenut ću još dedu Smaju, majku Ajšu i Lanu.

Deda i majka roditelji su mog starog. Oni su me odgojili. Zasad dosta o njima. Lana mi je prijateljica. Ima negdje oko 25 godina: ni djevojka, ni žena. Kad sam bio manji, dolazila bi po mene i vodila me u šetnju. Pomagala je dedi i majki oko mene. Živi u Sarajevu. S njom često pričam. Niko me pored nje ne shvata ozbiljno. Kažem joj što ne bih nikom. A i ona meni. Samo je meni priznala za tog svog Bojana. Nikom više. Neću o Bojanu, on je njen život, ne moj.

* * *

Moj kvart zove se Jalija. Nisam tu rođen, tu sam doselio kad su se starci razveli. Tu žive deda i majka. Kad sam bio manji, živio sam na Kanalu. Tako se zove jedan od najružnijih kvartova mog grada. Vjerovatno i cijele moje domovine. U školi sam učio da se domovina mora voljeti. Ja mogu voljeti Jaliju, Bosnu koja protiče ispod moje zgrade i u kojoj se Eldin i ja kupamo svako ljeto, mogu voljet Lanino Sarajevo, al da me ubiju ne mogu voljet Kanal. Ni u snu. Nikad nisam ni sanjao da volim Kanal. Ko god je vidio kako je tamo, razumije me. Ko nije, bolje nek nikad ni ne vidi i ni ne sazna.

Išao sam u vrtić, vrlo kratko. Ne na Kanal, jer tamo nema vrtića. Tamo nema ništa. Ima okretište autobusa i tamo staje dupljak. Otamo kreće svako jutro u pola šest. Prvi. I tamo dođe u pola deset navečer. Zadnji. Između pola šest i pola deset, dupljak na našu stanicu na Kanalu svrati ravno 31 put. Za kanalsku djecu, dolazak dupljaka je jedina atrakcija. Kad sam išao u vrtić, jednom nas je vaspitačica pitala o mjestima gdje ljetujemo. Damir je rekao da on ide na neki otok gdje najviše voli da gleda kako dolazi brod i sa njega silaze putnici. Ja sam rekao da za to ne mora ići na more, a vaspitačica je pitala: Pa, kako, ne može to gledati u Zenici? Ja sam rekao da može na Kanalu. Djeca su mi se smijala. Svi su znali da na Kanal ne dolaze brodovi. Otad su me Damir i Sead zvali: Kanalac.

Koliko god se trudio da se sjetim šta smo još radili na Kanalu, ne mogu. Samo smo čekali dupljak i gledali ko će sići. Jedno smo vrijeme skupljali autobuske karte i molili šofera da nam da sve cjepnute karte koje ima. Igrali smo pola-cijelo s njima, jer nismo kupovali sličice fudbalera. Nismo jer je prva trafika bila preko mosta, i to u sklopu Željezare. I nije bilo sličica na njoj, samo cigare za radnike.

* * *

Jalija je druga priča. Lana je nekad živjela na Jaliji, a onda se preselila u Sarajevo da studira. Ja bih volio tako. Otići studirat van. I dolazit kući samo za vikende. Volio bih da živim sam. Ko Lana. Da imam nekog kome dolazim na kafu, pa ostanem i noćit, a nikom se ne moram javit da ću ostat. Sad moram. Kad poželim spavati kod Eldina, moja majka uvijek digne frku. Onda se stari umiješa, pa me pusti. Da živim samo sa majkom, nigdje ne bih smio. Samo škola – kuća. Sreća pa su tu deda i stari. Mislim da bi i mama bila takva, da je sa mnom. Sjećam se da sam, kad sam bio mali, smio gledat crtiće samo dva sata dnevno i ni minutu duže, i da sam smio piti samo dvije čaše soka dnevno, pojesti samo jednu čokoladu i svaki dan uz neko meso jesti i neko povrće. Moja mama sve je to zapisivala. Kad bi saznala da su me tata, deda ili Lana vodili na sladoled koji ona nije predvidjela u svojim spisima, vrištala bi od muke. Govorila bi tad tati da je nesposoban za sve. On bi njoj rekao da misli da je popila svu pamet svijeta ako studira. Moja mama studirala je cijelo vrijeme dok je živjela sa nama. Mene je rodila u četvrtom gimnazije. Ostavila me na četvrtoj godini fakulteta. Diplomirala je samo mjesec dana nakon razvoda. Kad je ljut, tata kaže da nas je mama ostavila kad je od njega dobila šta je trebala. A to nešto je lova za fakultet. Tata je radio, mama je studirala. Kad ja počnem studirat, ni od koga neću tražit lovu. Radit ću ko konobar.

* * *

Moj deda Smajo je cicija. Zbog njega sam u petom razredu dobio peticu koja me izvukla na polugodištu. Tema je bila: Opis nekog člana porodice. Ja sam opisao dedu. Onaj dio gdje navodim da ima bijele zube kakve nema niko u mojoj porodici, nije bitan. Zbog njega sigurno nisam dobio pet. Pet sam dobio kad sam opisivao škrtost svoga dede. Moj deda, kad kupuje meni sveske za školu, u dnu svake stranice napiše broj: od jedan do šezdeset, koliko listova sveska obično ima. Kad ga majka pita zašto, on kaže: Da ne bi slučajno mali trgo listove i davo drugima! Neću mu ja kupovat sveske svaki dan! Svaki put kad se vratim iz škole, on pregleda sve moje sveske i gleda da li fali neka strana. Jednom sam namjerno istrgnuo čak šest dvolisnica i došao kući. Deda je tada rekao da od njega više nikad ništa neću dobit. I nisam. Nikad ništa. To je bilo davno. I dan-danas kad u nekoj radnji vidi nešto što misli da bi mi se svidjelo, on kaže: Da znaš cijenit zarađeno, ja bih ti kupio. Al ti ne znaš!

* * *

Mama je studirala, diplomirala i zaposlila se. Radi u školi. Deda još malo radi, pa će u penziju. Majka je daktilograf. Kuca trideset slova u sekundi, a ni ne spusti pogleda u tastaturu! Moja majka radi godinama, naporno i za sitne pare. I godinama trpi ciciju u stanu koji joj prigovara za svaki krompir viška. Moja majka je heroj. Njen sin, njen jedinac – nije. Iako mi je otac, smijem reći, i nadati se da ovo nikad do njeg neće doći, on je jedna obična kukavica. Nekad pomislim da mamu uopšte ne treba kriviti što ga je ostavila. Ja se ne sjećam rata, jedva malo. Imao sam dvije godine kad je počeo. No, sjećam se kako se s mamom posvađao oko keksa. Dobili smo neki paket i mama je sakrila keks za mene, a on ga je pojeo i napao je što sakriva hranu od njega. Mama je dugo plakala. Ja sam bio gladan i plakao sam s njom. On je zalupio vratima i otišao. Vratio se tek za dva dana. Mama je onda, u ljutnji, zovnula vojnu policiju. Tu noć su ga odvezli. Vikao je, psovao i prijetio. Mama je opet plakala. Tata se s linije vratio za desetak dana. Smirio se. Nije joj uradio ništa. Bio je bez desne šake.

Cijeli život, kad popije ili se naljuti, moj će stari govorit da je moja mama kriva što on nema desne šake.
Moj tata je ratni invalid. Zbog njega ja u školi primam neku pomoć. Ja i Adisa. Adisin tata nema obje noge. Moj je invalid 70%, a njen 100%. Čudno kako je razlika između šake i obje noge samo 30%.
Postotke sam naučio čudeći se tome. I ponešto o nepravdi sam naučio zahvaljujući tatinoj šaci. Al neću sad o tome. Možda poslije, ako bude vremena.

* * *

Kad me ne zovu Sisa, zovu me Prco. Tako me prozvao Danko. On ima petnaest godina, dvaput je ponavljao sedmi razred i visok je 189. Moj tata je visok 177. Jednom me Danko podigao u zrak jednom rukom. Bilo je to na fizičkom. Naredio mi je da se uhvatim za koš i ostavio me tako da visim na obruču koša. Sve to jer sam mu rekao da je grmalj. A to sam mu rekao kad je on mog tatu nazvao invalidom. Moj tata jeste invalid. Danko jeste grmalj. Ne kontam što se ljudi ljute kad ih nazoveš pravim imenom. I ja sam prco. Jesam. Al nisam Sisa!

* * *

Škola u koju idem nekad se zvala 1. maj, a sad se zove 1. mart. 1. maj je Praznik rada i slavi se i danas, kao i prije. Okreće se janje na meraji, stari se napije i priča uokolo kako je ostao bez šake zbog žene, deda broji meni i majki svaki zalogaj i psuje praznike jer se tad uludo troši, a ja gledam kako ću pobjeći od svih. Prvi mart je Dan nezavisnosti. Za njega niko ne okreće janjca, ali se ne ide u školu, a dan prije njega slavi se Dan škole. I tad gledam kako da pobjegnem od svih jer svi dječaci moraju tad učestvovati na turniru. Pošto sam premalen za košarku, ja igram fudbala. Obično sam na golu. Obično moj tim gubi. Obično mrzim praznike. Mrzim Dan škole. Volio bih da idem u školu koja se zove Mak Dizdar ili nekako tako.

* * *

Za kraj, moram još ponešto reći o toj svojoj Lani. Probat ću da to liči na opise kakve smo učili pisati u petom. Sjećam se da je nastavnica tad govorila da se sastav počinje sa objašnjenjem koga ćemo to opisivati i u kakvoj smo rodbinskoj vezi s njim, onda se piše par rečenica o fizičkom izgledu i onda mnogo više o duhovnim osobinama. Tako sam ja pisao sastav o dedi. Prvo sam napisao da ću opisati svog dedu Smaju, onda sam napisao da ima bijele i zdrave zube, sijedu kosu i jake ruke i da nosi kapu francuzicu i onda sam pisao kako je škrt. Pred kraj sastava sjetio sam se da je nastavnica rekla da puno više pažnje posvetimo duhovnim osobinama, pa sam dopisao i da je deda vrijedan, pošten i spretan. O tom nisam baš puno pisao, jer je brzo zvonilo.

Eh, sad Lana!

Rodbinski: nije mi ništa. Prijateljica mi je, iako je od mene starija dvanaestak godina. Jedina mi je prijateljica koju imam. Ove iz razreda mi idu na živce. Fizički: niska je. Još malo pa ću biti viši od nje! Ima smeđu kosu i uvijek se šiša na kratko. Skoro na cent. Kažu da je zgodna i slatka. Uvijek ima momka. U nju se lako zaljubljuju.

Psihički: vrijedna je. Puno je vrijedna. To je njena najveća vrlina. Ona uvijek nešto mora radit. Radi kao novinarka. Stalno je na terenu, stalno piše, kad hodam s njom po gradu, ona samo traži materijal za novi prilog. Sreća, pa njen direktor to cijeni. Zato ima veliku platu. I zna je pametno trošiti. Ne ko moj deda. Zna usrećiti samu sebe. I Bojana. I mene.

Ostale njene vrline: dobar je prijatelj, zna slušati, zna davati dobre savjete, ne pravi se pametna i odrasla, priča iskreno i otvoreno, ništa ne sakriva i ne izgovara drugim riječima, kad misli da sam mali, kaže mi, kad priča kako se ozrače testisi, ne crveni se i ne uvrće se na stolici od stida. Ima toga još, al je sad red na mane. Tako je govorila nastavnica: U psihičke osobine spadaju i vrline i mane. Treba pisati i o jednima i o drugima. Lanina mana je da ne zna kuhati i da se lako zaljubljuje i odljubljuje.

* * *

Zaključak (skoro će zvoniti za kraj dvočasa!): Ja živim s tri Željezarca. Majka je daktilografkinja u Željezari, deda je varilac, a tata valjda taj neki remontaš. Stan je nekad bio Željezarin i dobio ga je deda. Poslije je od Željezare dobio certifikate, njih predao u opštinu i stan je postao samo njegov. Kad deda i majka umru, dobit će ga tata.

Ja ne bih volio živjeti tu. Volio bih se odseliti, ali prije toga moram upisati školu. Srednju. Volio bih gimnaziju, ali imam s tim jedan problem. Moja mama tamo predaje geografiju. Eldin kaže da to nije problem, već sreća, al meni ne izgleda tako.

Moja mama živi u dijelu grada koji se zove Brist. Na klizištu. Nedavno, kad se klizište pokrenulo, bila je izbjeglica u našem stanu. Bilo mi je neobično opet biti s mamom i tatom u istom stanu. Ona je kuhala. Dva dana smo ručali skupa. Onda se ona opet vratila na Brist. I nama je opet kuhala majka. Moja je majka najbolja kuharica na Jaliji. Njenu pitu obožava pola Zenice. Kad razvija pitu, ona razvija jednu za nas, i još tri za komšije. Da u komšiliku zamiriše po Ajšinoj piti, a niko je ne proba, prekrižili bi nas za sva vremena. Moju majku to ne sekira. Naprotiv, to je uveseljava. Nije mala stvar pravit najbolju pitu u kvartu. I to tako velikom kvartu kakav je Jalija.

Opet ne rekoh previše o mami. Više o majki Ajši. Ipak mi je ona majka. I na neki način, moja druga mama.
Moja majka uvijek vidi obje strane priče.
Kad popije, kad je ljut, kad je tužan, kad je povrijeđen, kad je usamljen, moj deda priča o zlatnim godinama Željezare.
Kad popije, kad je ljut, kad je tužan, kad je povrijeđen, kad je usamljen, moj tata priča o ratu.
Nekad je to bila fabrika. Cijeli je grad živio od nje. Imalo se. Ne ko sad, tako govori deda.
Majka kaže da je u pravu, ali i da su svi zatvarali prozore od auta kad prolaze kroz grad od smrada, da je Bosna bila smeđa, a snijeg crn od smoga.
Tad je bilo bolje. Bilo ti je bitno samo da preživiš, da ne umreš od gladi il od gelera. Nismo bili ovako prokleti, bili smo jedinstveni, govori moj tata.
Majka kaže da je u pravu, ali i da su nas i tad krali, kao i sad, da nije sva muka bila od gelera i granate, već i od tvog rođenog brata koji je gledao kako da te zakine, pa ti u brašno sipao kreč.
Ja mislim da je sad najbolje. A ona bi i za sad sigurno našla neku manu. Rondala bi nešto o plaćanju školovanja, liječenja i stanova. Nekad je, kaže, sve bilo džaba.

* * *

Zvoni. Moram završiti svoj život. Šalim se, naravno, mislim na priču o svom životu. Pakujem se i idem kući. Deda će, kad dođem tužan što je gotovo sa osnovnom školom, poprijeko pogledati mog tatu i reći mu, po ko zna koji put, da mi je oduzeo godinu života sa tom svojom suludom idejom da idem godinu ranije u školu i da je uvijek imao fiks ideje sa mnom ko da je nabavio psa, a ne insana. Onda će stari reći da je uvijek htio da sam drugačiji, i kad sam se rodio i kad mi je davao ime i uvijek. Jesam drugačiji. Samo nikako da shvatim je li to dobro ili loše.

Valjda je dobro. Želim vjerovati.

*Prvonagrađena priča na konkursu Dr. Eso Sadiković u Prijedoru

Izvor: e-novine

Socijalizam se opet često spominje. Najviše u svakodnevnom životu, nešto malo i u medijima i akademskom diskursu. Ali ni traga nostalgije za njim u politici.

Nostalgija nije pravi izraz: to je više mišljenje da vrijeme socijalizma nije bilo tako loše i da se tom dijelu naše prošlosti čini nepravda. Manji dio tog osjećaja doista izvire iz uobičajenog mehanizma nostalgije: kako vrijeme prolazi, dobre stvari zadržavaju se u sjećanju više nego loše; čovjek je nekakav optimist unatrag. A veći dio uvjetne renesanse socijalizma povezan je s kapitalizmom kakav živimo. Zašao je u tešku krizu i na Zapadu se, prvi put nakon Drugog svjetskog rata, javljaju ozbiljne dvojbe o njemu kao sistemu. Veće su možda u onom dijelu svijeta koji je na vlastitoj koži iskusio socijalizam. To nije ni čudno.

Materijalno sada pouzdano živimo znatno bolje nego prije 20 ili 30 godina. Ali se mnogima na ovim prostorima čini da su nezaštićeni, da žive nesigurnije, da su manje zadovoljni. To je neizbježno povezano i s društvenim uređenjem. Psihološki smo u odnosu prema kapitalizmu nekako tamo gdje smo bili u odnosu prema socijalizmu, pred kraj druge polovice 80-ih godina - kapitalizam se ljudima još uvijek čini više ili manje samorazumljiv, a istodobno sve manje siguran i sve više društveno nepravedan. Zato gubi legitimnost. Socijalizam za njega (još?) nije alternativa, ali oslikava se u ugodnijem svjetlu.

Odnos prema njemu polako se mijenjao. Iz socijalizma smo istupili takoreći bez premišljanja, kapitalizam je bio prihvaćen kao prirodna nužnost i u naivnom uvjerenju da se sve mijenja nabolje. Nismo bili ni svjesni da smo iz jugosocijalizma, koji je već dugo tonuo u krizu, upali pravo u zapadni kapitalizam koji se tada već više od desetljeća neoliberalizirao i postajao suroviji. Tada nismo razmišljali ni o tome da je naš skok u novi društveni poredak dio tektonskog potresa, u kojem se raspao komunizam-socijalizam, što je ubrzalo nestajanje socijalne države na Zapadu; socijalna država je u mnogočemu bila dijete natjecanja dvaju velikih ideoloških sistema.

Da smo tada napravili mirnu usporedbu dva sistema, mogli smo izbjeći mnoge probleme, npr. one koje trajno uzrokuje loše planirana i vođena privatizacija. Ali to psihološki nije bilo moguće.

Nesretni socijalizam doživio je tipičnu sudbinu gubitnika: demonizaciju, tim više jer mu se lijepila krivica za poslijeratne zločine. S druge strane, kapitalizam se činio još čudesnijim jer se automatski povezivao s istodobnim osamostaljenjem. Dva desetljeća kasnije, socijalizam ne zagovara nijedna stranka. Ljevica ne želi imati ništa s njim, desnica ga prikazuje kao crnog vraga. I što se izbora tiče, već dosad se činilo glupo pozivati se na njega, a tako će biti i ubuduće. U intelektualnim krugovima na njega se pozivaju tek rijetki pojedinci. Veći mediji s jakom dozom sljepoće šire uglavnom neoliberalne poglede, iako su upravo oni pridonijeli njihovom katastrofalnom položaju.

Razlike između kapitalizma i socijalizma su, naravno, velike. Ali postoji više socijalizama, kao i kapitalizama. Jugoslavenski - i slovenski, u njegovom okviru - bio je specifičan, polako se omekšavao, ali dvije stvari su ga, isto kao i sav istočni komunizam-socijalizam, dovele do oštrog kraja: odsutnost demokracije i državno (društveno) vlasništvo. Upravo zato je bio osuđen na neuspjeh.

Ali, za Sloveniju teško to možemo reći. U socijalizmu je postavila na noge temelje svog gospodarstva, koji našu ekonomiju u velikoj mjeri nose još i danas. Nedostatak ekonomsko-razvojne vitalnosti slovenskom socijalizmu ne možemo spočitati.

Drugo, u slovenskom društvu je u socijalizmu bilo više jednakosti nego sad. To je bila njegova druga velika odlika. Britanski sociolog Richard Wilkinson (koautor knjige Jednakost je sreća), na temelju niza međunarodnih istraživanja dokazuje da je nejednakost uzrok skoro svih društvenih bolesti na razvijenom Zapadu. Sva istraživanja dokazuju: što su veće razlike između bogatih i siromašnih, veći su i socijalni problemi. Društva s manjom jednakošću, kategorički tvrdi Wilkinson, disfunkcionalnija su.

Sada smo u delikatnom, možda prijelomnom razdoblju: imamo krizu koja je kriza neoliberalnog kapitalizma i koja traje. Imamo nezadovoljstvo i uspomene na propali socijalizam. Imamo demokraciju kad se može govoriti o svemu i kad se načelno mogu natjecati i različiti društveni sistemi. Neke stvari polako postaju jasnije:

Socijalizam nije bio posve negativan i neperspektivan sistem. Neoliberalizam nije nikakav čudesni razvojni model, a društvo na koncu kvari i unesrećuje. I zbog sve većih ekoloških problema to je civilizacijski pogrešan put. Pritom se sadašnju krizu „liječi" na račun mase i očuvanjem statusa quo; bogataša je, piše Spiegel, više nego prije izbijanja krize.

Neoliberalizam, pod plaštom navodne neideološkosti, širi izrazito ideološko uvjerenje da za njega nema alternative. Naša politika ne želi raspravljati ni o kapitalizmu ni o socijalizmu i za sebe misli ili tvrdi da je neideološka odnosno nadideološka. A pritom već razmišlja i osjeća više ili manje neoliberalno. U tom pogledu se ubrzano amerikanizirala. To određuje i njeno vođenje društva. Istina, mi nismo klasična neoliberalna država, ali svakoga dana smo joj sve bliže. Politika za tu preobrazbu nemarno koristi i krizu. Tako gura Sloveniju u slijepu ulicu, u sve dublje buduće krize. Privatizaciju, liberalizaciju i druge dogme neoliberalizma i dalje uzima kao apsolutne istine.

U izlasku iz te misaone ukopanosti može nam pomoći i socijalizam. Njegovo potpuno negiranje ili čak uvrštavanje u kategoriju apsolutnog zla, daje - kao što je već rečeno - poticaj bilo kakvom kapitalizmu. Oživljavanje i kopiranje našeg prošlog socijalizma nije moguće, a ni zdravo, posebno zbog njegova demokratskog deficita. Ali sadržavao je neka načela i mehanizme koji su upotrebljivi i danas; prije svega supostojanje različitih oblika vlasništva i veću socijalnu jednakost.

A prije svega, rehabilitacija socijalizma pomogla bi razbiti monopol neoliberalnog kapitalizma, ukorijenjen među elitama. Napustiti misao o alternativi - nešto riskantnije i više „komunistički", teško je zamisliti. Ponudu društvenog razvoja treba proširiti na socijalizam, različite vrste kapitalizma, njihove moguće kombinacije i oblike koji se tek osmišljavaju. Već samo po sebi je bolesno dio svoje prošlosti strpati u bunker. Samo mirnim pogledom na njega moguće je korigirati sadašnjost i malo jasnije pogledati u budućnost.

Socijalistička „nostalgija" širi se u narodu, a politika o velikim pitanjima društvenog uređenja i dalje šuti. Ta šutnja je kratkovidna, govori o nedostatku savjesti i cementira status quo. Prije ili kasnije prekinut će je pritisak krize, novi pokret ili stranka, nemir u društvu.

Ako jednom ipak započne ozbiljna javna rasprava o tome gdje smo bili, gdje smo i kamo idemo, bit će moguće razmišljati i djelovati više ili manje radikalno. Odnosno ili poboljšati kapitalizam - i to je već doživio u svojoj prošlosti - ili ga otpraviti. To će biti jedno od temeljnih pitanja čovječanstva u sljedećim desetljećima. Također i Slovenije.

Koja će, dakle, jednom možda opet živjeti u socijalizmu.

* Tekst objavljen u Mladini, prevela Sanda Dukić

Izvor: e-novine

U svojoj odluci u predmetu Christine Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 28957/95; 2002.) Europski sud za ljudska prava, razmatrajući pravo na brak osobe koja je promijenila spol, zaključio je da pravo na brak ne može više biti uvjetovano isključivo biološkim kriterijima, čime je utvrdio i povredu prava na brak (čl. 12. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i fundamentalnih sloboda) kada on nije bio dostupan osobi koja je kirurškim zahvatom promijenila spol.

Nadalje, istom je odlukom utvrdio da članak 9. Povelje o fundamentalnim pravima u Europskoj Uniji ne sadrži spolno determiniranu referencu „muškarci i žene“ kada govori o pravu na brak, što je Sud protumačio kao argument da je potrebno izaći izvan okvira spolnog kriterija u biološkom smislu kada se govori o tom pravu. Ta je odluka otvorila vrata iznošenju novih argumenata u drugim predmetima pred Sudom kada je riječ o zahtjevima istospolnih parova da im se prizna pravo na brak, uz tvrdnje da se i na njihov slučaj trebaju primijeniti kriteriji kojima se brak prepoznaje kao pravo pojedinaca bez obzira na spolno određenje tog prava – brak bi po takvoj konstrukciji bio pravo pojedinaca koji ga sklapaju, a ne pravo zajednice muškarca i žene.

U predmetu Schalk i Kopf protiv Austrije od 24. lipnja 2010. godine (br. 30141/04), Sud je zaključio da se principi koji su korišteni u predmetu Goodwin ne mogu primijeniti na istospolne parove jer ne postoji konsenzus među članicama Vijeća Europe o tome treba li priznati pravo na brak istospolnim parovima, mada takav konsenzus o pravu transeksualnih osoba na brak nije postojao niti u vrijeme kada je donesena odluka u predmetu Goodwin, tim više što je u nekoliko ranijih odluka isti Sud tvrdio da transeksualne osobe ne bi trebale imati pravo na brak. Sada, iako se zadržava stav da pravo na brak ne treba biti određeno isključivo biološkim spolom osobe koja želi sklopiti brak, razvija se prerađeni kriterij da je za sklapanje braka važno da postoji različiti rod partnera pa ispada da je dovoljno da ti parovi samo izgledaju kao „muško“ i „žensko“ jer će ta rodna binarnost zadovoljiti društvene poglede na instituciju braka i zaštititi njegove tradicionalne vrijednosti.

S obzirom da fakticitet nije toliko važan koliko sama prividna pojava nekakvog tradicionalnog življenja, to Europski sud za ljudska prava više ne štiti prava pojedinaca nego otvara novi pravni koncept – zaštita prava društva na zabludu. Možda bi onda i istospolni parovi mogli imati pravo na brak ukoliko bi njihova bliža i šira okolina imala barem dojam da su partneri u takvim vezama „muško“ i „žensko“, što je u istom kontekstu sa nekim pravnim stavovima zauzetim u Hrvatskoj da – „homoseksualci imaju pravo na brak sa  samo ga ne koriste“ (mogu ga koristiti sklapanjem braka sa osobom suprotnog spola).

U toj istoj odluci, međutim, Sud je utvrdio da s obzirom na napredak u zakonodavstvima među članicama Vijeća Europe kojima se u ovoj ili onoj mjeri zakonski priznaju prava istospolnih parova, više se ne može isključivati istospolne parove iz opsega prava na „obiteljski život“, pa su tako istospolne zajednice dobile status obitelji kao fundamentalne jedinice društva. Iz toga proizlazi i zaključak, suprotan razmišljanjima vezanim uz pravo na brak, da stabilna de facto veza istospolnog para potpada pod okvir okvir obiteljskog života na isti način kako to potpada i veza raznospolnog para u istoj situaciji. Tako se dobiva da, iako istospolni partneri ne bi trebali imati pravo na brak jer ne daju javni dojam da su „muško“ i „žensko“, oni imaju pravo osnivati kao takav par obitelj jednako kao i heteroseksualni parovi, bez obzira što se sklapanje braka smatra jednom od mogućih pretpostavki za zasnivanje obitelji (što propisuje i čl. 12. Konvencije!).

Prema tome, ako istospolni partneri nemaju pravo sklopiti brak i na taj način biti zakonski prepoznati kao obitelj, onda oni ne ostvaruju prava koja su povezana sa obiteljskim životom na isti način kao i heteroseksualni parovi u istoj situaciji. Tako je odluka Suda u cijelosti kontradiktorna sama sebi, i zapravo, mada se sada istospolne zajednice prepoznaju kao obitelj to služi, opet, samo radi zavaravanja, jer Sud smatra da se ne može državama postaviti naredba da prestanu diskriminirati istospolne parove mada načelno oni imaju jednaka prava kao što ta prava uživaju i raznospolne obitelji.

Gotovo mjesec dana kasnije, 22. srpnja 2010., Europski sud za ljudska prava donosi novu odluku, sada u predmetu P.B. i J.S. protiv Austrije (br. 18984/02) utvrđujući da je Republika Austrija povrijedila pravo na obiteljski život i diskriminirala partnere u istospolnoj zajednici koji nisu mogli ostvariti pravo na zdravstveno osiguranje po partneru, na isti način kako u toj situaciji mogu ostvariti to pravo raznospolni partneri odnosno oni koji su u braku. Ova odluka, slična onoj kao u predmetu Karner protiv Austrije (br. 40016/98; 2003.), sada potvrđuje da istospolni partneri trebaju imati pravo koristiti jednaka prava kao i prava koja koriste raznospolni partneri.

Kada se to usporedi sa nemogućnošću da istospolni partneri sklope brak, dobiva se da Europski sud za ljudska prava pravo na brak kao instituciju u potpunosti odvaja od prava koja iz te institucije proizlaze, a to je da je sada pravo na brak pravo barem privida zajednice „muškarca“ i „žene“, a taj se privid ne smije nikako dirati i njegovo održavanje potpada u marginu slobodne procjenje svake države, dok je zabrana diskriminacija po pojedinim pravima koja iz toga proizlaze zabranjena na europskoj razini. Tako je Sud, u zaštiti tradicionalnih vrijednosti tog instituta, doveo pravo na brak do apsurdne relativizacije, što je upravo oprečan rezultat onome što se želi postići zaštitom braka, a često kroz koje kakve homofobične, mizoginične i seksističke konstrukcije.

Kada to sve primijenimo na našu hrvatsku situaciju, imajući u vidu da naše na široko hvaljeno zakonodavstvo poznaje samo četiri prava istospolnih parova (pravo na uzdržavanje po partneru/ici, pravo na uređivanje imovinsko-pravnih odnosa među partnerima, pravo na zaštitu od diskriminacije te pravo na zaštitu od nasilja u istospolnoj zajednici), ove čudne odluke Europskog suda za ljudska prava barem otvaraju vrata nekim budućim, dakako konformističkim zakonskim promjenama i proširivanju opsega prava osoba koje žive u istospolnim zajednicama.

Okvir je vrlo jasno određen, rekao bih na neki način da su suci tog Suda odradili i „strateško planiranje“ svima koji će zagovarati takve zakonske promjene, jer više nema dvojbe da se od zakonodavca ne može zahtjevati pravo na brak za istospolne parove, iako se prema tom Sudu može pokušati tražiti – jer takva odluka potpada u marginu slobodne procjene svake države. Uzevši u obzir količinu homofobije koju su izrazili zastupnici Hrvatskog sabora 2006. godine kada su raspravljali o prijedlogu Zakona o registriranom partnerstvu, može se samo zamisliti kakve bi i sada ispale svemirsko-medicinske konstrukcije iz saborske rasprave o braku, ali ne treba niti očekivati da će biti nešto bolje ako se samo potegne pitanje pa i prava na zdravstveno osiguranje.

Svima nama, nacijama Vijeća Europe, pojedincima i grupacijama, blesavost je zajednička karakteristika. Smatrati da je pravo na brak zapravo pravo društva na zabludu o obilježjima braka (važno je da susjedi vide da si „muško“ i „žensko“) isto je kao i smatrati da je „cijeli svemir heteroseksualan – od muhe do slona“, bez obzira rekla to zastupnica Hrvatskog sabora ili tako zaključila grupa sudaca Europskog suda za ljudska prava. Svi oni, zapravo, s ove ili one pozicije, donose odluke koje za pojedince ništa ne znače i nikome ne pomažu, ali je važno da su nešto rekli, namudrovali i zaključili, a da sve na kraju ostane po starom.

Izvor: ZaMirZINE

Dajte nam stolni nogomet u redakciju!

Uozbilji se više', majke vrište od najmanjih nogu, a profesionalci koji razumiju da čovjeka do njegove smrti ne treba sputavati u igri, jer ga ona neće učiniti ništa neozbiljnijim, svojim radnicima pružaju upravo to - igru! Tobogan koji vodi u kantinu, šarene tapete u redakciji, guba mjesta za odmaranje, sve je maštovito i šareno u redakcijama Googlea i Facebooka. Upravo su takvi i njihovi radnici, a na kraju krajeva i tvrtke u kojima su zaposleni.

Mnogi će reći - kad imaju novaca mogu ostvariti ideje, ali novac ovoga puta uopće nije presudan. I s najjeftinijim šarenim tapetama možete unijeti radost u svakodnevicu onih koji osam sati dnevno provode ispred monitora. Samo se radi o ideji i volji. Poneka biljka, igračke, pa makar i stolni nogomet - bolje odigrati partiju između dva redakcijska tima, nego pušiti cigarete ispred ulaza!

Potičite svijet da bude bolje mjesto

Nažalost, u brojnim (hrvatskim) tvrtkama vrijedi pravilo - ako se smiješ, neozbiljno pristupaš poslu! Upravo suprotno dokazale su najprofitabilnije tvrtke na svijetu. Što si više nasmijan, što si veseliji i ne sramiš se djeteta u sebi, radije odlaziš na posao i imaš više volje za radom, čime potičeš svijet da bude bolje mjesto. A i imaš više novaca, jer ljudi vole one koji su nasmijani

Redakcija tvrtke Google, soba za odmor (Foto: Chilloutpoint.com)

Izvor: Dnevnik.hr

Rasprava oko moguće zabrane koride traje godinama, a internacionalizirana je kad je prikupljeno 180 tisuća potpisa diljem svijeta da se borbe ukinu.

Zabrana na snagu stupa tek u siječnju 2012. godine, a stajat će između 300 i 500 milijuna eura. Borba bikova u Španjolskoj se održava od davne 1726 i na sreću bikova, uskoro će biti ukinuta.

Izvor: ZaMirZINE

Facebook je postao sastavni dio života mnogih ljudi, i iako ima svojih prednosti (npr. olakšava međusobnu komunikaciju i povezanost s ljudima koji nisu u blizini), ima i mana. Njegov utjecaj na svakodnevni život još uvijek se istražuje. Koliko je jak, dovoljno govori činjenica da broji 500 milijuna članova.

No, ova društvena mreža može postati i vaš najveći neprijatelj kad su u pitanju privatni podaci, i doslovce vam može uništiti život, prenosi newsweek.com.

U nastavku donosimo deset načina zbog kojih je Facebook opasan po život:

1. Može vas spojiti s biološkim roditeljima – u nekim slučajevima može biti dobra vijest, ali ne nužno, Aimee Sword osuđena je na 30 godina zatvora nakon što je seksualno zlostavljala svog biološkog sina, pronađenog putem Facebooka

2. Mogu vas pratiti vaši vjerovnici – putem Facebooka prate svoje dužnike kako bi saznali sve o njihovoj potencijalnoj imovini koja se može oduzeti za pokriće dugova

3. Osiguranje može poreći svoje tvrdnje – jedna je žena zbog depresije bila na bolovanju, no kada je uhvaćena na slikama sa smiješkom, morala se odmah vratiti na posao, jer je osiguranje zaključilo kako je spremna na povratak

4. Vaš bivši podatke i fotke može iskoristiti protiv vas – naprimjer u slučaju djece, ako zaključi da se previše ''zabavljate'' okolo, i ne provodite dovoljno vremena s djecom, možete ostati bez skrbništva

5. Može vas učiniti depresivnim – previše diskutiranja o svom životu s prijateljima na Facebooku izaziva depresiju i utučenost, osobito kod tinjedžerske dobi

6. Možete izgubiti posao – potencijalni poslodavci pregledavaju vaše Facebook profile, i u slučaju, da im se nešto ne svidi, posao nećete dobiti

7. Može nenamjerno odati tajne koje nikako ne želite da se saznaju– iako ste diskretni, vaši prijatelji možda nisu toliko, pa u javnost izađu mnogi detalji iz osobnog života za koje ne želite da se zna

8. Facebook može olakšati bivšem partneru ili nekom manijaku da vas slijedi - tako je bivši suprug ženu izbo nožem do smrti nakon što je na svom profilu promijenila status iz udana u slobodna

9. Mogu vas tužiti za klevetu – što je čest slučaj u Britaniji, jedan je muškarac sudskim postupkom dobio 22 tisuće funti jer je njegov bivši razredni kolega napravio lažni profil s njegovim imenom i objavio na njemu hrpu kompromitirajućih informacija.

10. Vaša djeca mogu postati meta nasilnika ili pedofila, prenosi net.hr.

D.N.

Izvor: DalmacijaNews

U 1931 godini, Nikola Tesla je preradio automobil marke Pierce Arrow. Izvadio je iz njega standardni motor s unutrašnjim izgaranjem i ugradio električni motor od 80 konjskih snaga i 1800 obrtaja u minuti kojeg je spojio na originalni mjenjač i kvačilo. Ovom automobilu osim jedne antene nije bilo potrebno nikakvo punjenje baterija ili vanjski izvor napajanja.

Nikola Tesla je pretvorio standardni model Pierce Arrow-a u automobil koji je električnu energiju dobivao bežičnim prijenosom. U eksperimentu, ne zaboravimo, od prije jednog stoljeća, ovaj je primjerak Pierce Arrow-a bez problema dostizao brzinu od 130 kilometara na sat, ne zagađujući okoliš i uz neograničeni domet, napajajući se energijom iz etera, baš onako kao što današnji automobili uz pomoć slične antene primaju radio valove iz etera.

Nekoliko je novina u gradu Buffalo objavilo informacije o ovom testu. Na pitanje iz čega je stizala energija, Tesla je odgovorio: "Iz etera svuda oko nas". J.P. Morgan, J.D. Rockefeller i Henry Ford su doslovce izludjeli zbog Teslinog električnog automobila.

Nikola Tesla je umro u samoći, čovjeka koji je elektrificirao planet, svijet je gotovo zaboravio iako je odgovoran za skoro svaki oblik suvremene tehnologije kojom danas raspolažemo.

Nakon smrti, FBI je zaplijenio sve njegove radove i svu dokumentaciju, besplatna energija za čovječanstvo je označena sa "Strogo povjerljivo".

Ove je 2010 godine na internacionalnom salonu automobila u Ženevi tvrtka Dok-Ing iz Zagreba predstavila prvi hrvatski automobil, i još s pogonom na struju. XD Concept je električni gradski model malih dimenzija, no iako mu je dužina svega 2,8 metara, u njemu uz vozača ima mjesta i za još dva putnika. Prvi hrvatski električni auto ima snagu od 80 kW, doseg između 200 i 250 kilometara, težinu od 1100 kilograma, od nule do sto ubrzava za 7,7 sekundi.

Palestinci Iz Ničeg Napravili Prvi Solarni Automobil

Studenti su preskočili gotovo nepremostivu prepreku, uz oskudicu resursa su sastavili zeleni prototip za dizelom i magarećim izmetom zagađene ceste Hebrona.

Posjetitelji Hebrona na Zapadnoj obali će od ovog ljeta moći naletjeti na čudno vozilo bijele boje kako prometuje kroz gradske ulice - prvi palestinski solarni automobil. Ekološki prihvatljiv projekt palestinskih studenata, automobil na besplatnu sunčevu energiju, ukrašen je solarnim panelima i ne uspijeva postići brzinu znatno iznad 30 km/h, ali je pohvaljen kao podvig kreativne tehnologije u inat oskudici, ograničenim sredstvima i nestašici dijelova.

"Ovo je komplicirani projekt, naši studenti su projektirali i izradili cijeli automobil praktički iz ničega", izjavio je Dr. Zahdi Salhab, direktor odjela za mehaničko inženjerstvo na Politehničkom sveučilištu Palestine u Hebronu. Automobil kojeg je bilo potrebno sklapati nekoliko mjeseci, opremljen je sa električnim motorom od dvije konjske snage koji se napaja iz baterija u kojima se pohranjuje energija dobivena od sunca kroz reflektirajuće solarne panele montirane na zadnjem dijelu vozila.

Kreativno inženjerstvo... solarni automobil kojeg su izgradili studenti na Politehničkom sveučilištu Palestine u Hebronu.

Iako je ova regija blagoslovljena s obiljem sunčanih dana, akumulator se po oblačnom vremenu može puniti električnom energijom iz utičnice.

Tri studenta odgovorna za ovaj solarni automobil, bili su dio projekta za razvoj obnovljivih izvora energije u cilju zamjene benzinskih i dizel motora te magareće radne snage koja se često zapošljava u tom području.

"Mi gotovo da i nemamo industriju, pa skoro sve zagađenje dolazi samo iz motornih vozila", rekao je Dr. Salhab. On se nada da će projekt privući financijska sredstva kako bi se omogućila sljedeća faza razvoja tako da bi se automobil mogao potencijalno koristiti na cijeloj Zapadnoj obali.

"Cijena izradnje ovog solarnog automobila je oko 4.000 dolara, ali bi je trebali udvostručiti da bi napravili pravi automobil koji bi bio bolji, brži, imao veći domet i bio u mogućnosti voziti u svim uvjetima", dodao je na kraju.

Izvor: Crom Alternative Exchange Association

Veličine 256 puta veće od našeg Sunca, znanstvenici su tog giganta nazvali R136a1, a smatraju kako je pri rađanju bila još i veća, čak i do 320 puta veća od našeg Sunca. tako barem tvrdi profesor Paul Crowther sa sveučilišta Sheffield u Velikoj Britaniji. 'kad bi ta zvijezda zamijenila naše Sunce, nadsjala bi ga, kao što ono nadsijava puni mjesec, primjerice', rekao je Crowther za BBC.

Zvijezdu su znanstvenici identificirali koristeći podatke iz kompleksa Very Large Telescope u Čileu te informacija prethodno prikupljenih teleskopom Hubble u Zemljinoj orbiti. Izbliza ta bi zvijezda izgledala poprilično mutno i nekohezivno, a sve zbog snažnih atmosferskih vjetrova. Ipak jedno je sigurno, u orbiti oko tih zvijezda neće se naći niti jedan planet, jer ciklus od rođenja do smrti R136a1, kraći je od procesa nastanka samih planeta. Kad zvijezde poput R136a1 umiru, to obično završava supernovom.

Žuta zvijezda predstavlja Sunce, iza kojeg je plavi patuljak, dok iza njih stoji zvijezda veličine R136a1 (Foto: ESO)

B.V.

Dnevnik.hr

"Pritvoriti sto pedeset mirnih prosvjednika zbog sudjelovanja u mirnim demonstracijama je zgražavajuće za zemlju koja je u procesu pristupanja Europskoj uniji. Prosvjednici su pušteni pod uvjetom zabrane pristupanja okolnom području u kojem se odvijaju građevinski radovi na osam dana. To nije način na koji se postupa s mirnim prosvjednicima i pada daleko ispod standarda koji se očekuje od zemlje koja teži članstvu u EU", izjavio je  Philippe Lamberts, glasnogovornik Europske stranke zelenih.

Europski zeleni istaknuli su nužnost temeljite istrage. "Smatramo da Hrvatska treba postati član Unije. Zato je i u našem interesu da se poštuju građanska prava, da se može govoriti o dobrom upravljanju i da se pravni procesi poštuju", istaknuli su.

VIŠE

Izvor: H-Alter

- To je najveća kontrakcija termosfere u posljednjih 43 godine. To je rekord našeg svemirskog doba - istaknuo je John Emmert, autor izvješća u kojem je otkriće objavljeno, u znanstvenom žurnalu Geophysical Research Letters.

Znanstvenici su otkrili kako se kolaps termosfere dogodio između 2008. i 2009. godine, u trenutku najvećeg solarnog minimuma, što je znanstvenike pomalo iznenadilo. Ono što im nije jasno, jest da je magnituda kolapsa dva do tri puta veća od vrijednosti koja bi se mogla objasniti solarnom aktivnošću.

60 posto kolapsa je nepoznanica

- Nešto se tu događa što mi zasad ne razumijemo - dodaje Emmert. Termosfera je dio Zemljinog omotača kroz koji prolaze meteori, u kojem se javlja aurora borealis i australis te konačno, i svi umjetni sateliti lansirani sa površine Zemlje. Možda i bitnije od toga, to je ujedno i prva granica obrane i prvo mjesto kontakta solarne radijacije s našom planetom.

Zadaća termosfere jest presretanje ekstremnih ultraljubičastih fotona sa Sunca, prije nego li se oni probiju do površine Zemlje. kad je solarna aktivnost velika, ti fotoni zagrijavaju termosferu, uzrokujući njezino bujanje te rast temperature do 1127 stupnjeva Celzija. Kad je solarna aktivnost slaba, događa se upravo suprotno.

Nedavno se još i naveliko pisalo o tome što se događa sa našim Suncem i odsutnosti solarnih pjega na njemu, kao i solarnih baklji. Razdoblje u kojem je to najviše zamijećeno bio je 2008. i 2009. godine. Prema Emmertu i njegovim kolegama, niska aktivnost Sunca objašnjava tek 30 posto kolapsa termosfere. Višak CO2 na to dodaje još nekih 10 posto objašnjenja, no što je s preostalih 60 posto?

Znanstvenici upravo traže objašnjenje za to. 'nastavit ćemo motriti situaciju', zaključio je Emmert i dodao kako je smanjena solarna aktivnost pri kraju te da je porast ultraljubičastog zračenja u uzlaznoj putanji, što rezultira bujanjem termosfere, javlja Nova TV.

D.N.

Izvor: DalmacijaNews

BRITANSKI zračni prostor je bio zatvoren pod lažnim objašnjenjima, a satelitske snimke otkrivaju da iznad cijeloga područja Velike Britanije nigdje nije bilo vulkanskoga oblaka s prašinom. Nebo iznad Velike Britanije je mirovalo šest dana, a čak 500.000 Britanaca je ostalo "nasukano" na aerodromima diljem svijeta, dok se gubici zrakoplovnih tvrtki procjenjuju na stotine milijuna funti.

Prema pisanju Mail Onlinea, još uvijek je diljem svijeta zaglavljeno 30.000 Britanaca. Prema najnovijim podacima, jedan oblak poput onoga o kojem se govorilo nigdje nije postojao, a sloj prašine porijeklom iz islandskoga vulkana je toliko tanak da ni na koji način nije mogao ugroziti zračni promet.

Satelitske snimke iznad Velike Britanije pokazuju nebo bez ikakvih oblaka, pa čak ni onih vulkanskoga porijekla. Britanski mediji ironično navode kako će nove informacije oduševiti tisuće Britanaca koji su izgubili ogromne količine vremena i novca čekajući ponovnu uspostavu letova prema Velikoj Britaniji.

"Količina prašine je bila neznatna"

Jim McKenna, ravnatelj Službe za civilno zrakoplovstvo koje je nadležno za otvorenost zračnoga prometa, strategije i politiku zračnih luka je naglasio da je očito da je početkom ove (vulkanske) krize "došlo do značajnoga pomanjkanja nužnih informacija". "

Istina je da je većinu vremena, količina vulkanske prašine iznad Velike Britanije bila neznatna", rekao je McKenna. Satelitske snimke koje prikazuju čisto nebo će zrakoplovne kompanije iskoristiti kao dokazni materijal protiv vlade u Londonu za dobivanje desetaka milijuna funti naknada za gubitke.

National Air Traffic Control Service je odluku o zatvaranju zračnoga prometa donio na temelju računalnih modela koje je izradio Meteorološki ured na kojima je bio nacrtan oblak pepela koji se širi južno od vulkana Eyjafjallajokull. Podatke je trebao provjeriti uredov zrakoplov za prikupljanje podataka, ali je, nevjerojatno, u danima izbacivanja prašine, bio na bojenju te nije mogao otići na istraživački let.

Dokazi potvrđuju da je najveći nivo vulkanske prašine iznosio tek pet posto od nivoa kojega znanstvenici smatraju opasnim.

Ravnatelj British Airwaysa Willie Walsh je tijekom cijele zabrane tvrdio da je zabrana nepotrebna "Moje osobno uvjerenje je da je zabrana bila potpuno pretjerana", rekao je Walsh.

Tekst: Z.J.

Izvor: Index.hr

Povijest se ponavlja i jedan igrač na pozornici je isti. Drugi se, međutim, promijenio – da nije, ne bismo mogli svjedočiti novom otvaranju priče o svemirskoj utrci. U njoj je SAD u jeku hladnog rata pobijedio tadašnji Sovjetski Savez te prvi zabio zastavicu na površinu Mjeseca, nakon čega je dugi niz godina ova – mnogi će reći jedina prava, no čini se da se i tu stvari polako mijenjaju – svjetska velesila dominirala područjem istraživanja svemira. Ipak, čini se da usamljenost SAD-a u ovom području prestaje. Jedna je rukavica bačena u lice, i utrka ponovno počinje.

Narodna Republika Kina sve snažnije pokazuje svijetu kako raspolaže dovoljnom količinom novčanih sredstava i stručnog kadra koji će joj omogućiti da u istraživanju svemira ostvari manje-više sve što poželi, ili barem da se sasvim ravnopravno nosi sa svojim najvećim rivalom u ovom natjecanju. A taj rival je toga itekako svjestan. Američki predsjednik Barack Obama nedavno je u govoru u NASA-inom Svemirskom centru Kennedy na Floridi najavio pokretanje novog, ambicioznog svemirskog programa. Njegov cilj je Mars, odnosno lansiranje letjelica s ljudskom posadom koje bi najkasnije do 2030. godine morale doseći Marsovu orbitu. I to je, čini se, bio jedini pravi odgovor Amerikanaca na uspjehe kineskog svemirskog programa, poput onog s kraja 2008. godine, kada su kineski astronauti prošetali Zemljinom orbitom. Obamina najava podigla je veliku buru i to u prvom redu unutar redova institucije koja bi njegove najave morala obistiniti.

NASA-inim inžinjerima ne sviđa se činjenica što je Obama svoje ciljeve najavio neposredno nakon što je otkazao program razvijanja nasljednika Space Shuttlea, šest godina razvijanog programa »Constellation«, koji je NASA-i trebao osigurati letove u Zemljinoj orbiti i povratak na Mjesec. Jer, nova se strategija jako udaljava od otkazanog programa, što izaziva zabrinutost da bi brojni radnici u Svemirskom centru Kennedy na Floridi mogli ostati bez posla nakon odlaska NASA-inih raketoplana u mirovinu krajem ove godine. Na njihovu zabrinutost Obama je odgovorio najavama o povećanju proračuna NASA-e za šest milijardi dolara u idućih pet godina, kako bi se ostvario razvoj nove rakete nosača do 2015. godine, s novom pogonskom tehnologijom, a koji uključuje i razvoj kapsule Orion, dijelu programa Constellation. Ona bi trebala poslužiti kao »tehnološki temelj« za složenije letjelice koje će nositi astronaute izvan Zemljine orbite. Bitka za resurse Motiva za koloniziranje ne nedostaje.

Na površini Mjeseca i drugih nebeskih tijela ima plemenitih i vrijednih metala u vrlo velikim količinama, a procjenjuje se da bi njihova eksploatacija trebala biti puno lakša nego na Zemlji. – Iako to nekome može zvučati kao znanstvena fantastika, ovo je nesumnjivo borba za resurse, samo što će je odvijati u jednom jako dugom vremenskom periodu, ističe Vinković. Dobrobit čovječanstva kao nuspojava Mislim da svjedočimo početku svemirske utrke u jednom kolonizatorskom smislu, u to više nema nikakve sumnje. Jednako kao što nema nikakve sumnje da će znanost od toga nevjerojatno puno profitirati, samo, ne treba se zanositi idejama kako se ovo događa zbog dobrobiti čovječanstva. To može biti tek eventualna nuspojava, objašnjava Vinković.

– Mi određujemo novi smjer s konkretnim i ostvarivim odrednicama, rekao je Obama američkim novinarima. Među tim su ciljevima i prvo slanje astronauta na asteroid, te slanje astonauta u orbitu oko Marsa, sredinom 2030-ih godina, dodao je, i zaključio: – Spuštanje na Mars će slijediti, a ja se nadam da ću biti ovdje da tome svjedočim! Obamino inzistiranje na razvoju ovakvih letjelica, zapravo, ne čudi. Niti jedna nacija na svijetu u ovom trenutku ne raspolaže tehnologijom kojom bi čovjeku bilo omogućeno da u potpunosti pobijedi gravitaciju i napusti Zemljinu orbitu. Kako smo točno prije nekoliko desetljeća otišli na Mjesec, danas više nitko ne zna. – Otkako su prije četrdesetak godina Neil Armstrong i Buzz Aldrin proskakutali površinom Mjeseca, veliki dio istraživanja svemira stoji u mjestu. Odnosno, slobodno se može reći i da nazaduje, jer danas ne znamo napraviti Saturn V, raketu koja je nosila američke astronaute na Mjesec, priča hrvatski astrofizičar dr. Bojan Pečnik.

Na Mjesec se tada nije išlo da se na njemu i ostane, kaže, nego samo da se pokaže kako netko ima dovoljno novaca i znanja za takvo postignuće. Na Mjesec se, ukratko, išlo zbog pokazivanja mišića. – Razvoj tadašnje tehnologije, prvenstveno iz geopolitičkih razloga, bio je napravljen na neodrživ način – poslali smo dvanaest ljudi na Mjesec, pokazali da se može, ali to je bilo toliko skupo da je, nakon što je osvojen prestiž, stvar zamrla. Mora se znati da su na projektu napuštanja Zemljine orbite nekad radile stotine tisuća inžinjera. Mnogi od njih danas su mrtvi, a milijuni dokumenata, nacrta i rješenja što su ostali iza njih tvorili su jedan ogroman arhiv koji je u jednom trenutku postao preskup za održavanje. Ukratko, nekom birokratskom odlukom on je jednom uništen i ti podaci danas su nam najvećim dijelom nepoznanica, objašnjava Pečnik. Ako trenutno i jesu nepoznanica, to ne znači da će takvima i ostati – kineska šetnja po orbiti pokazuje kako su oni spremni nanovo proći sve ono što su Amerikanci i Rusi prolazili prije pedesetak godina, pa i otići puno dalje od toga.

Pečnik, međutim, ne smatra da je to najbolje i najpraktičnije rješenje. – Ono sto danas započinju Kinezi, što projektiraju Amerikanci, a o čemu razmišljaju Indijci i Europljani samo je preslika tog starog, neodrživog i neperspektivnog načina izlaska u Svemir. Stoga je ono što su napravili Kinezi, iako je tehnički svakako itekako zahtjevno, od malog značaja u usporedbi s, recimo, lansiranjem privatne rakete Falcon 1, prve u potpunosti privatno financirane rakete koja može pobijediti Zemljinu gravitaciju, što pokazuje da se mogu napraviti iskoraci i za puno manje novce – desetak puta jeftinije od troškova potrbnih samo za jedan let space shuttlea, kaže Pečnik.

Falcon 1 je projekt tvrtke SpaceX, a njezin je cilj omogućiti let u Zemljinu orbitu bilo kojem pojedicu ili tvrtki koja si to bude mogla priuštiti. Čini se da je ovog potencijala svjestan i Obama (»Mi ne želimo samo nastavak istoga puta, mi želimo skok u budućnost. Želimo veliku prekretnicu, transformacijski program za NASA-u«, rekao je Obama novinarima), pa je tako najavio da će se u nadolazećim godinama SAD u istraživanju svemira sve više oslanjati na suradnju s privatnim poduzetnicima.

– To je bilo i za očekivati. Ekonomska logika i ostvarenje nekakve konkretne, opipljive koristi jedini je zapravo pravi motiv i jednog i drugog igrača u ovoj utrci, kaže Dejan Vinković, još jedan od hrvatskih astrofizičara iznimno cijenjenih u svijetu. Iako je znanstvenik, Vinković ovu situaciju ne gleda kroz ružičaste naočale. – Vrijeme zabijanja zastavica na površine nebeskih tijela samo kako bi netko istaknuo svoj nacionalni ponos daleko je iza nas. Doduše, ne može vodeća svjetska velesila sebi dopustiti da joj Kina pred nosom demonstrira svoje uspjehe i odmiče u istraživanju. Ukratko, svemirska je utrka ušla u jednu novu i uzbudljivu fazu, bez obzira na motive onih što u njoj sudjeluju. Budu li stvari tekle kako se zasad predviđa, mogli bismo uživati u istoj onoj vrsti masovnog ushita i euforije kakav je postojao dok je Neil Armstrong govorio kako čini jedan mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo. Jedino što bi, nadajmo se, moglo biti drugačije je hladnoratovsko ozračje u kojem se to događa. No budući da se povijest ponavlja, takav razvoj događaja je – ako ništa drugo – pomalo naivno očekivati.

Bitka za resurse

Motiva za koloniziranje ne nedostaje. Na površini Mjeseca i drugih nebeskih tijela ima plemenitih i vrijednih metala u vrlo velikim količinama, a procjenjuje se da bi njihova eksploatacija trebala biti puno lakša nego na Zemlji. – Iako to nekome može zvučati kao znanstvena fantastika, ovo je nesumnjivo borba za resurse, samo što će je odvijati u jednom jako dugom vremenskom periodu, ističe Vinković.

Dobrobit čovječanstva kao nuspojava

Mislim da svjedočimo početku svemirske utrke u jednom kolonizatorskom smislu, u to više nema nikakve sumnje. Jednako kao što nema nikakve sumnje da će znanost od toga nevjerojatno puno profitirati, samo, ne treba se zanositi idejama kako se ovo događa zbog dobrobiti čovječanstva. To može biti tek eventualna nuspojava, objašnjava Vinković.

Hrvoje Krešić

Izvor: Novi List

Potraga za nekim boljim životom motiv je mnogim ženama i muškarcima iz Afrike, Indije i istočnoazijskih zemalja da odu u inozemstvo. Mnogi tamo dožive najgora zlostavljanja. Cilj tisuća žena iz Afrike je Bliski istok. Posao u Saudijskoj Arabiji ili u nekoj drugoj zemlji Perzijskog zaljeva za mnoge je jedina mogućnost da pobjegnu od bijede kod kuće. U zemljama Zaljeva trenutačno kao osoblje po domaćinstvima radi najmanje milijun i pol ljudi. Nemali broj njih tamo svakodnevno zlostavljaju poslodavci. U pojedinim domaćinstvima bilo je čak i smrtnih slučajeva. 21. travnja 2010

Kenijka Fatma Athman jedva je preživjela jedan ispad svoje gazdarice. Vješala je rublje na četvrtom katu njezine kuće ne primjetivši da ju je ova pratila i da joj je za leđima. Odjedom je osjetila da se netko iza nje šulja i da je gura s balkona vičući "Umri! Umri!". Samo je, priča Fatma, "s Božjom milošću" još na životu, jer je pala u bazen.

Umjesto boljeg života- prosjački štap

Taj trenutak dvadesetšestogodišnja Kenijka neće nikad zaboraviti. Ne može i kada bi htjela: ona će do kraja života ostati paralizirana i trebat će tuđu pomoć. Danas ne može bez pomoći svoje obitelji. A još prije godinu dana tu istu je obitelj napustila kako bi našla bolju budućnost u Saudijskoj Arabiji. Nadala se da će s onim što zaradi čak moći financijski podupirati rodbinu. Umjesto toga, troškovi medicinske njege doveli su Fatmu i njezinu obitelj skoro na prosjački štap. Sad se djevojka još i osjeća krivom jer se više ne može brinuti o svojim najbližima. "Patim od nesanice. Vratila sam se i od tada sam kao dijete. Osjećam se kao teret za svoju obitelj koja je već ionako siromašna. I to me jako boli", priča mlada Kenijka.

Dobiješ posao, izgubiš putovnicu

Fatma Athman je u Saudijsku Arabiju otputovala uvjerena kako će tamo raditi kao učiteljica. Na put ju je nagovorila jedna sumnjiva agencija za zapošljavanje. U zračnoj luci u Saudijskoj Arabiji dočekao ju je jedan zaposlenik te agencije. Odmah joj je oduzeta putovnica. Tada joj je i rečeno da će odmah početi raditi kao služavka. I to neplaćena. Svakog dana je radila po 18 sati i gotovo da nije imala kada spavati. U Saudijskoj Arabiji ju je njezina gazdarica često tukla a gazdaričin sin seksualno zlostavljao. U sličnoj su situaciji i mnoge druge žene koje su došle u Saudijsku Arabiju. "Siromašni ljudi nemaju nikavih prava. Ja sam morala trpiti nevjerojatne stvari. Gazdarica me... ona me psihički dokrajčila", svjedoči Fatma.

Zakoni u Saudijskoj Arabiji najnazadniji

Prema procjenama Organizacije Human Rights Watch u Saudijskoj Arabiji najmanje najmanje 900.000 stranih djevojaka živi u sličnim ili čak gorim okolnostima nego Fatma. Human Rights Watch zbog toga od vlade u Rijadu traži da donese nove zakone. One koji bi djevojke koje služe po kućama štitili od teških kršenja ljudska prava. Trenutačno osoblje koje radi po kućama nema nikakvu zakonsku zaštitu. Problem osoblja po kućama ne ograničava se samo na Saudijsku Arabiju. Toga ima po cijelom svijetu, ali ipak prije svega u zemljama Zaljeva kao što su Saudijska Arabija, Kuvajt ili Ujedinjeni Arapski Emirati. "Saudijska Arabija nije samo najveća zemlja na tom području s najvećim brojem zaposlenih, već su i njezini zakoni daleko najnazadniji kad se radi o pravima takvih osoba", kaže Christoph Wilcke iz Human Rights Watcha.

Na rubu ropstva

Probleme osoblja po domaćinstvima u Saudijskoj Arabiji i drugim zemljama Zaljeva teško je uspoređivati s ostatkom svijeta. Način na koji se tamo tretira osoblje, prema navodima organizacija za ljudska prava, djelomično graniči s ropstvom, prije svega zbog "principa sponzoriranja". Sustav naime dozvoljava svakom poslodavcu u Saudijskoj Arabiji da oduzme putovnicu svom inozemnom uposleniku dok za njega radi. Zahvaljujući tome kućne pomoćnice ne mogu ni napustiti zemlju niti promijeniti poslodavca. Mnoge su pritom nepismene pa niti ne poznaju svoja prava. Većina žena nije školovana niti govori arapski. To znači - još više posla za organizacije koje pokušavaju zaštiti ljudska prava. (DW)

Izvor: ZaMirZINE

U SUBOTU Saveznu državu Mississippi pogodio je tornado širok kilometar i pol u kojem je poginulo najmanje 10 osoba, a nekoliko desetaka ljudi je ozlijeđeno. Tornado je prouzročio veliku materijalnu štetu. Mnogobrojne kuće i zgrade srušene su, a dijelovi triju autocesta zatvoreni su zbog rušenja drveća i materijalne štete koju je prouzročila jaka oluja.

Subotnji tornado dio je nekoliko oluja koje su pogodile područje od Missourija do Florida Panhandlea. Tornado je pogodio Lousianu prije nego što je pogodio Mississippi. Prema izvješću Nacionalnog vremenskog servisa, tornado je pogodio Eagle Lake, u blizini granice s Louisianom.

Dvoje poginulih u tornadu su djeca od kojih je jedno beba stara tri mjeseca. Očekuje se porast broja mrtvih, a spasilačke ekipe tragaju za nestalima. Pet osoba poginulo je u Choctaw Countyju, četvero u Yazzo Countyju i jedna osoba u Holmes Countyju. Četvero ozlijeđenih prebačeno je helikopterom iz Yazoo Countyja u glavni grad, Jackson. Guverner Mississippija, Haley Barbour, za vrijeme tornada nalazio se u svom domu u Yazoo Cityju.

"Ljudi su vrlo znatiželjni i izlaze iz svojih domova kako bi vidjeli kolika je šteta.

Pozvali smo ljude da ostanu u svojim domovima i dalje od pogođenih područja, ne samo zato što to usporava pružanje pomoći već i zbog toga što su posvuda električne žice i otvoreni plinovodi koje moramo zatvoriti", kazao je guverner. Izvanredno stanje u 17 država "Spasilačke ekipe rade na tome da pronađu i spase što više ljudi", kazao je glasnogovornik guvernera te dodao da su zabilježene značajne materijalne štete u najmanje tri države.

Nastavak oluje očekuje se tijekom današnjeg dana. Tornado se kreće brzinom od 105 kilometara na sat. Guverner je proglasio izvanredno stanje u 17 država. Nekoliko tornada pogodilo je Arkansas, Alabamu i blizinu Louisiane, a prognostičari predviđaju da će se oluja kretati prema istoku.

Tekst: I.Ka.

Izvor: Index.hr

Provodite li previše vremena uređivajući svoj profil? Ne možete podnijeti misao da se jedan dan ne ulogirate na Facebook? Je li vam ova internetska stranica zavladala životom?

Saznajte koji su neki od prvih znakova ovisnosti:

* neprestano mijenjate svoju sliku na profilu

* mijenjate status po nekoliko puta dnevno (moraju li zaista ljudi znati da trenutačno pijete šalicu čaja ili razmišljate o kupnji novina?)

* u slučaju da niste blizu računala stanje na Facebooku pregledavate preko mobilnog telefona

* prihvaćate sve aplikacije koje vam se pošalje

* govorite stvari poput ''Javim ti kasnije na Fejsu'' ili ''Idem malo fejsbukat''

Da ova vrsta ovisnosti nije nešto što se događa nekome drugome, dokazuju i slučajevi iz zagrebačke klinike za ovisnosti u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče.

Tamo je naime sve veći broj pacijenta koji se liječe, ili točnije odvikavaju od Facebooka.

Izvor: e-muškarac

Odavno je u Hollywoodu standard da se u filmovima koristi fiktivni broj 555-xxxx kao broj na koji se glavni likovi i njihovi prijatelji i znanci mogu dobiti.No taj prefix broja se zapravo i koristi u telefonskom prometu u SAD-u i to odavno stvara probleme – uglavnom centralama.

Naime, brojevi 555-xxxx rezervirani su u Sjevernoameričkom sustavu telefonskih brojeva (NANP) isključivo za lokalne centrale davatelja usluga u telekomunikacijskom prometu, odnosno američku verziju našeg 988. Zbog toga se u filmovima i koristi taj prefix – jer neće uznemiriti nikoga na privatni broj. No ni centralama nisu potrebni upiti za Batmanom ili Foxom Mulderom, i upravo su zbog takvih primjera s vremenom u NANP-u, koji je zajednički za područje SAD-a, Kanade te karipskih zemalja odredili raspon brojeva od 555-1000 do 555-1099 koji je rezerviran upravo za potrebe fiktivnog prikaza brojeva, u filmovima, serijama, knjigama i za online uporabu.

Dakle – poziv na bilo koji broj u tom rasponu je nemoguć. Na web stranici 555-LIST možete pronaći cijelu listu virtualnih brojeva koji se koriste u američkim filmovima i serijama. Stranica radi po principu dodavanja od strane čitatelja, pa ako i sami zapamtite neki od brojeva iz filma – podijelite svoje saznanje s ostatkom svijeta. Jedan od najkorištenijih brojeva u filmovima je 555-2368, koji se pojavljuje u čak 11 različitih uradaka.

Izvor: e-MUŠKARAC

Što imate širi osmijeh i dublje bore smijalice oko očiju, to ćete dulje živjeti! Otkriva to najnovije istraživanje američkih znanstvenika i jednom potvrđuje da je pozitivan stav prema životu iznimno važan.

Bore oko usana i očiju koje su nastale od smijanja otkrivaju da je riječ o optimističnoj osobi koja se puno smije, ali i koja ima velike šanse za dug i zdrav život, smatraju znanstvenici. Istraživanje je napravljeno uz pomoć starih fotografija koje su prikazivale igrače bejzbola.

Znanstvenici su proučavali njihove životne navike, bračne statuse, detalje karijere, ali i osmijehe na njihovim licima. Otkriveno je da su ljudi koji su se smijali na fotografijama živjeli znatno dulje od onih ozbiljna izraza lica. Ovo je još jedno istraživanje koje je otkrilo da uistinu sve dolazi iz glave te da su optimizam i pozitivan stav iznimno važni za kvalitetan, sretan i zdrav život.

Predavanjem Trendovi u marketingu i digitalnim medijima u 2010. godini otvorena je u zagrebačkom Hypo centru četvrta konferencija o interaktivnom marketingu FuturAD. Inozemni i domaći stručnjaci predstavili su najnovije svjetske trendove i perspektivu oglašavanja na internetu.

- Transformacija klasičnih medija putem društvenih mreža sve je prisutnija u medijima diljem svijeta, a čitatelji sve više postaju sudionici kreiranja samih vijesti i izvještavanja s pojedinih događaja, rekao je u uvodnom predavanju Kevin Anderson iz britanskog Guardiana.

Objasnio je i kako novinari pozivajući čitatelje da se aktivnije uključe u stvaranje vijesti zapravo pokušavaju saznati što čitatelji znaju, odnosno doći do što većeg broja informacija.Postavlja se istovremeno i pitanje kako istaknuti određenu poruku s obzirom na to da je pojavom digitalne tehnologije došlo do velikog porasta količine dostupnog sadržaja.

-Takav je pristup doveo do toga da su upravo čitatelji otkrili novinarima neke ključne podatke o temama koje su radili, a bilo je i slučajeva da su slučajne turističke snimke otkrile detalje oko, na primjer, pokušaja zataškavanja pretjeranog korištenja sile od strane engleske policije, kaže Anderson.

Interes za internetsko oglašavanje, pokazuju podaci, u stalnom je porastu i u Hrvatskoj, a u svijetu je već dosegnulo visoke razmjere. Tako je, na primjer, u Velikoj Britaniji ulaganje u internetsko oglašavanje prestiglo oglašavanje na televiziji, pa ne čudi velik interes za izlaganje primjera iz prakse s tržišta koji su već prošli ono što hrvatsko tržište prolazi sada.

Google uvodi novu mogućnost servisa e-mail pošte koja će korisnicima davati upozorenja kada se izvode neke sumnjive aktivnosti unutar njihovih računa.
 

Iz kompanije kažu kako će se potruditi da provale u tuđe korisničke račune i njihova zlouporaba postanu prošlost.

Korisnici servisa Gmail i dosad su mogli vidjeti zapis posljednje prijave na servis, no stavka se prikazivala na dnu stranice i mnogi je nikada nisu ni primijetili.

U Gmailu su odlučili da trebaju otići još jedan korak dalje i svaku sumnjivu aktivnost odsad će korisnicima servirati na vrhu stranice u vidu upozorenja označenog crvenom bojom.

Ako sustav primjeti nekakvu nepravilnost vezanu za korisničku šifru, prikazati će se sljedeći natpis:
'Warning: we believe your account was recently accesed from:', uz prikaz zemlje iz koje se pristupalo računu.
Priložena poveznica odvodi korisnika na detalje o pristupu njegovom računu.

Pod pokazateljim da je nečiji račun ugrožen smatra se prijavljivanje u sustav iz jedne zemlje te nakon nekoliko minuta prijavljivanje iz neke s drugog kraja svijeta.

Također, pod sumnjivom aktivnošću smatra se i kad korisnik s jednom IP adresom pristupa različitim računima na Gmailu te im mijenja zaporke.