Nakon vrlo uspješnih koncerata po Hrvatskoj i regiji, legendarna grupa Teška industrija uskoro opet svira u Dalmaciji! Bit će to prilika da ova legendarna rock grupa predvođena sjajnim glazbenicima i osebujnom, vrsnom pjevačicom Leom Mijatović publici predstavi aktualni album 'Bili smo raja'. Riječ je o albumu originalnih obrada hitova sarajevske pop-rock škole koji je oduševio publiku, a i kritiku. Nedavno su predstavili video spot za pjesmu 'A i ti me iznevjeri', njihov aktualni singl.

Tešku industriju ubrzo očekuju nastupi u Damlaciji i to u petak 20.1. u Hemingway Baru u Splitu (VIII Mediteranskih igara 5). Pretprodaja ulaznica je u Hemingwayu, cijena ulaznica u pretprodaji je 20 kn, a na dan koncerta je 30 kn. Koncert pocinje u 23 sata. Idućeg dana, u subotu 21.1. koncert će održati u Sinju u klubu Piccadilly (Glavička 31). Koncert počinje u 22 sata, a ulaz je slobodan. Zasigurno će Splićanki Lei Mijatović biti nezimjerno drago da nastupi u svom rodnom gradu i provede publiku kroz hitove 80-tih i 90-ih.

Poznati dvojac je pjevao pjesme o Anti Novaku, Ivi Josipoviću, Zadarskoj nadbiskupiji, Thompsonu, nitko nije bio pošteđen.
Također je nastup bio popraćen i refrenima koje bi otpjevala publika. Bilo je zadovoljstvo promatrati njihov jedinstveni nastup u tako opuštenoj atmosferi. Kao što uvijek biva u toj konobi publika se brzo sprijatelji sa izvođačima. Tako je Luciću pučka pjesnikinja Rajka Ševelj prigovorila da pjesme nisu dovoljno ljubavne. Snašli su se recitiranjem prave ljubavne pjesme posvećene Jadranki Kosor.

KUS Njega je konoba koja okuplja umjetnike dobre volje uz obilje dobre hrane, pića i glazbe. Tu su gostovali Olja Savičević, Tanja Mravak, Ante Tomić, Boba Đuderija, Edi Matić, Alek Popov.

Čudesna metoda:
Naša misija nije u tome da prepoznajemo bolest, mi smo tu da ljudima donesemo energiju i probudimo uspavane stanice, napunimo ih i vatimo tijelo u harmoniju. Taj nauk potječe od Zdenka Domančića, koji je svojom metodom izlječio i pomogao brojnim pacijentima - kažu Nataša i Danijela

Kako je sreća relativan pojam, nekome ona znači puno novca na računu, a Jošku Prginu iz Trogira, čovjeku koji već duže vrijeme ratuje s multiplom sklerozom, osjećaj da mu se život vratio u ruke koje više nisu odrvenjele. Već dva mjeseca Joško putuje do splitsko hotela „zagreb“ u Duilovu, gdje se veže sa živom energijom, onom koja mu preko bioterapije po metodi Zdenka Domančića diže „od gore“. Domančićevi učenici, njih 22 tisuće što metodu šire po cijeloj kugli zemaljskoj, kažu kako stiže od Boga, iz svemira, iz prostora oko na, te je oni kao vodiči dopremaju do onih kojima treba.

Odakle god da došla,  a zatim prošla kroz ruke iskusnih Domančićevih učenica – diplomirane bioterapeutkinje, Zaprečanke Nataše Fijolić, koja u splitu terapije održava dvije godine, i kolegice joj bioterapeutkinje, Splićanke Danijele Banovac – Jošku nije važno. Bitno je da pomaže, i to puno, jako, dovoljno da osjeća kako mu ruke više ne trnu i da se teška bolest drži pod kontrolom.

Izvježbanim pokretima do pospanih stanica

Sa sličnom pričom upoznala nas je kolona ljudi koja je proteklih dana dolazila u dvoranu ispunjenu energijom, i predavala se rukama Zdenkovih učenica. Iako smo u prvi mah mislili kako ćemo se s izjavom za novine teško izboriti, jer bolest je ipak stanje o kojem ljudi mučno šute, ispostavilo se da smo grdno pogriješili. Ljudi ne taje, otvoreno govore kako su nakon upoznavanja s jedinstvenom svjetskom metodom osjetili poboljšanje, i golemo olakšanje.
-Već tri godine ratujem s multiplom, a već dva mjeseca primam energiju. Dolazim svaka dva tjedna na seanse, koje traju po četiri dana, moja je bolest tava da je terapija intezivnija. Stanje mi je s ovakvom dijagnozom da ne mogu ni hodati, a pogledajte mene. Preporodio sam se, snaga mi se počela vraćati, nema više trnaca, ruke ne osjećam više kao da sam ih stavio u štirku. Znate koliko meni to znači – ne skriva Prgin osjećaje.

Svemu tome je pomogla energija, upravo ona koju Natalija i Danijela kroz izvježbane pokrete prenose do pospanih stanica. U ovom dijelu posla sebe doživljavaju gotovo kao protočne bojlere koji ljudima, nakon što ih oni upoznaju s dijagnozom, daju energetsku snagu. Energija, kažu, nije dobra ili loša, ona je uvijek ista, uvijek oko nas i u nama, i prijeko potrebna kako bi organizam radio kako treba.
-Energija nema predznak, griješe oni koji kažu da se u društvu nekih ljudi osjećaju loše zat jer zrače nagativnom energijom. Čovjek može imati samo manjak ili suvišak energije, a u svakom slučaju taj disbalans dovodi do određenih problema u ravnoteži. I stres, okidač za mnoge manifestacije bolesti na fizičkom planu,znak je energetske neravnoteže. Samim tim on je i okidač za razvoj mnogih bolesti. Naša misija nije u tome da prepoznajemo bolest, tu smo da ljudima donesemo energiju i probudimo uspavane stanice, napunimo ih i vratimo tijelu u harmoniju. Taj nauk potječe od Zdenka Domančića, koji je svojom metodom izliječio i pomogao brojnim pacijentima – kažu Natalija i Danijela.

Stručne ruke i nevjerojatnu energiju koja iz njih izlazi, na svojem je tijelu osjetio i Ante Minigo iz Podstrane, koji je ovom metodom uspio, bez operativnog zahvata, izliječiti uganuće koljena. I ne samo to, kaže nam kako je nakon višekratnih tretmana kod splitskih terapeutkinja uspio i pod kontrolu staviti seboreični dermatitis koji mu je zadavao dosta problema. Nakon nekoliko terapija, ranice i krastice počele su se povlačiti. Zanimljiva je i priča mlade studentice, 25-godišnje Ivane koja je s uspjehom izvojevala bitku s karcinomom debelog crijeva.

Muke sa štitnjačom i vratnom kralježnicom

-Slučajno sam ga otkrila. Uz pomoć medicine, te bioterapije po Zdenku Domančiću uspjela sam poraziti bolest. Karcinom je sada iza mene, a s bioterapijama sam nastavila i dalje jer se poslije njih jako dobro osjećam – kaže Ivana.

Da, bioterapija, kažu Natalija i Danijela uvijek naliježe na medicinsku dijagnozu. Dapače, one preporučuju da se nakon obavljenog tretmana napravi i liječnička kontrola. Pacijentima uvijek napominju kako pomaže i samo zajedničko sjedenje u prostoriji u kojoj se obavlja terapija jer energija kola oko svijui ulazi u sve koji tu borave.
-Ali, osnovno pravilo na koje odmah upozoravamo jest da ruke i noge tijekom terapija nikada ne smiju biti prekrižene. One su kao antene koje primaju energiju.

Postupak metode može naučiti svatko, i ona je iznimno djelotvorna u brojnim slučajevima koje smo tretirali. Još smo nešto primijetili, za razliku od sjevera Hrvatske gdje nam se veliki broj ljudi obraća zbog kostobolje, u Dalmaciji je primjetan porast pacijenata s bolestima štitnjače, problema s vratnom kralježnicom i onih s probavnim tegobama, posebice Chronovom bolesti. Sve ih je veći broj, i sve više napadaju mlade ljude, što znači da stres uzima sve više maha – kažu Domančićeve učenice.

Šizofenija isključena:
vodiči energije ili terapeuti po Domančićevoj metodi obrazovani su ljudi koji su osobno prošli nekoliko stupnjeva edukacije. Mnogi od njih su nekada i sami bili pacijenti koji su nakon tretmana, poučeni dobrim iskustvom, poželjeli pomagati drugima. Terapeuti ne osjećaju zdravstvene probleme kod ljudi, ne veću se s njima na takav način, njihovo je samo da postupcima grijanja, vađenja, čupanja i balansiranja pomognu ljudima. Bioterapija se ne provodi kod pacijenata sa šizofrenijom te kod izvanmaterničnih trudnoća i nikada se ne naplaćuje. Ovdje vrijedi pravilo da svaki pacijent dade onoliko koliko može i želi.

Piše: Tanja Šimundić Bendić

Splitski antifašisti ocijenili su danas nedopustivim objavljivanje falsificiranoga kalendara splitskog Hajduka za 2012. u kojem je s dresova klupskih legenda uklonjen Hajdukov grb sa zvijezdom petokrakom te su zatražili ostavku predsjednika kluba Hrvoja Maleša.

- Ako je Maleš znao ili dao suglasnost za tiskanje ovog sramotnog kalendara, najmanje što može učiniti je da odstupi i pusti vodstvo kluba onima koji ga istinski vole i koji se ne stide Hajdukove povijesti - izjavio je predsjednik splitske Udruge antifašista i antifašističkih boraca Josip Milat. Dodao je da Maleš, ako nije znao za tiskanje tog kalendara, ima "moralnu i zapovijednu odgovornost".

- Tiskanje kalendara za 2012. u kojem se falsificira i na nedopustiv način ignorira najslavniji dio povijsti HNK Hajduka posljednji je u nizu manifestacija društveno neprihvatljivog ponašanja dijela vodstva kluba - istaknuo je Milat. Po njegovim riječima, tiskanjem takvog kalendara uvrijeđene su generacije igrača i navijača Hajduka.

- Hajduk je odbio služiti talijanskim fašistima u njihovoj nogometnoj ligi, jedini je sportski klub u svijetu koji je bio u antihitlerovskoj koaliciji u Drugome svjetskom ratu, jedini je klub koji je za to dobio domaća i međunarodna priznanja, primjerice od De Gaullea, odbio je biti klub JNA, nikad nije izdao, već je proslavio Split - rekao je Milat.

Podupro je odluku Nadzornog odbora Hajduka da se iz uporabe povuče sporni kalendar.

Predsjednik Zajednice antifašističkih udruga Splitsko-dalmatinske županije Krešimir Sršen je istaknuo kako je "antifašistički Split iznjedrio Hajduka".

- Split je u Drugome svjetskom ratu bio najantifašističkiji grad u svijetu, od 44.000 stanovnika njih 33.000 bilo je na antifašističkoj strani - rekao je Sršen.

Hajduk je prije nekoliko dana u prodaju pustio kalendar s retuširanim fotografijama klupskih legenda kroz povijest na kojima je zbog crvene zvijezde na dresovima photoshopom uklonjen klupski grb s fotografija.

Pošto je taj potez izazvao zgražavanje i podsmijeh u velikom dijelu javnosti, nadzorni odbor Hajduka na hitnoj telefonskoj sjednici odlučio je da se povuče kalendar s falsificiranim povijesnim podatcima.

D.N.

Foto: Vladimir Dugandžić / CROPIX

Splitski antifašisti ocijenili su danas nedopustivim objavljivanje falsificiranoga kalendara splitskog Hajduka za 2012. u kojem je s dresova klupskih legenda uklonjen Hajdukov grb sa zvijezdom petokrakom te su zatražili ostavku predsjednika kluba Hrvoja Maleša.

- Ako je Maleš znao ili dao suglasnost za tiskanje ovog sramotnog kalendara, najmanje što može učiniti je da odstupi i pusti vodstvo kluba onima koji ga istinski vole i koji se ne stide Hajdukove povijesti - izjavio je predsjednik splitske Udruge antifašista i antifašističkih boraca Josip Milat. Dodao je da Maleš, ako nije znao za tiskanje tog kalendara, ima "moralnu i zapovijednu odgovornost".

- Tiskanje kalendara za 2012. u kojem se falsificira i na nedopustiv način ignorira najslavniji dio povijsti HNK Hajduka posljednji je u nizu manifestacija društveno neprihvatljivog ponašanja dijela vodstva kluba - istaknuo je Milat. Po njegovim riječima, tiskanjem takvog kalendara uvrijeđene su generacije igrača i navijača Hajduka.

- Hajduk je odbio služiti talijanskim fašistima u njihovoj nogometnoj ligi, jedini je sportski klub u svijetu koji je bio u antihitlerovskoj koaliciji u Drugome svjetskom ratu, jedini je klub koji je za to dobio domaća i međunarodna priznanja, primjerice od De Gaullea, odbio je biti klub JNA, nikad nije izdao, već je proslavio Split - rekao je Milat.

Podupro je odluku Nadzornog odbora Hajduka da se iz uporabe povuče sporni kalendar.

Predsjednik Zajednice antifašističkih udruga Splitsko-dalmatinske županije Krešimir Sršen je istaknuo kako je "antifašistički Split iznjedrio Hajduka".

- Split je u Drugome svjetskom ratu bio najantifašističkiji grad u svijetu, od 44.000 stanovnika njih 33.000 bilo je na antifašističkoj strani - rekao je Sršen.

Hajduk je prije nekoliko dana u prodaju pustio kalendar s retuširanim fotografijama klupskih legenda kroz povijest na kojima je zbog crvene zvijezde na dresovima photoshopom uklonjen klupski grb s fotografija.

Pošto je taj potez izazvao zgražavanje i podsmijeh u velikom dijelu javnosti, nadzorni odbor Hajduka na hitnoj telefonskoj sjednici odlučio je da se povuče kalendar s falsificiranim povijesnim podatcima.

D.N.

Foto: Vladimir Dugandžić / CROPIX

Bogami se mala nažestila. Kako joj objasnit da je lakše natirat tovara da se pridomisli kad se ukopa u mistu, nego čovika iz naših krajeva natirat da verbalizira svoje osjećaje. Onda san se sitila.

Period 2005.-2008. smo iskoristili za dokazivanje da je u srcu Bosne izgrađen prvi europski i najveći svjetski piramidalni kompleks. To smo potkrijepili pravilnom geometrijom piramida, orijentacijom stranica piramida prema stranama svijeta, postojanjem unutrašnjih prolaza na georadarskim snimcima, analizom pravougaonih blokova koji prekrivaju piramide u šest instituta za materijale, koji su potvrdili da je riječ o superiornom drevnom betonu. Pri tome su arheoastronomske analize dokazivale primjenu sakralne geometrije u rasporedu piramida i njihovom međusobnom odnosu. Naša prva Međunarodna naučna konferencija o Bosanskoj dolini piramida, održana u ljeto 2008., donijela nam je međunarodnu verifikaciju i zaključak da su bosanske piramide arheološki fenomen.

Došlo je vrijeme da učinimo korak dalje i otkrijemo svrhu piramida. Dvije stotine godina postojanja egiptologije su gotovo protraćene, jer još uvijek nema odogovara ko, kada, kako i zašto je gradio najstarije piramide na egipatskom tlu. Široko prihvaćenoj hipotezi da je riječ o faraonskim grobnicama će se grohotom smijati naši potomci u budućnosti.

Putokaz u našem projektu nam je dao fizičar dr. Slobodan Mizdrak koji je na samom vrhu Bosanske piramide Sunca detektirao i izmjerio elektromagnetno isijavanje frekvencije 28 kHz. Nezavisni timovi fizičara i elektroinžinjera iz Italije, Finske i Srbije su potvrdili da je na vrhu ove Piramide, kao i u prahistorijskom podzemnom labirintu prisutno pet energetskih fenomena: elektromagnetna zračenja, ultrazvuk, infrazvuk, megnetna i elektro polja. Došli smo do nesumnjivih dokaza da se piramida, sa pripadajućim kompleksom podzemnih tunela i prostorija, ponaša kao ogromna energetska mašina.

Po prvi put u (još neutemeljenoj) Nauci o piramidama dokazujemo ono što su mnogi teorijski pretpostavljali: piramide su amplifikatori (“pojačivači”), ali i generatori nekoliko vrsta energiije. Pitanje je, zapravo, da li imamo razvijene instrumente da izmjerimo sve one energetske fenomene s kojima su manipulirali graditelji originalnih piramida u Kini, Egiptu, Peruu, Meksiku ili Bosni?

Bosanska piramida Sunca, po prvim pokazateljima, generira ne-herzijansku energiju, čiji intenzitet raste kako se udaljava od centra. Za to je, čini se, zaslužna njena geometrija, spiralni raspored unutrašnjih prolaza i prostorija te lokacija piramide iznad podzemnh voda koje generiraju energiju.

Projekt istraživanja Bosanske doline piramide po svemu je drugačiji. Kod nas nema selekcioniranja informacija, elitne nauke, skrivanja rezultata i analiza. Otvoreni smo za sve: i pripadnike službene, oficijelne nauke, ali i alternativne istraživače.

Organizacija Međunarodne radne akcije volontera “MRAV Bosanske piramide “ svakog ljeta, od početka juna do polovine septembra, dovodi u Visoko stotine mladih ljudi i onih koji se u srcu osjećaju mladi. Imaju šansu da rade na arehološkim lokacijama i da pri tome budu sudionici novih otkrića. Ne samo da su svojim brojem od Visokog napravili najaktivniju arheološku lokaciju u svijetu, već su svojim druženjem i osmjesima u svijet, iz srca BiH, poslali pozitivne poruke.

Otkrićem organskog materijala u vezivu na popločanoj terasi Bosanske piramide Mjeseca dalo nam je šansu da odredimo starost gradnje. Radiokarbonska analiza uzorka u Šleskom univerzitetu tehnologije u Gliwicama (Poljska) pokazala je starost od 12.350 godina (+/- 50 godina) i to uzimamo kao zvaničan datum gradnje piramide. On je u potpunosti u skladu s analizom Instituta za agropedologiju koji je procjenio starost zemljanih nanosa na bosanskim piramidama 12.000 – 15.000 godina.

Ovi datumi zauvijek mijenjaju naše viđenje svjetske historije.

Druga Međunarodna naučna konferencija o Bosanskoj dolini piramida održana u septembru 2011. u Visokom otišla je korak dalje u odnosu na Prvu. Pored konstatacije da je ovo istraživanje globalno značajno i da treba nastaviti sa istraživanjem prolaza i prostorija u Bosanskoj piramidi Sunca, konstatirano je da je potrebna promjena svjetske historije zahvaljujući dosadašnjim rezultatima.

U podzemnom labirintu “Ravne”, koji se pruža desecima kilometara ispod piramida, očistili smo i podgradili ukupno 600 metara. Pri tome smo otkrili šest podzemnih prostorija, podzemno jezero i veliki broj raskrsnica. Činjenica da u tunelskim prolazima, 20 metara ispod površine zemlje, postoji izvanredna cirkulacija zraka, koncentracija negativnih iona (koji čiste atmosferu od virusa i bakterija) do 50 puta veće od prosječne, te odsustvo negativnih kosmičkih zračenja, dobila je svoj epilog u istraživanju utjecaja boravka u podzemnim tunelima na ljudsko zdravlje. Analizom na uzorku od 70 ispitanika je zaključeno da se ljudska aura (bioenergetski omotač oko organizma) unaprijeđuje u 80% slučajeva i to u rangu od 10-40%.

Proteklih šest godina istraživanja je dovelo do revolucionarnih zaključaka, globalno značajnih: originalni kompleksi piramida su građeni kao vrlo složene energetske mašine, a podzemni labirint za zaštitu onoga što nam je najvažnije u životu: ljudskog zdravlja.

Stoga, otkriće bosanskih piramida, ne samo da mijenja naše viđenje prošlosti, već ima potencijal da promijeni i našu budućnost.

Svoj put prema utrobi Bosanske piramide Sunca i otkrivanja novih tajni misterioznog podzemnog labirinta nastavljamo i u 2012. godini.

Stotine volontera učestvuje na iskopavanjima Bosanske piramide Sunca i otkrivanju betonskih blokova piramide. Akcija MRAV je atrakcija koja, uz piramide, godišnje privuče desetine hiljada posjetilaca iz čitavog svijeta u BiH.

U podzemnom labirintu, ispod glinene podine, na dubini od četiri metra, devedeset metara daleko od ulaza, italijanski su stručnajci upotrebom GPR radara snimili postojanje strukture čije će iskopavanje započeti na proljeće 2012.

Georadarski snimci Bosanske piramide Sunca koje je prezentirao austirjski istraživač Klaus Dona na Drugoj međunarodnoj naučnoj konferenciji o Bosanskoj dolini piramida u septembru 2011. u Visokom,  su potvrdili da se unutar Bosanske piramide Sunca nalaze spiralno građeni prolazi i prostorije na različitim dubinama.

Piše: Dr.sci. Semir Osmanagić, pronalazač bosanskih piramida, Inostrani član ruske Akademije prirodnih znanosti, profesor Američkog univerziteta u BiH, www.semirosmanagic.com

Lions klub Marul Split i ove godine pokreće humanitarnu akciju za pomoć djeci s posebnim potrebama.

Ovogodišnju akciju realizirat ćemo uz pomoć amaterskog kazališta „Bracera“ iz Supetra koje će izvesti predstavu „Šjora Filomena“ i klape Cambi (Split)

u ponedjeljak, 05.12.2011. u 20h u dvorani Lora (Dom HRM).

Kompletan prihod ove akcije namijenili smo Centru za autizam Split.Cilj nam je pomoći autističnoj djeci i poboljšati im uvjete za rad.

Lions club Marul do sada je već pomagao Centru pri nabavci didaktičke opreme, obnovi kuhinje te snaciji i obnovi vlažnih prostorija.

Prikupljenim sredstvima osigurali bismo nabavku opreme za dječje igralište u sklopu centra.

Nadamo se i vašem doprinosu ovoj plemenitoj akciji, koji možete dati kupnjom ulaznica za predstavu „Šjora Filomena“ i nastup klape Cambi po cijeni od 50 kn ili uplatom donacija na naš žiro račun broj 2330003-1500208273.

Pomozite zajedno s nama Centru za autizam Split!

Predsjednik NC i LC „Marul“

Zoran Ćosić

Sveprisutna alijenacija općenito čini ljude podložnima utjecaju raznih sekti, no može li se za to kriviti Internet? Sociolozi, psiholozi, etičari i ostali znanstvenici, a posebice "Internauti" još će dugo razglabati o implikacijama masovnog samoubojstva jedne sekte i njihove "veze" s Hale-Bopp kometom

Prije nekoliko dana, odnosno 25. ožujka, 39 pripadnika kvazi religijske grupe imena Heaven's Gate ("Rajska vrata") izvršilo je grupno samoubojstvo u jednoj vili u blizu San Diega u Kaliforniji. Iako ta tragedija nije prva te vrste, činjenica da su pripadnici grupe bili iskusni i sofisticirani dizajneri www stranica na Internetu, čini njihovu smrtonosnu odluku još proračunatijom u usporedbi s nekim prethodnim kultnim samoubojstvima. Bilo je čudno i gotovo zastrašujuće posjetiti njihove www stranice (http://www.heavensgate.com), znajući da su ljudi koji su ih kreirali, mrtvi.

Radi se o tehnički dobro kreiranim (ne i besprijekornim) stranicama, koje sadržajem ukazuju da se radi o nekoj vrsti "tehno-pogana", odnosno "kompjuterskog kulta sudnjega dana". Tu je i neka vrsta oproštajnog pisma, koje otkriva da je neposredan povod samoubojstva komet Hale-Bopp: "Približavanje kometa Hale-Bopp jest znak koji smo čekali. Sretni smo i pripravni napustiti ovaj svijet. Naše je tijelo samo paket u kojem privremeno boravimo prije no što odemo na višu razinu". Pripadnici grupe vjerovali su naime da će samoubojstvom doći u kontakt s vanzemaljcima u svemirskom brodu koji se kreće iza Hale-Boppa. Ti bi ih pak vanzemaljci "odveli na neko bolje mjesto"...

Neobičan komet

Hale Bopp komet otkrili su nezavisno, ali iste noći 1. srpnja 1995. godine, astronomi amateri Alan Hale i Thomas Bopp. Već je tada to bilo senzacionalno otkriće, jer je za razliku od većine kometa koji se prvi puta opaze tek koji mjesec prije prolaska kraj Sunca, komet Hale-Bopp otkriven gotovo dvije godine prije. Taj se, najsjajniji komet u ovom stoljeću, za vedrih noći, još uvijek može vidjeti golim okom i iz naših krajeva.

Kometi su za astronome amatere neobično interesantan predmet proučavanja, budući se mogu otkriti i relativno skromnom opremom. Hale-Bopp komet, specifičan je po tome što ima do sada nezabilježenu kompleksnu strukturu kome (plinovite ovojnice oko jezgre). Ova izvanredno zamršena struktura nije do sada zadovoljavajuće objašnjena, ali ukazuje na emisiju prašine (nekom vrstom minivulkana) iz same jezgre. Ubrzo po otkriću Hale-Boppa, Chuck Shramek, astronom amater iz Houstona fotografirao je "objekt nalik Saturnu" (Saturn Like Object), tzv. SLO, za koji se činilo da slijedi trag Hale-Bopp kometa. Fotografiju je proslijedio na Interent, u Usenet grupu sci.astro.amateur, pitajući: "Što je to?". Svoje je otkriće Shramek također obznanio na radijskoj emisiji "Art Bell Coast to Coast Show". Prvenstveni interes te emisije u obliku talkshowa jesu vanzemaljci, neidentificirani leteći objekti, te slično. Međutim, nasuprot očekivanjima, Schramek je odmah doživio je izrazito osporavanje. No, ništa više nije moglo zaustaviti lavinu. Profesor Courtney Brown sa Sveučilišta Emory, na je istoj radijskoj emisiji na kojoj je nastupio Shramek, objavio da "ima definitivan dokaz da je SLO u stvari svemirski brod, tri do četiri puta veći od same Zemlje, i da taj brod emitira radio signale". Nevjerojatnom brzinom glas se proširio Internetom. Pojavio se i podatak o 10000 vanzemaljaca na tom svemirskom brodu. Courtney Brown, inače profesor političkih znanosti, osnivač je kontroverznog Farsight Instituta (http://www.farsight.org) i autor je bestselera "Cosmic Voyage" Ta se organizacija (koja nema veze sa Sveučilištem Emory) bavi "alternativnim znanostima" te promovira tehniku "viđenja na daljinu" (remote viewing) koja "omogućava ljudima da vide događaje na različitim dijelovima Zemlje, te čak i u Svemiru. Demantiji i uvjeravanja da nikakav SLO ne postoji, pa ni samoga Halea, suotkrivača slavnoga kometa, nisu imali gotovo nikakva utjecaja na dio internetovskog javnog mijenja. Naročito su bili aktivne različite UFO i ALIEN news grupe, te različiti katastrofičari. NASA je optužena za skrivanje činjenica. (Interesantan je razlog "skrivanja istine od javnosti": bojazan da bi panika zbog moguće katastrofe mogla dovesti do sloma burze odnosno cjelokupnog gospodarstva u USA.). Javnost je bila toliko uzbuđena, da je 17. ožujka cijeli slučaj obradio i CNN, te je pojašnjeno da je SLO; odnosno sporni objekt na Shramekovoj fotografiji falsifikat načinjen računalom (photograph that's been misdoctored by a computer program). U međuvremenu, teza o "prikrivanju" fotografija Hale-Boppa demantirana je do kraja, jer se po cijelome Internetu mogu naći najraznovrsnije informacije o Hale-Boppu s obiljem odličnih fotografija. Schramek je zbog negativnog publiciteta bio prisiljen napustiti Houston, pa čak i sam Teksas. Kontroverzni profesor Brown (koji je "zakuhao" svemirski brod), nije se u posljednje vrijeme oglasio (zadnji put još u siječnju).

Kastracija radi celibata

Bura na Internetu upravo se stišavala, kada je došlo do masovnog samoubojstva pripadnika Heaven's Gate. Budući je grupa na Internetu dokumentirala svoju samodestrukciju, to je izazvalo nezapamćeni interes "internetovske javnosti". Uz već spomenute www stranice same sekte, sekta je imala i kompaniju imena Higher Source, (djelatnost je bila komercijalno dizajniranje www stranica), a koju su također oglašavali na Internetu (http://www7.concentric.net/~Font/).

Ta dva poslužitelja, kao i elektroničke poruke koje su pojedini članovi sekte, najvjerojatnije i njihov vođa "Do", slali u Usenet grupu alt.conspiracy sadrže sličnu retoriku, te pomažu da se dobije sablasni uvid u tragičan svjetonazor sekte. Uz spominjanje sudnjeg dana, konačne bitke, Armagedona itd., s udivljenjem se govori i o drugim srodnim kultovima. To su prvenstveno Hram Sunca (čiji su pripadnici u čak tri navrata: 1994 u Kanadi, 1995. u Švicarskoj i prije koji tjedan u Quebecku izvršili kultna samoubojstva), zatim Davidijanci u Wacou u Teksasu (sedamdeset ih je poginulo 1993. u puškaranju s policijom), te japanski kult Aum koji je odgovoran za seriju napada bojnim otrovima (sarin) u podzemnoj željeznici prošle godine u Japanu. Tu je i dosada najmasovnije kultno samoubojstvo, ono iz Jonestowna u Guyani 1978. godine, kada se ubilo 900 sljedbenika sekte "Narodni hram" Jima Jonesa. Vođa grupe Heaven's Gate, bio je Marshall Herff Applewhite. Njegovo djetinjstvo i mladost nisu bili ni počemu neobični, te ne ukazuju na moguće uzroke tragičnog kraja. Applewhite, rođen 1931. godine, bio je talentirani muzičar. Navodno je zarana pokazivao liderske osobine. Sredinom sedamdesetih, napušta obitelj, (ženu i dvoje djece). Iako navodno homoseksualnih sklonosti, Applewhite počinje živjeti s medicinskom sestrom Bonnie Lu Nettles. No, tvrdio je da je njegov odnos s Nettles neseksualan. To je na neki način potvrdila i nedavna obdukcija: osamnaest članova grupe, uključujući i samoga Applewhitea dalo se u prije nekoliko godina kastrirati, kako bi osigurali život u celibatu. Applewhite i Netlis, prozvali su se "Bo" i "Peep", a kasnije "Do" i "Ti", predstavljaju se kao vanzemaljci, te s grupom od dvadesetak ljudi u Koloradu čekaju svemirski brod i ostale vanzemaljce iz "Nebeskog kraljevstva". Iako je dolazak tog svemirskog broda već bio "najavljivao" komet Kohoutek, brod se nije pojavio, "Ti" umire, te grupa obustavlja aktivnosti sve do 1993. godine, kada u zakupljenom novinskom oglasu u USA Today najavljuju "da će sadašnja zemaljska civilizacija biti reciklirana". U listopadu prošle godine, iznajmili su kuću u blizu San Diega. Applewhite je rekao vlasniku da su oni "anđeli poslani na Zemlju", udruženi sa sličnim grupama u Arizoni i Novom Meksiku. Za manje od šest mjeseci, ti će kratko podšišani "anđeli", odjeveni u crne uniseks odore i crne tenisice, svi odreda biti mrtvi. Uzrok smrti jest omamljivanje votkom u kombinaciji s prevelikom dozom sredstava za spavanje, te gušenje plastičnim vrećicama omotanim oko glave.

Koja je uloga Interneta

Samoubojstvo sekte Heaven's Gate otvara brojna pitanja. Jedno od najčešćih jest: koja je uloga Interneta? WWW stranice sekte Heaven's Gate još uvijek pružaju uvid u tragični svjetonazor koji je doveo do njihovog masovnog samouništenja. Slijed događaja pokrenut Schramekovom fotografijom najvjerojatnije je ubrzao kraj kojem se grupa neminovno približavala, još od nepojavljivanja prvog svemirskog broda. Navedeni će pak www poslužitelji, budući su računi plaćeni unaprijed, još dugo vremena biti, kao sablasni memento, prisutni na Internetu. Zbog ogromnog broja pristupa, došlo je do zagušenja telefonskih linija, te je načinjeno nekoliko tzv. "ogledala" izvornih poslužitelja, između ostalog i u Hrvatskoj (http://www.hr/mprofaca/intro.html). Internet, kao specifični medij ubrzava protok svakovrsnih informacija, pa tako i širenje ideja o raznim sektama i kultovima. No može li se za to kriviti Internet? Da su kojim slučajem pripadnici sekte Heaven's Gate za svoje aktivnosti rabili telefone, bi li bili prozvani "kultom telefonskih samoubojica"? Ipak, tehnička sofisticiranost Interneta, doprinoseći je čimbenik uvjerljivosti pseudoznanstvenim www stranicama, kojima Internet obiluje, kao i raznih šarlatana, sekti te kultova. Sveprisutna alijenacija općenito pak ljude čini podložnim za učlanjivanje u razne sekte. Najbolja obrana jest kvalitetno obrazovanje, ali i kvalitetno upoznavanje s Internetom. Naime, treba znati ciljano naći traženu informaciju. Treba svakako spomenuti da na Internetu djeluju i mnoge grupe za potporu bivšim članovima raznih sekti i kultova, a isto tako i za njihovo raskrinkavanje. Kako bilo, sociolozi, psiholozi, etičari i ostali zainteresirani, a posebice "internauti" još će se dugo voditi rasprave o implikacijama ovoga nemilog događaja. Glede pak kometa Hale-Bopp, on se već udaljava od Zemlje, te će još neko vrijeme biti poslastica za astronome i sve ostale koji vole ljepotu noćnog neba.

Kako bi dr. sc. Mirela Holy, saslušala građane u vezi s problematikom spaljivanja otpada u Cemex-ovim cementarama na području Kaštela i Solina, SDP Kaštela organizirao je okrugli stol, koji se 21.11.2011. održao u hotelu „Kastel“ u Kaštel Lukšiću.

Među ostalima, okruglom stolu prisustvovale su  predstavnice Povjerenstva za praćenje stanja okoliša Grada Kaštela, članovi Građanske inicijative za zaštitu okoliša, Zeleni Dalmacije, predstavnice Sunca – udruge za prirodu, okoliš i održivi razvoj, te predstavnici Cemex-a.

Okrugli stol otvorio je predsjednik SDP-a Kaštela, Matko Kuzmanić te naglasio kako je svrha ovog okupljanja zajedničko rješavanje tekućeg problema. 

Mirela Holy, u svom uvodnom izlaganju rekla je kako je obaveza Kukuriku koalicije, što je moguće više uključiti građane u procese odlučivanja. Osvrnula se na osnivanje foruma zaštite okoliša koji bi težio postizanju, što je moguće većeg suglasja različitih strana, te naglasila kako je to, u ovoj inicijalnoj fazi, moguće. U forum bi bile uključene i nevladine institucije, predstavnici gospodarstva te mediji. „Zakoni moraju biti jednaki za sve, što sada nije slučaj“- istaknula je, te nastavila kako ne podržava spaljivanje pragova zbog povećanja koncentracija toksičnih spojeva koji će uzrokovati degradaciju stanja u okolišu. „Nama nije u interesu održiva praksa, nego model.“- nastavila je, „Nismo protiv termičke obrade otpada, ali u specijaliziranim institucijama i u skladu sa zakonskim normama.“

Goranka Adam, magistrica kemijske tehnologije i predstavnica Povjerenstva za praćenje stanja okoliša Grada Kaštela, nadovezala se: „Termička obrada otpada bazira se na nizu neistinitih tvrdnji od strane vrlo stručnih ljudi svih političkih opcija. Kao prvu neistinu, navela je tvrdnju:

„Treba spaljivati smeće u cementarama kako bi se smanjile emisije CO2“,

te odmah odgovorila: „Ne treba; drvni otpad, biomasa i plin također smanjuju emisije CO2, dok RDF emisije povećava, jer nije homogen. To je smeće sastavljeno od različitih vrsta otpada i u rangu je opasnog otpada.“

Kao drugu netočnu tvrdnju, navela je:

„Spaljivanje RDF-a, guma, opasnog otpada ne utječe na zdravlje ljudi.“, te naglasila kako su mjerne stanice ipak u vlasništvu Cemexa i dodala: „Postoje stručni radovi o tome kolika zagađenja postoje u okolišu gdje se spaljuje otpad, a sve što se akumulira u prirodi, akumulira se i u našim organizmima.“

„Bolje je spljivati nego odlagati.“, navela je još jednu neistinitu tvrdnju, te se pozvala na zakon o neuništivosti materije koji predstavlja eksperimentalno utvrđenu činjenicu da je u kemijskim reakcijama masa reaktanata jednaka masi proizvoda reakcije., što bi značilo da tvar koja se spali ne nestaje. „Smeće koje se spali, ostat će raspršeno u okolišu. Udisat ćemo, jesti i piti otrovne kemijske spojeve.“ – naglasila je, te dodala kako postoji više neistinitih tvrdnji, od kojih izdvaja još i onu koja kaže da će ljude morati otpuštati ako im spaljivanje otpada ne bude omogućeno.  „Kada je Dalmacija-cement privatiziran, stranci su znali da dolaze u gusto naseljeno područje. Uz tri tvornice, dobili su sirovinu  i radnu snagu. Smanjili su broj zaposlenih, kojih je bilo više od tisuću, zamijenili su goriva te pojeftinili proizvodnju.“- nadovezala se, te dodala: „Mi se borimo za zdravlje naše djece! Na ovom području, ljudi su oduvijek živjeli uz pitku vodu i mi ćemo učiniti sve da se stanovnici ne odseljavaju.“ Osvrnula se i na statističke podatke oboljenja djece od karcinoma koji su već sada alarmantni i dodala: „Analize zagađenosti mora i zemlje ne provode se, a postojeći zakoni o odvajanju otpada, ne primjenjuju se; dok istovremeno razvijene zemlje otpad tretiraju kao vrijednu sirovinu.“

Mirela Holy odgovorila je kako se u većini tvrdnji slaže s Gorankom, te dodala kako je doktorirala na ekološkom feminizmu i kako je obveza politike da balansira.

Branko Mozara, glasnogovornik Cemex-a, svoje izlaganje započeo je riječima: „Mi smo velika tvrtka, u politiku se nećemo miješati. Cemex neće napraviti ništa što je neprihvatljivo za lokalnu zajednicu i na štetu zdravlja ljudi. Borimo se za konkurentnost na tržištu, radna mjesta te da poslujemo u okvirima zakona.“

Na što mu je Goranka Adam odgovorila: „ Tri cementare nalaze se u gusto naseljenom području. Ne možemo dozvoliti spaljivanje smeća u našem susjedstvu.“

Branko Mozara: „Govorimo o korištenju gorivog dijela komunalnog otpada, nus proizvoda centra za zbrinjavanje otpada.“

Ivana Rajčić, magistrica znanosti i predstavnica Povjerenstva za praćenje stanja okoliša Grada Kaštela, u svom izlaganju, između ostalog, navela je svoje razočaranje državnim institucijama te naglasila kako se sagorijevanjem željezničkih pragova krše hrvatski zakoni.

„Cementare nisu konstruirane za spaljivanje otpada. Nemoguće je vršiti ispitivanje tvari, a sam proces spaljivanja ne možemo držati pod kontrolom.

Na području 3-4 kilometraoko tvornice, imat ćemo tlo koje je neupotrebljivo. U području 7 km oko tvornice, neizbježan je ubojiti utjecaj teških metala, dioksina i furana na ljudima.“ – pojasnila je i dodala: „Inspekcijskog nadzora nema. Dozvoljavanjem spaljivanja krši se 13 direktiva. Ako to odobrite, nas će nestati; imat ćemo sve više oboljelih i životni vijek će se smanjiti.

Državne strukture ne rade kako treba, ključni problem je ne recikliranje otpada.“

Lovro Rumora iz Zelenih Dalmacije: „Zbunio me stav SDP-a o potrebi regulacije termičke obrade RDF-a u Kaštelima, to bi bio katastrofalan potez. U potpunosti se slažem s Gorankom i Ivanom. Spaljivanje smeća je potpuno ne ekološki.

Da je SDP ranije kukuriknuo, imali bi dosljedno primjenjivanje zakona o otpadu. Protiv smo spaljivanja otpada. Tražit ćemo podršku svih ekoloških udruga i sazvati  konferenciju za novinare, ukoliko nastavite podržavati ovakve ideje. Tužili smo inspektorate zaštite okoliša, imamo kaos. Sve sa Karepovca ušlo bi u RDF. To je činjenica. Ne želimo da nam se dogodi Napulj! Ne možemo početi od kraja, idemo od početka. Treba pronaći način i provoditi zakon o otpadu.“ Spomenuo je Lećevicu i dodao: „Sustav odvajanja otpada nije podržala ni jedna stranka.

RDF je vrlo opasna vrsta otpada. Želimo da SDP pokrene gradnju moderne spalionice smeća udaljene od naseljenih područja.

Iz cementara neće izlaziti alpski zrak. Neka se lokalne tvornice baziraju na turizam.

Lokalna zajednica je odbila spaljivanje otpada i to se treba poštovati.

Stvorila se zelena mafija, imamo pravo sumnjati.“

Goranka Adam: „Studije utjecaja na okoliš su neprihvatljive. Živimo u državi u kojoj nikome ne možemo vjerovati.“

Mirela Holy naglasila je da je termička obrada krajnji segment zbrinjavanja otpada, prije kojeg bi trebalo provoditi smanjivanje količine otpada, primarnu selekciju, obradu, oporabu i recikliranje, pa tek na koncu neiskoristivi dio termički obraditi, a on bi iznosio 30 – 40%.

„Jedini način je da se stvar prebaci u nadležnost  države dok se ne uspostavi sustav. Trebamo uvesti sankcijske mehanizme ukoliko lokalna samouprava ne provede zakone.“

Gabrijela Medunić – Orlić, dipl. ing. Kemije, predstavnica udruge Sunce, nije se složila oko postotaka neiskoristivog dijela otpada sa možda budućom ministricom zaštite okoliša. Naglasila je kako je taj postotak znatno manji, te da građani žele reciklirati, ali nemaju sustava.

„Zakon o otpadu se ovdje ne provodi. U ukupnoj količini otpada, odvajamo 2% (papir i plastiku).“ – dodala je, te uputila pitanje Branku Mozari:

„Pošto će vam okolno smeće biti nedostatno kao pogonsko gorivo, mislite li koristiti gorivi dio otpada iz ostalih gradova?“

„Ukoliko nam zakon to omogući, ali poštovat ćemo i hijerarhiju otpada.“ – odgovorio je Mozara.

Na pitanje Ivane Rajčić jesu li poslali podatke o plamenicima koje su tražili iz Grada, Mozara je odgovorio potvrdno, dok je zanijekao bilo kakve građevne zahvate u krugu tvornice.

Goran Pavlov, dipl ing. elektrotehnike, iz Gizzo-a apelirao je: „Ne žurimo. Podaci koje imamo manjkavi su, studije loše. Zabrinjavajuće je to što nemamo nezavisnu mjernu postaju, već smo dopustili Cemex-u da sam sebe kontrolira.“ Zatražio je nezavisnu studiju utjecaja na okoliš.

Mirela Holy, odgovorila je: „Biranje izvođača će provoditi tijelo državne vlasti. Svi koji budu lažirali podatke, trajno će izgubiti licencu.“

Dr. Viktor Simončić pozdravio je pravi dijalog: „Trebamo se početi slušati, uskladiti zajedničke strane, svi smo u pravu. Molio bih da se uspostavi pravilo jednakosti pred zakonom i počnemo poštovati europske zakone, te tako olakšamo način odlučivanja.

Termička obrada se na koncu pojavljuje. Rješenja postoje i trebamo pokušati

raditi kao najrazvijenije zemlje. Treba olakšati industriji rad pod istim uvjetima kao vani, a industrije trebaju ustupiti građanima informacije.“

Napomenuo je da se u Sisku gradila spalionica otpada, čiju gradnju je zaustavila ovdašnja vlast.

Mislav Luketin iz Gizzo-a, obratio se prisutnima: „Više vridi trun zdravog razuma, nego svi doktorati. Ne želim da slijepo slijedimo svaki europski primjer. Koliko košta smeće, RDF?“

„U Engleskoj Cemex dobiva novce za spaljivanje (zbrinjavanje) RDF-a, dok ga u Njemačkoj kupuje. Otpad je roba čija se cijena regulira na slobodnom tržištu.“ – odgovorio je Mozara.

Mislav je spomenuo 24. članak zakona o zabrani uvoza otpada koji se, po novom prijedlogu zakona briše, na što mu je Mirela Holy odgovorila: „Sabor je raspušten, zakon je ad acta.“

Dodala je kako još uvijek ostaje pri tvrdnji da je područje bespravno naseljeno, čemu su se predstavnici Građanske inicijative jednoglasno i argumentirano pobunili.

Goranka Adam, nadovezala se na Simončićevu opasku da industrijama treba omogućiti uvjete rada kao i vani, naglasila je da mi živimo u Hrvatskoj, u mnogočemu drugačijim uvjetima nego oni vani, te dodala da se trebamo organizirati u okvirima naših mogućnosti.

Anita Matijaš, u ime Građanske inicijative za zaštitu okoliša, zatražila je valjanu znanstvenu studiju ispitivanja stanja tla, zraka, vode i zdravstvenog stanja stanovnika te da se u skladu s dobivenim rezultatima izvrši stručna sanacija životnog područja Kaštelanskog zaljeva.

Mirela Holy podržala je opravdanost zahtjeva te dodala da su se studije trebale provoditi i do sada. „Novci za to su izdvojeni.“ – primijetila je.

Branku Mozari, Anita je postavila pitanje: „Zašto ne koristite plin kao alternativno gorivo?“, na što je Merica Pletikosić, voditeljica odjela za zaštitu okoliša Cemex–a odgovorila: „Zbog nestalnog dotoka plina“, a Mozara je ipak dodao: „Plin je skup.“

Na retoričko pitanje upućeno Mireli Holy: „Ako postanete ministrica, hoćete li dozvoliti spaljivanje otpada u cementarama?“, odgovorila je prisutnima kako inače ne odgovara na retorička pitanja zbog pravila u politici, te nastavila: „Pridržavat ću se zakona, što znači da ću poštovati odluku lokalne samouprave.“

„U cijeloj raspravi uzimaju se argumenti kako kome odgovara. Nužno je upoznati se s informacijama i uzeti u obzir i argumente koji im ne idu u korist. Začuđena sam idejom da se spalionice rade tamo gdje nikoga nema. Nadam se da ćemo o ovim stvarima još jako puno razgovarati. U Zagrebu je u pripremi spalionica otpada.“- kazala je.

Bendovi-online.com projekt je čiji je cilj okupiti što više glazbenih sastava na jednom mjestu. Portal bendovi-online.com zadužen je za pomoć pri promociji svih glazbenih sastava koji žele pokazati što znaju, neovisno o svom glazbenom opredjeljenju, ukusu ili žanru. Budući da su autori portala i sami članovi jednog glazbenog sastava znamo koliko je bendovima, posebice onim mlađim, teško doći do slušatelja i onih koji bi nas eventualno mogli angažirati za svirku. Dakle, na bendovi-online.com dobrodošli su svi, od tamburaških, preko svatovskih pa sve do alternativnih bendova.  Registrirajući se na našu stranicu, bendovi imaju priliku postati dijelom velike glazbene zajednice koja će im pomoći i olakšati promociju i afirmaciju u široj javnosti.

Ujedno, stranica je više nego korisna i za ostale – „neglazbenike“. Ukoliko tražite glazbeni sastav za određenu svečanu prigodu, koncert ili festival, bendovi-online.com je pravo mjesto za Vas. Pružamo mogućnost da iz velikog broja bendova izaberete baš ono što tražite. Pregledajte arhivu naših glazbenih sastava, poslušajte što i kako sviraju te ukoliko Vam se svidi priloženo, kontaktirajte ih. Sve to Vam omogućuje stranica bendovi-online

Portal je započeo s radom početkom studenoga 2011. i u razmjerno kratkom vremenu dosta velik broj bendova je prepoznao potencijal ove ideje, stoga pozivamo sve bendove koji žele da ih se čuje, neka posjete naš portal, registriraju se i omoguće da njihova glazba dođe do što većeg broja ljudi.

Napominjemo da je registracija potpuno BESPLATNA!

I naravno, bilo je to veliko i konačno bratimljenje TBF-a i Splita, kao da je nakon svih onih ponekad razočaravajuće loše posjećenih nastupa netko rekao - poput onog stiha u "Fantastičnoj":

- Splite, ovo je TBF, TBF-e ovo je Split.

A nije se TBF malo namučio da bi stvorio ovo što im se dogodilo u Spaladiumu, sam Mladen Badovinac je u jednom trenutku rekao "a koliko nam je trebalo da vas ovoliko skupimo, jednoga po jednoga smo skupljali". Čak i kad su punili dvorane u Zagrebu, u svome gradu to nisu uspijevali, možda i jer su bez pardona i bez "brale ovo nigdi nema" filozofije pljuskali svima u lice što misle.

Toliko osmijeha i dobrog raspoloženja

Sedam tisuća ljudi je u subotu navečer gledalo i slušalo Mladena Badovinca, Sašu Antića i Luku Barbića, te briljantnu instrumentalističku trojku Ognjena Pavlovića, Nikšu Mandalinića i Janka Novoselića, i u tome uživalo. Možda ih je bilo i nešto više, jer toliko je prodano karata za parter i donji kat tribina, a iz Spaladium Arene doznajemo da su se još pola sata nakon početka koncerta počele prodavati ulaznice i za gornji kat. Šestorka na bini bila je sjajno raspoložena, uigrana do savršenstva. No, ni to ne bi bilo dovoljno - TBF su i dosad bili takvi - da nisu naletjeli na podjednako dobro raspoloženu publiku, koja je reagirala na svaki Mladenov mig, pjevala, plesala, pljeskala, skakala.

Pogledati lica ljudi u parteru i na tribinama bio je čisti gušt, toliko osmijeha i dobrog raspoloženja teško je vidjeti na jednom mjestu, čak i uz ponekad gorke pjesme poput Heroyix, Splitskog stanja uma, Grad spava, Trilogija jada... Jedna od kvaliteta koju su TBF pružili u subotu bila je i odlična ukomponiranost koncerta, pjesme su se nizale nekom ležernom logikom, točno se znalo što će uslijediti, s nekoliko istinskih klimaksa, naročito u najvećim hitovima poput Genija, Guzica i sisa, Alles Gut ili novih Veseljka, Matere i Dalmatino.

Doprinos buđenju uspavanog grada

IVICA PROFACA

Foto: Jadran Babić / CROPIX

Koalicija Keruma i Kosor očigledno izaziva gađenje i netrpeljivost građana grada Splita.

Ove sezone po prvi put Lionsi igraju službenu seniorsku ligu HKS-a, B-1 ligu, odnosno treći rang natjecanja.  Momčad je mlada, najstariji igrač je '87 godište. Do sada su se igrama istakli Vlado Blagaić, Petar Šarac i Zoran Brzulja.Do sada u ligi imaju omjer 1 pobjeda – 1 poraz. Prva povijesna pobjeda u seniorskoj košarci ostvarena je ovaj vikend protiv momčadi KK Amfore iz Makarske. Pobjeda je doslovno ostvarena u posljednjoj sekundi ubačajem sa samo 4 igrača na terenu.Lionsi su postali momčad poznata po svojoj obrani. Naime u 2 susreta lige primila je samo 94 koša.

Ipak, u igri momčadi ima mjesta za napredak, pogotovo zbog uvjeta, odnosno neuvjeta u splitskom športu. Trenira se premalo, i to u terminima koje nitko neće, većinu putovanja, sponzora i finacija se osiguralo na načine koji klubovi ne bi trebali koristiti. Općenito stanje u športu odrazilo se maksimalno na ovu mladu momčad, koja je opstala prvenstveno zahvaljujući svome entuzijazmu, drugarstvu i nadom da oni mogu biti kamenčić koji može pokrenuti lavinu promjena.To je najbolje opisano u ovom tekstu jednog člana koji je manje –više template bilo kojega hrvatskog sportskog uspjeha:

- The Lions way - 
Dvorana na kraju grada. Di uvik puše, di su makadami, di pasi laju agresivnije. S jedne strane tvornice i napuštene vojarne, s druge strane škovace i makija sve do stina Kunjevoda. Čovik od sporta, uvik nasmijan, uvik vesel, dočeka te svaki trening sa tip-top dvoranon. Umanji ti napor dolaska do dvorane.

Igrači koje niko nije tia. Zaboravljeni od svih. Oni stariji ostavljeni na vjetrometini amaterskih liga, prisjećanja na stare uspjehe i piva na zidiću. Oni mlađi puni entuzijazma nesvjesni da ih za par godina čeka biti ovi stariji. Oni srednji koji "nisu dovoljno dobri". Otpadci. Nisi dobar. Premlad si. Nemas livu ruku. Ne treba nam igrač tvog profila. Šta će mi centar sta samo skače? Ne možes pogodit tricu. I slični "biseri". Čuli su ih i previše puta. I bili na rubu. Zidića i pive. "Torcide".

$. Nikad dosta, tako se kaže. Nama često nikad dovoljno. Uvik fali. Makar 1000 kuna. Nikako da je zaokruženo i da se ne misli o tome. Ozbiljan projekt bez dosta love? Ma nema šanse... odgovarali nas ko god je moga. Ne možete vi to skupit. Puno je to novaca. Jel imate sponzore? Jel Grad sta daje? Kolike su članarine? Kako ide ona američka: "E da mi je bila kuna za svako pitanje..." rjesili bi financije sa 5 kava. Imali smo i mi pitanja.... "Alooooo, jel imas još onaj kombi? Aj moga si nas bacit do Zadra. Koliko love? Aj večera u Fife, jel vridi?" ili "Ej prika, nego......reci mi.......čua san da imas firmu.......aj moga si dat stagod soldi......a za ligu.......a prvi ćemo bit, nego sta.......ma ne bas, neće nas pratit ni novine ni radio ni televizija......pa da dica ne propadnu.....aj za ono kad san ti da svoje svitlo u jami.......kad san ti posudia auto kad je tvoje krepalo.....kad san ti pomoga brat mandarine......kad si prepisiva fiziku od mene......aj fala,spasia si nas." The Lions way. U dvorani usrid ničega. Sa igračima koje niko nije tia. Sa knap love. Sa starin balunima i novin, plavo-zutin dresovima. Na kojima isprid piše Lionsi. Iza prezime. Iako trener nije pobornik toga da budu imena na dresu. Jer je samo ime kluba vazno. Jer ne igraš za sebe. Ali ovaj čopor je zaslužija da se zna tko igra. Tko je uspija. Tko je ispliva iz gliba hrvatske košarke. Usprkos tome šta smo okolini nebitni. Šta je samo nama stalo do nas. I zato nek se zna ko je zeznija sistem.

Subota, 22:48 h. Nema nas na mobitelu. Nema nas na fejsu. Potraži nas u predgrađu. Di vitar nosi prašinu sa makadama. U jednoj maloj, pitomoj dvoranici vlasnik te dvorane gleda vestern na prvome i psuje nam sve po spisku šta ga jos drzimo tamo. Iza zida 15 znojnih budala trči kontru ka da je 20-a minuta treninga, a ne 108-a. 15 "propalih i neperspektivnih" stoji u stavu i brani svaki napad ka da je zadnji.C Navijaju kad Duje stavi svoj n-ti sut dana ili kad Kogo i Stipe po stoti put obrane i ukradu balun. Subota navečer. Drugima Rozga u ušima, nama skripa patika. Drugima stock-cola na majicama, nama znoj. Drugi drpaju ženske, mi onoga kojeg čuvas da ti ne pobigne oko bloka.

The Lions way. Umorni i frustrirani posli posla, fax-a, škole, problema - na trening... Sami. Jaki. Gladni. Plavo-zuti. Moramo gori. Jer smo na dnu. Jer nas ne doživljavaju. Jer nas ne znaju. Ne znaju da volimo teško. Naporno. Ne šparat se. Jedino tako znamo. Priznojeni, umorni, nasmijani lezat na podu i smijat se šta Pingva ili Vedro izvale. Pa se opet dignit, 2 guca vode i idemo dalje. Spremni na treninge od puno uri i subotom i nedjeljom i blagdanima i svetcima. Spremni na pokoru uspjeha u sportu. Znamo da je na dohvat ruke. Znamo sta nam znači. Znamo koliko to oćemo. I zato idemo ka da nam zivot ovisi o tome. A znamo da nije. Ovisi nam samo dres sljedeći vikend. Jer ima nas 18. A dresova samo 12.

Ako nas traziš, a ne možeš nas dobit, uređaji spavaju. Moderna komunikacija hibernira u svlačioni. Zato staromodno pričanje cvate u dvorani. Ako nas ne možeš dobit, sad znaš di smo. Potraži nas u predgrađu. Di škripe patike i di pasi laju agresivnije...

O klubu:

Klub je osnovan 2000.god, te djeluje već jedanaestu sezonu. Od 2005. god. u klubu je počela s radom i škola košarke, iz koje je do sada iznjedreno 4 generacije košarkaša koji su pri  klubu završili i kadetski i juniorski staž. U klubu sada djeluje seniorski i juniorski pogon, te škola košarke. Prvih pet sezona Lionsi su se natjecali u HAKL – ligi. Nakon osvajanje iste lige na međužupanijskoj razini 2005. god., posvećuju se razvoju škole košarke i mlađih uzrasta. Takođerse od 2005. do 2009. god. natjeću u seniorskoj konkurenciji u nižerazrednim amaterskim ligama županijskog i lokalnog nivoa, dok su od 2009. god. koncentrirani isključivo na razvoj mlađih kategorija pri klubu.

Od uspjeha kroz povijest vrijedi izdvojiti uspjeh  članova Nina Benete, Borisa Omrčena i Duje Kaliterne koji su 2005. okitili se naslovom Europskih prvaka u Streetbasketu.

Sljedeći nastup naše momčadi kući je 27.11 u Velikoj dvorani na Gripama. Uz obilje dobre, neiskvarene košarke očekuje vas i nastup naših navijačica – Lionetta, kao i gost DJ.

Za sve koji ne mogu doći, možete nas pratiti na www.dalmatialions.com te na našoj facebook stranici: www.facebook.com/pages/KK-Dalmatia-Lions/223035884375975

 Ajme šta mi je drago kad raščistin sa nekin mojin predrasudama. Znan da je pomalo osjetljiv momenat za ovo izjavit, ali ipak ću reć – meni su u rješavanju mojih stečenih predrasuda najviše pomogli političari. Sad bi neko malicijozan pomislija kako političari i inače nama običnim judima pomažu da se riješimo svega stečenog u životu, a ne samo predrasuda, ali nisan na to mislila. Evo, recimo, predrasude o našoj administraciji.
 

1 .Kolagen i elasten - osnovan građevni materijal kože. No oba sastojka korištena u kremama su često završavala samo kao odličan vezivni element i ništa više, jer su njihove molekule bile prevelike da bi prodrijele u kožu. Prije nekog vremena su kozm. firme konačno odlučile priznati si taj geg i krenule u istraživanje kolagena i elastana nove generacije te ih nazvali pro-collagen i pro-elastan. Ove nove supstance mogu prodrijeti u kožu ali zasad nema znanstvenih dokaza kakav točno utjecaj imaju kad jednom stignu tamo. Nema znanstvene studije koja bi podržala da imaju utjecaj na elasticitet kože. Ako želite vidljivu promjenu na koži mnogo više ćete postici raznim stupnjevima kemijskog pilinga, mikrodermoabrazijom i slicno.

2. Cink - važan element u tragovima za našu prehranu. Naše tijelo ga treba kako bi apsorbiralo i iskoristilo željezo. No je li on vazan za kožu? Nije. Osim ako ne želite ubrzati zaljećenje rana. Ali tad ne morate kupiti fensi-šmensi kremicu punu parfema i boja za par deseteka eura nego kupite u apoteci najobičniju cinkovu mast.

3. Minerali mrtvog mora - Mrtvo more nazivaju tako jer u njemu nema života. Jedno od najslanijih voda na planeti. Recimo dok Pacifik ima 3-4% slanoće Mrtvo more ima 32%! More je puno minerala poput magnezija, kalcija, bromida. Pokušate li ikad popiti gutljaj toga (ne, ne morate činiti vas svaku ludost koju čini autorica ovog topika) teško da ćete se ikako moći prisiliti zamisliti tu tekućinu u bilo kakvoj dobrotvornoj ulozi za ičiju kožu. Neka istraživanja pokazuju da je to dobro za psorijazu. (objavili neki izraelski medicinski časopisi). Kad znate da je psorijaza bolest ili stanje kože gdje su stanice hiperaktivne, znači ubrzano dijeljenje stanica nisam sigurna kako tu mogu pomoći minerali. Dakle skepsa...

4. DEA - Diethanolomine - tvar optužena za kancerogenu, zasad nema evidentnih dokaza, ipak obratite paznju barem kad se radi o dječjoj kozmetici.

5. DHEA - Dehydroepiandrosterone - muški hormon (jel da, znale ste da nesto tako šarmantnog imena ne znači nista dobro) najviše ga imaju muškarci u svojim 20-em a popularan je i kao oralni nadomjestak tj. kao push za imunološki sistem, koncentraciju, kontroliranje težine, dizanje libida. Iako ćete ga naći u nekim kremama, zasad nema dokaza da ima ikakav pozitivan učinak na kozu. Osim toga kako bi to MUŠKI hormon mogao popraviti teksturu ženske koze. Ona ovisi o ženinim estrogenima i progesteronima.

6. DMAE - dimethylaminoethanol - u Europi poznat pod imenom Deanol, zadnjih 30 godina. Popularan kao oralni nadomjestak za pojačanje koncentracije neka vrst Ginko Bilboe. Nema zanstvenog dokaza da je učinkovit za kožu ali na netu ćete baš kao i ja naći desetine web stranica koje tvrde suprotno, večina od njih sasvim slucajno i prodaje kozmetičke proizvode s tim sastojkom

7. Emollients iliti podmazivaći - ima ih sva sila glicerin, neka ulja, lanolin, shea maslac, kakao maslac, zloglasni PEG-60, maslinovo ulje, ulje šafrana. Vise nego sto si i zamisliti mozemo. Ima ih sintetickih i tkz.prirodnih. Cine kožu mekanom, ublažuju iritacije i smiruju kožu nakon sunčanja. Glavni problem kod kozmetike je da najvaznije sastojke učine nečitljivima sakrivši ih pod raznorazna patent imena. Pa se tako ispostavi da ste platili mnogo novaca kremu s čudotovornim sastojkom iza čijeg se svemirskog imena krije dobri (i naposve nimalo skup) glicerin. Vazno je znati prepoznati koja vrsta emolijenata je koristena u odredjenoj kozmetici jer dok su jedni super za suhu kožu, masnoj koži mogu začas stvoriti probleme! Dakle netko tko naginje prištićima, aknama ili masnoj koži trebao bi izbaciti iz upotrebe sve "emollient moisturizer

8. Emu ulje - (popularno u Australiji i općenito kozmetici iz tih krajeva) emu je životinja slična noju, velika ptica te ujedno vrlo važan kotac u australskoj privredi. Da, to ulje je jedan u nizu podmazivaća ali nikako nije ČUDOTVORNO kako bi neki željeli da vjerujete.

9. Enzimi - ili u obliku papaje ili u obliku sastojka kao sto je papin, enzimi se koriste u svrhu peelinga već neko vrijeme. Nisu dobri kao AHA’s ali rade eksfolijaciju. Enzimi su zapravo proteini koji funkcioniraju kao biološki katalizatori (pored ostalog ubrzavaju kemijske reakcije u stanici). Losa vijest je da je to vrlo nestabilan element, dakle vrlo je vjerojatno da onog trena kad vi otvorite svoju teglicu sa enzimima, oni su se već pokvarili.

10. Ginko Biloba - poznato djelovanje na moždane funkcije KAD se uzme oralno, za kozu može imati antiupalno djelovanje i pomaže u proizvodnji kolagena te ima antioksidirajuća svojstva

11. Glicerin - jeftin a odličan za suhu kožu. Može ga se još naći pod imenom humectant. Glicerin je prisutan u svim prirodnim lipidima, bilo životinjskim ili biljnim no može biti i sintetski proizveden. Ima još priča o intercelularnom matrixu i glicerinu ali to je već malo složenija prica.

12. Grožđe - koristi ga The Body Shop firma recimo. Pod pretpostavkom da ima jaka antioksidirajuća svojstva ali u tu svrhu onda popijte sok od grozdja a ne mazite ga na lice. Nema studija koje bi poduprle da grožđe ima ikakvog učinka na bore.

13. Raznorazni biljni pripravci za povećanje grudi (herbal breast enhancement)-većina žena bi platila skoro pa svaku cijenu kako bi bila lijepa, zar ne? Kozmetička industrija upravo s time i računa. Vjerovali ili ne ima žena koje vjeruju da ako popiju neku biljnu tableticu da ce im narasti grudi. Znaju li ista o biologiji? Vjerojatno ne, inače ne bi kupile preparate kao MiracleBrust, Natural Contours ili slične. Kako su grudi nakupine masnoća jedini način da ih prirodno povećate je ili da zatrudnite ili da se udebljate. Biljni estrogen (sastojak tih čudesnih preparata) vam može uzrokovati krvarenja, akne. Iako žene u pred ili menopauzi uzimaju takve nadomjeske u neke druge svrhe, još uvijek nema znanstvenog dokaza sto se događa kad uzmemo previše estrogena i kako hormonalni nadomjesci djeluju kod mladih žena koje ga ionako prirodno imaju dovoljno.

14. Hormonske kreme - recimo tofu ekstrakt je izvor biljnog estrogena. Takve linije su namijenjene bas generaciji baby boomersa koji traže rješenja za nuspojave menopauze. Da, gubitak estrogena ima utjecaja na kozu. No istraživanja su pokazala da HRT ili prevedeno hormonska zamjenska terapija, znaci bilo sam estrogen bilo estrogen i progesteron- povećavaju rizik raka dojke za 70%.<br />

Moj vam je savjet: ne igrajte se nepotrebno hormonima.

Slijedeći put o ulju čajevca, vitaminima za kozu, HGF-u. Kad smo savladali te osnove, pozabaviti ćemo se bazičnom njegom koze, kako biti nježan, sto izbjegavati. Ako nekoga zanima mogu naknadno napisati iz kojih znanstvenih studija crpim podatke, zasad to pokušavam držati čim je vise moguće razumljivim.

Preneseno sa http://jja.blog.hr uz dozvolu autorice

Naporno je, ali sve ide po planu – kazao nam je odmah po izronu Siniša Kanešić, ronilac tvrtke Podmorski radovi Ploče kojeg smo zatekli na sanaciji podmorskog dijela obalnih zidova splitske Gradske luke.

Izvođač radova je Pomgrad Inženjering, sa svojim podizvođačima. Trenutno se radi na podvodnoj sanaciji lukobrana kod Lučke kapetanije. Na terenu smo, osim Siniše, zatekli i njegovog kolegu ronioca Davora Franičevića.

- Radimo i zidamo, tamo gdje su se pojavile pukotine. A kako je? Ma, ronimo i radimo pod morem, a pod morem i marendajemo, te zapalimo cigarete – nastavio je svoju priču Siniša, nakon što je malo došao sebi, nakon izrona.

Dodaje kako bi radovi na ovom lukobranu trebali biti gotovi za dva do tri tjedna, a onda sele na Carinski gat. Točnije, pod more uz Carinski gat. I dolje će, kaže, u podmorju raditi, marendavati, dimiti...

Hranite naciju brodetom, veseli ste i nasmijani, kod vas je čista pozitiva?
Kako ne. To je bila i cijela ideja albuma "Pistacio Metallic". Tražili smo neki dah svježine i olakšanje od težih tema.

Pitali bi u Saboru na čemu ste vi da ste toliko pozitivni?
Matej GrgićTBF častio brodetomPogledaj cijelu fotogaleriju
Vjerojatno smo pozitivni od muke.

I mlado i staro pjeva "Veseljka", opjevavanje muškosti bio je pun pogodak?
To je skeč u kojem se mi dosta igramo s muzičkim klišejima i patetikom. Ono kad ženskoj prodaješ spiku, volim poeziju i to sve, a sve se svodi na smiješni čin utjerivanja pinkale u rupu.

Jesi ti pisao pjesmu za žensku naklonost?
Nisam pisao pjesmu, ali to su mi neka pitanja o kojima moram dobro razmisliti i promisliti što mi se sve događalo u ovih 15 godina. Nemam pojma.

O koncertu se puno priča, nabavljaju se karte, ljudi su zainteresirani, veselite li se?
Jako se radujemo koncertu. Nadamo se da će se ljudi pojaviti. Znam da su ljudi bez novaca i teško im je kupiti kartu. Trudili smo se da što više srežemo kartu, no mislim da imamo što ponuditi.

Da, komentari na album su stvarno fantastični…
Fenomenalni su. Od najmlađih ljudi do onih najstariji. Kakav mi dijapazon ljudi samo prilazi. Baš svakakvih miljea i godišta, to je stvarno super. Žao mi je što ne nosim kameru sa sobom i snimam. Zato smo se suzdržali od svih promotivnih koncerata u klubovima koje smo inače prije radili.

Jeste se umislili zbog silnih dobrih komentara?
Nismo. Mi uvijek kenjamo po sebi.

Biste li pristali pjevati za neku stranku?
Mi ćemo na izborima podržati don Ivana Grubišića. Definitivno smo odustali od podržavanja velikih stranaka i njihovih ideja jer ne mislim da nude nešto dobro. Nama se obratila ekipa koja radi s don Ivanom Grubišića. Mislim da je on ostao dosljedan od početka do kraja u svojim vizijama i idejama. On je jedan neobičan svećenik, ali mislim da kakvi svi ljudi trebaju biti. Siguran sam da će njegov politički angažman ostati dosljedan jer on nema razloga da radi ono što ovi drugi rade.

Nadaš se da će ovi izbori nešto promijeniti, biti bolje?
Da. Već su se počeli buditi ljudi iz tog sna i apatije. Na sve strane ima puno malih žarišta gdje se ipak događa nešto. Stvari se kreću naprijed. Treba misliti pozitivno i koliko se može biti uključen u politička zbivanja.

Kažete u pjesmi "Mater" da okreće na jugo, objasni što se tebi tada događa?
Jugo zna imati malo deprimirajući efekt na ljude koji su meteoropati. Meni je koma. Imam prijatelja koji je tada živ i lud, to mu je sreća. A ja sam katastrofa kao junky pred smrt. Ne mogu misliti uopće, ni kretati se, samo pusti me da odspavam. Opet s druge strane, ima ljudi koji su živčani, udari te jednostavno.

Gledaš li aktualne splitske sapunice?
Pogledao sam nekoliko njih. A sapunica kao sapunice. Najradije bih ukočio unutra. Ja bih volio sudjelovati, ali ja bih radio više parodiju od toga.

Hranite naciju brodetom, veseli ste i nasmijani, kod vas je čista pozitiva?
Kako ne. To je bila i cijela ideja albuma "Pistacio Metallic". Tražili smo neki dah svježine i olakšanje od težih tema.

Pitali bi u Saboru na čemu ste vi da ste toliko pozitivni?
Matej GrgićTBF častio brodetomPogledaj cijelu fotogaleriju
Vjerojatno smo pozitivni od muke.

I mlado i staro pjeva "Veseljka", opjevavanje muškosti bio je pun pogodak?
To je skeč u kojem se mi dosta igramo s muzičkim klišejima i patetikom. Ono kad ženskoj prodaješ spiku, volim poeziju i to sve, a sve se svodi na smiješni čin utjerivanja pinkale u rupu.

Jesi ti pisao pjesmu za žensku naklonost?
Nisam pisao pjesmu, ali to su mi neka pitanja o kojima moram dobro razmisliti i promisliti što mi se sve događalo u ovih 15 godina. Nemam pojma.

O koncertu se puno priča, nabavljaju se karte, ljudi su zainteresirani, veselite li se?
Jako se radujemo koncertu. Nadamo se da će se ljudi pojaviti. Znam da su ljudi bez novaca i teško im je kupiti kartu. Trudili smo se da što više srežemo kartu, no mislim da imamo što ponuditi.

Da, komentari na album su stvarno fantastični…
Fenomenalni su. Od najmlađih ljudi do onih najstariji. Kakav mi dijapazon ljudi samo prilazi. Baš svakakvih miljea i godišta, to je stvarno super. Žao mi je što ne nosim kameru sa sobom i snimam. Zato smo se suzdržali od svih promotivnih koncerata u klubovima koje smo inače prije radili.

Jeste se umislili zbog silnih dobrih komentara?
Nismo. Mi uvijek kenjamo po sebi.

Biste li pristali pjevati za neku stranku?
Mi ćemo na izborima podržati don Ivana Grubišića. Definitivno smo odustali od podržavanja velikih stranaka i njihovih ideja jer ne mislim da nude nešto dobro. Nama se obratila ekipa koja radi s don Ivanom Grubišića. Mislim da je on ostao dosljedan od početka do kraja u svojim vizijama i idejama. On je jedan neobičan svećenik, ali mislim da kakvi svi ljudi trebaju biti. Siguran sam da će njegov politički angažman ostati dosljedan jer on nema razloga da radi ono što ovi drugi rade.

Nadaš se da će ovi izbori nešto promijeniti, biti bolje?
Da. Već su se počeli buditi ljudi iz tog sna i apatije. Na sve strane ima puno malih žarišta gdje se ipak događa nešto. Stvari se kreću naprijed. Treba misliti pozitivno i koliko se može biti uključen u politička zbivanja.

Kažete u pjesmi "Mater" da okreće na jugo, objasni što se tebi tada događa?
Jugo zna imati malo deprimirajući efekt na ljude koji su meteoropati. Meni je koma. Imam prijatelja koji je tada živ i lud, to mu je sreća. A ja sam katastrofa kao junky pred smrt. Ne mogu misliti uopće, ni kretati se, samo pusti me da odspavam. Opet s druge strane, ima ljudi koji su živčani, udari te jednostavno.

Gledaš li aktualne splitske sapunice?
Pogledao sam nekoliko njih. A sapunica kao sapunice. Najradije bih ukočio unutra. Ja bih volio sudjelovati, ali ja bih radio više parodiju od toga.

Hranite naciju brodetom, veseli ste i nasmijani, kod vas je čista pozitiva?
Kako ne. To je bila i cijela ideja albuma "Pistacio Metallic". Tražili smo neki dah svježine i olakšanje od težih tema.

Pitali bi u Saboru na čemu ste vi da ste toliko pozitivni?
Matej GrgićTBF častio brodetomPogledaj cijelu fotogaleriju
Vjerojatno smo pozitivni od muke.

I mlado i staro pjeva "Veseljka", opjevavanje muškosti bio je pun pogodak?
To je skeč u kojem se mi dosta igramo s muzičkim klišejima i patetikom. Ono kad ženskoj prodaješ spiku, volim poeziju i to sve, a sve se svodi na smiješni čin utjerivanja pinkale u rupu.

Jesi ti pisao pjesmu za žensku naklonost?
Nisam pisao pjesmu, ali to su mi neka pitanja o kojima moram dobro razmisliti i promisliti što mi se sve događalo u ovih 15 godina. Nemam pojma.

O koncertu se puno priča, nabavljaju se karte, ljudi su zainteresirani, veselite li se?
Jako se radujemo koncertu. Nadamo se da će se ljudi pojaviti. Znam da su ljudi bez novaca i teško im je kupiti kartu. Trudili smo se da što više srežemo kartu, no mislim da imamo što ponuditi.

Da, komentari na album su stvarno fantastični…
Fenomenalni su. Od najmlađih ljudi do onih najstariji. Kakav mi dijapazon ljudi samo prilazi. Baš svakakvih miljea i godišta, to je stvarno super. Žao mi je što ne nosim kameru sa sobom i snimam. Zato smo se suzdržali od svih promotivnih koncerata u klubovima koje smo inače prije radili.

Jeste se umislili zbog silnih dobrih komentara?
Nismo. Mi uvijek kenjamo po sebi.

Biste li pristali pjevati za neku stranku?
Mi ćemo na izborima podržati don Ivana Grubišića. Definitivno smo odustali od podržavanja velikih stranaka i njihovih ideja jer ne mislim da nude nešto dobro. Nama se obratila ekipa koja radi s don Ivanom Grubišića. Mislim da je on ostao dosljedan od početka do kraja u svojim vizijama i idejama. On je jedan neobičan svećenik, ali mislim da kakvi svi ljudi trebaju biti. Siguran sam da će njegov politički angažman ostati dosljedan jer on nema razloga da radi ono što ovi drugi rade.

Nadaš se da će ovi izbori nešto promijeniti, biti bolje?
Da. Već su se počeli buditi ljudi iz tog sna i apatije. Na sve strane ima puno malih žarišta gdje se ipak događa nešto. Stvari se kreću naprijed. Treba misliti pozitivno i koliko se može biti uključen u politička zbivanja.

Kažete u pjesmi "Mater" da okreće na jugo, objasni što se tebi tada događa?
Jugo zna imati malo deprimirajući efekt na ljude koji su meteoropati. Meni je koma. Imam prijatelja koji je tada živ i lud, to mu je sreća. A ja sam katastrofa kao junky pred smrt. Ne mogu misliti uopće, ni kretati se, samo pusti me da odspavam. Opet s druge strane, ima ljudi koji su živčani, udari te jednostavno.

Gledaš li aktualne splitske sapunice?
Pogledao sam nekoliko njih. A sapunica kao sapunice. Najradije bih ukočio unutra. Ja bih volio sudjelovati, ali ja bih radio više parodiju od toga.

Hranite naciju brodetom, veseli ste i nasmijani, kod vas je čista pozitiva?
Kako ne. To je bila i cijela ideja albuma "Pistacio Metallic". Tražili smo neki dah svježine i olakšanje od težih tema.

Pitali bi u Saboru na čemu ste vi da ste toliko pozitivni?
Matej GrgićTBF častio brodetomPogledaj cijelu fotogaleriju
Vjerojatno smo pozitivni od muke.

I mlado i staro pjeva "Veseljka", opjevavanje muškosti bio je pun pogodak?
To je skeč u kojem se mi dosta igramo s muzičkim klišejima i patetikom. Ono kad ženskoj prodaješ spiku, volim poeziju i to sve, a sve se svodi na smiješni čin utjerivanja pinkale u rupu.

Jesi ti pisao pjesmu za žensku naklonost?
Nisam pisao pjesmu, ali to su mi neka pitanja o kojima moram dobro razmisliti i promisliti što mi se sve događalo u ovih 15 godina. Nemam pojma.

O koncertu se puno priča, nabavljaju se karte, ljudi su zainteresirani, veselite li se?
Jako se radujemo koncertu. Nadamo se da će se ljudi pojaviti. Znam da su ljudi bez novaca i teško im je kupiti kartu. Trudili smo se da što više srežemo kartu, no mislim da imamo što ponuditi.

Da, komentari na album su stvarno fantastični…
Fenomenalni su. Od najmlađih ljudi do onih najstariji. Kakav mi dijapazon ljudi samo prilazi. Baš svakakvih miljea i godišta, to je stvarno super. Žao mi je što ne nosim kameru sa sobom i snimam. Zato smo se suzdržali od svih promotivnih koncerata u klubovima koje smo inače prije radili.

Jeste se umislili zbog silnih dobrih komentara?
Nismo. Mi uvijek kenjamo po sebi.

Biste li pristali pjevati za neku stranku?
Mi ćemo na izborima podržati don Ivana Grubišića. Definitivno smo odustali od podržavanja velikih stranaka i njihovih ideja jer ne mislim da nude nešto dobro. Nama se obratila ekipa koja radi s don Ivanom Grubišića. Mislim da je on ostao dosljedan od početka do kraja u svojim vizijama i idejama. On je jedan neobičan svećenik, ali mislim da kakvi svi ljudi trebaju biti. Siguran sam da će njegov politički angažman ostati dosljedan jer on nema razloga da radi ono što ovi drugi rade.

Nadaš se da će ovi izbori nešto promijeniti, biti bolje?
Da. Već su se počeli buditi ljudi iz tog sna i apatije. Na sve strane ima puno malih žarišta gdje se ipak događa nešto. Stvari se kreću naprijed. Treba misliti pozitivno i koliko se može biti uključen u politička zbivanja.

Kažete u pjesmi "Mater" da okreće na jugo, objasni što se tebi tada događa?
Jugo zna imati malo deprimirajući efekt na ljude koji su meteoropati. Meni je koma. Imam prijatelja koji je tada živ i lud, to mu je sreća. A ja sam katastrofa kao junky pred smrt. Ne mogu misliti uopće, ni kretati se, samo pusti me da odspavam. Opet s druge strane, ima ljudi koji su živčani, udari te jednostavno.

Gledaš li aktualne splitske sapunice?
Pogledao sam nekoliko njih. A sapunica kao sapunice. Najradije bih ukočio unutra. Ja bih volio sudjelovati, ali ja bih radio više parodiju od toga.

Budne oči konzervatora pazit će na svaki detalj obnove Galeba, no svi se slažu, davanje broda u koncesiju je nužno.

- To je najbolja ideja od onih koje su ostvarive. Mislim da je predugo čekati da se pojavi izvor nekih sredstava - kaže za Novu TV konzervator Nenad Labus.

Koncesionar će moći samostalno urediti neke dijelove broda poput smještajnih kapaciteta, restorana i slično no dio će broda morati ostati u funkciji muzeja.

- Ono što bi trebalo sačuvati i prezentirati javnosti jesu svakako prostori salona u onom izvoru kakvi su nekada bili, nekoliko apartmana - dodaje Labus.

Galeb je nekoliko tjedana ovoga proljeća bio otvoren za javnost. Golem interes javnosti za njegov obilazak upućuje na to da bi budući koncesionar mogao imati dobar start.

- Bilo je više zainteresiranih investitora, međutim naravno koliko su oni ozbiljni znat ćemo tek nakon što vidimo rezultate natječaja - kaže riječki gradonačelnik Vojko Obersnel.

Najveći trošak koncesionaru bi trebalo predstavljati dovođenje Galeba u plovno stanje.

- Onda se zasigurno radi o velikoj investiciji koja se vjerojatno kreće negdje između 15 i 20 milijuna eura - dodaje Obersnel.

No za zaljubljenike u ovaj brod sumnje nema. Galeb je toga vrijedan. "Ja sam zaljubljen u njega, što da vam kažem. Naravno da je vrijedan", kaže konzervator Labus. I nije Labus jedini obožavatelj.

S nostalgijom se Galeba sjećaju mnogi s područja cijele bivše države. Brod ima čak i svoju Facebook stranicu s više stotina vjernih članova na kojoj sve pršti od uspomenapiše Dnevnik.hr.

D.N.

Marinko Čulić: Ne znam koliko je dobro za HDZ da Kosor tako otvoreno priznaje težinu same situacije i da je providno prebacuje na medije i DORH, jer to niko neće progutati * Nataša Škaričić: Kada neka druga opcija preuzme vlast u Hrvatskoj, njihove istaknute članove vidim kao hrpu rashodovanih političara od kojih će neki u mirovinu otići namireni, a neki će vjerojatno služiti zatvorsku kaznu * Ivo Josipović: Dokaz da nema nedodirljivih

Sagovornici e-Novina se slažu da je otvaranje istrage protiv najjače stranke na vlasti u Hrvatskoj, Hrvatske demokratske zajednice, potpuno raščistilo put ka pobjedi SDP na izborima u prosincu. Jednako tako, iz govora premijerke Jadranke Kosor zaključuje se da je ona faktički priznala izborni poraz.

Novinar nedjeljnika „Novosti” i komentator tportala, Marinko Čulić smatra da je DORH izabrao hirurški precizan trenutak za objavu istrage protiv HDZ.

Photo: protest.ba

„Oni to nisu mogli izbjeći, materijala je bilo očito previše. Da su čekali izbore i da HDZ izgubi, svi bi ih optužili da tuku po mrtvom magarcu. Nisu smjeli čekati ni nekoliko dana, jer je u petak poslednje zasjedanje Sabora pa su morali pružiti HDZ priliku da se javno na službenom mjestu o tome očituje, da stave možda i taj njegov izvještaj na raspravu i da ga odbiju. DORH nije imao izbora, morao je to napraviti ili juče ili danas, sutra bi bilo kasno. Taj termin je očito hirurški precizno odvagan”, kaže Čulić za e-Novine.

Smatra da nema mnogo šta da se kaže o stanju u samoj stranci i njenoj budućnosti jer je premijerka sve sama rekla na press konferenciji.

„Gotovo da ne moram ništa dodati onome što je ona rekla, da je to težak udarac za stranku, da su oni spremni da ih to vrati u barake iz kojih su krenuli ranih devedesetih. Ona je to najbolje opisala. Druga stvar je koliko je dobro za HDZ da tako otvoreno priznaje težinu same situacije i da je providno prebacuje na medije i DORH, jer to niko neće progutati. Glavna je krivica na njima i oni od toga ne mogu pobjeći”, smatra Čulić dodajući da je HDZ praktički priznao poraz na predstojećim izborima.

Novinarka Nataša Škaričić kaže da je ovakav razvoj situacije dokaz da Hrvatska živi u predpolitičkom dobu.

„Iako sve ovo što se događa u Hrvatskoj više liči na literarni preložak za neku parodiju, nego na političku stvarnost, ima tu vrlo ozbiljnih i opasnih elemenata koje svi trebamo osvijestiti. Prvo, svaka sekunda koju je HDZ proveo na vlasti nakon Sanaderove abdikacije dokaz je činjenice da živimo u predpolitičkom razdoblju u kojemu ništa u društvu nije dogovoreno, pa tako ni moral i zakoni. U suprotnome, nema šanse da bi dvije i po godine opstala stranka čiji je bivši šef u zatvoru pod sumnjama da je pljačkao zemlju u suradnji s mrežom sebi podređenih suradnika, niti ima šanse da bi opstala Jadranka Kosor koju je taj isti Sanader oktroirao.To što je baš tužiteljstvo preuzelo da do pred same izbore, objavljuje podatke koji razotkrivaju taj apsurd političkim sljepcima, dokaz je da se iz tog stanja nećemo brzo izvući”, rekla je Škaričić za e-Novine.

Prema njenim rečima, činjenica da DORH objavom optužnice protiv vladajućih, izbacuje HDZ iz političkih cipela uoči parlamentarnih izbora, dodatno je obeshrabrujuća.

Photo: sasa cetkovic

„Koliko god da je nedokazivo, teško se oteti dojmu da je tužiteljstvo uključeno u predizbornu kampanju, tim više što to isto tužiteljstvo ima hipoteku djelovanja po političkoj narudžbi i tajmingu. Ako ne želimo samo izmjenu aktera na političkoj sceni, nego i izmjenu načina upravljanja zemljom i konačni dobitak trodiobe vlasti, onda je to nezanemariva okolnost, bez obzira na trenutni pozitivni efekt”, istakla je sagovornica e-Novina.

„Što se samog HDZ-a tiče, po meni je to stranka koja se u početku formiranja države bavila osobnom koristi svojih članova, a na koncu isključivo time tko će od njih, kada i po koju cijenu to platiti zatvorom ili barem Uskočkim postupcima. Kada neka druga opcija preuzme vlast u Hrvatskoj, njihove istaknute članove vidim kao hrpu rashodovanih političara od kojih će neki u mirovinu otići namireni, a neki će vjerojatno služiti zatvorsku kaznu. Ne vidim da su u tvrdoj stranačkoj hijerarhiji našli mjesta za neka nova lica, pa tu vidim šanse da se cijela politička scena u Hrvatskoj malo modificira...”, zaključila je Nataša Škaričić.

„Kada je u pitanju proširenje istrage za crne fondove, ja sam uvjeren da je to namještaljka i da je HDZ čist kao suza jer to je sve poštenjak do poštenjaka”, kratko je otvaranje istrage protiv vladajuće stranke prokomentarisao za tportal Dragutin Lesar iz Hrvatskih laburista.

Hrvatski mediji puni su reakcija, od kojih donosimo samo najvažnije. Predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, rekao je da ovo pokazuje da nema nedodirljivih.

„Neću komentirati politički trenutak, mislim da isto tako ne treba komentirati ni samu istragu; to je nešto što će obaviti nadležna državna tijela. To što se dogodilo i što se događa potvrđuje da smo našim prijateljima u Europi govorili istinu – danas nema nedodirljivih. Pravna država u Hrvatskoj radi i radit će. Kako će slučaj završiti ja to ne znam niti u to mogu ulaziti – to je stvar pravosuđa.Ali evo, još jednom ističem: Hrvatska jest dom pravne države”, poručio je predsjednik Hrvatske.

Predsjednica Kluba zastupnika HNS-a Vesna Pusić rekla je za tportal.hr da se više ne može raspravljati ni o jednoj temi jer je HDZ svojim aferama zagušio javni prostor. Osvrnula se i na izjavu premijerke Jadranke Kosor da je ovo pretposljednja stanica njihova križnoga puta. 'Ako se dokaže da su krali, onda im je teže trebalo biti kad su krali nego sada', rekla je Pusić i dodala da je istraga protiv HDZ-a logičan slijed događaja.

O pokretanju istrage na svom profilu na Facebooku oglasio se i Željko Jovanović, doskorašnji zastupnik SDP u Saboru kojem je HDZ skinuo imunitet jer je ga je tužio pošto je tu stranku nazvao zločinačkom organizacijom.

„Nije bilo lako podnositi pritiske zbog tvrdnje o kriminalnom karakteru vrha HDZ-a, koju sam uporno ponavljao, ali istina se ne može zaustaviti. Istraga protiv HDZ-a sad je u rukama pravosuđa, a SDP u svojoj viziji društva bez korupcije vidi policiju i pravosuđe kao potpuno depolitizirane i profesionalizirane, pa tu više nemam što dodati. Sve sam već rekao. No kao političar imam pravo reći da HDZ sigurno čeka moralni i politički stečaj te da presuda građana za crnofondovski karakter HDZ-a na skorim izborima može biti samo jedna – čuvati Hrvatsku znači glasati za Kukuriku koaliciju, a HDZ treba poslati u oporbu na dugo liječenje od ovisnosti o crnim fondovima”, napisao je Jovanović.

Seksualna revolucija je svojih pet minuta imala tamo nekih davnih šezdesetih i ja san mislila da je s ton revolucijon to pitanje stavljeno ad acta, međutin san se dobro privarila.
 

Što smo naučili od seksualne revolucije?

Danas kad otvoriš bilo koju novinu ili portal, prvo šta ti upadne u oko su naslovi veličine đanbo plakata u vezi sa najnovijin otkrićima na polju judske intime. Pa tako moš pročitat "Deset stvari koje žene najviše vole u seksu", "Deset stvari koje žene najviše mrze u seksu", "Trinajst koraka do produženog orgazma", "Jedanajst načina da zadovoljite partnera", "Osamnajst načina da savršeno odglumite orgazam" i tako dalje i tako bliže. Reka bi čovik da od one revolucije nismo ništa ni naučili ni svatili. Dobro, mi žene jesmo.

U svakon slučaju, mene nekad muči, a šta naprimjer ako su iscrpnin istraživanjima znanstvenici otkrili deset stvari koje žene najviše vole u seksu, a ja ih recimo znan najmanje petnajst? Jesan li ja onda isprid svoga vrimena? Ili san jednostavno šupjača? Da ne govorin o onih "osamnajst načina za savršeno odglumit orgazam". Iman najmanje četri prijatejice koje znaju duplo više načina. To odglumljivanje orgazma smo stvarno dovele do savršenstva, toliko se uživimo da nan pravi orgazam ni ne more zaminit te gušte. Moja kuma naprimjer jeanput se tako uživila da je nastavila stenjat još po ure nakon šta joj je muž bija izaša iz kreveta i otiša gledat Puls Hrvatske na hateveju. Doša on na vrata od sobe i zabrinuto je pita da koju gospu stenje, oli je šta boli, a ona njemu "Kretenu, oli nisi nikad čuja za produženi orgazam?!" Ovi umuka i vratija se gledat Puls Hrvatske, a bija je tako ponosan zbog svog produžnog učinka da je taj put odgleda emisiju do kraja bez težih posljedica po psikičko zdravlje.

Ne triba mužu uvik ni kolino pokazat kad on oće

Ono šta me ipak najviše čudi kod tih novinskih naslova je to šta sve te stvari i tehnike stvarno djeluju ka neka revolucijonarna otkrića, iako ih judski rod prakticira već nekoliko vikova. Evo recimo najmije milije kad pišu kako seksualni život u braku održat zanimljivin. Pa još je moja baba govorila "Ćerce, ne triba mužu uvik ni kolino pokazat kad on oće!" Kad san prvi put čula taj babin naputak, nisan razumila zašto se mužu baš kolino ne smi pokazat i odrasla san u uvjerenju da je kolino za muške najopsceniji i najpoželjniji dil ženskog tila. Zato kad san bila ljuta na muža, moga je smenon radit šta god je tija, ali mu ni mrtva nisan dozvoljavala da me uvati za kolino. Tribalo mi je određeno vrime da svatin da su muškima neki drugi dilovi važniji od toga i da, šta se njih tiče, žena ne mora uopće ni imat kolina, ne bi ni primijetili.

I nije to jedina zabluda koju san imala u vezi toga intimnog života. Muški su konplicirana stvorenja i nema te nauke koja može proniknit u njihove najskrivenije seksualne fantazije. Evo neki dan mi priča prijatejica kako ju je oni njen šokira. Gledali su neki američki film di je taman bila scena bračne nevire. I govori on njoj:

- Da ti mene s nekin privariš, ubija bi te!
- Ozbijno?
- Bi, majke mi!
- Znači, da me zatekneš u krevetu s nekin muškin ladno bi me zatuka?
- Bi, i tebe i njega!
- A šta, naprimjer, da dođeš doma i zatekneš me u krevetu sa ženom?

Nije svaki preljub nepoželjan

Mislila je da će ga sa ovin još više razbisnit i šokirat, međutin njemu se najedanput licem razlila čežnja:

- Ajmeee, e da mi je to doživit!
- Čekaj, glupsone, pa i to bi bija preljub! Svejedno je s kim, ako te varan! Zamisli da me uvatiš kako se kokolajen sa nekon ženom u krevetu?
- Ma, samo se ti, srićo moja, komodaj! Imaš li već koju u planu?

I sad ti to razumi? Koliko god se nauka trudila objasnit ljudska ponašanja na seksualnom planu, uvik će neke stvari ostat misterijon, bar šta se funkcijoniranja muškog mozga tiče. Ako ih varaš sa muškin, spremni su počinit zločin iz strasti, ali ako te uvate sa ženskom, to ne samo da neće smatrat prevaron, nego će te još i poticat.

To me podsjeća na ono kad je u Hrvatckoj prvi put žena postala premijerka. Bilo je masu judi koji su bili protiv nje, jerbo da je ona sigurno ista ka i njen prethodnik, s obziron da je godinama bila uz njega i znala sve šta je slaga i ukra. Međutin, onda su neki počeli govorit da sram ih bilo i da su sigurno protiv nje bidne samo zato šta je žena. Nije tribalo dugo vrimena proć da se potvrde sumnje onih šta je nisu tili za premijerku, ali su oni drugi i dalje uporno navijali za nju. Tako da ispada da ljudski rod i inače puno lakše podnosi kad ga se laže i vara sa ženom.

Ma, nije ni čudno šta je to tako. Premijerka ne da je žena, nego je izmislila i devetnajsti način za glumljenje orgazma. Evo misecima šeta Hrvatskon sa blaženin izrazon lica i uzdiše i stenje od miline pokušavajuć uvjerit pučanstvo da nan je seks s njom bija odličan.

I toliko nan je svima draga, da mislin da u povijesti još nikad tolika masa judi nije tako iskreno želila da jedna žena napokon – svrši.

Preneseno sa danas.net.hr uz dozvolu autorice

Bivši radnici priželjkuju novi početak, no ispraznih im je obećanja, kažu, dosta.

Dalmatinka nova prestala je s radom prije tri i pol godine, a zbog dugogodišnjih nesuglasica s poslodavcem, kršenja radničkih prava i neisplate plaća prije dvije godine pokrenut je stečaj. Od 12 milijuna kuna potraživanja, radnici još nisu dobili ni lipe.

Iz Hrvatske udruge poslodavac tvrde, pak, da razloga za zabrinutost nema. "Naša je želja udovoljiti ljudima da se sastanu i pokušaju pokrenuti proizvodnju. Postoje li za to zakonske osnove, prepreke ili nešto treće, to stvarno nije u nadležnosti HUP-a", rekao je to Hrvoje Marušić, iz HUP-a Dalmacije.

Kako javlja HRT, sastanak je obećan i to s potpredsjednikom Vlade Domagojem Miloševićem, ali ne i s ministrom Đurom Popijačem.

Grafit je na križanju Gotovčeve ulice i Zagorskog puta osvanuo početkom rujna, nakon što se Goran Ivanišević po mišljenju mnogih, izrugivao s Mišom Kovačem.

Na grafitu se autor poigrao izjavom koju je Goran Ivanišević kazao kad ga je 2001. godine 150.000 Splićana dočekalo u gradskoj luci, poslije osvajanja Wimbledona: "Da se nisam rodija u Splitu bija bi k...c od ovce".

U nastavku grafita nepoznati autor je dodao "2011 – sad si k...c od ovce. E, moj Gorane...".

Građanska inicijativa za zaštitu okoliša organizira iz Kaštela u srijedu organizira potpisivanje Deklaracije o pravu na zdrav život.

Deklaracijom se traži da se Kaštelanski zaljev i njegova okolica zaštite od daljnjeg zagađivanja kako bi oko 300 tisuća stanovnika živjelo u zdravom i kvalitetnom okolišu, te da se poštuju Ustav i svi zakonski propisi koji reguliraju ovu problematiku. Pri tome se posebno navodi zahtjev za zabranu spaljivanja otpada u Cemexovim pećima u tvornicama Sv. Kajo i sv. Juraj.

Neposredan povod prosvjedima građana i pisanju ove Deklaracije, bila je javna rasprava o Cemexovoj Studiji utjecaja na okoliš o suspaljivanju drvnog otpada kao alternativnog goriva.

- Sredozemna medvjedica (morski čovik) prvi put je znanstveno opisana 1779. godine na temelju lešine nađene kod Osora na Cresu. Ukupna populacija (havajska, karipska i sredozemna) broji tek oko 350 jedinki, živi u manjim izoliranim skupinama, a zbog svoje osjetljivosti, rijetkosti i kritičnog statusa ubraja se među deset najugroženijih sisavaca na svijetu.
 

Kod nas je zaštićena još davne 1935. godine “Dalmatinskim dekretom”, dok je danas temeljem Zakona o zaštiti prirode za njezino uznemiravanje i ubijanje predviđena novčana kazna od sto tisuća kuna - kazala je Antolović.
 

Predavanje popraćeno kratkim filmovima izazvalo je iznimno veliko zanimanje Hvarana, a biologinja Antolović istaknula je da spomenuta grupa na području Jadrana djeluje još od 1994. godine, otkada je sustavno istražila 74 špilje.

U posljednjih šest godina prikupljeno je više od tri tisuće fotozapisa, tako da se na osnovi cjelokupnog monitoringa slobodno može reći da kod rta Kamenjaka u Istri, lošinjsko-creskom arhipelagu, te dijelu srednjeg i južnog Jadrana obitava najmanje sedam jedinki. Zbog edukacije (predavanja, pisani materijali), kao i radionica koje su se provodile i prošlog ljeta građani i institucije su sve više spremni na suradnju.

Tako je u posljednjih nekoliko godina bilo više od deset dojava o viđenju sredozemne medvjedice samo u akvatoriju Hvara, a najnovije stižu s Korčule, Šolte, pa čak i Podgore, što će Grupa uskoro istražiti.

Mirko Crnčević

Jučer se na najavljivanim prosvjedima protiv kapitalizma i korporacija u Splitu na Peristilu okupilo oko petstotinjak ljudi, građana, radnika, studenata, penzionera, intelektualaca, te članova anarhosindikalista, SRP-a i još nekih grupa i udruga. Pravo glasa imali su svi zainteresirani prisutni građani. Pa je govorio svatko koga šta muči. Bilo je glasova protiv postojećeg sistema, od poziva na mirne demonstracije do glasnih poziva na nemire i akcije. Ipak je sve proteklo u mirnom tonu. Neki su se svađali oko crvenih zastava, bili su tu i mladenci friško vjenčani. I na kraju je ljude najviše oduševila grupa bubnjara koji su nesebično i puni energije dali svoj doprinos zabavljajući prisutne.

Photo: Dragan Kujundžić

Umro je Steve Jobs, najveći sin svjetskih naroda i narodnosti, i uistinu - nedostajale su još samo sirene i Verdijev Requiem na televiziji. S naslovnica nas je gledao njegov asketski lik, televizije su prekidale redovni program, slučajni prolaznici su plakali, književnici i inženjeri ispisivali su dirljive nekrologe, a stupovi društva natjecali se u odavanju počasti najboljemu među njima.

Umro je Steve Jobs, drug Tito našega doba, John Lennon koji je zamišljao bolji svijet, Che Guevara koji ga je stvarao, Nikola Tesla koji mu je pomicao granice, Martin Luther King koji nas je učio da su na njemu svi ljudi isti, Kurt Cobain koji nas je učio da nisu, Isus Krist koji je s govornice Stanford Universityja pozivao ljude da vjeruju.

Steve Jobs je bio genij koji je promijenio naš svijet, nije razumno sporiti se s tim. Kako ga je promijenio? Jednostavno: i ekonomisti i esejisti u ove se dane nacionalne žalosti slažu kako je najgenijalnija njegova ideja bila ona da ljudima ne treba prodavati ono što im treba, već ih uvjeriti da im treba ono što prodaješ. Cijela je korporativna ekonomija stala u tu rečenicu: mi znamo što vam treba.

Kako je, međutim, Jobs to znao? I nije: on je samo kupce svojih inventivnih, zabavnih i veličanstveno nepotrebnih gadgeta uvjerio da su drugačiji od ostalih, i da su upravo oni ti koji se ne daju uvjeravati. Think different!, razmišljaj drugačije!, glasoviti je Appleov kredo iz vremena dok je narančasti iMac još imao od čega biti drugačiji i protiv koga biti pobunom. U konačno globaliziranom svijetu stvar će se ispostaviti kao genijalna podvala: kad je Che Guevara korporativne ere shvatio da ljudi ne traže slobodu, već samo šire prostor potrebe, najprije ih je uvjerio da im treba sloboda od potrebe, a potom im je prodao za 499,90 dolara.

Otišao je tako Steve Jobs, ne dočekavši ostvarenje svoga sna – da svi na kraju imaju iPod i iPad, da ne ostane više nitko isti kao ostali, i da svi budu drugačiji.

Photo: EPA

Obrat je sasvim appleovski zabavan, i podsjeća na onu genijalnu scenu iz kultnog Monty Pythonovog Brianovog života, kad nesuđeni prorok s prozora roditeljskog doma uvjerava sljedbenike kako on nije nikakav Mesija i kako svatko od njih mora razmišljati svojom glavom. "Tako je!", klicala je oduševljena gomila. "You're all different!" - Svi ste vi drugačiji! - nemoćno je vikao Brian, na što se iz gomile javio tek jedan bojažljivi, usamljeni glas: "Ja nisam!"

Jedna takva priča - ali više ni appleovski narančasto zabavna, ni montypythonovski ozbiljno smiješna - objavljena je istog dana, u istim novinama s asketskim likom Stevea Jobsa na komemorativnoj naslovnici. Priča je to o dvanaestogodišnjoj Marini, učenici šestog razreda jedne zagrebačke osnovne škole, koja proživljava pakao i povraća svako jutro kad ide u školu, samo zato što su joj roditelji siromašni, i što nema - iPhone.

- Ne mogu više. Svi me maltretiraju. Cijeli razred. Kad su završili školski praznici i kad sam se sjetila da ponovo moram u školu, doslovno mi je pozlilo – priča Marina kroz suze. - Glavni razlog je to što su mama i tata siromašni, što nemam ni tenisice Nike, ni Dieselove traperice, ni iPhone.

U divnom obratu - za kakvoga bi blazirani apostoli Welchovih business seminara u Lisinskom dali i dupe i iPad - svih ostalih dvadeset osam učenika iz Marininog razreda imaju tako brendirane tenisice i traperice, podjednako posve metaforički i nimalo metaforički svi imaju iPhone ili iPod, "they're all different", svi su drugačiji, s bijelim žicama što im vire iz uha - samo Marina nije: ona je ista kao ostali, nosi traperice kupljene kod švercera na tržnici i ima prastari mobitel. U razredu je, međutim, ona ostala posljednja takva, dakle ista. Svih ostalih dvadeset osam učenika su drugačiji, imaju Nikeove tenisice, Dieselove traperice i iPhone.

"Think different!", uzvikuje tako Prorok sa stanfordske katedre. "Yes, we will!", uzvraća složno dvadeset osam učenika zajedno sa svojim roditeljima. "You're all different!", nastavlja on. "Yes, we are!", uzvraćaju đaci kao jedan.

"I'm not", bojažljivo se među njima javlja mala Marina.

Da nema, eto, Velike Korporacije, ni Marina ni njeni roditelji – u tragičnom raskoraku s uzbudljivim novim dobom - ne bi znali što im zapravo treba. A da je Prorok živ, mala bi Marina u poluminutnom filmiću s happy endom, nemojte sumnjati u taj genij!, bila upravo idealna zvijezda kampanje za novi iPhone 4S. Think different, be different. Nemojte dopustiti da vas pregazi vrijeme, i da ostanete posljednji isti.

* Tekst preuzet iz e-novina, Globusa, uz dozvolu autora

Povodom Mjeseca hrvatske knjige 2011. u četvrtak, 27. listopada moći ćete vratiti svu posuđenu građu bez plaćanja zakasnine!

Memorijalni skup „Glavno da se Klajmba“ održan je u Bastu (mjestu iznad Baške Vode)  u znak sjećanja na alpiniste Tonija Rosu i Igora Skendera koji su ove godine 16.03. smrtno stradali u Chamonixu. Više od 120 ljudi iz čitave Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Slovenije  se od 7-9 listopada penjalo i družilo po Biokovu.

Toni Roso i Igor Skender

Ovom  regionalnom okupljanju alpinista temelj su postavili Makaranin Toni Roso i Beograđanin Igor Skender. Prošle godine u ovo vrijeme na istom se mjestu okupilo 15 vrhunskih alpinista i penjača kako bi se družili i upoznavali čari Biokova na način na koji samo vrsni penjači mogu. Toni i Igor su bili momci koji su svojim entuzijazmom, lakoćom druženja, dobrom voljom i blistavim humorom spajali klubove i društva iz svih krajeva Hrvatske i šire. U penjačkim krugovima kažu da već i samo ime skupa zbližava sve vrste i kategorije slobodnih penjača i alpinista jer glavno da se klajmba. Njih dvoje su istovremeno bili članovi klubova SAK Ekstrem iz Makarske, te AO PDS Velebit  i AO HPD Željezničar iz Zagreba. Ova tri kluba su zajedničkim snagama organizirali ovaj skup.

Službeno okupljanje je počelo u petak predvečer  kada smo se počeli upoznavati i spremati za feštu. Pošto je tu večer pljuštala kiša, ljudi su spavali u osnovnoj školi u Bastu i u jednoj pećini nedaleko od penjališta.

Čitavu subotu se penjalo po sportskom penjalištu u Smokvini dok su skupine alpinista popele dvadeset višedužinskih smjerova na području od Brela do Velikog Brda. Otvoren je novi atraktivan smjer od tri dužine u Makru naziva Glavno da se Klajmba. U subotu ga je ispenjao Splićanin B. Kragić.

Igor Čorko u borbi sa stropićem

Stropić gledan odozdo

Subota navečer je počela sa predavanjem Igora Čorka, najboljeg hrvatskog penjača suhe stijene sa prezentacijom slajdova koji oduzimaju dah.  Najatraktivniji dio predavanja je bio njegov uspon u Yosemiteu kada se četiri dana penjao i spavao na okomitoj stijeni. Mene su posebno dojmili njegovi „stropići“ kako ih on naziva. Stropovi su, samo im ime govori, stijene koje se nalaze pod pravim kutom u odnosu na zid ali za Čorka je nemoguća borba čovjeka i gravitacije ipak moguća.  Vedrana Simičević je tom prilikom u ime Komisije za Alpinizam udijelila počasnu titulu alpinist posthumno Toniju Rosi i već postojeću rodbini Igora Skendera, koji su također bili nazočni skupu. Poslije predavanja je uslijedila pečena riba za sve okupljene a nakon toga bubnjevi i gitare, pećina i logorska vatra.

Prije predavanja

Logorovanje u pećini

Dalmatinski san

Nije impozantna samo brojka ljudi sa tog skupa, već i činjenica da su se tu okupili najpoznatija alpinistička imena Hrvatske. Izdvojila bih činjenicu da je bilo podjednako žena koliko i muškaraca. Bilo je barem 5 cura iz ekspedicije na Everest, koliko sam ih ja uspjela prepoznati.

,

Ognjen, akademski kipar, slikar i penjač, radi svoje djelo u stijeni

Medo i penjačice

Pošto su alpinisti ipak veliki individualci i mnogo borave u samoći sa odabranim partnerima, u pravilu ne vole velika okupljanja. Upitala sam zato jednoga penjača kako to da se uspio okupiti toliki broj stvarno jakih faca. On mi je odgovorio da Hrvatska sigurno u zadnjih deset godina nije imala takav skup a da je svima korisno i drago upoznati ljude koji dijele istu strast. Ljudi koji odmah razumiju što je krimp, spit, čok, prevjes…

Iako se među penjačima zna tko je tko i dokle taj može, neki od alpinista iz Dalmacije nikad nisu imali priliku sresti kolege sa sjevera. Kada su vidjeli dvije krhke mlade djevojke koje su se uputile po jakoj buri penjati Dalmatinski san, odlučili su ih odvratiti od nauma. Dalmatinski san je jedan od težih i ljepših smjerova na Biokovu, ima 18 dužina, dug je 600 metara od čega 450m vertikale s okvirnom ocjenom oko 6b. Međutim, kada su doznali o kojim se djevojkama radi, nasmijali su se svojoj krivoj procjeni jer te djevojke spadaju među najbolje alpiniste u regiji.

Nadamo se da će se ovaj važan skup za alpinizam, slobodno penjanje i turizam održati i dogodine.

Parkirano blizu penjališta u Smokvini

ZA split-online.info sastavila Ana Karabatić

Stručna suradnica Udruge "Sve za nju", dr.med. spec. onkologije i radioterapije,
Ilona Sušac poručuje:

„Obolijevanje od raka dojke možemo sami značajno smanjiti, reducirajući neke od najvećih i
najčešćih rizičnih čimbenika kao što su pretjerana tjelesna težina, prehrambene navike, tjelesna
neaktivnost, pretjerana konzumacija alkohola, hormonska nadomjesna terapija, stres, pušenje... Čak
25 posto slučajeva raka dojke uzrokovano je tjelesnom neaktivnošću, dok, s druge strane, redovita
tjelovježba smanjuje rizik od raka dojke, budući da osigurava bolji imunitet te manju razinu estrogena
u krvi, pa tako ne potiče rast i razmnožavanje „nenormalnih“ stanica u dojci."

Podržite akciju sljedećim aktivnostima:

Magic Well sporska vrećica sa rozom vrpcom

U znak angažmana za prevenciju i rano otkrivanje raka dojke predstavljamo vam Magic Well sportsku
vrećicu sa Rozom Vrpcom. U mjesecu listopadu možete kupiti sportsku vrećicu sa Rozom Vrpcom
u svim Magic Well klubovima. Cijena vrećice iznosi 20 kuna, od čega će 10 kuna biti donirano
Udruzi „Sve za nju“.

Magic Well trening Roze Vrpce

Željeli bismo vam ponuditi još jednu drugu opciju akcije podržavanja Roze Vrpce. U Magic Well
krugu imate mogućnost brojanja ponavljanja na spravama i upisati iste na papiru koji visi na svakoj
spravi. Nakon 2 kruga zbrojite ponavljanja sa svih sprava i ubacite u našu kasicu-prasicu 1 lipu po
ponavljanju.
Nadamo se da ćete se odlučiti sudjelovati u ovoj nevjerojatnoj akciji.

Vaš Magic Well Team

Donosimo vam tekst pjesme "Uz gradele" koja je davne 1964 godine osvojila treću nagradu publike na festivalu Melodije Jadrana u Splitu. Tekst je napisao i glazbu skladao Ljupče Stipišić. Vjerovatno se ove pjesme ni autorica ovog teksta ne bi sjetila da joj tada djed nije bio bas Jeke Jadrana.

Većina će se Ljube Stipišića sjećati uz poznate hitove i zbog značajnih koncerata i djela. Ova  vesela pjesma prikazuje humor i dobru volju, glavne sastojke koje su stari Splićani kao i svi Dalmatinci stavljali u pjesme kako bi začinili teške fizičke poslove.
Ljupče Stipišić, kako su ga zvali stariji, uvijek je skupljao izgubljene fragmente te davne svakodnevice, opjevao je život malog čovjeka.

UZ GRADELE

Prid zoru svićaricom veslamo uz vale
Rasplamsamo vatru mornarsku uz žal
Uz gradele marendini, riba vrsti svake
Ne frigaj to Ive, ne lešaj to Stipe
Svima daj ugodi, bome ča kom godi
Jist uz prvi glogoj, meni s vinom do pol
Peci ča ti kažem ja
Najbolje su lokarde
Nisu nego skuše!
Najslađe su komarče,
Još su slađe trlje
Škarpine, glamci, cipli kanjci
Komarče, kirnje, škampi, lignje
Ugori, moli, raže špari,
Mušule, pirke, palamide,
Najslađu ribu bome poznan ja
Zubaci bukve, trupi tunje,
Jastozi, skuše i jagluni…
Slušaj mene: girice peci
Šnjure s vinom
Lubine lešaj
S ružmarinom
Ča mi se pačaš, ol znaš boje

Triba se tendit ča je more
Najslađu ribu bome poznam ja,
Gavune peci, vrane lešaj
Rasplamsaj vatru,
Uz gradele sad!

A.K.http://split-online.info

Ako neka čudotvorna linija za kožu kaže da se ne mogu naći u normalnim dućanima ili apotekama jer im vlada postavlja kamenje na put (cest slucaj u USA!) i ne želi uvidjeti njihovu čarobnost i posebnost- vlada je imala razloga zasto nije odobrila tu liniju. I vlada i moćna udruga potrošaća. . Ili- mi distribuiramo naše proizvode bez FDA ili slićne dozvole "jer bi nam trajalo predugo" da čekamo na dozvolu, a vas ne želimo svo to vrijeme lišavati ultimativnog riješenja. Prosudite sami koliko su mislili na vas kad su progurali na tržiste (našli rupu u zakonu) nešto sto nikad nije dovoljno testirano. Najčešća zloupotreba u kozmetici se ipak događa u podrucju takozvane – PSEUDOZNANOSTI. Dakle kad se namjerno izvade stvari iz konteksta i iskoriste u svoju svrhu. Ili kad spominju znanstvene časopise koji su potvrdili njihova istraživanja, iako ime časopisa zvuci znanstveno, takav ne postoji ;-)

Naravno vi kao laik to ne možete znati niti ćete to ići provjeravati. Zato imate mene. Ili da spomenu nekog poznatog dermatologa koji je pohvalio sastav njihovog proizvoda, onda vi nazovete tog doktora a on nikad nije čuo za taj proizvod. Ili ce iz istraživanja izvući samo pozitivne strane proizvoda a one NEGATIVNE prešutjeti. Malo o proizvodima iz apoteke koje i sama rado kupujem (Avene, Roc i drustvo). Poznato je kako bijela kuta djeluje na široke mase, sjetite se samo kako su obucene tete koje vam s reklama prodaju paste za zube. Bijela kuta ima carobnu moc! Kozmetiku koju kupujete u apoteci ne krase nikakve MEDICINSKE karakteristike, generalno takva kozmetika ima manje mirisa i boja ali ni to nije pravilo.

1. Ne smiješ vjerovati da je skupa kozmetika nužno bolja od one jeftinije, mnoge skupe linije imaju u vlasništvu i jeftinije linije, svaka je namjenjena određenom krugu potrošaća i obje su dobre, nekim ženama laska kupiti skuplje izrađenu teglicu pa neka ju i plate ali u pravilu je sastav jedino ono sto je važno (recimo L'orealovom koncernu pripadaju Maybelline, Lancome, HR, Kiehl`s, Vichy, Biotherm, Redken, Garnier, La Roche)

2. Ne bi trebala vjerovati da ima išta kao 100% natural u kozmetici te da samo zato što nesto raste u zemlji jest automatski dobro za kožu

3. Ne bi trebala vjerovati u čudotvorne kreme niti u kreme protiv bora (u ovome detaljno u sljedećim nastavcima)

4. Ne bi trebala pokušati imati savršenu kožu sa reklamnog letka, ne bi trebala vjerovati sve što ti u parfumeriji kažu, njihov posao nije da ti kažu kako prodaju neučinkovite proizvode

5. Ne bi trebala štedjeti na profesionalnom setu kistova, to je jedna od investicija koja se dugoročno isplati za kvalitetan make up (listu najboljih kistova cemo obraditi kasnije)

6. Ne bi se trebala dati zavesti svakim novim proizvodom, recimo hitom sezone, nego radije biti vjerna rutinama koje djeluju, ne vjeruj da češ imati kosu/kožu kakvu ima model u tv reklami samo ako kupiš proizvod koji reklamira jer tebe neće svako jutro sređivati najbolji svjetski vizažisti koji su sređivali nju za tu reklamu

7. Ne idi u solarij

8. Ne bi trebala kupiti proizvod koji se libi objaviti javno kompletnu listu sastojaka

9. Ne bi trebala vjerovati da je važna odanost jednoj određenoj firmi te korištenje svih proizvoda samo od njih

10. ultimativni NE – ne bi smjela sebi dozvoliti da budeš kompulzivna i neinformirana potrošačica jer time štetiš ne samo svom novčaniku nego i svom licu

Jos malo o doktorima koji su kreirali vlastite kozmetičke linije kao recimo Dr.Murad (http://www.murad.com/) ili N.V: Perricone

Kada liječnik nesto PRODAJE za mene je to sukob interesa u vidu dvije profesije trgovca i liječnika. Moze preporučiti proizvod ali njegov posao nije da prodaje i čim on direktno ima koristi od toga koji vi proizvod kupujete, ja mu više ne kupujem argument neutralnosti.

Prije nego odlucite kako ćete se njegovati, trebale bi znati što pojedini kozmetički sastojci mogu a što ne.

Eto nekima najdosadniji i ujedno najvažniji dio kozmetike.

Antioksidansi i slobodni radikali - Antioksidansi su tvari koje štite stanice od oksidacijskog djelovanja slobodnih radikala. Slobodni radikali su kemijski spojevi velike reaktivnosti usljed prisustva "nesparenih" elektrona u vanjskoj elektronskoj ljusci. Antioksidansi usporavaju starenje, smanjuju razinu kolesterola. Pirodne antioksidanse - beta karoten, likopen i lutein, flavonoide i izoflavone, vitamine A, C i E, minerale selen i cink, koenzim Q, (cesnjak), borovnicu, ginko biloba, liponsku kiselinu, melatonin. Preporuka Američke organizacije FDA (Food and Drug Administration), prema kojoj bi hranom trebalo unositi četiri vazna antioksidansa je vitamin C, beta karoten, vitamin E te selen. Ma što vam tvrdile kozmetičke kompanije prisutnost takvih sastojaka u kremama nema dokazano djelovanje... Poznato je da kisik, sunce i zagađenje, pušenje, herbicidi, pesticidi jesu glavni uzročnici oslobadjanja slobodnih radikala.

Znaci laički rečeno antioksidansi su pojedini sastojci koji imaju funkciju smanjiti utjecaj slobodnih radikala na kožu. Kako nastaje steta slobodnim radikalima smo naučili. Svaka tvar koja sprečava ili usporava slobodne radikale spriječavajući okisidirajuću funkciju u molekulama se naziva - antioksidans. Mnogi vitamini imaju ta svojstva. Šteta koju nanose slobodni radikali je da uništi kolagen i sposobnost koze da se obnavlja. E sad, postoji mit da se određenim kremama ta prirodna reakcija moze zaustaviti. Kako? Koliko antioksidansa treba dnevno nanijeti na kožu, kako 100% spriječiti sunce, zagađenje, kisik? Kad ih jednom nanesete na kožu koliko im traje djelovanje? Minutu? Sat? Duže? Znanost nam još nije dala odgovor na ta pitanja ali kozmetička industrija hrabro vjeruje da ona ima odgovore.

Slobodni radikali - dokazano je da degenerative promjene koze kao sto su depigmentacija i bore nastaju primarno ostecenjem slobodnih radikala . Antioksidansi su nacin za smanjiti tu reakciju. E sad, ta reakcija se događja na razini atoma. Paradoks je da trebamo kisik za život a taj isti kisik stvara da starimo iz minute u minutu. Većina koz. firmi ima liniju sa antioksidansima zato nije teško naći takvu kremu te ne mora biti skupa. Naravno ako su antioksidansi vaša religija.

Acetyl glucosamine - aminokiselina koja dobro veže vodu, u velikim koncentracijama može biti učinkovita kod liječenja rana, zašto ga neke firme stavljaju u antiage kreme mi je nepoznanica - pogotovo jer ce vam svaki dermatolog objasniti da rana nema ništa zajednicko sa borom.

Alge - Uu kozmetici se koriste kao sastojci za zgušnjavanje, kao antioksidant ali alge su i potencijalni iritant i ne, ne mogu zasutaviti starenje.

Alpha Lipoic Adic - enzim koji nanijet na kožu može bit dobar antioksidant

Ayurveda - alternativna grana liječenja razvijena u Indiji. Sama riječ je bazirana na dvije sanskritske rijeci AYU sto znaci život i VEDA sto znaci znanost. Ayurveda je stara preko 5000 godina. Zasniva se na vjerovanju da je tijelo sastavljeno od 3 tjelesnih dosha, 3 mentalnih, 7 dhatus-a i malasa. Nema zdravlja bez harmonije ovih dijelova, metode su biljno mineralne i danas imate neke kozmeticke linije koje se zasnivaju iskljucivo na ayurvedi ali ne, nemaju nikakvih čarobnih sastojaka. Dio su cijelokupne zivotne filozofije i možda u sklopu toga zanimljive.

Coenzyme Q10 - još jedan hit sezone, sve studije su pokazale da djeluje unesen oralno a ne površinski. Ujedno je dokazano da kad se sunčate, smanjuje se količina Q10 u koži.

Ovo vam piše osoba koja je do prije par godina imala redovno na licu po 4-5 prištića i barem jos 2-3 mrljice od prošlih. Sad imam krasan porculanski ten i izgledam mlađe nego prije 5 godina ;-) I imam namjeru i dalje furati taj imidž.

Studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu od jutra blokiraju ulaz u referadu podsjećajući nas što znači besplatno školovanje u Hrvatskoj. Objasnili su kako je Ministarstvo obrazovanja na prvu generaciju, kojoj se garantiralo da neće plaćati fakultet, ipak primijenilo "stari model" naplaćivanja, i to na čak polovicu studenata.

„Stari model“ plaćanja ministarstvo je osuvremenilo novijim i većim cijenama gdje se cijene 1 ECTS boda kreću od 350 kn pa do 450kn.  U Splitu na Pravnom fakultetu bod "košta" 320 Kn, na FESB se cijene jednog ECST boda kreću oko 420 Kn. Dakle, ako je studentu ostao jedan ispit koji iznosi otprilike 8 ECST bodova on prilikom upisa slijedeće godine plaća oko 3000 Kn. Student pri upisu slijedeće godine može prenijeti i dva ispita koja mogu maksimalno iznositi i 16 ECST bodova. Tada student koji sudira "besplatno" plaća oko 6000 Kn ili više upis u slijedeću godinu.

Samo za napomenu „stari model“ plaćanja je vrednovao 1 ECTS bod po 100 kn uglavnom na svim fakultetima. Također, studenti napominju kako će otprilike tisuću studenata morati dati po šest tisuća kuna, "bez obzira na uspjeh", iako je ministarstvo prvotno govorilo kako će oni koji ispunjavaju svoje obveze nastaviti besplatno studirati.

U izjavi za medije, koju su pročitali na početku presice, poručili su kako fakultetima, Sveučilištu i Ministarstvu obrazovanja neće dopustiti da "vlastitu likvidnost održavaju financijskim udarom na studente". "Pogotovo to ne možemo prihvatiti danas, kad su u trenutku krize najniži slojevi upravo najpogođeniji mjerama štednje – dokidanjem stečenih prava, masovnim otpuštanjima i fleksibilizacijom radnih mjesta, smanjenjem izdvajanja za javni sektor. Takve mjere nisu zaobišle ni studentsku populaciju, a svjesno ih provode sve razine vlasti: od Grada Zagreba kao lokalne uprave koja ukida besplatan javni prijevoz, preko trgovačkog društva u vlasništvu Sveučilišta u Zagrebu – Studentskog centra koji izmišlja nove troškove pri smještanju u studentske domove, te MZOŠ-a i njihova tobože besplatnog obrazovanja koje na našem fakultetu košta šest tisuća kuna", navode studenti.

I budućoj vladi poručuju da će "jednako revno pratiti i njihovu obrazovnu, socijalnu i ekonomsku politiku i biti spremni pravovremeno reagirati ukoliko se nastave u smjeru komercijalizacije i privatizacije javnog sektora i resursa koji ukidaju njegovu dostupnost svim slojevima našeg društva".

Nažalost, ovo nije slučaj samo Filozofskog fakulteta u Zagrebu već slučaj svih fakulteta u Republici Hrvatskoj gdje su studenti suočeni s dodatnim velikim izdacima: školarinama, poskupljenjima knjiga, hrane u mensama, dodatnim troškovima u domovima, pa čak i plaćanje potvrda bez kojih ne mogu ostvariti prava na jeftiniji prijevoz i sl.

piše: Ana Goreta

http://split-online.info

Na ta bi pitanja trebali odgovoriti sudionici radionice pod mentorskim vodstvom imajući na umu dvije stvari: da se trebaju prilagoditi postojećem GUP-u, analizirati njegovu nedefiniranosti ispitati zahvate na njima zadanu temu te da trebaju iskoristiti enormni potencijal park šume uz centar grada kako bi i ona zaživjela s gradom i građanima.

Ideja je preklapajući sve slojeve tema dobiti širu sliku o mogućnostima Marjana te s time doći do programsko-prostorne analize kojom bi se predočili potencijali, ali i detaljniji mogući zahvati u prostoru.

Uvjeti za prijavu na radionicu "Marjan 2011." su minimalno diploma prvostupnika arhitekture te treba biti član DAS-a.

- U tu školu ide dvoje moje djece. Jedno je u školi do osam sati navečer, a to je popriličan problem posebice stoga jer su Kaštela jako loše osvijetljena.  Osim toga tjelesni, informatika i strani jezik su u suprotnoj smjeni tako da je dijete cijeli dan u školi. Dođe navečer u osam, a već ujutro ima tjelesni. Nema vremena da bi se kvalitetno posvetila učenju – ispričala nam je majka učenica drugog i sedmog razreda osnovne škole Ostrog.

Ravnatelj Stipe Božinović Mađor kaže kako ni njima nije drago što su morali tako organizirati nastavu, ali su na to bili prisiljeni jer drugog izlaza nisu imali.

- I meni su se požalili roditelji, ali ne možemo ništa napraviti po tom pitanju. Problemi su s prostorom, a mi moramo ispuniti nastavni plan i program. Škola radi u tri smjene, a ove godine imamo jedan razred više. I to je problem kojeg imaju sve kaštelanske osnovne škole. Na sve moguće načine pokušavamo izaći u susret roditeljima i djeci, a najviše problema imamo s djecom koja u suprotnim smjenama imaju neke izvan nastavne aktivnosti. Dajemo sve od sebe da uskladimo njihove obaveze i nastavu – kazao je ravnatelj Stipe Božinović Mađor.

Osim Kaštela isti problem ima i Solin. Budući se zadnjih godina na području ta dva grada izgradilo podosta stambenih zgrada sa značajno jeftinijim stanovima nego u Splitu počelo je naseljavanje mladih obitelji s malom djecom. Tako se broj učenika iz godine u godinu povećava, a nove škole se ne grade. Prije dvije godine bilo je govora i o proširenju i rekonstrukciji škole Ostrog koja bi riješila problem pretrpanosti, ali su problemi iskrsnuli s financijama.

- Napravili smo projekt nadogradnje i rekonstrukcije, ali čekamo da Ministarstvo raspiše natječaj. Projekt su trebali financirati Ministarstvo i Županija, ali zbog krize to nije uspjelo ući u proračun. Radimo sve što je u našoj moći da sada uđemo u proračun. U našoj je školi oko 700 učenika, a procjenjujem da Kaštelima i Solinu fale barem još dvije osnovne škole – zaključio je Mađor.

INES BRAJEVIĆ

Foto: Vladimir Dugandžić / CROPIX

U Kako bi došli do kvalifikacijskog natjecanja, kandidati se od 1. do 25. listopada trebaju prijaviti na internetskoj stranici www.ozujsko.com/zujaguitarstar videosnimkom izvođenja gitarske skladbe po vlastitom izboru. Autor projekta Žuja Guitar Star, koji je dio Ožujsko glazbene točionice, Adonis Dokuzović na press konferenciji istaknuo je kako taj projekt svim ljubiteljima vječne gitare, bez obzira na dob i spol, pruža priliku da dokažu svoj talent. „Gitara je omiljeni instrument gotovo svih generacija i bit će uzbudljivo vidjeti sve te različite prijave i interpretacije koje će otkriti i neke nove, dosad nepoznate talente“, istaknuo je Adonis Dokuzović.  Na pretkvalifikacijskom natjecanju u Zagrebu 8. studenoga stručni žiri kandidate će ocjenjivati na temelju pet kriterija: muzikalnosti, originalnosti tona, originalnosti solo izvedbe, tehničke vještine sviranja gitare i groovea. Desetero najboljih 19. studenoga natjecat će se za titulu najboljeg hrvatskog gitarista u finalu u Osijeku. Kako bi kandidati imali potpun glazbeni doživljaj, u finalu će ih pratiti Žuja All Stars, bend koji je posebno oformljen za ovu priliku, a čine ga redom vrhunski glazbenici kultnih rock bendova. Tako će na klavijaturama biti Jurica Leikauf iz Prljavog kazališta, na bubnjevima Dražen Šolc iz Parnog valjka, na solo gitari Vedran Božić iz benda Time, na bas gitari Tomas Krkač iz Telefon Blues Banda uz prepoznatljiv vokal Tonija Jankovića iz Divljih jagoda.  Osim mogućnosti da se predstave široj javnosti, najbolji gitaristi imat će priliku osvojiti i vrlo vrijedne nagrade poput vrhunskih električnih gitara i pojačala te snimiti kompilacijski album Guitar Star u studiju Croatia Recordsa.  Veliku potporu projektu dao je grad Osijek, u kojemu će se održati finale koji će biti pravi glazbeni spektakl i na kojemu posjetitelje očekuju bogat glazbeni program i vrhunska zabava uz bendove Psihomodo Pop i Lavine. Sve dodatne informacije o glazbenom natjecanju Žuja Guitar Star možete pogledati na www.ozujsko.com.

Plesni centar TANGO vodeći je Salsa klub u Splitu. Organizator je brojnih međunarodnih radionica i javnih plesnjaka (Peristil nedjeljom,...). Kultura plesa sve je popularniji segment kulturne ponude, a plesno umijeće sve raširenije među zaljubljenicima u ples svih dobnih skupina i glazbenih ukusa. Ovim tečajevima Plesni centar Tango obogaćuje splitsku kulturnu ponudu te će brojnim građanima grada Splita približiti osnovne plesne korake Salse, Reggaetona i Zumbe.

 Udruga "Plesni centar Tango" djeluje već 7 godina, oformila ga je grupa entuzijasta plesnih zaljubljenika u karipsku muziku i ples na čelu s Boškom Marijanom, višegodišnjim reprezentativcem. Instruktori koji podučavaju u Plesnom centru "Tango", koji je prvi salsa klub u Dalmaciji, treneri su s višegodišnjim međunarodnim natjecateljskim iskustvom. Glavni instruktor Boško Marijan, hrvatski Salsa reprezentativac (učio, plesao i natjecao se s najboljima), začetnik je splitske Salsa scene, plesač s kojim je doslovno startala splitska Salsa scena. U plesnoj karijeri, pored mnogobrojnih domaćih natjecanja, kao jedan od najboljih hrvatskih salserosa jedini predstavlja Hrvatsku na najvećim međunarodnim natjecanjima, u razdoblju od 2003. do 2005., kao što su europsko prvenstvo u Bernu 2003., kao i na tri svjetska prvenstva Rim 2003., Calgary 2004., Sardinija te Arruba 2005. Po povratku s Arrube intenzivno trenira grupe plesača od kojih neki postaju najbolji plesači na državnoj razini, a neki se afirmiraju kao voditelji po drugim splitskim Salsa klubovima.

 

 

Plesni centar Tango

Matoševa 29, 21000 Split

http://www.salsa-tropicana.hr/

Tel. 091/200-6566 (Marijan);

E-pošta: info@salsa-tropicana.hr


 

Nekada najljepša žena Splita, a danas baka Sonja, svoje dana provodi u stanu razgovarajući na telefon sa sinovima i unučadi, i šetnji ili kupanju na Bačvicama sa svojim prijateljicama, također udovicama koje su u Splitu preživjele ratove, osvajanja, rad, stvorile obitelji, rodile djecu, vidjele devastaciju Splita i njegovu ponovnu izgradnju, promjene koje su zadesile njihovu najdražu plažu Bačvice i nadživjele svoje muževe. Bačvice su joj nadraži dio grada, a njihov obilazak najdraži dio dana. Kao mlada djevojka počela ih je obilaziti i ovdje se kupati, a to rado čini i danas…

Kroz priču bake Sonje i drugih baka Splita te fotografije i arhivske snimke starog Splita  pokušavamo se prisjetiti duha vremena koji je onda vladao te prvenstveno udovicama koje svakodnevno posjećuju Bačvice, svoj raj na zemlji. Scenarij filma je napisala Tena Bošnjaković, režirale Dijana Protić i Tena Bošnjaković,  snimatelji su Tomislav Vincetić Ladišić i Tena Bošnjaković, snimateljica tona je Jasna Čagalj, montažeri Marija Kobić i Jerko Ban. U filmu sudjeluju Sonja Protić, Mirjana Korin, Ana Grabovac, Hanja Ozretić i Nives Petković.  Dokumentarac je nastao u produkciji Udruge za multimedijalnu umjetnost i afirmaciju kulture – Sintoment. Kratki dokumentarni film Ona koja se kupala na bačvicama je film o Splitu i njegovim stanovnicima, prvenstveno bakama i udovicama koje su svoje najljepše godine provele radeći i živeći u Splitu u razdoblju od ’50-tih do ’70-tih godina. Premijera filma bit će 30. rujna (petak) u 20 sati u kinu Grič, Jurišićeva 6 u Zagrebu. Dobrodošli!
Ivanka Bičak

Planira se skromna ali dostatna logistika. Skup će se održati na lokaciji Smokvina-Bast(sportsko penjalište Bast-Smokvina, penjački vodič Croatia, Boris Čujić 2009.) koja se nalazi u sklopu Parka prirode Bikovo. Za ovu priliku biti će dozvoljeno spavanje u šatorima i bivakiranje u Parku. Mogu se očekivati jutarnji čaj i kava, u petak se kuha grah a u subotu su srdele na gradele. Zbog ograničenog kapaciteta obližnjeg izvora, potrebno je ponijeti dovoljno vode za osobne potrebe. Sudionicima se preporučuje da ponesu vlastiti pribor i posudu za jelo te dovoljno hrane. U duhu pozitivnog odnosa prema okolišu očekuje se da će svi sudionici zbrinuti vlastiti otpad.

U sklopu skupa održat će se predavanje Igora Čorka o njegovim vrhunskim usponima u Dolomitima, održat će se skup alpinista u organizaciji Komisije za alpinizam HPS-a, postavit će se spomen ploča. Biti će to prilika i za otvorenje novog penjališta u Makarskoj te za akciju čišćenja Smokvine.

Skup organiziraju SAK Ekstrem, AO PDS Velebit i AO HPD Željezničar u suradnji s Komisijom za alpinizam HPS-a, uz nesebičnu podršku pojedinaca. 

Okupljanje je u petak 7. listopada od 16h na lokaciji Smokvina-Bast. 

Raspored
Petak - Okupljanje sudionika, početak skupa, večera
Subota ujutro - penjanje, otvaranje novog penjališta u Makarskoj,
Subota navečer - predavanje Igora Čorka, skup alpinista, večera
Nedjelja - penjanje, akcija čišćenja Smokvine, kraj skupa

Sudjelovanje na skupu je besplatno uz obaveznu prijavu na email adresu  glavno.je.da.se.klajmba@gmail.com u kojoj je potrebno navesti:
- Ime i prezime
- Klub/Odsjek (ukoliko ste član)
- Grad
- Mobitel
- Vrijeme dolaska
- Vrijeme odlaska
- Penjački planovi/želje

Prijava je nužna zbog sigurnosti sudionika i obaveza prema PP Biokovo.

Za sve dodatne informacije javite se na  milasvegas@gmail.com ili na telefon 0911144274 (Krešimir)

foto: marulianus

I dok je kod žena slavila ekipa koja je u natjecanje ušla sa statusom prvog favorita, kod muških se
dogodilo malo iznenađenje jer su svi očekivali da naslov pobjednika Kupa obrani domaća ekipa
Posejdon 2 iz Kaštel Kambelovca. Ali Posejdonovci u nedjelju definitivno nisu imali svoj dan. Iako su
na kraju osvojili broncu, muke i patnje kroz koje su prošli sigurno će željeti što prije zaboraviti.

Darkwood je nastupio u sastavu braća Zdravko i Zvonko Antunović, Antun Mađaroš, Zoran Keser i
Filip Ivančičević, a do titule su došli bez poraza. U finalu su sa 3:1 pobijedili zagrebačku ekipu Panda
ŽKM. Važno je napomenuti da je dan ranije na pojedinačnom Masters natjecanju Zdravko Antunović
pobjedio u disciplini Cricket savladavši svog sugrađanina Vladimira Lešića.

- Najteži meč nam je bio protiv Pande ŽKM, ali ne u velikom finalu već u finalu desne strane kada
smo nakon prva tri kruga gubili 2:1. Ali tada su Keser i Mađaroš dobili posljednja dva pojedinačna
meča i tu smo se sretno provukli - rekao je Zdravko Antunović, najbolji igrač Darkwooda koji cijeloga
dana nije izgubio niti jedan pojedinačni meč.

Kod djevojaka su za pobjedničku ekipu Dani nastupile Đurđica Delić, Jasna Šegvić, Rina Radun
i Snježana Perišić, a do naslova su došle relativno uvjerljivo unatoč tome što su doživjele dva
poraza. Do finala su se probile kroz repasaž, ali su tamo s dva puta po 3:0 dobile ekipu Double
Out, braniteljice naslova pobjednika Kupa od prošle godine i suparnice iz ženske lige Pikado saveza
Splitsko-dalmatinske županije. Treće mjesto pripalo je ekipi Barramundi iz Podstrane.

- Na Kup smo došle isključivo s ciljem da ga osvojimo jer smo znale da smo najkvalitetnija ekipa.
Najjače protivnice bile su nam ekipe iz naše županijske lige, a tamo smo osvojile naslov prvakinja
bez ijednog poraza. Ali trebalo je to potvrditi za aparatom i presretne smo što nam je to pošlo za
rukom – rekla je Đurđica Delić.
SENIORI
SENIORKE
1. DARKWOOD (Županja)
1. DANI (Split)
2. PANDA ŽKM (Zagreb)
2. DOUBLE OUT (Split)
3. POSEJDON 2 (Kaštel Kamb.)
3. BARRAMUNDI (Podstrana)
4. KOPAČKA (Split)
4. VEDORA (Split)
5. DREAM TEAM PETRINJA (Petrinja)
5. CAFFE BAR ERNA (Senj)
5. JANJE ALFA TEAM (Zagreb)
5. TUNING CAFFE (Stobreč)
7. FAST FOOD IVANA (Senj)
7. SCHPAJZ GIRLS (Županja)
7. SPLIT LONDRA (Split)
7. ZELENE ČAROBNICE (Karlovac)

Za pocetak cu pokusati objasniti kako kozmetička industrija funkcionira. Kako s mnogo diplomaticnosti formuliraju reklame za koje poslije nikad ne odgovaraju na sudu. Kako vam ucinkovitost svojih proizvoda recimo dokazuju klinickim studijama. Sto uopce nije tesko dokazati. Netko meni jako blizak radi u toj bransi i kad laboratorij dobije radni zadatak da dokaze ucinkovitost te i te supstance, velika je vjerojatnost da ce to biti u stanju i uciniti.

No, to je sve samo ne znanstveni proces, to je cista manipulacija istraživanja.

Recimo klasican primjer je gdje pola lica premazu alkoholom i izmjere pH vrijednosti a drugu ne premazu alkoholom nego nekom odredjenom kremom i onda kazu da je ta krema povecala vlaznost koze za 150%! Da li su koristili druge kreme usporedbe radi? Ne. Da vam sapnem nesto, SVAKA krema ce u takvim uvjetima dovesti do poboljsane teksture koze. To je kao da mjerite koliko se mozete napiti ako pijete sampanjac i ako ga ne pijete?!? Znaci ne znate (niti ce vam u reklami reci) tko je narucio i platio studiju. Recimo mozete uzeti bilo koju kozu, ocistiti je alkoholom i staviti recimo Balea kremu na to, vlaznost koze ce porasti! Ili sjednite u kadu punu vode i tako se namacite pola sata i koza ce postati (trenutno ali ipak) 500% vlaznija...znaci pravilne studije bi bile one komparative, gdje bi se testirale razlicite kreme a ne varijanta ima kreme, nema kreme. Ujedno ako narucena istrazivanja ispadu lose, mislite li da ce vam to reci u reklami?

Isto tako mnogi counteri pogotovo po parfumerijama imaju krasno dizajnirane, na skupom papiru tiskane brosure s grafickim prikazima koze prije i poslije. Na to obicno okidam, a ako sam bas lose volje znam zlobno ispitati prodavacicu da mi objasni skice i cekam da se smota...samo zato sto nesto izgleda znanstveno ne znaci da to zaista i je. Zasto to radim? Da spustim na zemlju osobe koje nas obicne kupce i smrtnike gledaju s visoka kad udjemo u parfumeriju a o kozmetici imaju tri puta manje pojma od nekih od nas. 

Jednom prilikom sam bila ponosna vlasnica ne tako jeftine kozm. linije za osjetljivu kozu koja je stvar samo ucinila jos gorom! Kasnije su mi objasnili da nista drugo nisam ni mogla ocekivati kad je drugi sastojak (drugi po kolicini) bio alkohol. Nije svaki alkohol stetan niti svaki isususje kozu ali to su vec nijanse kojima cu vas zamarati u naprednom stupnju. ;-) Ili recimo cujete reklamu koja it sounds too good to be true pa ako zvuci tako, onda i jest tako! Po pravilima nekog fair playa bi kozm. firme trebale izlistati listu sastojaka po zastupljenosti istog u proizvodu, po principu first comes the biggest, zato i voda jest uvijek pri gornjem vrhu sastojaka.

Kao pobornica bio ili organske hrane i jedna od onih koja je testirala sve (o.k. sve vece) bio europske kozmeticke linije mogu reci da nema takve stvari kao sto je 100% BIO. Tj. takvu stvar mozete smuckati doma i molim vas potrosite ju u roku od 48 sati, sve ostalo su zivuce bakterije koje u toj formi ne zelite nanositi na kozu. Znaci i 100% BIO kozmeticki proizvod ima konzervanse i stabilizatore i dobro tako! Sto je o.k. kad znate da to zapravo jest dobra vijest.

Naravno rijeci poput natural, organic, bio nam sugeriraju da je nesto sigurnije i pouzdanije od konvencionalnog proizvoda.

Sto vam nece reci je da neke biljke i to prilicno zastupljene u kozmetici jesu najgori iritanti i alergeni. Za vecinu firmi "natural" znaci da ima dosta bilja u proizvodu ali jos uvijek ne znaci jel to bilje organski uzgojeno i jel aposlutno blago za vasu kozu. Recimo ja koristim trenutno za preko dana jedan krasan lagani osvjezavajuci ma prekrasan lavera tekuci puder ali vidjevsi listu sastojaka ne razumijem zasto ga zovu 100% prirodnim kad je pun kemijskih spojeva.

Naravno da reklame imaju ucinka, inace ne bi kompanije trosile 2/3 prihoda na reklamu a 1/3 na istrazivanje inovativnih proizvoda. Ako se ne potrudite shvatiti kako reklame funcioniraju uvijek iznova cete kupovati pogresnu kremu i koristiti svoje lice kao poligon za eksperimentiranje. A koza pamti ;-) I naravno da ima odlicnih bio proizvoda i njih cemo i spomenuti, samo malo kasnije... I

Ili kad povjerujete samo zato jel neka celebrity xy reklamira proizvod da je dobar?! Pa cak da zaista i koristi taj proiozvod, tko kaze da imate istu kozu kao ta osoba? Isti nacin zivota (oh to sigurno). Jel zaista vjerujete da odredjena celebrity reklamira recimo Estee Lauder samo zato jer ga VOLI? Ili zato jer je potpisala ugovor? Ti modeli su izabrani zato jer izgledaju prekrasno a Estee Lauderu je sasvim nebitno kojom kremom se privatno mazu . Mozda se svejedno odlucite kupiti kremu s reklame ali radije se vodite SASTAVOM kreme nego onime, tko ju reklamira.

Sastav je naime jedina stvar u cijelom ovom businessu - koja NE LAŽE.

Najviše žrtava pada kad se dođe na temu kremica protiv bora, popularno nazvanih anti aging. I svake sezone kupujete novu cudotvornu kremicu iako deseci onih prije njih nisu funkcionirale. Jer da jesu, estetski kirurzi bi ostali bez posla. Mislim tko ce ici pod noz ako se mogu namazati necime navecer i ujutro izgledai mjesec dana mladje, jer pa valjda me linda iz reklame ne laze??? Da stvar bude bolja iako znamo da sunceve zrake jesu najgori neprijatelj mladolikog izgleda koze, sve te silne i ne bas jeftine kremice protiv bora nemaju (vecina njih) cak ni SPF! Kako vas onde misle zastiti od starenja? Teuta me inspirirala da spomenem maslinovo ulje. Da, ono njeguje kozu ali NEMA SPF –Sun Protection Factor . Vjerojatno cu sada razocarati sve pobornike preplanulog tena i maslinovog ulja ali ako se suncate samo stiteci se tim uljem, ne stitite se od nicega i upravo provocirate dubinska i trajna ostecenja koze. Svaka ali SVAKA promjena boje koze je znak da je ostarila i to brze nego sto bi da smo se sunca klonili.

Kozmetika na bazi citrusa, pogotovo za lice, oh sigurno ce vas osvjeziti i da iritirati kozu (iritacije se dogadjaju cak i ako nisu golim okom vidljive) ali koga briga, bitno da smo mi osvjezeni, ne?

Ili kad vam krema obeca izravati "povrsinke bore" a ne kazu vam da ukoliko to kremi zaista podje za rukom, to u pravilu nisu bile bore nego suha koza, a suha koza namazana bilo cime sto sadrzi malo masnoce i vlage djeluje PORAVNANO. Ali ne trajno. Ako se sutra umijete i ne stavite nista i tad iza toga, vase cudom nestale "bore" ce se opet pojaviti. Ili kad vam prodaju kremu punu vitamina i minerala iako oni ne djeluju isto kad se unesu na povrsinu koze ili kad se uzmu u namirnici.

Laicima mozes prodati skoro sve a velika vecina nas i jesu laici jer tko se ima vremena svime baviti profesionalno? Ili vremena ili volje? Tak, nadam se da ovo deziluzioniranje nije previse boljelo, sljedeci put me citajte na temu 10 NE u kozmetici, kako i zasto doktori prodaju kozmetiku te polagani uvod u kozm. sastojke, malo o glicerinu, malo o hormonima u kozmetici, kinetinu, lanolinu....i svemu ostalom sto vam na teglicama zvuci kao znanstvena fantastika a ako vec tako zvuci onda mora biti dobro. Ili ne?

Dotad, pazite se i uzivajte!

Preneseno sa bloga uz dozvolu autorice:

http://jja.blog.hr

Prije malo manje od 100 godina, tada dva komiška mladića, Tone Murić i Ondre Foka, bili su kumovi na vjenčanju jednom svom drugu iz gajete. Pir (vjenčanje) je bio velik a vino dobro, i mladići su potegnuli malo više nego što su mogli ukrcat. I kad su se vraćali kući, pala je burna i intrigantna debata: "Ondre, a je tebe voje?" - vikao je Tone iz svega glasa.

- "Da voje?" - čudio se Ondre - "Voje Tone, i to propju voje!"
- "Ubijmo se, Ondre!" - vikao je Tone - "Ca smo vo ucinili ol sebe?!"

A zapravo, nisu napravili ništa. Bilo je to njihovo prvo mladenačko pijanstvo, najveća "opačina" koju su mogli počiniti dva nevina ljudska bića. Pili su, naravno, oni i dalje, ali se više nikada nisu napili. Ili bar ne tako kao taj put.

Silni su to bili ljudi, ti stari Komižani. Poput galijota iz one Nazorove Galiotove pesni, još kao golobrada djeca bili su osuđeni na veslo, na gajetu i ribarski kruh sa sedam kora. Najljepšu priču o njima, komiškim ribarima, o moru, o istinskom ljudskom junaštvu, u temeljima kojeg su vrijednosti rada, ljudse uzajamnosti, besprijekorne požrtvovnosti - sačuvani su u priči o gajeti falkuši, toj posudi kolektivne memorije Komiže.

Otišli su i Tone i Ondre, otišla je s njima i čitava jedna ribarska Komiža, a svijet, ovaj današnji, čitav kao da živi u nekom svom pijanstvu. Sasvim neke druge vrijednosti su u modi, i kao da je "sve manje ljudi ća nalik su na te" - da parafraziram Terezu Kesoviju i njenu pjesmu o nonotu.

Dirljiv je stoga bio, i ne baš svakidašnji, prizor koji se danas mogao vidjeti u komiškoj luci. Unuk onog istog Toneta iz početka ove priče, otišao je gajetom falkušom po svoju mladenku. Otišao je po nju na isto ono žalo na koje su u davnini komiške žene čekale svoje ribare da se vrate s Palagruže, a ovi im na povratku s tog pučinskog i pečalnog otoka pjevali: "Oto muži s Palagruže, oparćojte žene buže..."

Buže, e! A ne ruže! - Kako danas neki pjevaju, ne poznavajući životnu filozofiju našega čovjeka, kojemu su ruže za na sprogud, a buže za život i ljudsko veselje.

Što ima ljepše, nego vidjeti dvoje sretnih, mladih ljudi, pred vratima života? I k tome još u najljepšoj luci na svijetu, u brodu koji sa sobom nosi tisuće priča, a koje sežu duboko, duboko... i preko tisuću godina, u prohujalo vrijeme?! Za Komižu, siguran sam, to je najljepša slika koju možemo vidjeti! Slika puna nade. I kamo sreće da ovo prvo komiško vjenčanje u obnovljenoj gajeti falkuši ne bude i posljednje. Da ovakve slike često budemo viđali.

Vici Muriću i Petri Babić želimo dugu bračnu plovidbu i svu radost života. A i svatovima, koji su pjevali modernu vreziju svadbenog bečarca: "E muj žerme, puni smo spreme...", dužni smo nazdraviti.

Bogu hvala! Neka je i za Komižu nešto plodno!



Vinko Kalinić
(unuk onega drugega
ca se is Toneton bil nalokol)

Film ‘Pola sata’ predstavlja situaciju otvorenja skupne izložbe u privatnom prostoru ateljea autora filma. Snimljen je s dvanaest fiksno postavljenih, nepomičnih kamera. Njihova je brojnost omogućila čestu i brzu izmjenu kadrova, a njihova nepomičnost koristila slučajno postavljanje aktera. Ključna dimenzija leži u suprotstavljenosti unaprijed postavljenog scenografskog okvira, vremena trajanja i činjenice da je razvoj prepušten slučaju.

direktor fotografije: Vedran Šamanović
scenografija: Hrvoje Đukez, Vlasta Žanić, Boris Greiner
snimanje zvuka:  Ivan Šmintić, EXE produkcija
montaža: Hrvoslava Brkušić
obrada slike: Zdravko Dren
obrada zvuka: Viktor Grabar, EXE produkcija
scenarij i režija: Boris Greiner

Knjiga 'Osvojena područja - volumen 1' plod je šestogodišnjeg kontinuiranog praćenja zbivanja na suvremenoj umjetničkoj sceni i predstavlja jedinstven portret te scene iz perspektive njena aktivna sudionika no istodobno i kronološki pregled autorskih istupa relevantnih umjetnika mlađe, srednje i starije generacije.

Iako pedesetak izabranih tekstova ponekad i preuzimaju oblik kritike oni to zapravo i nisu jer ne pretpostavljaju povijesnoumjetnički diskurs. Dolaze od strane pisca/multimedijalnog autora i uobličeni su kao svojevrstan (ponekad i posve intimistički) oblik komunikacije između pojedinog eventa i njegovog recipijenta, što će reći publike. Vrlo često je ta specifična pozicija i naglašena korištenjem citata iz prostora literature.
 

(R.P.B., 28.09.2011)

U petak 7. 10. 2011. u 17 sati održat će se besplatna interaktivna radionica pod nazivom „Odgovorno roditeljstvo“. Cilj radionice jest pokazati roditeljima način na koji će izgraditi zdrave odnose sa svojim djetetom te odgojiti zadovoljno i samopouzdano dijete.

Broj polaznika ove radionice je ograničen. Zato vas molimo da se prethodno najavite na sljedeći telefonski broj: 099/31 77 086

Srdačno vas pozivamo da nam se pridružite kako bismo zajedno obilježili Dane prava djeteta.

Veselimo se zajedničkom druženju!

Očekuje se sudjelovanje oko 120 najboljih Hrvatskih parova
(iz 30-tak klubova) kao i najpoznatiji plesači,
sudionici mega popularnog TV show-a 'Ples sa zvijezdama'.
Ulaznice će se moči nabaviti po popularnoj cijeni od samo 30 kn,
na sam dan prvenstva, na ulazu u Gradsku dvoranu u Kaštel Starom.

Dođite i doživite bogatstvo ritmova, raskošnih kostima
i vrhunsko umijeće atraktivnih plesnih parova.
Organizator: Hrvatski športski plesni savez i Plesni klub LOLITA.

Jedna majka je izračunala da su joj se se troškovi kupnje opreme za bebe u prvoj godini života popeli i preko 30000 Kn. Mislim se, sad je kasno jer poslije rađanja nema kajanja, trebalo je razmišljat prije o toj investiciji... Da nema nazad mi je potvrdio i doktor dok sam umirala pod trudovima u splitskom rodilištu. Iznerviran nedozvoljenim urlanjem ostalih rodilja čovjek me pita: A šta bi još i ti tila?
- A ja bi se ka pridomislila...
- Kako pridomislila?
- Pa ne bi tila bit trudna!

Uglavnom sam primjetila da žene čim ostanu trudne odlete u butigu dječje opreme i potroše životnu ušteđevinu kao da to dijete živi samo do prve godine. Napominjem ovom prilikom da smo dužni brinuti se za dijete čak do njegove 18 godine a ako nedajbože bude studiralo čak i do njegove 35.

Zato sam ovdje navela stavke kojima predlažem mladim majkama kako što ekonomičnije proći kroz tu prvu godinu i o čemu zapravo treba voditi računa (za one koji nisu ili ne namjeravaju bit trudni nije poželjan nastavak čitanja teksta). Svakako je dobro ako ste smanjenih financijskih mogućnosti da što više toga (ako već ne možete posuditi od rodbine) kupite preko oglasnika. Zna biti dosta sniženih cijena a krevetići i kolica mogu izgledati kao novi, a čak i ako izgledaju nešto rabljeni, zapitajte se da li želite potrošiti toliko novca za nešto što će vam trebati samo dvije, najviše tri godine.

Kod krevetića su po meni bitna dva faktora: masivnost i čvrstoća (ne treba biti ogromna) i niska cijena. Ljudi kupuju traže skupocjene funkcije u naletu potrošačkog bljeska (žele da im se skida i povisuje ona stranica gdje stavljaju dijete -što je po meni možda topla voda jer će dijete nakon nekog vremena samo početi spuštati tu stranicu pa će to bit velika mana). Masivnost je bitan faktor jer će djeca skakati po tom krevetu. Isto tako bilo bi dobro pogledat koliki je razmak među drvenim šipkama da djetetu ne ispada glava iz kreveta. Jastuci su dugo vremena višak, sve do negdje druge-treće godine, a do sedme, devete godine su najbollji oni tanki od ovih skupih pjena koje se oblikuju po glavi iako ni obični jastuci nisu loši...Može se na tržištu naći i novi krevetić koji košta 350 Kn a ima dva nivoa za dno madraca, jedno za djecu do 6 mjeseci, tj. dok se ne počmu dizati (da ne pati kičma kad se dijete duboko stavlja u krevet) i drugo dublje za stariju djecu. Moja djeca su do treće godine ležala u krevetićima a nakon toga sam ih prebacila u velike krevete koji im služe do daljnjega, dakle dok se ne zaposle pa ne kupe same nove krevete.

Kolica Ja sam ih imala nekoliko.  Imam blizance pa mi ni jedna nisu bila praktična i nisu mi odgovarala  jer sa kolicima za blizance nisam mogla po svom gradu nigdje proći, pa sam imala dva ista modela kolica za jednu bebu ali mi onda je uvijek trebao pomoćnik. U pravilu je dovoljno imati ona za ležanje do 6 mjeseci i što jeftinija kišobran kolica poslije koja se koriste do druge, druge i po godine. To mogu biti i ista kolica (u 3 položaja) koja su malo skuplja, ali su dosta praktična jer dijete od dvije godine ima gdje zaspat dok se mama odmara na kavi -  samo  se lijepo izravna u kolicima i pokrije dekicom.. Tu uvijek treba paziti da se mogu lako strpati u automobil ako se često vozite autom i da se ne morate pogrbljivati dok gurate kolica ako ste visoki. Također je dobro pripazit i kakva je zaštita od sunca za dijete na svim kolicima.

Autostolice su jedne vrste od 6 mjeseci do 3 godine (i te su više manje iste te je najbolje kupit najjeftinije) a druge vrste od recimo 3-12 godine. Postoje razlike koje su određene po godinama i težini (oblici su različiti radi dozvoljenog položaja kičme i jer tijelo raste) ali ne postoje jedna univerzalna do šeste godine. Rabljene autostolice su dobre ukoliko nije bilo sudara. Po zakonu bi dijete trebalo do 6 godina sjediti u sjedalici s tim što mu je svakako dobro da u stolici sjedi i kasnije. Što su masivnije to su bolje i  to je investicija koja je ulaganje u sigurnost, te je i za stariju djecu bolja opcija sa leđima i bokovima nego samo onaj dio za povišeno sjedenje.

Ljuljalice i sergiolina, hodalice su štetna za djecu, to će objasnit svaki fizioterapeut i zato ih nemojte kupovati. Sergiolino su nosiljke u kojem dijete stoji u poluležećem tj. polusjedećem položaju a praktično je nošenje male bebe kao u košari i jednostavno se stavlja u automobil. Vrlo praktično ali loše po razvoj kičme. Kažu stručnjaci da bi se djetetu razvila kičma i da bi sve ostalo bilo zdravo da do otprilike šestog mjeseca dijete smije jedino ležati (i puzati), nikako ga umjetno stavljati u sjedeći položaj i ništa slično tome. Kasnije (dok ne prohoda) treba sjediti samo kad ono samo odluči sjediti. Hodalice loše djeluju na kordinaciju i razvoj kičme. Uostalom pitajte fizioterapeuta, fizijatra ili pedijatra. Sestra od prijateljice ima curicu i kako imaju malo prostora dijete je konstatno sjedilo i sad mala ima oko dvije godine i mora ići na vježbe da bi normalno hodala.Dijete je najzdravije staviti na jeftine spužve na pod sa što par različitih a njemu zanimljivih igračaka koje će pokušavati uloviti. Eventualno  u jednu što je moguće više prostranu ogradicu! Tek kada dijete sigurno hoda onda se može odvesti i na ljuljanje i ostalo.

Mokrenje je veliki trošak i zato se roditelji trude što prije dijete odviknuti od pelena što je potencijalno jako loše. Svaki će vam stručnjak (od tete u vrtiću do dječjeg psihologa) reći da normalno dijete psihički nije zrelo prije 2 do 2,5 godine za odvikavanje. Zato jer ne može shvatiti princip pišanja te odvikavanje ranije od toga perioda ima za posljedice noćno mokrenje do kasnih godina, čak i adolescencije. Odvikavanje od mokrenja treba biti odmah sve, tj, pelenu treba skinuti i noću jer jedino tako dijete može u potpunosti shvatiti što se događa, u suprotnom, stavljanje pelena po noći a skidanje po danu ima za posljedicu loše navike u kasnijim godinama. Zato ljudi djecu najčešće odvikavaju ljeti i obično to traje pet do sedam dana. Tada se pripremite na dobru muku jer djeca po Marfijevom zakonu se popiške uvijek na javnim mjestima. Za skraćivanje noćnih muka je dobro imati postavljene na krevetićima duple posteljine sa najlonom između tako da se jednostavno zamijene. I to je bitna stavka zašto je djecu loše navikavati na spavanje uz čajeve. Jer djeca koja ne piju čajeve prije spavanja ne mokre mnogo noću.

Prematanje pelena Obično trudnica u najboljoj namjeri kupi onaj ormarić za prematanje djeteta što nije loše ako ima novaca jer je to doista praktično (iako mi je ona kada sa vodom u tom ormariću glup izum jer se uvijek izlije bar malo vode po dječjoj sobi, odjeći, pelenama, podu). Prije su žene na bračnim krevetima prematale djecu u poluzgrbljenom stavu dok se netko nije sjetio da se to može odraditi u uspravnom stavu puno elegantnije. Ali može to biti na bilo kakvom stolu, radnom stolu ili nekom postojećem ormariću.. Zgodno je da se za te svečane prigode ispod postavi obložena a jeftina spužva. Zato savjetujem kupnju jeftine spužve obložene jednostavnom pamučnom navlakom koju možete mijenjati i prati i koju možete sami jednostavno sašiti.

Garnitura oko krevetića VIdjela sam da mnoge žene potroše stvarno bogatstvo na one ukrase oko kreveta i to često ne iz estetskih razloga i želje da potroše na malo dekoracije, nego zato šta misle da je to potrebno... A dijete voli gledati oko sebe i čak kroz ogradu od krevetića. Ako Vam baš krevetić stoji uz neki zid koji je i hladan ili vlažan, puno su bolji i jeftiniji drugi oblici zaštite, od običnog stiropora koji se stavlja uz zid do spužva obloženih u neku jeftinu lijepu pamučnu presvlaku. Opet savjetujem kupnju 2x1 metarske (može i više komada) debele jeftine spužve koje možete lako izrezati na željene dimenizije. To možete iskoristiti na podu da glume strunjače, kao izolaciju uza zid, na stol kad mijenjate bebu i čak i kao prostirku za vašu gimnastiku.

Od dječje kozmetike jedino što je današnjim bebama uistinu potrebno je krema za guzu, vlažne maramice za guzu te šamponi za kosu i tijelo. Iako se guza može prati i maslinovim uljem, vlažne maramice mogu biti gaze sa vodom, a pranje kose i kože je poželjno bez šampona, pogotovo za malu djecu. Ja sam kreme za guziu kupovala u jednoj  ljekarni koju su  sami radili, te pravljene su daleko kvalitetnije (koštala je oko 70 kuna po kilogramu a trajala mi je više od dva mjeseca za dvoje djece koja su stvarno pretjerano punila pelene). Nikad nisam djecu premazivala nikakvim uljima ni kremama jer smatram da je to marketinški trik isto ko i krema za celulit. Možete mi vjerovati: Mojoj djeci se ništa nije dogodilo od nedostatka premazivanja. Babylove i Hipp su jedini šamponi koje mogu kupiti u DM-a a koji nemaju sulfate s tim da je Babylove dosta jeftiniji. U pravilu ni odrasli ne bi trebali koristiti sulfate. Vlažne maramice po meni slobodno mogu biti najjeftinije (12 Kn) jer ih uglavnom bacate nakon šta obrišete bebi guzicu, a i ako ih budete spremali za uspomenu, mislim da nije bitna neka razlika u kvaliteti.

Također svima savjetujem Aventove bočice, a ženama koje doje jedino Aventovu izdajalicu jer iako košta znatno u odnosu na one druge, nije bolna i ne uništi onaj dio tijela šta izdaja. Kuhalo za vodu i grijač za bočice su nešto što vam uistinu nije nužno jer to sve možete zgrijati i stvarima koje i do sada imate u kuhinji. Aventov sterilizator za u mikrovalnu je jako zgodan i nije toliko skup. Možete u njemu sterilizirat kasnije i neke druge stvari (svašta lijepoga kad vam dijete odraste a vi budete imali i vremena za sebe)... Dude varalice djeci nisu potrebne i ako ih baš ne morate davat djeci radije nemojte. Ali su dobre da smirite jako nemirno dijete. Bebe koje se jedino doje ne trebaju dodatnu vodu ni čajeve do 4 mjeseca. Čajevi za bebe - ne samo što su nepotrebni, već su i štetni zbog dodanih šećera, kaže pedijatrica!

Sve ovo ovisi o mnogim faktorima (osim novaca) a ovdje sam navela neke svoje spoznaje do kojih sam ja došla nakon godina istraživanja stručne literature. Npr. neki kvalitetan i skup toplomjer za uho je sigurno mnogo praktičniji od običnog i posve upotrebljivog koji košta 12 Kn koji dijete mora držati 5 minuta. Međutim pitanje je koliko imate novaca u odnosu na to koliko vam je dijete u stanju biti mirno.

Potomci su uglavnom Vaša najskuplja investicija (i to ne samo financijski) te dobro promislite prije upotrebe. Ako ste se pak susreli sa potomkom oči u oči, nema više nazad i zato je dobra svaka moguća štednja. Za sva objašnjenja pitajte stručne osobe ali vjerujem da sam okvirno objasnila o čemu se radi. Nadam se da sam nekome pomogla savjetom... p.s. Sve šta ste kupili preko oglasnika, prodajte opet preko istog oglasnika, pokušajte zaradit i nemojte pomagat rodbini koja nije pomogla Vama.

Piše: Ana Goreta za e-ćakule

Redovito obilazim vašare, zborove, sajmove, kirvaje, svetkovine. Ni jedan mi ne promakne, ni u blizini kao ni onaj dalji. Isplati se putovati, ako ne drugačije, a ono velosipedom. To putovanje je potraga za srećom.

Na nedogovaranim okupljalištima svjetine svih zanimanja i profesija - od direktnih do indirektnih džepara, svih godišta koja se mogu kretati - samostalno ili uz nečiju pomoć, ženskadije što nosi sve imitacije svjetskih modnih trendova istovremeno - jedino sam na njima sigurna. Jer me niko ne poznaje, čak se i ne moram kamuflirati u neku maškaru, pa mi onda i ne može raditi, izvinite na izrazu, o glavi.

Ako me tkogod i priupita odakle sam, to ne znači da me pita koje sam vjere i od koje roditeljske nacionalnosti ispala, nego pita iz radoznalosti. Da čuje gdje mi je matična luka, kako bi odmah mogao povezati da li je možda i on nekad u njoj boravio, ili u nekoj drugoj, njoj najbližoj uvali. Pa da ima kome ispričati poneku zgodu iz toga vremena, za koju je i sam mislio da je zaboravljena u njegovom preopterećenom pamćenju što ga sve češće povezuju s nekim Alchajmerom.

Onda će me obavezno pitati jesam li dugo putovala, a u čemu ću prepoznati suosjećanje i zabrinutost, emocije što ih dugo ne susretoh na svojim utabanim stazama. Pa kad me još priupita imam li gdje prenoćiti, samo što mi suze ne grunu na prašnjave oči. Lako bih ih opravdala, ta dimi se ispod kotlova i ražnjeva na svih osam strana svijeta.

Ne bi taj nepoznati radoznalac mogao prepoznati suzu, pa nema ona ličnu kartu na kojoj sve piše. Istinabog, uglavnom brojkama, u kojima jedan ne znači jedan, nego, pretpostavljam, da sam, opet izvin'te, žensko, ili da sam nepismena, ili sumnjiva, možda i opasna. Pretvorili me u neki broj od deset, dvanaest i više znamenaka, što ga ne mogu zapamtiti, iako me stalno traže da im ga izgovorim.

I još mi uporno i bez najmanje dileme ponavljaju kako nemam pravo znati što to brojevi o meni kazuju. Neka, saznat ću jednoga dana, svi dokumenti kad-tad prestaju biti tajna. Pa se otpreme svemircima, da ih oni proučavaju.

Eto, to je jedan od razloga zašto gledam gdje je ono sutra vašar. Tamo nisam neki matični i evidencijski broj, ne upisuju me ni na kakvu listu čekanja i ne pitaju me ono što ih se ne tiče i u čemu ne žele učestvovati. Pa mi tako vašar dođe kao poklonjena sloboda. Bolja i od fudbalskoga derbija, jer se sada već i tamo broji, usmjerava, snima, a i mlati. Pa mi prijeti mogućnost da mojoj osobi bude pridodan još neki novi, do sada nepostojeći broj.

Photo: Stock

Ogromna livada, još ljepša ako je na obali rijeke, prepuna šarolikosti satkane od ljudi, šatora, životinja, sitnica i krupnica - moj je životni zgoditak. Mjesto gdje me niko ne promatra ispod oka.

Samo na toj šarenoj pustopoljini kojom odjekuje još šareniji, na brzinu sklepani orkestar, ne može mi se dogoditi neka lična neugodnost, ne moram strepiti od uvrede, netraženoga podučavanja, direktnoga podcjenjivanja i malo prikrivenoga ucjenjivanja. Mogu jesti svu nezdravu i masnu hranu, uvjerila sam sebe da zrak i povjetarac izvlače kolesterol i trigliceride, izvjetravaju osteoporozu i rastapaju suvišni šećer.

I još kad sjednem u nesigurnu stolicu ringišpila, tek onda se osjećam skroz naskroz sigurna i slobodna. Niko me ne može dokučiti, a oni brojevi i nerazumljive znamenke, koje samo zavaravaju da sam to ja, razlete se odjednom u nepoznati, zrakoprazni prostor.

Zato ni jedan vašar na svijetu ne prolazi bez mene. Oni su tombola koju obavezno izvlačim. Uvijek nešto dobijem, tako je igra namještena.

piše Nataša Janjić za e-novine

Vođeni interesom i dječjim mogućnostima, mali su se brodograditelji ohrabrili rezati, piliti i brusiti drvene ploče, koje su prethodno označili prema nacrtima. Danas se sklapa konstrukcija broda, te se priprema za gletovanje i pituravanje,.Znatiželjni pogledi i upiti prolaznika svakako gode dječjem veselju i ponosu što izrađuju brod.

Na radionici mogu sudjelovati djeca osnovnoškolskog uzrasta od 10:00 do 20 sat ispred novootvorenog centra Bauhaus, Put Mostina 10 u Dujmovači. Kreativna radionica StolArt djeluje unutar Udruge MREZZE i do sada su održali više sličnih radionica na obali i otocima. Projekt promiče važnost očuvanja tradicijske dalmatinske brodograditeljske baštine.

http://www.morsko-prase.hr

Bajamontiju je nakon smrti priređen veličanstveni sprovod, povorka ožalošćenih građana pružala se preko cijele Rive, tada još pod murvama.

Zapostavljen u službenoj memoriji grada

A zapravo nije teško dokučiti zašto je Bajamonti toliko zapostavljen u službenoj memoriji grada. Mnoštvo se zamjerki može naći tom simbolu splitskog autonomaštva, volio je poput nekih današnjih gradonačelnika pučke fešte, svaki put kad bi se vraćao s putovanja priređivali su mu se dočeci, bio je kum na stotinama krštenja, a jedina ideologija kojom se vodio bio je zapravo populizam.

No, sve ono što je ostavio za sobom, vrlo često financirano i vlastitim novcem (zbog čega je kasnije i bankrotirao), čini da se Split zapravo treba sramiti da u svome imeniku nema niti ulice s Bajamontijevom ulicom. Ona kaleta u Getu koja nosi to ime zapravo je posvećena skladatelju Juliju Bajamontiju. Sudbina je to koju dijeli s još jednim velikanom, Ivom Tartagliom. Još je Bajamonti dobro i prošao, njemu se bar polože vijenci na grobu prigodom Dana grada.

Politička karijera Antonija Bajamontija počela je još za njegovog prethodnika Šimuna de Michieli-Vitturija, kad su njih dvojica počeli gradnju kazališta na Prokurativama. Sam Bajamonti je u dva navrata na čelu grada proveo skoro dvadeset godina, 1860-1864. i 1865-1880. U tim vremenima je - ne samo Bajamontijevom zaslugom - bujala fantastična kulturna i politička scena, nevjerojatna za grad od samo nešto više od deset tisuća stanovnika.

Načelnik postao sa samo 38 godina

Načelnik je postao sa samo 38 godina, kad je već imao palaču na Rivi i kazalište dvostruko veće od današnjeg HNK, a u viziju pretvaranja Splita u europski grad ulagao je i gomile svoga novca pa je s vlasti - danas nepojmljivo - otišao kao siromah, njegova udovica morala je prodati nakit da bi skupila novac za sprovod na Sustipanu. Dovršio je projekt vodovoda, uveo plinsku rasvjetu, naručio izradu prvog urbanističkog plana, osnovao društvo za financiranje monumentalnih građevina Associazione Dalmatica, uredio luku s lukobranom, brojne ulice, gradio crkve, započeo graditi Prokurative, otvorio prolaz od Peristila kroz Dioklecijanove podrume...

Kad je prvi put smijenjen 1864., Bajamontija je nakratko naslijedio arheolog Frano Lanza, ali je već sljedeće godine Bajamonti čudnovato koalirao s Narodnom strankom, osnovao Liberalnu uniju i opet pobijedio, ostavši na vlasti 15 godina. Tek tada njegovo megalomanstvo koštalo ga je vlasti.

Gajo Bulat ga je u Dalmatinskom saboru optužio za rasipanje gradskog novca, malverzacije i manjak dokumentacije o općinskim poslovima. Nije to značilo da je vlastite projekte gurao kao gradske, nego je sebi pokušavao dignuti simboličke spomenike. Osim čestih fešti, na sve strane tiskale su se knjige i časopisi u čast njegovoj vladavini. Ironija je htjela da najveći istinski spomenik nije ni dočekao kao gradonačelnik - monumentalnu fontanu koju do danas - bez obzira što je više nema - svi zovu Bajamontuša otvorio je jedan od njegovih najljućih neprijatelja, narodnjak Gajo Bulat.

Darivao siromašni puk

Povjesničar Tihomir Rajčić pisao je kako je Bajamonti želio ostvariti svoju viziju Splita kao dalmatinske nacije, stoga mu je i naumio dati metropolitanski izgled, za što je uzimao novac i od prijatelja i od neprijatelja. Kad je njegova rastrošnost postala nepodnošljiva centralnim vlastima, okrenuo se svojim najvećim saveznicima - siromašnom puku kojem je darivao sve što mu je palo na pamet, bez obzira što im je govore držao uz pomoć prevoditelja.

No, sve te zamjerke doista blijede u usporedbi s onim što je za sobom ostavio. Ili - s obzirom na tretman kojega ima već desetljećima - možda ipak ne?

Stiglo pojašnjenje: Radi se o postolju kamene urne

Nakon objave teksta o spomeniku Bajamontiju u sustipanskoj travi, javili su nam se iz Društva Marjan i pojasnili da je zapravo riječ o postolju kamene urne na grobu Antonija Bajamontija. Kad je gradonačelnik umro, njegova žena je prodala nakit da bi mu podigla ne pretjerano luksuznu grobnicu. Prilikom divljačkog rušenja starog groblja na Sustipanu 1959., kad je stradalo mnoštvo vrijednih spomenika, Duško Kečkemet je urnu i kameni križ sa cvijećem pohranio u Muzeju grada. Kasnije je križ prenesen na novo groblje Lovrinac. Kečkemet je u knjizi "Ante Bajamonti i Split" napisao:

- Većina nasljednika starih splitskih obitelji nije imala sredstava, ili više nisu bili u životu, da svoje pokojnike i njihove nadgrobne spomenike prenesu i postave na novom groblju, pa su posmrtni ostaci svih - osim rijetkih prenesenih na Lovrinac - zakopani u zajedničkoj jami.

Tom je prilikom tadašnji Narodni odbor općine Split odlučio nekadašnjim splitskim načelnicima sazidati jednostavne jednake grobnice na novom groblju, s njihovim imenima, ali bez Bajamontijevih posmrtnih ostataka. Intervenirao sam na Općini i uspio da se uz ostale splitske načelnike prenesu i Bajamontijevi ostaci i polože u jednaku grobnicu.

IVICA PROFACA

Većinu prvih knjiga, oko stotinu naslova, Michael Hart upisao je sam, a počeo je davne 1971. godine dok je još studirao na Sveučilištu Illinois, u Sjedinjenim Američkim Državama. Prvi tekst kojeg je digitalizirao bila je američka Deklaracija o nezavisnosti. Taj dokument u inačici Projekta Gutenberg pisan je velikim slovima zbog toga što ju je Hart upisao putem teleprinterske tipkovnice koja nije mogla pisati mala slova. Nakon toga, upisao je američku Povelju o pravima, a zatim je uslijedila Biblija, pa djela Willama Shakepsearea, Alisa u zemlji čudesa, Petar Pan, itd.

Ideja koja je Michaela Harta u svemu tome vodila bila je ideja gradnje svjetske digitalne knjižnice sa što više naslova koja bi bila dostupna besplatno i baš svima. ‘Mi radimo za običnog čovjeka, a ne za profesore niti za korporacije koje s knjigama žele napraviti ono što su napravili s glazbom – žele na tome zarađivati nakon što se ona pokazala uspješnom,’ izjavio je Michael Hart svojedobno.

ZAŠTO JE VAŽAN PROJEKAT GUTENBERG: U novinama ćete često pročitati usporedbu koja kaže kako je prije pedeset godina litra benzina stajala (preračunato) dvije kune, a danas stoji osam kuna, što je četiri puta (400 %) više. No, cijena knjige u mekom uvezu prije pedeset godina iznosila je (opet preračunato) oko pet kuna, a sad je takvu knjigu nemoguće kupiti po cijeni manjoj od pedeset kuna, što je deset puta (1000%) više. Taj drugi podatak nećete baš lako naći u novinama, a niti bilo gdje drugdje. Drugim riječima, ljudi koji vole čitati knjige žrtve su povećanja cijene koje je dvostruko veće od povećanja cijena koje su proživjeli, primjerice, vozači automobila. O porastu cijene benzina možete u vijestima slušati i čitati najmanje jednom tjedno, a o rastu cijena knjige, tak tu i tamo, kad je neki veći sajam.

U početku, Projekt Gutenberg bio je isključivo njegov privatni projekt, a dugo vremena bio je i bitno ograničen tehnologijama unosa i pohrane tekstova. Desetljećima je to išlo vrlo sporo – od 1971. do 1989. Michael Hart je uspio digitalizirati samo deset knjiga.

O čemu je tu zapravo riječ predočit ćemo vam podatkom koji kaže kako unos jedne knjige, dakle, njeno skeniranje, pretvaranje u ASCII tekst, ispravljanje pogrešaka, formatiranje i unos u bazu podataka zahtjeva prosječno pedeset radnih sati ili jedan tjedan pažljivog rada.

Međutim, rastom kapaciteta tvrdih diskova te pojavom osobnih računala početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća i postupnim širenjem interneta početkom 1990-ih godina, stvari se bitno mijenjaju. Do 1997. u toj biblioteci elektroničkih tekstova bilo je tisuću knjiga, deset tisuća bilo je 2003. (kad je objavljen i prvi ‘Best of Gutenberg’ CD sa 600 izabranih naslova). Danas ih je nekoliko stotina tisuća. Cilj koje Michael Hart sebi postavio i koji će morati ostvariti njegovi nasljednici je milijun digitaliziranih knjiga na Projektu Gutenberg – do 2015.

Do svoje smrti, 6. rujna ove godine, Michael S. Hart je uz Project Gutenberg radio kao profesor kolegija o elektroničkom tekstu na Sveučilištu Bendictine te gostujući predavač na Sveučilištu Carnegie Mellon. Uz to, žustro se borio za izmjenu zakona o autorskim pravima.

“Kad sam razmišljao o imenu tražio sam nešto što će najbolje opisati promjenu koju će izvesti elektroničke knjige. E-knjige će promijeniti pismenost i obrazovanje na sličan način kao što je to učinio Gutenbergov tiskarski stroj smanjivši dotadašnju cijenu knjiga za 400-ti dio njihove dotadašnje cijene. Razmišljao sam da sve to nazovem i Project Alexandria, prema najvećoj knjižnici Staroga vijeka, no ipak sam se na kraju odlučio za Gutenberga, jer mi ne skupljamo, već proizvodimo elektroničke knjige”, govorio je Michael Hart.

Cemex u dogovoru sa ministarstvom za zaštitu okoliša planira sakupljati i suspaljivati željezne pragove premazane kreozotom i drugim otrovnim kemikalijama. Njihov jedini cilj je profit, jer osim što imaju besplatno gorivo dobivaju i poticaje od države za uništavanje opasnog otpada.

Tvrtka Cemex  Hrvatska d.d. je naručila “Studiju o utjecaju na okoliš” koju je kako bi opravdala prihvat, privremeno skladištenje i loženje drvnog otpada u pećima svojih tvornica. Studiju je izradila tvrtka IPZ Uniprojekt.  Autori studije, kao i naručitelj, uvjereni su da spaljivanje toga otpada neće izazvati neželjene ekološke posljedice i da nije opasno po zdravlje ljudi. Tim njihovim stavovima usprotivio se veći broj stručnjaka različitih profila (ekolozi, kemičari, biolozi, meteorolozi i liječnici), kao i brojne udruge.

Gradsko vijeće Kaštela uputilo je svoje negodovanje  Vladi i ostalim nadležnim institucijama, međutim svi su se oglušili.

Kaštelanski gradonačelnik Josip Berket je izjavio na prošlim prosvjedima da je problem mnogo veći nego se čini i da je to prvi put da se gradsko vijeće očitovalo negativno protiv Cemexa.

Zato molimo sve građane da nam se pridruže prosvjedu u organizaciji Sućuraćkog portala u subotu 24.09. u 10 sati ispred podruma Dioklecijanove palače kako bi u što većemo broju pokazali Vladi da nam je stalo do budućnosti naše djece.

Evo prepiske korespodencije koje je predsjedniku Josipoviću uputila grupa građana Istina za vatrogasce poginule u Kornatskoj tragediji:

Poštovani gospodine predsjedniče!

Ponukani vašim izjavama o slobodi govora i demokraciji u Republici Hrvatskoj te pravu građana Hrvatske da znaju istinu (jer bi rad državnog aparata trebao biti  javan i transparentan, a pravo naroda na istinu bi trebalo biti na prvom mjestu ako smo demokratska država kako se tvrdi)  zanima nas da li je nametnuta ili skinuta obveza čuvanja službene tajne sudionicima Kornatske tragedije, pogotovo osobama pod vašim zapovjedništvom?
Izgubljeno je 12 života, a mi još uvijek ne znamo zašto i tko je odgovoran? Svjedočenja
pilota ali i vojnika koji su učestvovali u akciji na Kornatima nisu dostupna. Zanima nas što je vojska radila i što su tražili u pretresu terena. Zanima nas zašto je javnost isključena od saznavanja istine?  Zašto se tek naknadno morala doznati da su vatrogasci gorjeli dva puta (ili su različite fotografije dokaz da se naknadno namještao događaj)? Zašto nitko nije uzeo u razmatranje Franine izjave, gdje je između ostalog rekao da se sjeća mirisa baruta?

Zašto se nije uopće  uzela u razmatranje mogućnost odbačene NATO bombe?  Iz dokumenta “Operation allied harvest”, koji je na Međunarodnoj konferenciji o razminiranju od 25. do 27.08.2004. u Frederikshavnu u Danskoj prezentirao kapetan korvete, danski zapovjednik Bo Junker Albertsen , očito je da sve odbačene naprave nisu pronađene, ali i da su veći broj nalazili daleko od zona predviđenih za njihovo odbacivanje. Nisu našli, kako se navodi u spomenutom dokumentu, deset GBU-12, četiri CBU-87, a jedan CBU-87 je fragmentiran (dakle, djelomično je pokupljen). Otok Kornat je u neposrednoj blizini zona za odbacivanje bombi i raketa (“Jettison areas”), otok su prelijetali brojni avioni odlazeći na borbene zadatke i vraćajući se u baze ili na nosače zrakoplova.

Temeljno ljudsko pravo obitelji poginulih,njihove rodbine i prijatelja je pravo na istinu,to je temeljno pravo zajednice pa nas kao grupu građana zanima da li su i zašto jesu osobe involvirane u cijeli nesretan slučaj prisiljene na šutnju službenom ili vojnom tajnom?

Ako se nema šta skrivati zašto ministar obrane koji odgovara i vama javno ne kaže što je to vojska radila i zašto je vojska bila na Kornatima te zašto o onom što su tražili i što su eventualno našli, ako naravno nisu skrivali dokaze, nisu izvijestili javnost. Najvažnije od svega, zašto je snimka iz helikoptera Hrvatske vojske koji je 30. kolovoza 2007. prevozio vatrogasce na Kornate, a kasnije sudjelovao u njihovu izvlačenju i koja je trebala poslužiti kao ključni dokaz u rasvjetljavanju tragičnog događaja što je odnio 12 života, zauvijek uništena (preko nje su naknadno namjerno snimani novi audiozapisi)?

 Ako javnost nema pravo na istinu,ako je nečiji interes ispred interesa javnosti, onda moramo revidirati što to demokracija doista jest. Odnosno da se u demokraciji istina smije skrivati čak i onda kad su cijena bili ljudski životi.

 Ako niste dosad,  tražimo da skinete obavezu čuvanja službene tajne sudionicima Kornatske tragedije (vojnicima i pilotima), jer vi to možete, a da javnost napokon sazna istinu.

Pozdravljamo Vas

Građani iz grupe Istina za vatrogasce poginule u Kornatskoj tragediji

2.Odgovor predsjednikovog savjetnika za obranu u ime predsjednika Josipovića

Dragi prijatelji,

Kornatska tragedija, pogibija dvanaestorice odlučnih i hrabrih vatrogasaca, ozljede, opekline, rane, zdravstveni i životni teret jedinog preživjelog, Frane Lučića, tragičan je dio hrvatske suvremene povijesti.

Svake godine krajem kolovoza, od 2007. naovamo, zajedno sa svim građanima Hrvatske prisjećam se tragedije, sjećam se preminulih.

Možemo i mogu samo dijeliti žalost i tugu s obiteljima, s majkama, očevima i suprugama, s kolegicama i kolegama, prijateljicama i prijateljima, sugrađankama i sugrađanima poginulih. Pokušavati dokučiti dubinu tugovanja roditelja, supružnika i rodbine za najbližima.

Žalovanje, tuga, i oplakivanje preminulih sasvim su ljudski, i svake godine obilježavat ćemo godišnjicu pogibije, i sjećati se hrabrih gasitelja, svakog dana, tjedna i mjeseca.

Jednako tako, demokracija i sloboda u demokratskoj državi i društvu pretpostavljaju pravo i obvezu otkrivanja i saznavanja istine. Stoga, nema službenih tajni niti činjenica koje bilo tko skriva. U tijeku je sudski postupak, postoje ekspertna vještačenja i analize. Podržavam i promoviram pristup da svaki detalj bude rasvijetljen i da se utvrdi zapovjedna i organizacijska odgovornost. Ljudi, osobe odgovorne za djelovanje Ministarstva obrane i Oružanih snaga Republike Hrvatske uvjeravaju me kako nema službenih tajni, nema podataka nedostupnih nadležnim tijelima u postupku istrage i nedostupnih javnosti.  Stručnjaci i odgovorni u sustavu tvrde kako nema niti naznaka o mogućnosti da je uzrok požaru odbačena bomba iz aviona koji su sudjelovali u operaciji Sjevernoatlantskog saveza  u proljeće 1999. godine.

Završetak sudskog postupka i analize što se, kako i zbog čega dogodilo, u ovom kontekstu ne smiju biti kraj priče o Kornatskoj tragediji.

Kao što sam naglasio, svake godine, stalno, sjećat ćemo se hrabrih vatrogasaca. No, samo to je nedovoljno. Na svima nama odgovornima za stanje u društvu i državi, na svima odgovornima za organiziranje i djelovanje sigurnosnog sustava, obveza je unaprjeđivanja sustava, napose, sustava protupožarne zaštite. Zaštita ljudskih života, materijalnih dobara i imovine, zaštita prirode i okoliša, ciljevi su kojima stremimo. Pri tome je nužno osigurati efikasnost sustava, maksimalnu pripremljenost, obučenost i opremljenost gasitelja i službi uključenih u protupožarnu zaštitu.

Dakle, pristup i stavovi su nam jednaki. Takav pristup podrazumijeva otkrivanje pune istine o uzrocima i razlozima tragedije, sjećanje na poginule vatrogasce i nužnost razvoja i unaprjeđivanja sustava.

Sve to zbog sigurnosti građana i gasitelja, zbog efikasnosti sustava i neponavljanja tragedija poput Kornatske. Zbog sjećanja i poštovanja prema poginulim vatrogascima.

3.Odgovor grupe na odgovor savjetnika

Poštovani gospodine predsjedniče,

Dobili smo odgovor vašeg savjetnika za obranu, na pismo upućeno Vama, a vezano za naše zahtjeve uz saznavanje prave istine oko Kornatske tragedije. Ne želimo nikakve političke pamflete kao odgovor na naš zahtjev. Tražili smo, i još tražimo, da skinete obavezu čuvanja službene tajne sudionicima Kornatske tragedije (vojnicima i pilotima), jer vi to možete, a da javnost napokon sazna istinu.  Ako ne možete, ili ne želite to, smatramo da smo bar zaslužili jasan odgovor.  U očekivanju takvog odgovora, pozdravljamo Vas

Građani iz grupe Istina za vatrogasce poginule u Kornatskoj tragediji

Iz Građanske Akcije ovim oglasom traže od građana da pokažu kako je neprihvatljivo da glavna korisnica HDZ-ovog crnog fonda izvučenog iz njihovog džepa prodaje priče o borbi protiv korupcije!

Građanska Akcija i grupa aktivista iz Splita poručuje: Nema predaje!

split-online.info

 Vatru je ponovno rasplamsao lagani vjetar koji puše na kninskom području. Bilo je najavljeno da će se otvoriti prilazne ceste, ali kako su se pogoršale okolnosti policija nikoga ne pušta u širem krugu vojarne.

Trebao je na krizno područje oko 14,30 sati doći i predsjednik Ivo Josipović, ali je odustao, jer se ustanovilo da je preopasno.

U 14,45 hitni sastanak u Kninu

Zračne i zemaljske snage su povučene iz sigurnosnih razloga. U 14:45 sati u Kninu počinje sastanak Stožera zaštite i spašavanja grada Knina s pridruženim članovima županijskog Stožera, gdje će se procjenitinovonastala situacija te odlučiti o daljnjim aktivnostima. Na sastanku će sudjelovati i ravnatelj DUZS-a Damir Trut.

Oko podne je bio započeo povratak evakuiranog stanovništva njihovim kućama. Prijevoz je organiziran autobusima u pratnji Crvenog križa i drugih nadležnih službi.

Požarište na području Pađana i evakuirane stanovnike u vojarni General Andrija Matijaš Pauk  u prijepodnevnim satima obišli su ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje Damir Trut, njegov pomoćnik i zapovjednik civilne zaštite RH Stjepan Huzjak te pročelnik Područnog ureda za zaštitu i spašavanje Šibenik Milovan Kević.

Ravnatelj DUZS-a Damir Trut istaknuo je kako se stanje postupno normalizira te ponovno apelirao na građane da ukoliko uoče neku eksplozivnu napravu da ništa ne diraju i odmah nazovu broj 112.

Jutrošnje informacije:

"Požar na području Knina je i dalje aktivan, a prema dosadašnjim saznanjima u požaru nitko nije ozlijeđen, a s područja Pađana, Plavna, Oćestova, Radljevca i Otona evakuirano je 230 ljudi, koji su smješteni u Kninu", stoji u najnovijem izvješću Policijske uprave šibensko-kninske.

Kako se naglašava, cestovni promet na državnoj cesti D-1 na relaciji Knin-Gračac i dalje je zatvoren, tako da se promet odvija na relaciji Knin-Kistanje-Obrovac-Gračac i obrnuto, za promet je zatvorena i državna cesta D-59, na relaciji Knin-Kistanje, a promet je preusmjeren preko Oklaja.

"Zbog požara zatvoren je i željeznički promet preko Knina za Zagreb, a putnici se prevoze autobusima", izvijestila je policija.

Gasi se požar

Na sanaciju požarišta na području Pađana ima povremenih izdimljavanja na otvorenom prostoru (izvan kruga vojarne), upućena su 4 kanadera i 2 air-traktora, potvrdili su iz DUZS-a. Izvan kruga od 5 kilometara tijekom noći dežurao je 31 vatrogasac iz JVP-a Knin te DIP-a Zadar, Šibenik i Split.

DUZS je jutros izvijestio kako je županijski vatrogasni zapovjednik jučer zbog sigurnosti ljudi donio odluku o evakuaciji stanovništva zbog povremenih eksplozija unutar skladišta vojarne. Evakuirano je oko 213 stanovnika koji žive u krugu od pet kilometara od vojarne. 133 ih je smješteno u vojarni "General Andrija Matijaš Pauk", a 80 u vojarnu "Kralj Zvonimir" gdje su proveli noć.

Milinović u posjetu evakuiranim stanovnicima

Ministar obrane Davor Božinović, obavijestio je javnost u posebnom priopćenju kako je osnovao  Povjerenstvo za utvrđivanje okolnosti nastanka eksplozije u vojnom skladišnom kompleksu Pađani kod Knina u čijem su sastavu državni tajnik MORH-a Mate Raboteg, kao čelnik Povjerenstva, te članovi brigadni general Drago Matanović, pomoćnik glavnog inspektora obrane za vojnu obranu i brigadni general Milan Knežević, načelnik Službe za razvoj, opremanje i modernizaciju MORH-a.

Ministar zdravstva i socijalne skrbi Darko Milinović posjetio je jutros u 11 sati evakuirano stanovništvo iz Pađana u vojarni "Andrija Matijaš Pauk" u Kninu.

Najveći indicent policija je spriječila jučer popodne kad je u Lici umalo došlo do sukoba Boysa koji su putovali za Split i Torcidaša koji su ih dočekali, no do direktnog "fajta" srećom nije došlo. Samo u Lici privedeno je 19 ljudi. Kod jednog BBB-a pronađena je droga.

U osiguranju utakmice sudjelovalo je 450 splitskih policajaca i 500 "plavaca" iz drugih krajeva Hrvatske koji su im došli u ispomoć, što su vjerojatno najbrojnije MUP-ove snage u 59 dosad odigranih derbija.

Načelnik PU splitske Ivica Tolušić kazao je nakon utakmice da je zadovoljan osiguranjem utakmice i radom policajaca na terenu, ali je upozorio da će porazgovarati s organizatorom utakmice zbog goleme količine pirotehnike unesene na stadion.

Derbi je osiguravalo više od 500 zaštitara, pa zvuči nevjerojatno da je uz toliki broj ljudi na ulazima unesen golemi broj topovskih baklji zbog kojih je utakmica dvaput prekinuta. Zaštitari na poljudskim ulazima pregledavaju navijače i izgleda da su učinkoviti jedino kad pušačima treba oduzeti upaljače.

Stotinjak navijača koji su zbog derbija lišeni slobode procesuirat će se ili po Zakono sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima ili po Zakonu o javnom redu i miru.

Piše: B.Z.

Foto: Duje Klarić / Cropix

Izostanak suglasnosti Grada Kaštela za “Mišljenje o prihvatljivosti zahvata za okoliš”, na sastanku Savjetodavnoga stručnog povjerenstva za procjenu utjecaja na okoliš, održanog u Zagrebu, Renić je pak kratko prokomentirao riječima “predstavnik Grada Kaštela je izrekao svoje mišljenje kao član povjerenstva i u ime onih koje predstavlja.”

Studija utjecaja

Cemex je, podsjetimo, organizirao javnu raspravu o studiji utjecaja na okoliš u svibnju ove godine na kojoj su mišljenja i prigovore mogli iznijeti svi građani Kaštela i Solina, političke stranke i udruge, kao i stručnjaci.

- Na žalost, na raspravu su se odazvali malobrojni predstavnici političkih stranaka i tek sada u jeku predizborne kampanje koriste priliku kako bi iskazali svoju zabrinutost za zdravlje i sigurnost građana.

Svakako želimo izbjeći da se ovaj projekt i naše poslovanje koristi u predizbornoj kampanji lokalne politike, naglašava Renić i dodaje - ako postoje sumnje u kvalitetu studije, predlažemo Gradskom vijeću osnivanje mješovite komisije u svrhu revizije postojeće studije.

Isto tako smo pozvali udruge na razgovor i vjerujemo da će se odazvati.” Povod uvođenja drvnog otpada, uz obvezu smanjenja emisija CO2, kojim Cemex želi osigurati smanjenje korištenja oskudnih izvora fosilnih goriva, umjesto kojih bi se uvela alternativna, jest činjenici da se Hrvatska početkom 2013. godine uključuje u europski sustav trgovanja emisijama CO2 i Cemex do tada mora provesti mjere za smanjenje emisija.

“U tom smislu su hrvatski propisi i naše obveze jasni, veli Renić. Kako bismo to ostvarili, moramo koristiti obnovljive izvore energije u koje spada i drvni otpad. Mi već sada koristimo biomasu (kominu), pripremamo se za korištenje drvene sječke kao goriva i naša su iskustva pozitivna.

Međutim, izvori biomase su ograničeni pa razmatramo i druge vrste zamjenskih goriva.

Upravo zato smo pokrenuli izradu ove studije utjecaja na okoliš koja se odnosi na druge vrste drvnog materijala kao što su pragovi i namještaj. To je samo još jedno od mogućih rješenja i sigurno ćemo razmišljati i o drugima.”

Udvostručen uvoz

Ako ne smanji emisije za ovih godinu i pol dana, Cemex će, prema Renićevim riječima, biti prisiljen kupovati kvote i plaćati dodatne naknade za prekomjerne emisije. To će im dodatno opteretiti poslovanje koje je i ovako znatno ugroženo stanjem na tržištu, posebno u građevinskom sektoru.

“U proteklih nekoliko godina uvoz cementa se udvostručio, a istovremeno izvozna tržišta preuzimaju proizvođači iz zemalja s nižim ekološkim standardima i mnogo nižim troškovima, kao što je Turska.

Jasno nam je da moramo osigurati konkurentnost na širem tržištu, jer će inače nestati jedna od najstarijih i najznačajnijih hrvatskih industrija. Naš neuspjeh u uvođenju zamjenskih goriva, značio bi trajno zatvaranje tvornica na ovom području”, rezolutan je predsjednik Cemexove Uprave.

Jadranka MATIĆ / SNIMIO Jakov PRKIĆ / CROPIX

http://www.slobodnadalmacija.hr

Bez obzira na visinu štete, tj. novce koje će trebati uložiti u popravak va dva maxija, ipak je vrlo ekstrvagantan način na koji su dečki "zakrpali" rupu. Spy-em, od vjertojatno 20 tisuća eura?! Ali, tko ima, zašto ne...

preneseno sa portala morsko prase

Dana 8.9 i 9.9. okupili su se građani kaštela da protestiraju protiv najavljenog spaljivanja
opasnog otpada u Cemexu. Prvi dan su na skupu, organiziranom od strane zelenih Dalmacije uz
građane bile prisutne i sve zainteresirane strukture : predstavnici gradskog vijeća, raznih udruga,
političkih stranaka, profesori, inženjeri , liječnici i gradonačelnik Kaštela. Uvodnu riječ je dala
Dalma Luketin, predstavnica Zelenih Dalmacije. Kazala je da predlažemo da Vlada konačno
osigura termičku obradu opasnog otpada kako to nalaže Uredba o postupanju s opasnim otpadom
iz 1998.godine. Zasad je to vrlo traljavo riješeno. Ne želimo da se spaljuje opasni otpad, čak niti
otpad u tvornicama Cemexa.

Nakon predstavnice udruge Lijepa naša, Ivne Bučan govorio je
gradonačelnik Kaštela Josip Berket, koji je napomenuo da je problem još veći nego što se nama
čini. Napomenuvši da je ovo prvi put da je grad dao negativno mišljenje na dozvole o
spaljivanjima u cementarama Cemexa. Već postoji nekoliko zakonitih dozvola o spaljivanju
opasnog otpada u pećima Cemexa. Problem je u zakonu, i zakon treba promijenit. Govorili su
predstavnici gradskog vijeća, HDZ-a, HSP-a dr. Ante Starčević, gdje su dani i dobri prijedlozi.
Prof. Tomislav Lerotić iz udruge Sunce upozorio nas je da se moramo borit protiv Lećevice, jer
ako srušimo Lećevicu, srušili smo spaljivanje otpada u cementarama. A to je moguće jedino ako
gradovi postupaju prema planu gospodarenja otpadom, što Kaštela i Split ne rade. Ove godine
trebalo se izgraditi 10 kompostana, međutim one se ne grade jer većina smeća ide u Lećevicu, a
iz Lećevice će se vratit u cementare. Dakle, sve ono što ne odvojimo vratit će nam se preko
dimnjaka. Govorio je stanovnik Solina Marin Matijević koji je rekao je da su Solinjani (a i
Splićani) nezainteresirani. A Gradske vlasti i Solina i nemaju obraza danas doći na ovaj skup, jer
je jučer premijerka otvorila vrtić koji je platio Cemex. Predstavnik zelenih Lovro Rumora
također je rekao da svi ovi dioksini i ostali otrovi vjetrom lako dolaze do Splita. I kad je
spaljivanje pragova neopasno, zašto ga ne dadu siromasima kao drvo za ogrjev? Goranka Adam
dala je studiju koji sve otrovi i u kojim količinama izlaze u zrak spaljivanjem drvenog (kako
jem ona rekla opasnog) otpada u Cemexovim pećima. Na 112 tisuća tona opasnog otpada
(pragova) izaći će 44 tisuće tona opasnog otpada (živa, dioksini, dušični oksidi). I dosadašnje
studije o spaljivanju krutih goriva nisu prošle nego su nam nametnute. I na kraju, dopredsjednik
gradskog vijeća Branko Radačić je rekao da će se na slijedećem gradskom vijeću zauzeti za
pokretanje referenduma protiv zagađivanja od strane Cemexa.

Sutradan 9.9. okupilo se više od sto prosvjednika na prosvjedu ispred Cemexove tvornice u
Kaštel Sućurcu, a organizirane od strane fb grupe USTANIMO PROTIV ZAGAĐIVAČA
KAŠTELANSKOG ZALJEVA! . Skup je sazvan zbog potpisivanja peticije protiv zagađivanja
kaštelanskog zaljeva opasnim otpadom. Predstavnica fb grupe je rekla da su sve njene izjave na
transparentima, pa ako novinari žele izjave nek pročitaju transparente. Zatim su opet govorili
ljudi iz struke i predstavnici udruga. Predstavnici udruga pozvani su u ponedjeljak u 19.00 sati u
mjesnu zajednicu Kaštel Sućurac na sastanak. Predstavnica fb grupe zaključila je da nema ništa
od politike, treba raditi… Nakon potpisivanja, građani su se mirno razišli.

godine.

Obilježavanje blagdana Male Gospe započelo je jutarnjom sv. misom u 8.30, te krunicom u 9.30. Središnji vjerski obred, svečana koncelebrirana sv. misa iliti Velo misa, s procesijom, započela je u 10.30 sasti, a na kojoj su uz svećenike iz svih četiriju viških župa, te franjevce s Prirova, okupili brojni Višani, Komižani i Pojori, kao i njihovi gosti.

U 12 sati ispred Zadružnog doma u Podšpilju priređen je kulinarski par excellence događaj: gozba od kulina, pripremljenog na tradicionalni pojorski način. U 17 sati održano je finale turnira u balotama. Večernja sv. misa služena je u 18 sati. A u 19 sati, u dvorištu Zadružnog doma počeli su se dimit foguni i širiti miris pečenih srdela, a i vino je bilo spremno. Netom je upriličenscenski prikaz i blagoslov jematve "Tuko targot!", uz pjesmu Klape Liket i neizostavnog pučkog pjesnika Pepeta Kalafota.

Poseban događaj zbio se navečer. Naime u 21 sat, jedna od najljepših dvorana na otoku, ona u Zadružnom domu u Podšpilju, bila je prepuna. Udruga "Lavurat za poja" organizirala je ples, na kojemu su se okupili Višani svih generacija: nonoti, none, unuci i praunuci. Već sam sastav uzvanika, obećavao je jednu pravu otočku noć "za svoj gušt", a tako je i bilo! Uz tombulu, te domaći viški band "Karocu", plesalo se do sitnih jutarnjih sati. I to nonoti žešće od unuka!

Posebno dojmljiv nastup imali su dragi gosti iz Praga, koji su svojim briljantnim muziciranjem oduševili sve nazočne. Pa još kad im se pridružio barba Ivo, iz Klape Liket, čistom užitku nije bilo kraja.

Turistička sezona koja je na izmaku, svakako nas obvezuje da o njoj razmišljamo kako je upotpuniti, produžiti i osigurati egzistenciju otočanima, ali ono o čemu se malo razmišlja, a trebalo bi biti ispred svih drugih interesa, jest kvaliteta života samih otočana. Uz Sabatinu, blagdan Male Gospe, može poslužiti za primjer, kako se uz malo dobre volje i bez puno sredstava može napraviti izvanredan društveno-zabavni događaj koji, sigurni smo, otočanima više znači od nastupa bilo koje zvijezde s kopna.

Bravo Pojori!

Tekst: Vinko Kalinić + Foto: Magda Bakavić
Podšpilje, 08. 09. 2011.

http://www.mojotokvis.com

Sa svojih petnaestak rukavaca najljepši dio Neretve upravo je njena delta koja je ljude privlačila od davnina. Tu njenu privlačnost plaćali su skupo dok bi ih odvlačila u tamna prostranstva dubina odakle se nikada ne bi vratili. I tako iz godine u godinu Neretva je davala, ali i skupo naplaćivala. Ipak ljubav između Neretljana i Neretve nije se nikada prekinula. Trupice još klize njenim rukavcima na koje su se nadvile trske iz kojih se glasaju ptice močvarice i lopoči još uvijek prekrivaju vodu dok na njenim listovima odmaraju žabe.

Boje Neretve

U vodi jegulje čekaju svoj plijen dok i same ne postanu nečijim plijenom. Jegulje i žabe ovdje su se lovile od pamtivijeka da bi se od njih pripremio najbolji brujet. Iako je danas u vršama sve manje jegulja, tradicija se još uvijek prenosi s oca na sina. Sve manje je trupica, tih jedinstvenih lađa, izrađenih od jelova trupla zbog čega je bila lagana i podesna za rukovanje. Trupice su obično bile duge oko tri metra, a široke oko pola metra. Mogle su prevesti i do 250 kg tereta, pa su oduvijek bile glavno prijevozno sredstvo za prijevoz ljudi i plodova sa polja, a naravno da su se koristile i za ribolov.

Dvije trupice u rukavcu Neretve

Malo je onih koji danas znaju izraditi pravu trupicu. Zadnjih godina je poznatija Neretvanska lađa u kojoj dvanaest kršnih Neretljana vesla poznati Maraton lađa u dužini dvadeset i dva kilometra. Lađe su se ranije koristile za prijevoz većeg tereta, a i kroz povijest su imale važnu ulogu jer su u njoj Neretljani pomogli knezu Domagoju u borbi protiv Mlečana. Stanovnici Vida su se Domagoju i svojim precima odužili podizanjem spomenika Domagojeva lađa. Malarija je stotinama godina odnosila živote u delti Neretve, a o tome je u svojoj knjizi „Put po Dalmaciji“ pisao i poznati talijanski putopisac Alberto Fortis koji je ovaj kraj posjetio 1772. godine. On je zbog malarije opisivao život teškim i nezdravim, a kasnije je nastala i jedna izreka: „Neretvo od Boga prokleta“, dok se malarija tada u medicinskim krugovima nazivala „Neretvanska bolest“.

Sve je spremno za jegulje

U medicinske svrhe su se početkom 20. stoljeća koristile neretvanske pijavice i bile su jako cijenjene pa su se prodavale i po sto puta većoj cijeni od pijavica iz drugih krajeva. Kad se spominju neke zanimljivosti iz prošlosti, onda treba reći da je još jedan proizvod sa ovih prostora bio jako cijenjen. Riječ je o čuvenoj naronitanskoj perunici ili irisima tj. ukrasnoj biljci sabljastih listova koja je u antičko vrijeme bila jako cijenjena, a koja se danas može rijetko sresti. Od nje su se dobivali najbolji parfemi i drugi kozmetički preparati. Često se za dolinu Neretve zna reći da je to „obećana zemlja“ ili da je „hrvatska Kalifornija“, ali zadnjih godina i ne bi se moglo reći da je tako jer su sve učestalije poplave, povećana slanost vode i tla što sve više dovodi u pitanje spomenute nazive. Poljoprivredni nasadi i plantaže glasovitih neretvanskih mandarina sve su ugroženiji. Da se dobije plodna zemlja nije jednostavno jer zemlju treba doslovno oteti močvari. Stotine parcela zvanih „škanji“ odvojeno je još većim brojem kanala (jendeka), a sve se radilo ručno.

I trupici dođe kraj

Danas se jendečenje obavlja bagerima, ali je ipak sve manje novih jendeka, a postojeći postupno zarastaju u trstiku. Dolina Neretve nije samo bogata mandarinama, žabama i jeguljama već i važnim povijesnim lokalitetima. Tu je bila Narona jedan od najvažnijih antičkih gradova na našoj strani Jadranskog mora. Nalazila se na mjestu današnjeg naselja Vid. Kasnije su tu otkriveni mramorni kipovi rimskih vladara, a danas se čuvaju u lijepom, nedavno otvorenom muzeju. Na događaje iz doba ratova s Turcima još uvijek podsjeća Kula norinska koja se nalazi u istoimenom mjestu. Kulu su podigli Turci kako bi zaštitili svoje posjede od napada s mora, ali su je hrvatski junaci uspjeli osvojiti i osloboditi deltu Neretve. Svoje priče ispričali bi Metković, Ploče i Opuzen, ali i 40 drugih manjih naselja koji već stoljećima prate tajna putovanja jegulja u nadi da će se njihovi mladi potomci vratiti u isti onaj jendek iz kojeg su njihovi roditelji krenuli na dugo putovanje do Sargaškog mora, ako ga u međuvremenu ne zatrpa mulj. Njihove priče ostavit ćemo za drugi put.

Prva štorija: Baš san sritan ča pišen za Novi list. Famozno je ča čovik ima punu slobodu pisanja. Nema nikakve cenzure ni u glavu ni okolo nje. List je u privatnin rukama, ali se privatnik ne dira u uređivačku politiku. Možda se i dira, ali meni niko nikad nije ni jedno slovo maknija. Ajde, moran bit pošten pa reć da di god san dosad pisa, uvik san pisa bez zadrške, i niko mi se nije dira u tekst. Feral, Nedjeljna, Slobodna, sve je to išlo ka prošek. Valjda san se izborija za svoju oazu, umočenu u spliski govor pa su me svi prihvaćali blagonaklono. Otprilike - pusti Ćiću, to se on malo zafrkaje.
    I kad je zazvonila haaška presuda, ja san već sedan dan unaprid ima spremljena dva komentara za rubriku Ajme meni. Računa san da ćedu naša tri generala uvatit oko 55 godin zatvora, uzeja san kalkulator i sta množit i dilit, i napisa san dva kratka komentara. Davno san ja izaša iz Ferala, bit će tome brzo deset godin, ali oni feralovski refleks, ono kontraško, ono antišovinističko i demokratsko, uvik je ostalo u meni. I sad kad vidin kako 90 posto stanovništva u anketama pada u nesvist zbog nepravednih presuda našin generalima, počnen se preispitivat od kojega san ja to materijala. Ili kad u Jutarnji bude anketa i kad od 111 anketiranih svi budu jednoglasni u osudi presude i u hvalospjevima Gotovini i Markaču, mene uvati smij i rečen: »Ma, bravo, niste ludi riskirat karijeru, biznis i svoj građanski mir.« A radi takvih kompromisera nan se sve ovo i dogodilo. Ali, ča me stalo, nek svak živi sa svojin obrazon. Oni računaju - ča izgubin na obrazu, dobit ću na takujinu.
    I, tako, pošajen ja, dan posli presude, u redakciju za rubriku Ajme meni: Naši generali u Haagu dobili 42 godine zatvora. Nije puno - misec dan zatvora za svakog ubijenog civila. A druga je bila: Nije puno - jedan dan zatvora za svaku spaljenu kuću.
   
    Iz redakcije su mi rekli da ne bi bilo dobro stavjat sol na ranu, pa da neka pošajen čagod drugoga. Odma san posla dvi nove i reka: »Nema veze, ča ne prođe u dnevnu, proć će u tjednu rubriku.« I evo nas sad u tjednu kolumnu. Još san se igra malo s kalkulatoron, pa san izračuna da u 42 godine ima 367.920 sati, pa ako se to podili sa 150 ijad protjeranih Srba, opet izlazi da naši generali nisu puno uvatili. Manje od tri ure zatvora za svakog protjeranog čovika. I sad bi Hrvatska tribala dignit spomenik ovoj dvojici generala. Cili zločinački pothvat je pâ na njihove kosti. Dugoročno smo svi profitirali. Pobili smo 800 civila i smanjili pritisak na mirovinske i zdravstvene fondove, zapalili smo 20 ijad kuća i spriječili povratak 100 ijad svita koji u sebi nema ništa osim remetilačkog faktora. Napokon smo stvorili jednonacionalnu, monolitnu zemlju koja diše istin ritmom, i koju više ništa ne može zaustavit na putu prema Evropi, a to je zajednica s uređenin sudstvon, financijama i radnin pravima.
    Je nas mrvu zakočija Gotovina na putu za Evropu, ono kad se sakriva po svitu, ali je sad, ovon žrtvon za domovinu, sve doveja na svoje misto. I Markaču se klanjan do poda, iako mi ga nije bilo drago vidit u onome lovu kad su masakrirali divlje svinje. Ali to su neki moji osobni animoziteti prema lovu, jer to doživljavan ka popuštanje najnižim strastima. Cilu zimu hranit jelena, a onda ga na proliće dočekat i sprašit mu metak među oči?! Ali, kad naši generali nisu imali milosti prema Srbima, zašto bi je imali prema jelenima i divljim svinjama?!
    A ča se tiče generala Čermaka, ni njega ne bi tribalo ostavit bez spomenika. Ali kako ćeš mu dignit spomenik ako čovik nije osuđen? E, sad bi tu Bajić triba uskočit. Nije ga osudija Haag, ali bi ga trebala osudit Hrvatska. Dobro, za ratni zločin ga ne možeš sudit, jer je po tom pitanju oslobođen, ali ča je s onin pustin miljardama koje je steka? Da mu je mrvu pročešljat po računovodstvu, ne virujen da bi za svaku miljardu ima pokriće, i da bi mu se porez baš slaga u lipu. Eto, triba mu uletit u papire i ne virujen da bi uvatija ispod deset godin prežuna. A ko god je osuđen, u nas odma dobije status heroja. Uz heroja gre i spomenik. Ubij, zapali, ukredi! A ako nisi od takvih, onda bar ubojice zaštiti ili ih ne procesuiraj. I eto te u aleji slavnih.
    Volija bi da se takvima mogu klanjat, da mogu nosit njihove slike i proglašavat ih svecima, ali mi to nikako ne gre. Oni mi u štumik činidu samo jednu veliku muku.
    Zato, fala Haagu ča postoji!
   
    Druga štorija: Evo još jednoga slučaja di san pritaka iz rubrike u rubriku. Ali ovi put nije bilo sugestije iz redakcije, nego san, nakon pô ure mučenja s jednon izjavon Jadranke Kosor, odlučija ti problem ubacit u tjednu kolumnu, jer jednon rečenicon nisan nikako moga izrazit adekvatne osjećaje. A gospođa Kosor je bila u Jasenovac. I mora se priznat da je bila na visini zadatka. Imenon i prezimenon je Pavelića i ustaše proglasila zlom, ali se nakon toga uputila u šire obrazlaganje, pa je Novi list izvuka naslov »Kosor: Strahote Jasenovca ponovljene u Vukovaru«. Prvo san se zabezeknija, onda san pokuša jednon rečenicon dat komentar na to njezino relativiziranje i skupljanje sitnih političkih poena.
    Tija san reć da je Jasenovac, sam po sebi, jedno sveto, mučno, teško misto, di triba doć sa strahopoštovanjen, reć dvi riči, a onda šutit, šutit, da bi na kraju skroz zašutija. Zato je neoprostivo ono trčanje televizijskih reportera i uzimanje izjava od političara, a u vezi sa Haagom i ostalim glupostima. Nema mi ništa odvratnije od političara koji izlazu iz Vlade ili Sabora, a novinari trču za njima i u letu pokušavaju dobit izjavu. Umisto da mu reču. »Ej, kretenu, stani! Di trčeš? Budaletino, tebi je u opisu radnog mista da staneš, da budeš pristojan i odgovaraš na pitanja novinara.« Jedino misto di političari nemaju nikakvih obaveza prema novinarima, je Jasenovac, koji se svojon tragikon izdiže iznad svih dnevnopolitičkih pizdarija.
    E, kad san vidija ti naslov u kojemu Kosorova govori: »Strahote Jasenovca ponovljene u Vukovaru«, palo mi je na pamet da napišen: »Strahote Vukovara ponovljene u Oluji«. Ali san odusta, jer bi to bilo banaliziranje zločina. A nisan to želija postić, nego san želija Kosorovu ponizit i ukazat na to njezino jadno relativiziranje zločina. Mislija san napisat: »Ej, ženo, čuješ li ti sebe?!«, ali san odusta. Onda mi je palo na pamet samo: »Jaco, odlazi!«, ali i to mi se učinilo banalno. Onda san to njezino relativiziranje tija iskazat rečenicon: »Pozdrav od Einsteina«, ili onon: »Sve je relativno, moj Alberte.« Sta san nad ton njezinon rečenicon i mislija se koliko su neodgovorni ti pisači njezinih govora. Je li to oni njoj podmeću ili svoju zatucanost provlaču kroz njezina usta? Tija san in parirat rečenicon: »Plin se plinon izbija«, ali san svatija da je to upravo ono ča oni želu. Prebrojavanje mrtvih i poništavanje žrtve žrtvon. Na kraju mi se iskristalizirala rečenica: »Ko dodaje mrtve, ne poštuje žrtve.«
    Doć u Jasenovac i govorit o Vukovaru, to samo može onaj kome se živo jebe i za jedne i za druge. I ko jedino gleda kako kroz mrtve živit ča boje i ostat na vlasti ča dulje.
    Zato, Jaco, odlazi!
   
    Treća štorija: Ulazi mi žena u sobu i govori: »Gledaš li ti ovo?!« Upalija san na Prvi program i tamo zateka Bilića u Pulsu Hrvatske. I ča san duže gleda, sve mi je više jedna rečenica zvonila po glavi: »Ovo je isto ka i Latinica, samo skroz drukčije.« Latin bi u studio doveja pet gostiju od kojih su bar četri bili kritički raspoloženi prema potezima Vlade i prema široko prihvaćenin nacionalističkin i korupcijskin pothvatima. Svaka Latinica je bila provokativna, navodila te na razmišljanje, nikad nije podilazila masama, i uvik si se kroz nju moga identificirat ka borac za pravdu. A ovi Bilićev Puls, to je čisti nacizam. Njih deset, svi pušu u iste nacionalističke diple, a jedina koja je tu dovedena ka kontrapiz je Vesna Teršelić. I ona tu služi za iživljavanje slučajno odabranih televizijskih gledalaca, među kojima ni slučajno nema nekoga ko misli različito od mase. Govorilo se o presudi generalima i svi su se složili da su naši generali nevini, a da je Haaški sud politički sud koji mrzi Hrvate. A za sve su krivi Englezi.
    Nikidan san proćakula s jednin koji mi govori: »A po čemu to Amerikanci i Englezi imaju prav ubijat po svitu, činit šta god ih je voja, i oni ne potpadaju pod Haaški sud, a nama se gleda svaka unca? Je, ubijali smo po Krajini, i palili smo kuće. Je li to naša država? Je. Znači, mi smo ubijali i palili svoje, i naše je generale osudilo na robiju, a Amerikanci idu po svitu, palu i ubijaju tuđe stanovnike, i oni su heroji?! Ma neka nan se svi maknu s puta i neka nas pustu da živimo svoj život." Reka san mu da smo na početku agresije mi zazivali osnivanje Haaškog suda, a on me posla u onu stvar: »Jesmo, mi smo želili ti sud da procesuira agresore, a šta se tiče naših zločinaca mi ćemo in sami sudit.«
    Dok je išla emisija Puls Hrvatske, zoven ga na mobitel i govorin mu: "Brzo užgi na Prvi program, evo ti ide emisija u kojoj se sudi domaćin zločincima. Zove me do pet minuti i govori:
    - Ti si lud, ovde su svi za Gotovinu i Markača.
    - Je, ali se sudi Vesni Teršelić.
   
    Nova štorija: Evo san se i ja ponija ka naše novine. Najbojega glumca, velikoga čovika koji nikad nikome nije reka tamo se, njega san ostavija za kraj, gurnija ga negdi sa strane. A raspisa san se o neljudima koji mu nisu ni do kolina. Umra je Ivica Vidović. Jesan, upozna san ga, i cili san bija sritan kad san ga upozna. Pari mi se da ni ja njemu nisan bija mrzak. Očevi su nan radili skupa u Mornaričku školu u Divulje. Iman doma i jednu sliku. Nisan mu je pokaza, ali san mu je opisa. Njegov i moj otac u bile uniforme, sidu zavaljeni u široke fotelje, a iza njih na zidu slika druga Tita. I uvik kad bi na televiziju vidija Ivicu Vidovića, uvik bi mi ta slika izbila prid oči - tri ratna druga!
    I ode naš Vidović! Čovik koji nikoga nije ubija, nikoga nije protira, a nikome nije ni kuću zapalija. Jedino nas je oslobađa svojon glumon, svojon dobroton i svojon hinjenon zbunjenošću.
    Čovik, a ne heroj!

Kolumnu prenosimo sa portala Novi List uz dozvolu autora

Reci mi kako psuješ i reći ću ti tko si, mogao bi glasiti uvod u kakav popularan self-help priručnik namijenjen dužnosničkim aspirantima. Na razmišljanje o ovom osjetljivom pitanju naveo me navodni incident, kada je uzoriti kardinal Bozanić navodno opsovao svoje smotane pomoćnike nakon što su ga spalili za 20 milijuna kuna u Karlovačkoj banci. Prema izvještavanju hrvatskih medija, Uzoriti je na informaciju da je preko noći dovedena u pitanje sudbina višemilijunskog crkvenog depozita poludio i viknuo: „Dovraga, kako se to moglo dogoditi?“. Na stranu to da mene netko zavrne za 20 milijuna kuna ja bih ga izbola nožem dok je Bozanić tek pristojno opsovao, što bjelodano svjedoči o tome da je Kardinal jedan fin i kulturan čovjek, a ja balkanska divljakinja, ali kakva je to psovka u kojoj se ne spominje ni spolni odnos, ni fekalije, ni majka, otac, rodbina, incest, životinje?

Budući da je riječ o navodnom događaju od fundamentalnog značaja za hrvatski narod, odgovor sam potražila u znanosti. Alessandro Duranti u Lingvističkoj antropologiji navodi kako su psovke ishodišno bile čarobne, obredne riječi, koje je okruživao tabu, izgovarale su se isključivo u specijalnim prigodama i prenosile usmenom predajom u obitelji s koljena na koljeno (to su one arhe-čarobne riječi koje je otac na samrti u najstrožoj diskreciji izgovarao šaptom najstarijem sinu). Marvin Keene Mayers u Kulturnoj antropologiji odlazi korak dalje pa tvrdi da su prve svakog riječi jezika upravo psovke. Recimo, naš daleki hrvatski predak, tadašnji visoki plemenski dužnosnik, brusi mirno i dostojanstveno kamenu sjekiru na svojoj tisućljetnoj djedovini, kadli prijeđe livadom neki srpski pračovjek; naš se uznemiri i klepi se kamenom po prstu. Kako je burno i glasno reagirao, oko njega su se okupili ostali preci koji su te čarobne riječi pomno pamtili i počeli ponavljati, služiti se njima u međusobnoj komunikaciji. Tek nakon psovki, Stari Hrvati su izmislili nove riječi za „sunce“, „šumu“, „vatru“, „Srbe“, „žene“, „meso“ itd. Ostalo je legenda. Richard Stephens sa Sveučilišta Keele je ustanovio kako je za psovanje zadužen emocionalni centar u desnoj poluci mozga (ljevaci puno ljepše psuju od dešnjaka) te da nas psovanje čini otpornijim na bol budući da se pri izgovaranju ovih „svetih“ riječi povećava srčani puls, pojačano se znoje dlanovi i nastupa emotivna uzbuđenost.Rezultanta je podizanje razine adrenalina što se najvjerojatnije razvilo kako bi omogućilo našim precima odupiranje napadima raznoraznih predatora.

No, da li je izraz „Dovraga“, koji je navodno upotrijebio Uzoriti Kardinal, uopće psovka? Tu se mišljenja teoretičara razilaze. Tradicionalisti drže da jeste, budući da tu psovku još koncem 19. stoljeća upotrijebio Vjenceslav Novak u kultnom hrvatskom horroru „Posljednji Stipančići“:

- U stranu, da vas vrag nosi! - vikne sada žestoko prvi kočijaš i stane bezobzirno švigati bičem nad glavama.

Druga grupa teoretičara – modernisti, drže da taj navodni Bozanićev izričaj uopće nije psovka, osobito ne hrvatska psovka, već da je riječ o najobičnijoj invokaciji, poput, primjerice, zazivanje muza u antičkom pjesništvu. Otpraviti nekoga đavlu, sotoni, ne sadrži u sebi ni jedan od konstitutivnih elemenata autentične hrvatske psovke: seksualnost, tjelesne izlučevine, bližu i daljnju rodbinu ili blasfemiju.

I tu dolazimo do ključne točke u kojoj ja znanstvenom metodologijom dokazujem da je riječ o podlim objedama izrečenim na račun duhovnog vođe svih Hrvata. Kad bi se blazirano „Dovraga“ i kategoriziralo kao psovka (bez obzira na to jesu li u pravu tradicionalisti i modernisti), morali bismo dovesti u pitanje razinu obrazovanja u hrvatskim vrtićima, budući da već i hrvatski pučkoškolci imaju puno bogatiji vokabular (u ovoj spiritualnoj disciplini Hrvatska je apsolutna svjetska velesila, odmah uz bok Mađarima i Portugalcima). Kardinal Bozanić je, prema službenoj biografiji, rođen u Hrvatskoj, završio je ovdje osnovnu školu, gimnaziju u Pazinu, fakultet u Rijeci i Zagrebu, zarađivao je za džeparac radeći među gastarbajterima u Njemačkoj, služeći vojni rok u Peći na Kosovu. Da li je moguće sve to preturiti preko glave, a ne upoznati solidan fond autentičnih hrvatskih psovki, puno serioznijih od „Dovraga“? Dakako da nije.  I da je na ušima sjedio, nema šanse da ne bi čuo i zapamtio kakvu kvalitetnu psovku. E sad, zašto bi itko kome su poznate ozbiljne psovke pribjegavao infantilnim invokacijama na razini dvogodišnjeg djeteta, oko kojih čak i stručnjaci dvoje jesu li ili nisu psovke? Osobito kad te netko zavrne za 20 milijuna kuna, pa ti je srčani puls povećan, želudac u grču, dlanovi se znoje, usta suha, ruke ti se tresu, a ti proživljavaš emotivnu uzbuđenost ravnu potresu, cunamiju i smrti u obitelji odjednom. Ma, da je svetac, da je vrhunski svjetski intelektualac s privremenim boravkom u Hrvatskoj, vjerujte – opsovao bi. Ne nekakvo anemično „Dovraga“, već normalno, da se brda potresu, a mornari pocrvene. Sve u svemu, hrvatski mediji su iznijeli na svjetlo dana bezbožnu objedu koja ima za cilj dovesti u pitanje hrvatstvo našeg duhovnog vođe. Nek' znaju, dušmani, da im to neće proći za rukom. Jer ako išta znamo, znamo psovati

- Jesi vidila ovih bagera po plaži? Ne samo šta ravnaju kako ne triba nego skrše polak bora za to učinit! Đavla će neko od njih pazit pa saget onu kacijolu - idi se baba.

- Strašno je šta čine! Boje bi bilo da naspu plažu betunon od Žute kuće do Krvavice i nazad - mudro će teta Mande - Dugoročno gledano, silne pare bi se tu uštedile.

- Ma je? Di bi unda sa građevinskin materijalon i zemljon? - pita baba - Ae , dobro govoriš! U nas se ništa ne baca; šta priteče od kuće istovariš uz more. Šta bi valilo da i staru mobilju isto iskrenu na plažu? - domisli se teta Mande - Možda bi kogo radije sidijo u votelji,pa da je i starija, nego leža ka mrtvac na žalu.

- Dakako! - složi se baba -ne samo votelja nego bi i kredencija dobrodošla.Tu bi narod lipo stivava šugamane i prisvlake a ne, ko dosad, itat sve okolo.

- Ne bi ni beštek tribalo eliminirat iz ponude! Ali je malo onih s argetama i pečenin kokošama? - nadoveže se teta Mande - vako ne bi morali rukan čerečit nego pinjuren i nožen... i mic po mic plaža se pritvori u bokun kućerka!

- Da su tili bokun kućerka onda ne bi ni dolazili na plažu - reče ćaća.

- A dosadan li ti je ovi sin, muko Isusova! - požali se teta Mande babi - Ja spašavan turizam a on kontra.Iman ja još jednu ideju ako ti se ova ne sviđa!

- Jel' ima veze s kućerkon? - pita ćaća.

- Jok! Ova se ideja bazira na pred i post sezoni! - tajanstvena je teta Mande.

- Ajde, Mande , bubni! Ne izgovoriš li brzo, povratićeš! - reče baba.

Teta Mande krene:

- A šta bi valilo da ostavimo bagere i da nan to bude dodatna ponuda, ko pedaline recimo. Koje dite ne bi otilo sist u bager i koja mater ne bi za to platila? Plus mirnija je platit nego da joj mali cendra cili dan na plaži, ali nije tako?

- Pametna ti je ta! - složi se baba - "Georad" bi otvorijo Rent a bager i 5 minuta ravnanja plaže - 100 kuna. Grad ništa ne plaća a plaža sravnata sa zemljon! - reče baba.

- Problem i je u tome šta je sa zemljon a ne sa žalon! - ironičan je ćaća.

- Opet on! Đava me odnjo ako mi neš prisist!  Akoš pitat - pitaj, ali nemoj komentarisat na svaku! - nagne teta Mande četvrtu bevandu.

- Dobro, aj, a di bi kupači kad bi ovi krenili s bageriman po plaži? - pita ćaća.

- U more! - reče teta Mande.

- A šta bi ravnali ako bi ti plažu salila u betun? - pita ćaća.

-To san kazala na prvoj bevandi, otad san se predomislila - argumentirano će teta Mande - A opet, ako zazidamo plažu, mogu se štekati metit odma uz more, može se otvorit desetak štandova s ćevapima...a bageri nek ostanu za dicu. Ne moraju ravnat nego nek kacijolon lome grane borova.

- Ajme, eko genocida! Ko bi ti tu dolazijo kupat se i uživat? - užasnut je ćaća.

Baba se domislila - Dolazili bi građevinari i dica poduzetnika! Tu je platežna moć a ne u ovih turista što nemaju ni za đelat! Dosta je i bilo da se turizam kroji po onima koji nemaju dinara, vaja ponudit nešto onima koji imaju - Građevinski turizam! Već se i prije vidilo da mi ode imamo potencijala, nu Milasove zgrade, nu Begićeve-milinje i lipota!

- Svaka ti piva! - padne teta Mande u zanos - Dala si mi sad mijun ideja! Kako bi bilo da se naspe more do po kanala pa tute nasrid sride sagradit najveći morski trgovački centar? Narod s trajekta i izletničkih brodova može kupit sve na istomu mistu a i parking za brodove i brodice bi bio obezbijeđen. Kapetani i posada imaju isti tretman ko vozači buseva u Macole.

- Ajme, zašto se ja nisan toga sitila? Toga nema ni Dubaji! - oduševljena je baba -Z amisli, uđeš na ulaz u Sumartinu a izađeš u nas u Makarskoj. Koliko matera s dicon bi uščedilo za trajekt prolazeći kroz centar? A kad bi prošli kroz centar, naravna stvar - nešto bi i pazarili! I eto ti nami blagostanja!

- Vas dvi ste skroz izvanpijale! - ustravljen je ćaća.

- Jesi ti reka daš mučat? - siti se teta Mande.

- Mislijo jesan, ali vidin da je opasno ostavit vas bez nadzora - zabrinuto će ćaća - Uostalon previdile ste najvažniju stvar - šta kad zapuše jugo?

Baba i teta Mande su se zabrinuto pogledale.

- Ne samo da će obustavit brodski promet nego van je i trgovački centar upitan - obazrivo će ćaća - odnilo bi ga nevrime baremko do Visa.

Teta Mande zapini - Eto zašto propadaju velike investicije! Eto zašto nema napritka s Pelješkin moston, tunelon priko Stupice i lukobranon!

- Zašto?

- Zato jer se uvik neko nečega domisli umisto da muči!

Od svih nevjerojatnih likova Našega maloga mista, moje srce je najviše taka Servantes. Ona njegova zanesena faca, ona njegova dičja dobroćudnost i plahost neshvaćenog "umitnika", urizali su se u moju dušu ka slova u papir na njegovoj staroj pisničkoj makini.

Tragična sudbina toga lika kojemu je bilo suđeno da ga niko ne razumi, na neki način meni je simbolizirala odnos ovoga grada prema svim ostalim svojim "pisnicima", ako ćemo pisnicima nazvat sve one koji su od rođenja svojom različitošću i mekoton srca izazivali ruganje i bockanje onih okolo sebe. U Splitu je to ka dio folklora, ta okrutnost prema "pisnicima". U gradu u kojem vještinu "kupljenja u prsi" naučiš još prije nego šta naučiš hodat, u gradu koji diktira tvrdi ritam, oni mekani, ako ne uvatu taj ritam, bivaju samliveni.

Sve one legende, mitovi, sve one priče o "splitskom dišpetu", o "redikulima", o neshvaćenim opernim pivačima, boemima, pijancima, nesritnin i siromašnin ljubavnicima, djeluju tako simpatično onima koji nisu nikada osjetili kako je to kad te ovi grad "uvati u đir". To puno bolje od mene znaju stariji stanovnici najlipšega grada na baloti, i oni koji su odavno otišli tamo di je danas otiša Ivica. Ja ne znan puno, ja san ona "alo brale" generacija, i samo u današnje vrime pribacujen mitove iz onih vrimena i uspoređujen. Danas više nema likova poput Pajde, ili Karuza, ali znan da ima još uvik puno Servantesa. Servantesi opstaju, svaka nova generacija izbaci po kojeg novog, a tako istog, tako starog. I sve je isto - Split i danas sve svoje Servantese gleda podozrivin okom, i svakoga toga novog Servantesa izlaže okrutnim testovima gomile.

I znan, zvuči tako bešćutno, tako neljudski, ali baš taj Split rađa najumitničkije pisničke senzibilitete, koji opstaju iz čistoga dišpeta, pa dokle ko izdrži - Servantes protiv grada, grad protiv Servantesa. U tome dišpetu, u toj borbi, u toj boli, u tome slamanju nastaju najlipše pisme i najlipše pisane riči ovoga dila svita.

Servantes je Split u malom - sva lipota i sva grubost koja tu lipotu štucigaje i muči, nekad i do izgnanstva, i do smrti, to je ovi grad.

To je Servantes zna. A zna je, more bit i Ivica Vidović. Sve kasnije uloge koje je savršeno odradija, svi karakteri, pozitivni ili negativni, genijalni ili manje genijalni, meni nisu uspili pomoć da Ivicu Vidovića razdilin od njegovoga Servantesa. Taj lik Ivica je utjelovija tako prirodno, tako bez napora, da san ja, iako ga nisam nikada upoznala, i u biti nisan znala puno o njemu van glume, virovala svin svojin srcen da je Ivica Vidović i u svome privatnom životu bija jedno takvo dobro, čisto, plemenito i tankoćutno stvorenje kakvo je bija i pisnik iz Maloga mista. Takve su mu bile oči. Dobre.

I zato je meni današnji dan tužan. Otiša mi je moj najdraži lik, a s njim i još jedan dil legende o onakvom Splitu kakvog je lipo volit, iako mi se čini da niko u stvari nije stoposto siguran da takvi Split stvarno postoji. Možda je to san, tlapnja, možda ono tako nasušno potrebno idealiziranje, možda obična splitska bahatost, ali ja tugujen za mojin najdražin likom iz Maloga mista, zajedno sa svim onin drugim likovima koji ga nisu razumili. Jer znan da je i on zna - nikoga nije tako lako, i tako prokleto volit, kao Split.

U nadi da je život bija barenko pinku boji prema tebi, nego Split prema svojin pisnicima....Mirno ti more.

S.Đ.

Od posljedica teške bolesti s kojom se borio posljednjih godina, u Zagrebu je u 72 godini preminuo Ivica Vidović. Tijekom bogate karijere odigrao je niz sjajnih uloga no publika ga najviše pamti kao ervantesa iz 'Našeg malog mista'.

Diplomirao je (1963.) na Kazališnoj akademiji u Zagrebu. Prvi angažman ima u HNK u Zagrebu, a kasnije je član i dr. kuća (Dramsko kazalište "Gavella", Teatar itd, česte suradnje sa HNK u Splitu).

PSD

Sidili smo u Parka ispod suncobrana, a on to zove: šoto lumbrelin. On je udrija po viskiju, ja po narančadi, tako da je on bija sve razboritiji, a ja sve naduveniji. Uglavnon bismo se sretali na po puta do konduta, a bilo je momenata kad bi se našli i za stolon. U slučaju da smo oba bili odsutni, ostavili bismo obavijest: Vraćan se odma! Prostata u kvaru. Ovi naš susret bi se moga nazvat Razgovor u 7 slika. Zamolija me da ga ne imenujen. I još mi je prston zapritija: »Dočekat ću te po mraku, polit ću te benzinon i užgat ka krnju.«
    Slika prva: Gleda oko sebe, naginje se put mene i govori: »Sićan se kad je Tuđman na nikome njiovome kongresu reka da ćemo u roku tri godine bit Švedska. A onda su svi skočili na noge i počeli histerizirat od sriće. Posebno su mi u oči upali akademici Ladan i Brozović, koji su skakali ka šimje, smijali se, digli ruke i pljeskali poviše glave. Ne gre mi u glavu kako su ti obrazovani, pametni, načitani ljudi mogli povirovat onome neobrazovanome falsifikatoru. Šta se to dogodi s ljudima da se pustu zavest od jebivjetara koji in po znanju nisu ni do kolina?« Ukorija san ga da stvar banalizira, da vaja gledat sve istorijske čimbenike koji se križaju s povijesnin faktorima. Tuđman možda je u tome trenutku sra gelere, ali akademici nisu njega gledali ka proroka, nego ka čovika koji je ostvarija njihov tisućgodišnji san. Očistija je zemlju od remetilačkog faktora i sve iduće poteze su mu oni potpisali na bjanko. Ka bakalar. A to da ćemo živit ka u Švedsku, Tuđman i nije puno falija. Je se zajeba s one tri godine, ali, na duži rok, eto nâs i njih rame uz rame. A za to će najzaslužniji bit Tuđman i drug mu Milošević. Tuđman je očistija jedne, Milošević druge i treće, i cili tî višak je s Balkana uteka po Skandinaviji. A di naši dođu, tu trava ne raste. Privari, zajebi, iskoristi. I tako, još koju godinu i eto nas skupa sa Švedskon. Molit će nas Švedska da je primimo u balkansku uniju.
    Slika druga: Dovuka je katrigu bliže mojoj, nagnija se put mene i govori: »Nikad mi se Vidošević nije sviđa, doživljavan ga ka korumpiranoga političara koji se svojin štekanjen uz dobitnike dobro potkožija, i koji nan se sad pokušaje prodat pod velikoga privrednika, ali mi ga je nikidan isto bilo žaj. Globus ga je, po diktatu Todorića, stavija na naslovnicu i priko čela mu napisa: Kakav rasipnik! A samo zato šta je koji dan prije Vidošević reka za Todorića da je on projekt velikih banaka. Di Todorić okon, Pavić skokon! Od novinarstva su učinili kažin.« Ukorija san ga da stvar banalizira. Činjenica je da je Pavić od novinarstva učinija kažin, ali to nije bila njegova prvenstvena namjera. On je od novinara tija učinit kurbetine koje ni u jednom trenutku neće uživat u svome poslu. Jer kad bi oni uživali, onda bi se i mušterije lipše osjećale, pa bi bilo osobnih poklona. A nije cilj kažina da se kurbe obogatu, nego je cilj da svu korist izvuče vlasnik kažina. Jer samo ona kurba koja na posal dolazi s grčen u želudac, je dobra kurba.
    Slika treća: Pripomistija mi se s druge strane, tako da je okrenija kosti jednome gostu koji mu se učinija sumnjiv, i onda mi je povjerljivo reka: »Znan da se ja ne bi triba dirat u te odnose Vidoševića i Todorića, ali kad bi već mora dignit ruku, onda bi glasa za manjega šporkaćuna. A kako se zna ko je manji šporkaćun? Samo pogledaš kuću u koju stoji. Manja kuća, manji šporkaćun.« Poučija san ga da nije to sve tako jednostavno. Jer da je poredat sve Vidoševićeve kuće i stavit ih do dvorca našega feudalca, ne znan na koga bi seljačka buna prije krenila. Ali da ne bi sad ispalo da zazivan revoluciju, ja se zalažen za demokratsko rješenje – nek seljačka buna užge kuće svin kurbinin sinovima! Po mome računu, s jedno pet iljad užganih kuća u nas bi bila uspostavljena kakva-takva kozmička pravda. A ova zemlja je pokazala da bi tî sitni plamen mogla priživit. Eno je, svojedobno, užgano 20 iljad sirotinjskih kuća, i ništa se gruboga ovoj zemlji nije dogodilo. Zatvorit će joj dva-tri generala, a to je sitnica prema srići akademika i širokih nacionalističkih masa koje se još griju na toj vječnoj vatri.
    Slika četvrta: Gleda ispod stola da nije sakriven koji mikrofon i govori: »Evo smo dosta toga rekli, ali ne znan smi li se govorit o Televiziji. Meni je najdraže kad se Togonal pravi blesav pa u Dnevnik 3 pozove arhitekta za unutrašnje uređenje ili kako bi se to stručno reklo dizajner red carpet blue jeans, after shave minotaur selection. A povod je otvaranje Horvatinčićevog centra na Cvjetnom trgu. Iako se sve svodi na krađu Varšavske ka javnog prostora, Togonal glumi naivca, i umisto da zove nekoga iz gradske uprave i upita ga na osnovu kojega mita i korupcije je potpisa da se društveno poklanja privatniku, on zove dizajnera da nan palamudi o prednostima stanova u centru, te o kapitalističkoj klijenteli koja ne voli uniformirane stanove.« Ukaza san mu na grešku u razmišljanju. Da je Togonal zva gospodina iz gradske uprave, onda bi on reka da je dozvola izdana na osnovu mita i korupcije Županijske skupštine koja je izglasala pogodnosti Horvatinčiću. A to je bilo onda kad je Josipović bija suzdržan, a HDZ i SDP te ostala bratija su se uvatili u kolo i zapivali: »Igrale se delije sred zemlje Dembelije«. Ali, sve je to tako prozirno. Umisto da specijalci hapsu po kućama one koje je kupija Horvatinčić, oni hapsu demonstrante po ulicama. Idealisti u marice, materijalisti na Pantovčak!
    Peta slika: Baš kad mi je tija nešto reć, ja san se ubacija: »Znaš, mene i Nadu Gašić nisu ovi kapitalisti zajebali. Oni su ispunili sva naša očekivanja. Mi smo u školu slušali ča nan profesori govoru i nikad za te kapitaliste nismo glasali. A svi intelektualci koji sad krepaju s penzijama od dvi iljade, oni su pljunili na svoje obrazovanje, i dozvolili da ih razbojnici privaru.« Zagleda se u mene, onda mi je reka: »A ja san ti tija reć dvi riči o onome Kunstu koji je glumija velikoga sindikalistu, da bi priko noći izda radnike i uletija u tabor HDZ-a. Ne mogu ga od gada gledat kako se u Sabor maže vazelinon i uvlači se šefici.« Upozorija san ga da čovika napada bez osnove, jer Kunst je oduvik bija isključivo karijerista i sad je doša u svoje prirodno okruženje. Mora se mazat vazelinon, jer ako ga šefica ne progura u novi Sabor, on je mrtav čovik. Jer, ča on zna radit? Ništa! Ne zna pisat, ne zna crtat, ne zna pivat, ne zna svirat, ne zna kovat, ne zna orat. I ča mu onda ostaje? Pasivna politika. Uvlačenje u skokovima. Ali, on je bar pošten. On je odma pokaza kome pripada i ča želi u životu. A ovi koji sad vodu sindikate, oni su velika hrvatska laž. A s obziron da je u nas sve velika laž, ovi sindikalisti nan dođu ka prosječno zlo. Navikli smo, pročitali smo ih i samo nan ostaje čekat da odumru prirodnin puten. Kad ih vidin na televiziju, prva asocijacija mi je: Vidi ovoga živoga mrtvaca. Mrtav, mrtviji, Sever.
    Slika šesta: Zamolija me da se prominemo za misto, jer mu se jedan iza mene učinija sumnjiv. Čini fintu da puši, a u stvari ga gleda i skida mu riči s usana. Pripomistili smo se, a on je odma počeja: »Koju gospu ti na sve šta ja rečen imaš primjedbu? Zašto koji put ne bi ostalo po moju? Ispada da san ja tukac koji na sve gleda površno, onda dođeš ti i otvoriš mi oči. Volija bi te vidit da ti ovde misto mene sidi Ljubo Jurčić. Nikidan su mi drugovi poslali Novi Plamen i to je da ti se mozak zavrti. Sociologija, filozofija, demografija, povijest, statistika, međunarodni odnosi... Nema čega nema. Da je na našu Televiziju u udarni termin obradit samo jedan članak dnevno, bilo bi cilu godinu posla. Unutra je i članak Ljube Jurčića na deset velikih stranica o našoj krizi, o uzrocima, o mjerama koje su donošene, o onome šta bi tribalo učinit. Uključija je fiskalnu, monetarnnu, izvoznu i još koju politiku. Čitaš ga i tučeš glavon o zid šta su takvoga čovika isključili iz odlučivanja. Ajde, eno ga, vodi Podravku, i dobro je da je vodi, ali sad su ga se sitili kad su je cilu išćućali. Eto, umisto da se narodu otvoru oči, na našu Televiziju dovedu Maju Šuput, onda se ona kliberi, afektira, potiže minicu prema kolinima da joj se ne vidu gjandole. A šta si došla u to obučena?! Znan, moraš se potvrdit ka pivačica, a šta će ti pivačica koja nema dobre noge. I priča ona o strahu od letenja i kako joj je jedan putnik opalija peščurinu kad je počela kričat u avion, a ja se mislin kome bi tribalo opalit peščurinu zato šta su nan na Televiziju glavne ta Maja i Danijela Trbović sa svojin temama na bazi pripitomljene kornjače, a Ljubo Jurčić i ostali pametni svit ne može ni blizu Televizije. Ili ih stavu u termin posli ponoća, kad su budne samo kurbe i oni šta ih muči prostata. Ajde, nek te čujen šta sad imaš reć? Oćeš li me opet ić prosvitlit? Pošteno reci jesan li lipo zaokružija temu?« Dugo san mudro kima glavon, a onda san mu reka: »Na momente mi daješ na Kanta, a na momente na kurac u benzin.«
    Slika sedma: Ofendija se. Zamuka je. Pije viski i gleda u daljinu. Izdrža je tako desetak minuti, onda se nagnija put mene i govori: »Ajde, čisto radi kulture dijaloga, volija bi da ti prvi počneš diskusiju, a onda ću ja dat završnu misao.« Prvo san otpija gutljaj narančade, a onda san reka: »Dobro, ja bi se osvrnija na plivanje, mudante i nagradu za životno djelo. Govori plivačica Sanja Jovanović da odlazi u Primorje da bi mu vratila stari sjaj, Edo Pezzi govori da mu je Nagrada za životno djelo koju je dobija od grada Splita, najdraža od svih, jer da možeš bit najboji u svitu u čemu god oćeš, ali ako ti to Split ne verificira, sve ti je zaludu. A treće ča me impresioniralo to je ča san gleda na taljanski Canale 5 kako jedna akrobatska družina obara Guinnessov rekord u navlačenju mudanti, ali tako da svaki skoči na trampulin, u zraku učine šaltu i navuče mudante. I uspili su ga oborit. Dosad je rekord bija 94 komada mudanti za minut i po, a ovi su navukli 95 mudanti. Cili studio je pâ u ekstazu.« On me gleda, izbuljija oči i ne zna ča bi reka. Onda je uzeja pozu peškaruše i govori: »Sanja nije došla u Primorje da mu vrati stari sjaj, nego da dobije novi stan. Koji je to Split faktor da bi on potvrdija nečiju vridnost?! Moja susida se jebe ka kunica i ona je toga svjesna i bez nagrade za životno djelo, a ti šta su srušili rekord u navlačenju mudanata u udarnom televizijskom terminu, to je sigurno Berlusconijeva televizija. To on zaglupljuje narod. Tako da se cilo vrime bavu mudantama. Mudante gori, mudante doli!« Mučin ja, muči on. Kad smo odlazili, govori:
    – Nisi mi triba reć da dajen na ono u benzin.
    – Skužaj, više mi daješ na petrolje.

Kolumnu prenosimo sa portala Novi List uz dozvolu autora

Manit li je ovaj mali Ivan! Nije mu bilo  dosta osnovat svoju vejzbuk grupicu nego još oda po cesti i prosvjedira! A ko će mu grupu tendit dok on maršira po cesti?Šta ako se kogod ispiše?-zabrinuto će baba
-Baš! Umisto da se skoncentrira na prosvjede on betuna po Zagrebu s parolan!-nadoveže se teta Mande
-Pa zato se i zovu prosvjedi ! Nego kako bi triba po vašoj logiki?-pita ćaća
-Šta ima na sva zvona urlat kad to more reć i mišji?-čudi se baba
-Molin?
-Lipo osnuješ grupu-"Svi oni koji su za to da vlada da ostavku" ,klikneš s kauča sviđa mi se i tako se pridružiš tisućama koji se zalažu za promjenu vlasti...koji bi to strah i šušur nasta u vladi,a?-zadivljena je baba svojon idejon
-Ja predlažen da se ubuduće i izbori tako održavaju-domišljata je teta Mande-Svaki kandidat osnuje svoju grupu pa kome više klikova tome mandat.
-Takvin načinon se ne bi nikad ništa prominilo u državi!-reče ćaća
-Ali se išta prominilo sad?Vako bi barem prosvjedniku bilo sigurnije i udobnije,ne bi dobio pendrekon u tintaru a gorivo bi svakako poskupilo-reče baba
-Plus ko da ih je lako zbacit kad ti zajašu na leđa? Moš se ti koprcat i mavat rukan ali ne moreš ništa kad si u jebenoj poziciji..A da te prokinu u bubrige ,di si unda?-rezonira teta Mande
-Na cesti,ka šta si ionako-odvrati ćaća
-Pa kad smo već na cesti šta mi ne bi shodno tome obigrali oko naše općine,malo vikali,itnili kakvo jaje na njih,šta bi valilo?-domisli se baba
-Da imaden jaje prije bi ga izila nego itnila! Ko je vidio na ovu skupoću itat se ičin-reče teta Mande-A usto,ne bi ja nikad prosvjedovala, mada nije da se nema zašto! Mene je više straj mase nego vlade
-A i jesi sinja kukavica! Protiv čega bi prosvjedovala?-zapita baba tetu Mandu
 -Za početak protiv toga što zbog skupoće neman jaja za prosvjede!-reče baba
-Ne kaže se neman jaja za prosvjede
-Nego?
-Neman muda!

Svako vrime jema svoje vizije, svoje jude koji jemadu force potiza tdalekosežne poteze kau šahu, probivat nove pute u budućnost. Ti vizijonari koji put pogodidu u sridu i svi jemadu koristi, a koji put falijedu, pa potomci ispaštadu, a da i ne znadu ko in je skrojija jaketu.

            Za vrime općinske uprave dr. Antonija Bajamontija (1860.-1880.) Split je jema period velikega zaleta u budućnost. Rekonstruira se Dioklecijanov vodovod  i dovela tekuća voda (1880.), uvela se plinska rasvjeta (1860.), podigla famozna česma (1880.), sagrađen je novi lukobran pa se proširija porat, gradile su se crkve i tejatar. A Split je u to vrime jema jedva 14 ijad svita (danas jema 50 ijad nezaposlenih).

            Kad je krajen 19. vika željeznički promet zaminija cestovni, važnost Splita ka trgovačko-pomorskog centra naglo je pala. Vođeni vizijon potribe uključivanja u industrijske trendove i neminovnošću povezivanja sa kontinenton, Split je još 1862. tražija (Dalmacija je pod vlašću Auštrije) željezničku vezu Split (priko Aržana i Bugojna) -Sarajevo - Beograd (tako bi se priko Dunava spojija Jadran sa Crnin moren!). Pa se 1879. tražila pruga Split - Knin - Bosanski Novi (Unska pruga) i Split - Mostar. Međutin, nijedno se traženje nije realiziralo da se ne bi umanjija značenje Trsta i Rijeke, koji su bili proglašeni slobodnim lukama i koji su već bili povezani prugom (Trst 1857., a Rijeka 1874.). Auštrija je orijentirana na Trst, a Ugarska na Rijeku, dok je Splitu pripala sudbina osamljene "Pepeljuge Jadrana".

            Ipak, prvega je maja 1874. u Carevinskomen vijeću donesen Zakon o gradnji željezničke pruge Split-Siverić, sa odvajanjen prema Šibeniku. To je veliki početak uključivanja Splita u željezničku mrižu kontinenta. Spoj do Knina realiziran je 1888., uskotračna dionica Split - Sinj (legendarna rera) otvorena je 1903., ka prvi segment smjera prema Sarajevu (ugašena je 1962. godine). Lička je  pruga dovršena tek 1925. godine. Danas postoji željeznička veza Split - Perković - Šibenik i Split - Knin - Ogulin -Karlovac - Zagreb i dalje u Evropu.

            Tako je, eto, ka ulog u svitlu budućnost, u Splitu prokopana trasa ferate (od 1875. do 1877.) od Kopilice kroz grad do mora, čipo u grasku luku, sve do Katalinića briga.

            Međutin, ova velika geostrateška prednost, važan spoj kopnenega (ferata) i brodskega (luka) prometa, začudo, nije rezultirala bržin razvojen grada i nije iskorišćena na pravi način.

            ako ne, onda ništa!

Međutin nisu izostale loše posljedice. Grad je fizički o'kidan na dva dila, istočni i zapadni, ka Berlin, prisikle se se brojne vikovne komunikacije i juski puti. Napravjena je duboka rana, grubo se zarizalo u nježno tkivo grada. Najgore je proša Manuš, kojega je trasa pruge zauvik osikla popola, tako da ga ni MIS-ovsko natkrivanje usjeka 1979. nije uspilo zalipit u jednu cjelinu. Ka žrtva prometa posli je strada i Lučac, probijanje Trtaljine - Prvoboraca, Zvonimirove... 1928. nepovratno ga je razbilo u dva komada.

            Od starih pučkih naselja jedino je Veli varoš na sriću osta pošteđen proboja prometnicaman, Marmontova ga je strišala zamalo, a izgleda da bi i novoplanirani tunel triba proć šoto Varoša.

            Iskopanon zemjon prokopa pruge nasuja se istočni dil luke i tako stvorila tzv. Nova obala, a dobija se plac za štaciju i manevarske kolosjeke.

Nasipanjen se stari primorski Lučac odvojija od mora i posta "kopneni" kvart. Prije je more dopiralo do Radovanove ulice, di je radija i mali škver - brodogradilište Buj. Tot se 1906. podigla željeznička zgrada za vrime narodnjačke općinske uprave (1882.-1914.).

            Kako nî svako zlo za zlo, potribe ferate za velikin količinan vode za parne makinje, ubrzale su izgradnju - rekonstrukciju vodovoda i Split je posli 1400 godin opet dobija tekuću vodu!

            zaparaj me nježno

Ukopon pruge grad je pripolovjen, ranjen, pa ga je sad tribalo ličit, spajat ono šta se razbilo, odvojilo. Kako je trasa ferate "potonila" kod zgrade Općine, vajalo je odatle pa do Rive gradit mostove, na mistima postojećih pješačkih i kolnih prometnic. Sagrađeno i' je 7 komada, a od "Općine" put Solina križanja su se rješavala željezničkin rampaman na podizanje. Morete li danas zamislit rampu u Gundulićevoj (između Palače pravde i zgrade Elektrodalmacije, a prije skretanja u Mikačićevu za Bihaćku) oli u Starčevićevoj kod poliklinike?

Edo Šegvić, Naš dil Mediterana

Cilu zimu san ih slušala. I koja san pegula, uvik sidnu negdi blizu mene. Autobus se smrznuto valja niz Velebitsku put Solinske. Vanka bura nosi sve prid sobon.

Njih dvojica sidu dva mista ulivo od mene.

- Jes' vidija ti šta je ovo, a?

- A muči, ovo je za poludit! Za razbolit se!

- Je. Pet dana bura nije kalala, pet dana čoviče!

- Ma šta pet? Ovo je šesti dan da cipa! Otiša je ovi svit kvragu!

- To san i ja reka! Nema nan spasa!

Dva dana iza toga, okrenilo na južinu. U autobusu svi stenju, mrki. Njih dvi sidu tačno isprid mene.

- Jes vid'la ti šta je ovo, a?

- A bože sačuvaj! Vake južine se ne sićan a šezdesetipet godin mi je u kostiman!

- Ma satralo! Ovo nije normalno, moja ti...

- Ma di normalno? Ovo ti je najboji znak da je ovi svit oša kvragu!

Došla i veljača. Ćirin kroz škure kakvo je vrime, a ono vanka takoreć lito. Sunce blišći, nebo vedro i plavo ka usrid sedmog miseca. Ulićen u autobus dobre voje, aj, barenko jutros neću morat slušat grintanja.

Ma je, kako ti kupus.

Njih dvojica sidu tačno iza mene.

- Ma, jes vidija ti šta je ovo jutros, a?

- A evo, sve gledan i govorin sam sebi, ovo neće na dobro, nikako neće na dobro..

- Tako je! Ma, pogledaj vruće li je krviti irudove?

- E! Ko je vidija da usrid veljače bude vakvo lipo vrime? To nije normalno!

- Ma di normalno, susvita će čoviče, susvita! Otiša je cili svit kvragu!

Otkad su se početkom 19. stoljeća moji preci naselili u Zagrebu, glasali su na raznoraznim izborima za najrazličitije skupštine, a da se pri tome nisu makli s mjesta: za austrijski parlament, za mađarsku konstituantu, za beogradsku skupštinu, za hrvatski sabor. Mijenjale su se pri tom svako malo ne samo granice država nego i granice Zagreba. Jednom su nas, ima tome 150 godina, spojili s Kaptolom (kaj nam je to trebalo?), pa su u Zagreb inkorporirana naselja iza kolodvora sve tamo do Trnja, Medvešćaka i Črnomerca. Potom su izgradili cijeli jedna grad preko Save i to pripojili Metropoli, pa su onda glavnom gradu dodali Dubravu, a kad su Zagrebu pridodali još i Veliku Goricu, Sesvete, Dugo Selo, Zaprešić i Samobor, u svakom domoljubnom Purgeru su se probudile imperijalne ambicije. Okupljeni oko obiteljskih ognjišta snatrili smo o trenutku kad ćemo jednog lijepog dana Metropoli priključiti Sisak, Zagorje i Karlovac.

No, kako to obično biva: čovjek snuje, a Bog odlučuje. Predsjednik Tuđman nije tolerirao nikakva supremacije jednih Hrvata nad drugima pa je s nekoliko odlučnih poteza razbio u paramparčad purgerske imperijalne snove. Umjesto povećanja Zagreba on je krenuo u potpuno obrnutom smjeru, povećavajući cijelu Hrvatsku. Država koja je iz komunističkog mraka izašla sa 113 općina, 12 zajednica općina i 56 gradova, pod njegovim vodstvom je narasla 3 do 4 puta - na 430 općina, 126 gradova i 21 županije. Danas imamo više općina od 100-milijunske Njemačke, više županija od Rusije, a broj gradova je 2,5 puta veći. S jezom u srcu gledali smo s brda Grič kako nam se pred našim očima topi tisućljetni san da svi kajkavci žive u jednom gradu - u Zagrebu. Samobor je postao poseban grad. I Velika Gorica. I Sesvete. Čak se i Zaprešić izdvojio i krenuo izdajničkim putem secesionizma. Bilo je pitanje vremena kad će se odcijepiti Dubrava, Novi Zagreb, Pešćenica, Črnomerec pa će se nekadašnja Metropola svih Hrvata ponovno smanjiti do dimenzija malog provincijskog gradića na rubu Carstva. Cirka 50, 60 tisuća.

I kad smo već pomislili da gore ne može, sustigla nas je vijest da su Zagreb za naredne izbore pripojili Lici. Da ne bi slučajno ispalo kako imam nešto protiv Ličana. Dapače. Sve upućuje na to da je riječ o regiji koja rađa spretne genijalce: Nikola Tesla, Mile Budak, Jovanka Broz, Slavko Štimac, Darko Milinović, Damir Karakaš. U uvjeravanja vlasti kako je pripajanje Zagreba Lici 2011. privremeno rješenje („samo da smuljamo ove izbore pa ćemo vas otkačit“) Purgeri nisu povjerovali. Zbog povijesnog iskustva. Nama su od još Bele IV pa sve do danas stalno nešto obećavali: da će nas primiti u Mađare, pa u Austrijance, pa u Srbe, pa u Europljane. I  gdje smo sada? Tko se danas toga još sjeća? „Evo samo da vas malo opljačkamo pa idemo dalje“, i onda se napiju i razvaljuju nas slijedećih 100 godina. Kakva je to uopće veselica, ako je njima na kraju uvijek dobro, a nama uvijek loše? A opet, nada umire posljednja. Možda nas ovaj put ipak prime u Ličane za stalno, na neodređeno vrijeme? Možda je to – to?

Razmišljajući o prilagođavanju novim okolnostima (kako je rekao najpametniji živi Hrvat: Zagrepčani su svakoj vlasti rekli odlučno „Da“), palo mi je na pamet spasonosno rješenje - predati se lijepo Ličanima, naučit lički jezik i običaje, ponuditi im se za zagrebačkog kvislinga i pomoći im da zagospodare gradom te pri tom, dakako, dobro zaraditi. Treba požuriti pa to izvesti među prvima. Za mjesec, dva, svi će Purgeri pohrlit u Ličane, al' više neće biti mjesta. Povijest nas uči da u najrazličitijim prevratima najbolje prolaze oni čije stranačke knjižice imaju mali broj. Kaj buš loše živel? Sad čekam popisivača da me dođe popisat i da me pita nacionalnost. Ponosno ću mu sasut u lice: Ličanka! Primijetila sam i neke zanimljive promjene na sebi: sve češće mi se u torbici s notebookom spontano nađe mala sjekirica, postala sam nekako oštrija (djelatnike pljujem, gađam klamericama), a i počela sam bogme i dlakavit ko jeti. Čuvajte se Purgeri! Ako će vam itko doći glave onda smo to mi, Ličani.

Kada ovdje dođete i kada oko vas bude voda hučala na sve strane, zapitat ćete se je li to stvarnost ili ste možda zalutali na neko mjesto iz bajke. Nakon početne male nedoumice shvatit ćete da je stvarnost i da je riječ je o rijeci Krki koja od svih dalmatinskih rijeka pruža najviše čarolija koje voda uopće može pružiti. Kada krene od vodopada Krčić teško bi pomislili da će Krka tijekom svojeg više od sedamdeset kilometarskog putovanja, do Jadranskog mora, stvoriti neponovljive čarolije zbog kojih je i proglašena nacionalnim parkom.

Vode Skradinskog buka

Nakon početka, Krka najprije teče Kninskim poljem, a odmah ispod kninske tvrđave priključuje joj se pritoka Butišnica, čije je ušće ujedno i početak Nacionalnog parka. Krka se preko prvih slapova ruši već nakon 12 km na Bilušića-buku, a zatim slijedi Brljansko jezero koje završava istoimenim slapom koji svoju ljepotu pokazuje uglavnom za višeg vodostaja jer se voda iz jezera odvodi za potrebe hidroelektrane „Miljacke“. Ovdje preko sedrenih barijera prelazi put što vodi od Bukovice prema Promini. Pola kilometra nizvodno od Brljana, voda se ruši preko slapišta Manojlovac, koji je sa gotovo 60 m najviši, od ukupno sedam slapova na rijeci Krki. U podnožju slapova još se vide ruševine napuštenih mlinica oko kojih je ranije bilo živosti. I ovaj je slap tijekom zimskog razdoblja najaktivniji i najupečatljiviji u svoj svojoj ljepoti jer je tada vode u izobilju. Kilometar nizvodno je slap Rošnjak koji se sastoji od samo jedne sedrene stepenice.

Obnovljene mlinice na Skradinskom buku

Njegova ljepota je teško dostupna zbog visokih litica između kojih se smjestio. Nakon njega slijedi Miljacka slap smješten također između visokih stijena. Na lijevoj obali rijeke nalazi se i hidroelektrana „Miljacka“ koja je kada je izgrađena 1906. godine bila najsnažnija hidroelektrana u Europi. Oko 14 km nizvodno od Miljacka slapa nalazi se Roški slap preko kojeg se voda ruši u Visovačko jezero i u njemu se smiruje. Na obje strane rijeke nalaze se mlinice od kojih su neke obnovljene, a tu su i stupe za obradu vune i valjavica za pranje sukna. Na najširem dijelu Visovačkog jezera nalazi se maleni otok Visovac sa poznatim franjevačkim samostanom. Odavde do Skradinskog buka ostalo je još 5-6 km, taman toliko da se rijeka pripremi za još jednu čaroliju koju voda i sedrene barijere mogu stvoriti, a vode Čikole, koje se ovdje ulijevaju u Krku, pridonose toj čaroliji.

Skradinski buk

Skradinski buk je prostorno najveće slapište na Krki čije se vode prelijevaju preko njegovih 17 stepenica i protežu u duljini od 800 metara. Ponegdje je širina slapišta i do 400 metara, a milijuni sitnih kapljica prskaju na sve strane, stvarajući vodenu maglu na kojoj se lome sunčeve zrake ispreplićući najšarenije duge kao vilinske kose. Buči voda na sve strane, pjeni se i poput bijele lavine kotrlja sa stijene na stijenu. Obilazeći pješačkom stazom Skradinski buk, mijenjaju se slike ali ljepota ostaje nepromijenjena. Staza je izgrađena preko rijeke, a prođe se za manje od sat vremena. Cijelo to vrijeme pod nogama vam vijugaju potočići, čuje se glasanje ptica i udišu mirisi različitog raslinja. U obnovljenim mlinicama vrte se mlinski kolutovi meljući žito, a stari predmeti govore o životu kakav je bio prije stotinjak godina.

Ovdje se ranije prala roba i sukanci

Stupe i danas udaraju po biljcima i sukancima, ali samo radi znatiželjnih turista jer sukanci više ne služe za pokrivanje kako bi vam bilo toplo u posteljama za hladnih zimskih noći. Osim što su okretale mlinske kolute vode Krke su okretale i rotore hidroelektrane „Jaruga“, prve hidroelektrane u Hrvatskoj, čije se ruševine obnavljaju kako bi turistima pokazale da je ova hidrocentrala puštena u rad samo dva dana nakon puštanja u pogon prve hidrocentrale na svijetu, one na rijeci Nijagari.

Skradinski buk

Nakon Skradinskog buka vode Krke se postupno miješaju s vodama Jadranskog mora i tako pomiješane pozdravljaju Skradin koji se nalazi 5 km nizvodno. Ovdje pozdravljaju i zadnju granicu nacionalnog parka prije nego mirno prođu ispod novoizgrađenog mosta nakon čega će morskim zvijezdama i školjkama pričati o najuzbudljivijem putovanju kojeg su prošle od izvora do ušća. Dramatičnosti priče neće trebati ništa dodavati, a školjke će samo sjetno otvarati svoje ljušture maštajući kako će i one jednog dana proći tu avanturu. Prije nego se školjke odluče na to uzbudljivo putovanje, na njega se odlučuju stotine tisuća posjetitelja koji posjećuju Nacionalni park Krka, a mnogi od njih se vraćaju i po više puta jer sve njegove ljepote ne mogu otkriti i doživjeti odjedanput.

Sidin ja tako jutros sa mojin prijama Škavon i Žavon na rivi. Prolitnjo vrime, sunce, turisti, more, i da nije onih višala iznad nan glava i onih teknobetonskih ploča ispod nan nogu skoro da bi se moglo reć da nan je i lipo. U prvo vrime kad su ono bili preuredili rivu, nismo na nju ni dolazile. Škavi se toliko gadila da je, ijako stoji na Mejama, za doć na trajekt za Brač išla priko Kaštel Sućurca, samo da ne mora proć priko rive.

Žave nije bila tako radikalna, i govorila je da čak i u takvoj rivi triba vidit nešta lipo. Kad smo je pitali šta, rekla je da će nan javit čin nađe to nešto lipo. Još nan nije ništa javila, a prošlo otad bome prikonekoliko godina. Jedino šta nas je tješilo u ciloj priči sa devastiranon rivon,  bila je nada da je Split sa takvon rivon doživija krajnju kataklizmu i da nan se poslin nove rive više ništa baš toliko ružno ne more desit. Je kua, nismo računali sa zadnjin izboron za gradonačelnika.

Škave najviše popizdi  na one jarbole. Govori da je u stvari to baš lipo umjetnički zamišjeno, da na splickoj rivi budu jarboli. Jedino je problem šta niko ne razumi da su to jarboli. Judi stanu ispod njih i studiraju, napinjuć moždane vijuge u nastojanju da svatu šta je pisac tojest arkitekt tija reć, ali su jarboli zadnje šta in padne na pamet. U stvari in uopće ne padnu na pamet.

Jeanput smo bile poslale pismo grackom poglavarstvu sa prijedlogon da na svaku onu rugobu  lipo nakelju natpis na kojom bi pisalo:“OVO SU JARBOLI“ a ispod toga i na engleskon, za turiste. Tako bi svako ko misli da nan je riva arkitektonska katastrofa odma svatija da u stvari nije.

Ovako, prva asocijacija je na višala.  I svi se pitaju da čemu služe ta višala. Žave govori da svaki put kad ugleda gradonačelnika dobije ideju čemu bi bar jedna višala sa rive mogla poslužit. A kad stane na početak rive gledajuć one stoličetine od kafića natkrivene bilin šatorskin kriliman siti se slika svoje babe iz vrimena drugoga svjeckog rata  kad je ka izbjeglica tavorila u pustinji u logoru El Shatt.  

Ono šta je najgore od svega, svako malo neko nas na rivi pita, pokazujuć rukom prema onin nakaznin instalacijaman: „A šta je ovo, u stvari?“. Dobro šta nas to pitaju za višala i teknobeton, ali prikipilo nan je kad  je Kerum drža govor na rivi a jedan turista upečija prston u njega i pita nas znatiželjno:“A šta je ovo, u stvari?“

U početku je po rivi bilo posađeno i neko cviće, ali je s vrimenon misterijozno nestalo, i pojavljuje se ponovo samo za fešte svetoga Duje, tojest jedanput godišnje, a u međuvrimenu tamo di je tribalo bit cviće zmijugaju neke crne gume, koje neupućeni, a pogotovo stranci, gledaju u čudu i, zaustavljajuć prolaznike, pitaju, zna se - “A šta je ovo, u stvari?“. Govori Žave da stoposto pokojni sveti Duje i pokojni Dioklecijan gori sa neba gledaju Split i jedan drugoga pitaju:“A šta je ovo, u stvari?“

Inače je postalo već normalno da sve poštene Splićanke na rivu više ne dolazu u veštama nego iskjučivo u gaćaman, jerbo su one teknobetonske ploče toliko uglancane da imaju efekt ogledala pa in se u njima, ako je lipi dan i bonaca, vidu mudante.

Kako bilo, na rivu ipak moramo doć, jer nan je to, naime, jedina koju imamo. S vrimenon su Splićani naučili sidit na njoj bez da svako malo odu iza kantuna povratit. Taki je naš čovik, na sve se navikne.

Šta se tiče gradonačelnika, razvili smo metodu tješenja pod radnin nazivon „A kako je tek Zagrepčanima, oni imaju Bandića“, a u zadnje vrime, nakon par nesmotrenih javnih istupa, bogami pomaže sitit se i Josipovića. Žave je rekla da nije red zajebavat Zagrepčane na račun pridcidnika jerbo da on nije samo njihov nego da je pridcidnik svih Hrvata, ali je Škave otpovrnila da je i Sanader bija premijer svih Hrvata ali da su opet zajebavali nas ovdi  zato šta je Splićanin. Kad nan dođe baš puno teško, spomenemo se i Dubrovnika, pa nan bude zeru lakše gledat nakvu rivu zamišljajući kako će tek Dubrovčane spizdit golf tereni na Srđu.

Ondak smo opet prišle na ogovaranje Zagrepčana, to nan je najslađe, pa se Žave sitila svoje rodice iz Zagreba koja je navodno kurbetina jerbo da svako malo ode sa nekin jubavnikon do Dubrovnika i živi život po dubrovačkin hotelima. Kad ju je Žave napala da je kurbetina, ova joj je mrtva ladna rekla da se ona možda i kurba, ali da to radi na skroz europcki način.

-    Kakvo je to molin te kurbanje na europcki način!? – pita nju Žave zabezeknuto.
-    Pa eto, kurban se po hotelima sa puno zvjezdica!

Žave ostala paf.

-    E, lipa moja. Ako oćemo pristupit Europi, moramo i one stvari činit na europcki način, bogati.
-    Oš mi molin te objasnit kako se one stvari činu na europcki način?
-    Pa lipo – europcki dostojanstveno odvrati rodica - sad kase 'rvati seksaju više ne reču "uaaajmeeee, jubavi, svršijo san..." nego "oooujeeee, darrrling...monamur, upravo sam uletijo u europcku unijuuuu", a prija seksa žemske više ne pitaju muškoga „imaš li kondom?“  nego „imaš li putovnicu?“, a može i „jesil' stavijo vizu?“. Dalje, ubuduće muški kad se budu falili svojin uspjesiman na tome polju koristit će prigodne izraze tipa „Poala brale, šta san sinoć jednoj šengenski uletija!“

Žave se bidna zamislila, pa je  upita:

-    Dobro, razumin. Ali, šta reć muškome kad ti se ne seksa, a?
-    E,  kase žemskoj ne seksa nema više "ne mere, boli me glava" nego "ne mere, nisi ispunijo uvjete."
-    A ako me pita koje uvjete, šta ću mu reć? – zabrinuto će Žave.
-    Kako štaš mu reć? Pa bar to bi tribala znat!
-    A kad ne znan! Šta ću mu reć, govori!
-    Jebente neinformiranu, rečeš mu: „Zanemarijo si poglavlje G!!“

Nakon šta nan je Žave prepričala ti dijalog, sve tri smo ostale bez riči, mozgajući u sebi svaka o svojin pristupnin metodama.  I onda je  Škave rekla:

-    Sve je to lipo, samo je mene malo straj da sa tin ulaskon u Europu ne bude ka i sa ovin jarboliman na rivi.
-    Kakve veze sad imaju jarboli sa tin? – začudin se ja.
-    Pa, eto. Straj me da će nas ovi iz te Unije uvjeravat da je to nešto dobro za nas, a da ćemo mi pokazivat prston u pridruženu Hrvacku i postavjat ono pitanje.
-    Kojo pitanje? – znatiželjno će Žave.
-    „A šta je ovo, u stvari?"

Zašto 1000 čudesnih stvari?

Zato što svakodnevno slušamo o lošim stvarima.

Slušamo kako su ljudi ovakvi ili onakvi (a ne baš jako sjajni i dobri), slušamo kako je svijet jedno loše i turobno mjesto, gledamo oko sebe ljude kako se muče sa čistim preživljavanjem.

O ostvarenju snova nitko niti ne razmišlja.

Ali razmišljam ja.

Pjevušenje u autu zapravo je Pavlovljev refleks: čim upalim motor, počinjem tražiti CD s glazbom koja je komplementarna mojem dnevnom raspoloženju ili pak bjesomučno vrtim radiopostaje dok ne pronađem neku... koja odgovara.

Najčešće ipak vrtim neki od svojih CD-ova, bubnjam prstima po volanu, pucketam prstima po zraku, sviram zračni klavir (posebno na Queen ili na Nowhere fast) i urlam iz petnih žila (favorit za urlanje: The night they drove old Dixie down).

Ne, nemam neki glas (negdje je nisko u registru), kontroliram ga taman dovoljno da pripita pjevam uz gitaru na tulumu i nedovoljno da bih trijezna dala da me itko čuje, ali kad se zatvorim u auto i odvrnem radio tako da se stakla tresu, onda pjevam i moje pjevanje zvuči dobro i ja imam čitav nastup u autu, i to je jedna čudesna stvar jer stvarno ne znam bolji lijek za depresiju.

Prva štorija: Nikad u životu nisan uša u kladionicu. A kako mi se sin redovito kladi, to san ga pita kako on to čini. On obično zavrti male svote na jednu utakmicu, i to tako da pokrije sve moguće rezultate. Ima devet kombinacija: da će domaćin, kad dobije na poluvrime, dobit i na kraju, da će ostat neriješeno ili da će na kraju dobit gost. Onda tri kombinacije ako na poluvrime bude neriješeno i još tri ako na poluvrime dobije gost. Zainteresira me i sta san pokrivat koeficijente za utakmicu Real - Tottenham. Kako god okreneš, ako sve pokriješ, uvik gubiš. Cilo jutro san se zabavja, a onda san se sitija punice. Ona gušta igrat Bingo. Reče Mili da joj uplati tiket, a onda ona sidi isprid televizora i križa brojeve. Nikad nije ništa dobila. Onda je ja napadnen: »Bako, zašto igrate one brojeve koji nisu izvučeni? Triba zaokružit one koji ćedu izać.« Onda se ona zamisli pa mi reče: »Aj, kad si ti tako pametan, da vidin tebe!«
    I jutros, pri utakmice Real - Tottenham, govorin ja njoj: »Bako, oćete zavrtit veliki Bingo? Pokrit ćemo sve kombinacije i ne mogu nan uteć.« Ona zinila i govori: »Pa, mogla bi.« Činija san je da nagovori ćer i unuke, a ja san se javija svojoj materi. Reka san joj: »Veliki je Bingo u điru, igra cila familja, mogla bi se i ti pridružit. Punica je dala 200, a ti kako znaš.« Mrvu je zastala i govori: »Ja dajen 300!« Tako san od njih skupija ijadu, a ijadu san doda ja. Sad ne mogu izgubit. Ako dobijen samo ijadu, reć ću in da je Bingo zakaza, a ako potegnen priko dvi ijade, dat ću in malo manje nego ća su uložili i reć ću in: »Bingo van se smilova i poziva vas na sutrašnji nastup Barcelone i Šahtara.«
    Evo, umisto da san se uvatija najranije pisat, ja san do obida razrađiva taktiku oko klađenja. Je, zaigra san, i dobitak mi ne more uteć. Samo ča iza toga stoji manipulacija. Za ijadu kun san mora zajebat mater, punicu, ženu i dicu. Evo, još ne znan rezultat utakmice, a već mi je niki gorak okus u usta. Dignit ću pineze na tuđemu povjerenju. Eto, pa vi sad vucite paralele. One s izborima, glasanjen, predizbornin mitinzima, velikin ričima, obećanjima, a sve se svede na utiravanje pinez u vlastiti žep. 
    Govori mi prijatej: »Di god vidiš automat za kockanje, odma uzmi sikiru i udri po njemu. Sve je to izmišljeno samo za dignit ti pineze. Oni ti daju lažnu nadu, a dobitak ide uvik samo njima.«
    A i on je nerazuman. Ko bi ima srca sikiron nadu opizdit.
   
    Druga štorija: Na prošle izbore u Splisku županiju je za HDZ glasalo 52 posto, a za SDP 22 posto. I evo je HDZ učinija ča je učinija, izigra je povjerenje, i ča mislite koliko će njegovih glasači glasat za opoziciju? Niti jedan! Oni će reć: »Neka nami naših. Naša Crkva i naša državotvorna stranka, ja san u njih siguran. A onin komunistima, brate, ništa ne virujen. Oni su na vlasti bili 50 godina, a sad je došlo naše vrime. Je, ovi uzimaju, ali neka! Naši su, vodit će računa i o nama. Kad bi ja i moji dobili državnu službu, kad bi dite gurnija na fakultet, kad bi dobija misto u bolnicu, kad bi ušli u nadzorne i upravne odbore, kad bi dobija na pismeno PTSP, kad bi moj župnik dobija novu kuću, pa nan onda svima osigura autobus i vodija nas na izlet? Ajde, reci kad bi se ja osjeća ovako svoj, ovako zadovoljan i miran u svojoj državi?
    Da mi dođu komunisti, sve bi mi se srušilo. Mogu oni bit najboji na svitu, najpošteniji i najdobronamjerniji, ali sve in je to džaba. Nisu moji i daleko in lipa kuća. Prova san ih i dosta mi ih je za sedan pokoljenja. Jesan, ima san rađu, školova san dicu, zgradija san zeru kućice, al nisan bija svoj. Boja san se zapivat, boja san se dat srcu na voju. A sad dišen punin plućima. Sad mogu šta me voja. Cili svit je moj. A to oće li Mate il Ante dignit koji miljunčić, sa srićon in bilo. I ja bi da mogu. Kad je uzeja, nije moje uzeja. Nije mi odnija ni krov, ni auto, ni traktor, ni crkveno zvono. Zato, neka meni mojih. I dok ova ruka bude mogla olovke držat, uvik ću zaokružit svoje i samo svoje. I ne samo ja. Nego će to učinit i moje dite i od mog diteta dite. Uvik za svoga, dok je vire i Boga!«
   
    Treća štorija: Skupjala se u Belvija jedna klapa, a to je bilo pri pedeset-šezdeset godin. Sve sami Splićani kojih već davno nima. I ove mi dane sin od jednega iz te klape pripovida: »Moj ti otac nî moga bez Belvija. Svaki dan, poza podne, eto ti njih desetak oko stola i razrađuju Paklenski plan. E, tako su ga nazvali. I nakon ča bi se takli Ajduka, politike onoliko koliko se smilo, pa Teatra i kurbarskih novitadi, uvik bi šeduta svršila razradon Paklenskog plana.
    A ti plan je u svojoj biti jema Split. Split ka centar svita. Govorili su da je sve počelo s Dioklecijanon koji je Split stavija u centar svita i da je njihova dužnost Split zadržat i vratit u ti centar. A kako to učinit? Najvažnije je Split sačuvat za Splićane, pa kad Split bude samo spliski, onda će se ić na drugu fazu. A prva faza će se ostvarit uz pomoć kaluni i jedne fineštrine. Kaluni bi bili kod Trogira i kod Omiša. I tukli bi 24 ure na dan. I to ne bi tukli daleko, nego bi cijevi bile uperene u zemju. Pa bi kaluni cipali i cipali i niko se ne bi moga Splitu približit nit bi moga u Split ulist. E, ali vajalo je i trgovat. To bi se rješavalo brodima, jer od morske strane nima straja, i onon fineštrinon. Ta bi fineštrina bila na Klis. I bila bi dimenzija metar za metar. Samo da more pršut proć. On nama pršut, mi njemu pineze. I stoj tamo di jesi. E, ali vajalo je grad i čistit. A kako su Splićani finćukasti, niko ne bi tija u škovacine. To bi se riješilo su tri kamiona. Ujutro bi dočekali radnike gori na Klis, a popodne bi ih vratilo nazad. Eto, na oti način bi Split sačuva sebe. A onda bi se prešlo na drugu fazu. Kako u Split ima dosta pametne dice, to bi ih se poslalo školovat po svitu. Na najboje koleđe. Tako bi se našlo naše dice i u Ameriku. A kako naše dite ne voli bit na drugo misto, to bi on bija najboji i najpametniji, i on bi se razvija sve do predsjednika Amerike.
    I sad ti gre završna faza Paklenskoga plana. Čin bi oti naš uša u Bilu kuću, dâ bi je rastavit na sastavne dile, i pribacija bi je u Split. Tu bi se sve spojilo i eto ti Bile kuće u Split. A di je Bila kuća, tu ti je i centar svita.«
   
    Nova štorija: Kako nisan komentira onoga iz druge štorije, neću ništa reć ni o ovome Splićaninu iz treće štorije. Svak ima prav na svoj pogled na život. Interesantno da ima dosta tih pogledi na život. Nikidan san pročita knjigu »Nevjernica« od Ayaan Hirsi Ali, i baš me dobro drmnila. Autorica piše o svome životu. Rodila se u Somaliju i vjera joj je obilježila život. Otac je obeća čoviku kojega nikad nije vidila, udala se mimo svoje voje, i kad se tribala pridružit mužu u Kanadu, iskrcala se iz aviona u Frankfurt, utekla u Nizozemsku, dobila azil, pa državljanstvo, završila političke nauke, bila zastupnica u parlamentu, i žestoko se zalagala da muslimani u Nizozemsku ne činu ono ča je njezin otac učinija njoj.
    Eto, njoj se to dogodilo krajen dvadesetog stoljeća, i svak ko čita tu knjigu, mora se zamislit nad običajima koji to dozvoljavaju. A ako se žena odupre, često je familja ubije, jer ih je osramotila. Onda se mi vatamo za glavu i govorimo o civilizacijskom jazu. A evo van ništo s početka istoga toga stoljeća. U Zadru je otac, naš čovik i katolik, svoju 16-godišnju ćer dâ za čovika od 45 godin. Nikad ga pri nije vidila. I dok se okrenila, dobila je petero dice. A kad je uvatila 27 godin, upoznala je jednoga momka, maturanta, i zajubila se. Dolazija joj je doma, a ona mu je kod sebe u ormar montirala žarulju da more učit za maturu. I sve je bilo ka prošek dok joj muž nije dozna. Pozva je momka na dvoboj, a to je bija zadnji dvoboj u tome kraju, pogodija ga je u bedro, a momak je svoj metak ispalija u zrak. Muž je potira ženu, uzeja je dicu sebi, a ona je s maturanton išla u Beč. Šila je i sluškinjavala, a momak je studira. Završija je za likara, vjenčali su se i dobili dvoje dice. Sve je bilo dobro dok nije počeja Drugi svjetski rat. Likar je iša u NOB, i kad se vratija, doveja je sobon 25 godin mlađu curu. Ženu je smistija u jedan stan, a on i cura su stali u drugi. Ma, ča ću van više pripovidat. I od ovoga bi moga izać roman ka oni od Ayaan Hirsi Ali. Njoj je ishodište bija islam, a u ovome bi ishodište bilo kršćanstvo.
   
    Peta štorija: Divna je naša Televizija, meni najdraža. Kad  u Dnevnik govori o štrajku novinara u Večernjaku, onda to traje 20 sekundi, a zatim ide prilog o mjuziklu, lakonogom plesu, i tu se izreda deset sudionika, svak reče po koju rečenicu, a onda još ide i komentar novinarke. 
    Ja mislin da urednik Dnevnika nije novinar. Novinar je oni ko radi u novine. A i tu nisu svi novinari. Ima tu oglasničara, žutiličara, revijaša, braderaša, čistača kopački i držača vlasnikovog špaga. Na televiziju su televizičari, na radio radijaši, pa imamo još i portalaše, blogere i anonimne zagađivače medijskog prostora. 
    Pa onda Dnevnik učine anketu i reče da 58 posto stanovništva ne bi izašlo na izbore ili ne znaju za koga bi glasali. Zatim Dnevnik izvijesti da popularnost pada i SDP-u i HDZ-u i zaključi kako narod misli da su svi oni isti. I tako Dnevnik manipulira, sugerira i nervira. A nisu svi isti! Jer ovi ča su sad na vlasti - ježivi su! I njih triba maknut. A onda puvat za vraton onima koji dođu na vlast. Samo, i njima će ruke bit vezane. Liberalni kapitalizam nema alternative. Šta se krađon stekne, ne pušta se lako!
    Ne mogu reć da je Branimir Bilić ukra Latinu termin i koncepciju, ali mogu reć da to ča Televizija čini sa Pulson Hrvatske, da je to talog koji je osvoija prvo misto u udarnom terminu. I baš se lipo uklopija u ovu jadnu i betežnu televiziju. Učinili su brbljaonicu bez glave i repa. Općenite teme, budalasti zaključci i mir, mir, mir, niko nije kriv!
    Ovde krava, tamo tele, neka tebe, moj Yutele!

Kolumnu prenosimo sa portala Novi List uz dozvolu autora

4.4.11.

Šok nosača šparoga

Molim kolege u Novom listu da ubuduće ne uzimaju nikakve izjave od ljudi koji se nalaze u stanju šoka, makar ih njihovi sugovornici u tim trenucima uvjeravali da je to što im oni upravo izgovaraju u diktafon suma sveukupne ljudske mudrosti od silaska našega neznanog prapretka sa stabla u afričkom gorju Ruwenzori pa do povratka na zelenu granu koji se upravo odvija u Republici Hrvatskoj. A molim ih, evo, zato što sam se ovoga nedjeljnog jutra uvjerio kako stanje šoka kod nekih ljudi može potrajati i dulje od 600 dana. I kako se izlazak iz tog stanja može dogoditi i mjesecima nakon što i najbodriji duhovi izgube nadu u oporavak šokirane osobe.
    Čitam jutros u Slobodnoj Dalmaciji razgovor Damira Pilića sa saborskim zastupnikom HDZ-a Jerkom Rošinom i umalo da i ja zapadnem u stanje šoka kada shvatim kako je ona često citirana izjava Sanaderova intimusa da je abdikacija bivšega premijera »jedan genijalan potez što ga ograničenost naših spoznaja nije u stanju shvatiti«, objavljena u Novom listu prije nekih 90 nedjelja, rezultat surovoga profesionalizma koji je nadvladao ljudsku sućut kakvu je svatko, pa i novinar, dužan pokazati prema osobama s vidljivim simptomima rastrojstva. Priupitan za tu svoju nezaboravnu izjavu, Jerko Rošin danas tvrdi kako je u vrijeme kad ju je dao našem novinaru »bio u šoku«. A taj šok je bio izazvan upravo tim Sanaderovim »genijalnim potezom« za koji je njegov vjerni prijatelj saznao tek na sastanku Kluba zastupnika HDZ-a, dakle, čitav tjedan nakon što su ljudi iz vrha stranke obaviješteni da će ih voljeni vođa napustiti.
    Rošin se najzad oporavio od šoka i sada o svojim hvalospjevima »genijalnom potezu« Ive Sanadera govori ovako: »Tko je mogao pomisliti da bi jedan Sanader mogao napraviti takvu glupost, što je na kraju tako i ispalo, ako je to bila samo njegova volja... ''Genijalnost'' je bila u misli da svojom ''žrtvom'' utječe na slovensku opstrukciju hrvatskog puta prema EU.« Sanaderova se genijalnost u Rošinovoj odšokiranoj glavi svela na nevjerojatnu glupost, a i sam mu se njegov prijatelj, kojega je godinama proglašavao od Boga poslanim u ovu zemlju, sada čini nevažnom temom o kojoj on ne bi kazao ni riječi kada novinari ne bi tako inzistirali na tom Sanaderu pa Sanaderu... Rošin se ne odriče svoga prijatelja u nevolji, pa najavljuje da će mu »nositi naranče i šparoge u zatvor«, ali bi se rado odrekao balasta tog prijateljstva o kojemu je nekoć bio raspoložen pričati sve dok vam u diktafonu ne bi crkle baterije. Sada pak koristi prigodu da prije nego što novinar ugasi spravu za snimanje pošto-poto izgovori rečenicu: »Da nismo izgubili toliko vremena na Sanaderu, mogli smo porazgovarati i o ozbiljnim i važnim temama.«
    Kao o, recimo, genijalnim potezima Jadranke Kosor vezanim uz zvonku najavu i mutavu odgodu hitnoga donošenja novog zakona o privatizaciji Ine, što ih ograničenost naših spoznaja nije u stanju shvatiti. Jer kako da shvatiš tu geološko-burzovnu pojavu u kojoj je slovačko podzemlje u istoj ravni, a i na istom poslu, kao i hrvatsko nadzemlje?! I tko će ti povjerovati ako kažeš da si time toliko šokiran da ne možeš ni zamisliti premijerku sa šparogama?

5.4.11.

Lijepo je, čitko je

Povjerujmo Ivanu Kovaču, ravnatelju Državnoga zavoda za statistiku, kada kaže da je popisno prekrštavanje pravoslavnih građana Statističke Naše u grkokatolike, do sada zabilježeno na Viškovu i u Smilčiću, samo »greška« do koje je, prema njegovim saznanjima, »došlo iz neznanja, a ne iz nekih drugih motiva«. Dopustimo statističku vjerojatnost da među popisivačima što s onim torbama – na kojima su konfekcijskim švrakopisom nažvrljana imena Ane i Ante, Ivana i Marije, Kate i Jelene, Lejle i Mattea, Janoša i Dušana – idu od vrata do vrata ima i takvih što su tečaj za posao koji obavljaju završili sa zavidnim neznanjem. Deklarirajmo se, dakle, kao benevolentni, pa makar u popisnom formularu ne bilo kućice u koju bi se ta naša lakovjeroispovijest mogla upisati. Jer zašto bismo u zemlji gdje je neznalicama omogućeno da donose propise sada najednom negirali pravo na neznanje ljudima koji samo vrše popis?!
    Moguće je, vrlo je moguće da su popisivači s Viškova i iz Smilčića tek puki verifikatori sistemske ignorancije na kojoj su sazdani propisi o popisu. Nije za Vraga – nego za Boga, a zna se i kojega – u onoj popisnoj rubrici o vjeroispovijesti posebno istaknuta samo čvrsta vjera katolička, dok su za religije označene kao »druge« ostavljene kućice za nevoljko popunjavanje. Što se trećih tiče, njih će popisivač utefteriti u formular kao nekoga tko »nije vjernik/ca« ili nekoga tko se »ne izjašnjava«. Upravo ta administrativna favoriziranost jedne religije i to odbijanje države da agnostike prizna makar kao statističku činjenicu, svjedoči da su kreatori ovakvog popisa živo nezainteresirani za stvarno stanje i da ih zapravo najviše zanima koliko su numerički katolici nadmoćni u odnosu na taj statistički restl sačinjen od »drugih«, trećih i nepostojećih. Zar je onda čudno ako su neki popisivači shvatili da im je zadatak donijeti s terena što veći broj pripadnika sugerirane vjeroispovijesti i ne zajebavati se s ostalom sitneži koja im samo komplicira posao?!
    Povjerujmo ravnatelju Državnog zavoda za statistiku i ako nam danas-sutra kaže da je i to što se među ovlaštenim popisivačima zatekao onaj M. S. iz Svete Nedelje koji je osuđen na tri godine uvjetno zbog rasne i druge diskriminacije, te prijetnji nasiljem upućenih onima što odudaraju od statističke većine, također stvar neznanja. Jer zašto bi država koja popis provodi pod prijetnjom kazni za davatelje netočnih podataka uopće htjela znati da u taj statistički harač šalje i osuđivane utjerivače identiteta u kosti?! I zašto bi se ona koja ne priznaje vaše pravo da se točno izjasnite kao npr. agnostik po pitanju vjere ili kao npr. Liburn ili Delmat po pitanju narodnosti, skanjivala da vam na vrata pošalje tipa koji Židove naziva gamadi, a homoseksualcima prijeti trpanjem u logore, budući da je u njegovu ignorancijom impregniranome umu statističkog većinca uzgojena misao kako »pederi nisu ljudi«?!
    Važno je da M. S. ima jedino što se od popisivača traži, a to je lijep i čitak rukopis. Pa da vaš popisni formular može ukrasiti lijepim i čitkim komentarom: »Gamad!« Ili uputnicom: »U logor!«

6.4.11.

Nazovi HDZ radi ubojstva!

Molim vas da održimo minutu šutnje za Nevena Ljubičića. Evo, ja 60 sekundi neću napisati ni slova, ustat ću od stola i shrvan bolom gledati u sliku pokojnoga ministra zdravstva... A i vi budite toliko suosjećajni, pa na minutu prekinite čitanje, pristojno ustanite i, ako pri ruci nemate Ljubičićevu fotku, zamišljajte njegov svijetli lik... Slava Nevenu Ljubičiću! A vama hvala na iskazanoj sućuti.
    Pokojni Neven Ljubičić je – kao što ste mogli saznati ako ste se oglušili o poziv Večernjakovih štrajkaša da ne kupujete štrajkbreherska izdanja Styrijina dnevnika – umro, premro i zamro od straha kad ga je Ivo Sanader 2007. godine nazvao iz Bukurešta i zaprijetio mu da će ga ubiti ako se usudi kandidirati za nekakvo HDZ-ovsko nešto na gradskoj razini. Bivšem je ministru ta gotovo samoubilačka ideja o samovoljnoj kandidaturi pala na pamet nakon što je, zbog zahlađenja odnosa s bivšim premijerom, ostao bez očekivanog mjesta u Saboru. No, Sanaderescuova je morbidna bukureštanska prijetnja polučila efekt ravan bombi podmetnutoj pod džip, metku u zatiljak, bacanju u Savu s nogama u maštilu punom betona i sličnim sredstvima političke borbe, pa se Ljubičić sklonio u Kliničku bolnicu Sestara milosrdnica odakle godinama nije davao znakove života. Iz te ga je kliničko-bolničke smrti tek prije nekoliko dana izvukao USKOK pozivom na svjedočenje u aferi Medikol.
    Uoči odlaska USKOKU-u na istinu, pokojnik je svoju zamrlu dušu olakšao i pred novinarkom Večernjeg lista Sanjom Hoffman. Senzacionalna ispovijest Nevena Ljubičića objavljena je u ponedjeljak, ali u njoj nije bilo ni spomena o Sanaderovoj prijetnji smrću. Moglo se pročitati da je čitava Sanaderova obitelj liječena u Medikolu i da je upravo glava te obitelji dala zeleno svjetlo za nabavku tamošnjeg PET/CT-a javno-privatnim partnerstvom, ali ni slova o onom pozivu iz Bukurešta nakon kojega je Neven Ljubičić, okrijepljen svetim sakramentima, blago preminuo u Gospodinu Premijeru Našemu. Tek dan poslije objavljivanja ministrove ispovijesti, novinarka štrajkbreherskoga Večernjaka se sjetila da joj je njezin ekskluzivni sugovornik ispričao i onu smrtonosnu epizodu sa satrapovim telefonskim pozivom iz Bukurešta, pa se Ljubičićeva zombijevska fotka ponovo našla na prvoj stranici, ovaj put uz naslov »Sanader mi je prijetio smrću!«.
    Možda je ista voodoo-magija, koja je Nevena Ljubičića kroz sve ove godine sačuvala u obličju živoga mrtvaca, utjecala i na novinarku, pa se ona zbog tih demonskih sila toliko smela da u najvećem zagrobnom ekskluzivu hrvatskoga novinarstva isprva nije vidjela ništa vrijedno bilježenja. Možda se zbog toga nije sjetila ni priupitati zašto je bivši ministar tako ozbiljno shvatio prijetnju smrću koju mu je uputio njegov stranački šef. A bilo bi lijepo znati zašto se Sanaderov bliski suradnik od tog telefonskog poziva tako živ usro da je odmah po spuštanju slušalice živ umro. Je li Sanader još ikome prijetio i jesu li se te prijetnje ostvarile? I kakve to veze ima s onom glasovitom Šeksovom uzrečicom: »Moguće je da u Hrvatskoj bude još ubojstava ako se nastavi s kriminalizacijom HDZ-a.«?

7.4.11.

Potpis za otpis stanovništva

Ispričavam se čitateljicama i čitateljima što sam nasjeo na neprijateljsku propagandu, pa sam prije dva dana u Trafici napisao kako propisima o popisu stanovništva nije dopuštena mogućnost da se čovjek izjasni kao agnostik i da popisivač tu činjenicu o ljudskoj skepsi po pitanju kako vjere, tako i nevjere, unese u formular. Na temelju u međuvremenu stečenog popisnog iskustva odgovorno tvrdim da ta mogućnost postoji i da ima popisivača koji poštuju pravo agnostika da budu to što jesu, a ja sada, evo, koristim svoje pravo da ne budem grešan i pogrešan baš u svemu, da se ponekad i ispravim, te da samom sebi odredim pokoru od deset Očenaša i jedanaest teza o Feuerbachu zato što sam zdravo za gotovo i nepametno za pametno uzeo rečenicu iz novina koja kaže kako »nije predviđeno da se osobe izjašnjavaju kao agnostici«. Bludnju u koju sam time doveo i sebe i druge shvaćam kao Božju kaznu za grijeh kupovanja i čitanja štrajkbreherskog Večernjeg lista, gdje sam i naletio na rečenu dezinformaciju, a zbog tog se grijeha, evo, ispričavam i svim Večernjakovim novinarima koji pošteno štrajkaju.
    Ispričavam se i Zlatku Komadini, županu primorsko-goranskom, zato što ne razumijem njegovu izjavu da popisivač u naselju Viškovo u formular građanina koji se po vjerskom pitanju izjasnio pravoslavcem »nije namjerno upisao grkokatolik umjesto pravoslavac«. Kao što ne razumijem ni onog Veselka Čakića, šefa zadarskog SDSS-a, koji za sve takve slučajeve gdje popisivači nekakvim čudom baš pravoslavce prekrštavaju baš u grkokatolike, tvrdi da nisu plod namjere državnih anketara nego njihove nedovoljne instruiranosti. Stvarno ne znam kakve su instrukcije potrebne da bi netko uredno odradio taj dozlaboga komplicirani posao gdje nekome postavljaš već pripremljena pitanja i u predviđene rubrike unosiš njegove odgovore. Dakle – zapisuješ ono što čuješ. Pa ako ti netko kaže da se zove Zlatko Komadina, onda ne upišeš Zoran Milanović. Ako ti taj Zlatko Komadina kaže da je po vjeroispovijesti katolik ili budist, ili ako se izjasni kao ateist ili se uopće ne izjasni, onda ne upisuješ da je grkokatolik ili socijaldemokrat. A te »nenamjerne« greške, poput ove na Viškovu, u Smilčiću su dobile groteskne razmjere. Tamo je popisivačica sve deklarirane pravoslavce »nenamjerno« upisala kao grkokatolike, da bi se onda našla u šoku kad su stigli prigovori i zahtjevi da se »greške« isprave. I da se umjesto otpisa stanovništva napravi popis.
    Ispričavam se Zlatku Komadini i zato što ne razumijem zašto na prigovore zbog statističkog prekrštavanja reagira pozivanjem na svoja politička uvjerenja (izjava glasi: »Ja kao socijaldemokrat i mi kao socijaldemokrati nikada nismo dijelili ljude po vjeroispovijesti i po nacionalnoj pripadnosti.«), osim ako to nema neke veze s činjenicom da se i SDP-ovci klanjaju ugovorima sa Svetom Stolicom kojima je priznata svetost vjeronauka u školama. Pa sada po ovim popisnim »nenamjernim greškama« vidimo efikasnost te vjerske edukacije. I vidimo da u nekim tako educiranim glavama u RH postoje samo katolici, makar i s grko-prefiksom, a što se ostalih tiče – ima da ih nema.

8.4.11.

Lipanjsko mjesečarenje

Toliko je puta spomenula taj lipanj da se ovaj travanj, prošli svibanj i svi ostali mjeseci bezobzirno sprdaju s njim i nadijevaju mu svakakva pogrdna imena: jadranko, kosorko, suzanko, krumpirko, remetinko, amsterdamko, pahorko, maćehinko, čobanko, siks-mans-prajm-minister, glupanj, tupanj, pristupanj... Eto kakvim ga sve prizemnim dosjetkama tjeraju da proklinje onoga tko ga je izmislio i da zatraži ispis iz kalendara! A ona ga je toliko puta spomenula da bi, ako joj Bog samo malkice pomogne, iz svega tri pokušaja mogla pogoditi kako se taj lipanj kaže i na engleskom. Ajmo, prvi pokušaj... Lajpendž? Hladno, hladno, hladno... dž ide na početku, a ne na kraju... Džunaj? Vruće, vruće, vruće... Aha, hot! Ma ne pitam vas za vruće, nego za lipanj, za mjesec, razumijete? Jes, aj duing: mjesec iz mun. Aj, aj, aj... ma ne mjesec kao nebesko tijelo nego kalendarski mjesec... skoncentrirajte se, sigurno to znate... Jes, aj tinking: kalender mun. Ma mjesec kao datum, kao dejt... Aj hev no dejts, aj em, ju nou, poštena žena, nemojte vi tu meni nikakve dejtove ni spojeve... Ali, gospođo, jučer smo to ponavljali, dejt kao datum, a ne kao spoj... Ne znam ja ni za kakav datum i prvi put čujem da smo to učili!
    Priznajem, pretjerao sam, ponio me taj lipanjski optimizam, pa sam pomislio da bi se marljiva učenica – ako joj Bog samo malkice pomogne, kao što pomogao nije – mogla sjetiti džuna, mjeseca ali ne muna... A onda sam shvatio da ona nema problem samo s engleskim, nego da je u još većoj bedari s hrvatskim. Ali tko još ima živaca da je podsjeća koliko je puta spomenula taj lipanj zvani džun kao datum zvani dejt završetka zvanog finiš pregovora zvanih negošiejšnz?! Možete joj pustiti fonogram njezine izjave sa sjednice Vlade od srijede, 6. travnja ove godine, gdje ona svojeusno kaže: »Naš cilj i dalje, unatoč osporavanjima iz političke javnosti, ostaje kraj lipnja za završetak pregovora. Taj cilj je dohvatljiv, mi to možemo...«, a ona će vam na to odbrusiti da nikada nije preko usta prevalila riječ »lipanj» u smislu datumskom.
    Nego u kakvom smislu se spominje lipanj ako ne u datumskom? – pitat će sad netko za koga se osnovano sumnja da je na ovu zemlju pao s mjeseca zvanog mun a ne džun. Neka pita Jadranku Kosor, pa neka mu ona objasni, ako joj nije dosadno ponavljati – a njoj to još dosadilo nije, pa se bojim da i neće – ono što je jučer (anglokosorski: dej aftr tudej), 7. travnja, rekla pred Joseom Manuelom Barrosom, kad joj je drug predsjednik Europske komisije kazao da je završetak pregovora u lipnju ambiciozan cilj. Neka mu ona ponovi, prepriča, objasni tu svoju veleumnu izjavu da »nikad nije spominjala datume nego je samo govorila o kraju lipnja, a to nije datum“. Neka mu ona odrecitira da je »govorila o kraju lipnja kao nečemu što je dio naše političke ambicije, i to ne samo Vlade, nego i nekih političkih snaga u Hrvatskoj i predsjedništva Europske unije«.
    Pa neka onda taj sretnik dobrodušno zaključi kako iz gospođe ne progovara ni glupost ni arogancija. Nego gola ambicija jedne spikerice da tekst u kojem ništa ne razumije pročita kao da ga je sama napisala.

9.4.11.

Treba li spaliti »Gotovinu«?

U Hrvatskom slovu je – kako i priliči takvom »tjedniku za kulturu« – objavljeno otvoreno pismo »poštovanim odgovornim osobama« u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici koje zaslužuje počasno mjesto u historiji protupismenosti u Hrvata. Tim se pismom, među čijim potpisnicima ima i biskupa i generala, i viktimologa i osumnjičenika za ratne zločine, i filozofa i terorista s međunarodnom reputacijom, i književnika i propalih predsjedničkih kandidata, i zvonimirtrusića i zvonimiršeparovića, i josipjurčevića i josipkokića, i željkosačića i željkoglasnovića, apelira na »zdravi razum i intelektualnu čast« nadležnih u središnjoj hrvatskoj knjižnici i od njih se zahtijeva da iz svoga fundusa uklone jednu knjigu, uz prethodnu javnu ispriku zbog toga što su uopće dopustili da ona dospije na police hrama nacionalne pismenosti.
    Zagovornici uklanjanja jedne knjige iz ustanove osnovane da bi čuvala sve što se u ovoj zemlji ikada objavilo, sami sebe predstavljaju »kao hrvatske državljane, a ne kao uspavane građane« i potom se pozivaju na Leibnitzovu tezu da je »svaki državljanin slobodarske države istodobno i vojnik koji će čuvati i brinuti se o vrijednostima koji su u temelju njezinu«. I onda ta Leibnitz-brigada palamudi o opravdanim prosvjedima branitelja, ribara, brodograditelja, radnica Kamenskog i »istinskih intelektualaca«, pa onda mrsomudi kako »iznimno poštuje i cijeni rad i poslanje NSK«, e da bi napokon prešla na stvar i izrazila svoje zgražanje što se na plakatu kojim »poštovana i cijenjena ustanova« obavještava čitatelje o »značajnim prinovama u 2011.« pojavila knjiga »Gotovina – mit i stvarnost«.
    Taj zgroženi zdrug od 22 »istinska intelektualca« je tako intelektualno kapacitiran da nije u stanju točno navesti ni naslov knjige za čije se uklanjanje zalaže (a koja se zove »Gotovina – stvarnost i mit«) niti pravo ime barem jednog od trojice njezinih autora (naveden je samo »Ivan Đikić« koji se inače zove Ivica, pa je tako i potpisan u knjizi, ignorirani su Davor Krile i Boris Pavelić, e da bi bio prozvan samo jedan od četvorice urednika, i to baš Slavko Goldstein). No, zato se suvereno razmeće ocjenama da se radi o »lažnoj biografiji hrvatskog generala Ante Gotovine« koja »drastično vrijeđa dostojanstvo i ljudska prava bilo osobna bilo narodna«. Stoga ta 22 združena intelekta upozoravaju odgovorne u NSK da su zanemarili svoju dužnost sprječavanja širenja takvih »knjiga ili drugih materijala« i da su »prekoračili granicu«, te ih pozivaju da se javno ispričaju i Anti Gotovini čiju su »osobnu, vojničku i nacionalnu čast« povrijedili, i njegovoj obitelji, »ponajprije supruzi Dunji«. I da, nakon što »uvide pogrješku«, povuku tu knjigu iz svoje »vrijedne zbirke o Domovinskom ratu«, budući da joj »tamo sigurno nije mjesto«.
    Ispod pozdravnog pokliča »za istinu i moralnu obnovu« nižu se potpisi Mile Bogovića, Jure Vujića, Zvonka Bušića, Ante Matića... uz poziv »Tko se želi pridružiti otvorenom pismu neka se javi.« Neka se javi kome ili čemu? Možda upravi NSK, koja bi ovu nepismenu tjeralicu s imenima svih potpisnika trebala brižno čuvati u spomen-sobi librocidu u Hrvata.

Kolumne prenosimo sa portala Novi List uz dozvolu autora

Iza mene je desetak, da ne kažem dvadesetak poprilično teških godina. Bila san jeanput negdi čula kako se navodno ta razdoblja sriće i nesriće kod svakog čovika ponavljaju u ciklusima od 10 godina. Pa kad mi je bilo prošlo onih prvih deset nesritnih, sa nestrpljenjem sam iščekivala onih deset sritnih, dakle nagli prevrat u vidu dobitaka na lutriji, ostvarivanja sretne zajednice sa nekin muškin iz mojih snova, seljenje u neki vlastiti stan iz ovog podstanarskog, ukidanje hadezeja kao stranke, pojma i ideje iz svih sfera društvenog i ekonomskog života, ma, svašta nešto san očekivala u tom sritnom ciklusu koji je bija isprid mene.

Međutin, iza deset nesritnih došlo brate deset još nesritnijih. Počela san se zabrinuto raspitivat okolo, ne bi li saznala u čemu je problem, i zašto meni onih sritnih deset stalno izmiču. Svi su slijegali ramenima, a kako san vidila, ni njima nije baš sve cvitalo, pa san zakjučila da ono „deset sritnih-deset nesritnih“ stoposto važi za Amerike i Europe, a da na Balkanu ciklusi nesritnih traju cili život, a onda dođe ciklusić čiste sriće od pet minuta prid smrt, kad čovik sav sritan pomisli „Gotovo je, napokon!“.

E sad, kako to izdržat? Kako se nosit sa konstantnim sranjima u životu a ne obolit na živce? Kako preživit življenje? Ja san to sasvim slučajno otkrila, i priporučujen sa štovanjen tu dragocjenu metodu svima kojima je potribna, a potribna je svakome ko živi u Hrvackoj, narafski.

Prvi put kad san došla u stanje u kojem sam pomislila da je gotovo, da san dotakla dno dna, drugim ričima, kada me životni jad pritisnija iz sve snage a izlaza nije bilo na vidiku, ja san, ležeći jedan dan na krevetu i buljeći tupo u strop, odlučila: Ubit ću se.

Čim san to odlučila, iste sekunde san se počela osjećat bolje. I ne samo bolje, nego čak i razgaljeno, pošto san, vizualizirajući vlastiti mi sprovod, izvizualizirala tužnu povorku od nekoliko iljada ljudi, i naslovnu stranu Slobodne na kojoj je velikin sloviman pisalo: "Rekordni broj ljudi ispratijo Marčelinu na posljednji počinak“.

Pa onda ispod naslova slija, a na sliji prizor milenijskog sprovoda, dvi iljade osantošezdeset judi grca u suzama i slomljeno tetura iza kolica u kojima se moje olađeno tilo lipo voza i gingolaje. Dok san to vizualizirala, grlo mi se skupilo od sućuti za bidnon menon, a pogotovo jer san bila dirnuta tolikin brojem judi na mom sprovodu. To me baš ugodno iznenadilo, pa i oraspoložilo. Za taki veličanstveni ispraćaj se čak i isplati odradit i nekoliko ciklusa od po deset nesritnih godina.

Još veći gušt mi je bija kad bi zamišjala kako će se grist svi oni koji su mi ikad ružnu rič rekli, i koji su mi prigovarali da san vaka i naka, a ja umrla. I kako će mi bivši muž plakat zamenon i svima govorit kako san ja u stvari bila najboja žena u njegovon životu, ali on to nije svaća dok san bila živa, a sad me, eto, neeemaaaaa...naricat će bidan nad mojin grobon a ja ću mu petavat roge odozdola i guštat ka prase. Majkemi ako se stvarno ne isplati patit cili život samo za doživit ove gušte kad umreš.

Tako su svi oni šta san se sa njima inače namrtvo svađala i kontreštavala, i koji su me smatrali divljakušon i prznicon, počeli komentirat da kako san postala pomirljiva i blaga, za ne pripoznat me, jerbo san na sve provokacije ostajala smirena i smješkala se. A ja san in se u stvari u sebi podlo naslađivala, ka "Samo se ti deri na mene, a da samo znaš kako ćeš revat zamenon kad umren!"

I tako, dok san prisustvovala mom pogrebu, skroz san zaboravila na sve probleme i na činjenicu da se nalazin u bezizlaznoj situaciji iz koje me samo smrt more spasit. Digla san se sa kreveta i hrabro krenila u suočavanje sa svim nevoljama, a koja god nevolja da me sustigla, ja bi samo pomislila: Neš ti, ijonako ću se ubit, pa se ne triban živcirat ni brinit.

Propala mi firma – ja mrtva ladna, ijonako ću se ubit.

Prestale stizat plaće – baš me briga, ijonako ću se ubit.

Došlo mi isključit struju – ma samo isključujte, još san jude ponudila kavon i keksiman, neka me zapante kako san bila jubazna za života čak i kad su mi iskjučivali struju, to će bit ono baš zgodan detalj u nekrologu. Još san in nadahnuto ponudila da mi usput iskjuču i vodu, ijako san nju bila platila.

Mali mi okinija prvi razred srednje – pih, šta je jedna njegova izgubljena godina naspram vječnosti koja me čeka kad se lipo ubijen.


I tako, šta je više nevolja nailazilo, ja san bila sve mirnija i blaženija, jer san u glavi stalno imala onu moju čvrstu odluku – ja ću se ubit. A pošto ću se ubit, i bit namrtvo mrtva, sve ovozemaljske peripetije postaju jednostavno – smišne.

Ljudi su mi se divili kako ja hrabro podnosin životne patnje i probleme, a pojma nisu imali da se u stvari isprid njih nalazi osoba koja se od kukavičluka odlučila ubit, i da moja hrabrost u stvari nije hrabrost nego ona brate mrtvačka ravnodušnost od koje ti najedanput sve postane lipo.

Ništa me u životu nije tako spasilo ka ta moja vlastita smrt, jer bi me bez nje život bija slomija, pogotovo oni nesritni ciklusi od po deset pa još deset godina nesriće zaredom.

Ukratko, šta ću van reć: Da mi nije smrti, možda već odavno ne bi bila živa.

bilo je to vrime...

Tepla je litnja večer. Oznojeni i zapuvani sidimo na zidiću na kantun Riječke. Ka na magnetoskop vraćamo sekvence jušto završene pake na male branke. Mavali smo rukan jedan drugomen isprid nosa, vikali naglas, karali se, beštimali, pjucali... ono uopće nije bija gol, iša je priko branke, proša ti je kroznoge, nije nego evo ovod, bija je penal, ma nisan ga ni taka rukon, a vidi šta si ti mene cipnija, to, to ti je stara rana...

Stariji svit već je odavno skupija svoje bančiće i kušiniće isprid portuna i iša prileć. Cila je kala bila naša, sad smo mogli komodno bacit jednu na balun. Naravski, igrali smo na ulicu, teren nan je bija po dužini Istarske, a širine između naše kuće i zida o' Milinega dvora. Branke su bile od ruba trotoara pa do poklopca o’ šahte kanalizacije posridi ulice, dužina igrališta od šahte do šahte. Ka pravi plac, ali ni bilo auta ni kornera a vridilo je o' drebata o' zida. Ni tonobili nas nisu smetali. Za vrime cile utakmice proša bi jedan, najviše dva, još smo ga morali rukaman ka požurivat - ajde, movi se višje. Dobro smo se izmamili i opotili, nabili palce i ogratali kolina, a sad lipo u miru sili odanit. Žagor i smij mularije širija se Manušon. Matere su doma znale - tu su, nima zla. Uvik ista klapa - Mile, Musa, Vaso, Tić i Zele, Braco, Boca, Igor, Čifli, Apija, mali Ivica i oni žuti pas, tabakin Valdi, ma znate ga, oni šta je živija u oblu kuću Žagar. Odotlen smo kontrolirali naš dil Istarske, od Malega mosta do raskrsnice sa Tolstojevon.

A onda je Mile, legenda naše ulice, reka tihin glason:

            - Vrime je.

Ka na komandu, svi smo poskakali sa zidića i trč put Malega mosta.

veliki Mali Most

Mali je most, ka šta mu samo ime govori, bija širok niti dva metra. Na ulazu su bile tri skale pa je služija samo za jude, ka pješačka pasarela u produžetku Istarske. Elegantna betonska ploča premošćavala je fošu usjeka ferate, da čovik ne triba ić okolo naokolo. Na oba kraja bi je portal, ukrasni gozdeni luk. Ograda od 4 horizontalne cijevi (Ø 2 cola oliti 60 mm) bila je zgodna za naslonit se na gornji tub, a na donji dignit nogu onako. Sve lipo piturano u zeleno. Naslagali smo se na tu ogradu ka tići, kako je ko stiga, od sride prema našen kraju. Tić se već ginga ka šimija na ulaznomen luku, a Zele mu se oma obisija nanoge, popuzu li mu ruke, najeb'aće obadva. Onako mokri o' baluna šušili smo se na ogradu ka roba na šušilu.

U tišini spliske noći čulo se samo ubrzano disanje cile klape. Niko ni jema sat na ruku niti smo znali koja je ura. U napeton smo iščekivanju buljili u mrak, doli put Pazara. A da nije Mile večeras falija vrime?

Napokon, čuja se odmora fišćot ferate.        

rokete baluni

Čelični sjaj dvi paralelne šine gubija se u tami ugašenega mraka, iz kojega se čulo muklo - ćuću-ćuću, teško je napredovala nakrcana ferata. Zvuk je stiga, a slika još malo kasni. Evo je, sa' će.

Konačno se pojavila škura masa lokomotive sa velikon božićnon prskalicon koja jon je štrcala iz fumara. Ijade crveni iskric vrcalo je u crno nebo, puna arja zvizdic u širon otvorenin dičjin očiman. Maštu je dodatno dražila priča kako je jedan put ferata srušila ovi most i da je nika bidna žena poginila. Stali smo ka inkantani i očekivali svoju sudbinu, cili je most vibrira, je li o' treska ferate oli od našega straja. Ovi je put most izdura, osta je cil.

Crna masa proletila je šoto mosta, a visoki nas je fumar zasuja svojin čađavin izgorenin kristaliman garbuna i šporkin dimon. Feratjer je ka i svaku večer učinija svoj pozdrav mulariji. Potega je niku manicu, zafišćota i posla nan još i pun oblak pare. Gori visoko na komandnomen mostu parilo je ka da smo avijonon uletili u bili mokri oblak. Caja iz fumara još se boje prilipila za tilo, pa smo učas svi postali crni mori, nijednome se ni vidija zlatni cuf. Nakostrešene crne kose, pigavi ka da smo prolili tuš na ventilator, suznih očiju o' čađe, polako smo gibali doma, dok je ferata na paru odlazila u povist.

Svit je govorija da se kukurikavac - magareći kašaj more izličit na dimu o' ferate. Brat i ja ipak smo ga ličili na čistoj arji uz vode Cetine uz Radmanove mlinice i u Kučiće, u babino selo.

Ujutro me najranije probudila vika iz kužine. Mater je vikala da ko je to patinava postole čistin šugomanon, stari je pija kafu i brontula da oli je poludila. Bilo mi je zima pa san se pokrija lancunon priko glave.

ma koji to Mali Most?

Šta, vi neznate di je bija Mali Most? A zna li te di su bili drugi spliski mostovi! I koliko i' je bilo?

Split nikad nije posta Venecija (iako je mletački lav i ovod širija krila deboto 400 godin) i fala Bogu da nije, ali jema je i on svoje mostove i to od ferate. Bilo i' je sedan, ka sedan veličanstveni', a samo je jedan preživija, oni doli na Bačvice.

Edo Šegvić, Naš dil Mediterana

Dobar dan! Mi smo došli za popis stanovništva-predstavi neka cura sebe i momka
-Pa šta?-upita baba
-Ništa! Moramo vas zabilježit-reče cura
-Aj ćerce,molaj me! Nisi se ti ni rodila otkad san ja stanovništvo. A i štaš me popisivat kad se već znade da jesan.
-Mora se, gospođo-uzdahne popisivačica
-Pusti malu da radi-govori teta Mande-evo divojko,daću ti ja i svoje ime
-Da li i vi živite ovdje?
-Da! Ne! -reču baba i teta Mande istovremeno
-Moglo bi se reć i da živiš jer doma odeš samo prispavat-primjeti baba
-A kad ti mlatiš snogan dok hrčeš...mirnije mi je u sebe doma...ma čekaj...Jel to oš kazat da smetan?-gleda teta Mande babi u grkljan
-Ajmo mi preć na popisivanje pa vi to poslije..-predloži popisivačica
Onda je baba izdeklinirala ime,prezime,požalila se da joj je izvadilo gušteraču ima 20 godina i kako je otad para ljutina...Popisivačica je rekla da je ovo kratak upitnik i da se valja držat pitanja.
-Seksualna orijentacija?-pita ona babu
-Dezorijentirana!-reče baba
-Kako to mislite?
-Mašila bi se ja za muško i za žensko, ma niko me neće u ovin godinama-požali se baba
-To šta bi se Vi mašili nema veze.Važno je za koga ste se dosad praktično mašavali!
-Dobro mala kaže! To šta bi ti degustirala školjke ti se ne pika ako kusaš samo kupus!-pojednostavni teta Mande-Uostalon, imaš troje dice,to ti se računa ka da si se orijentirala!
-Koliko njih ima dicu,to ništa ne znači...eno ti Eltona, ima muža i dite a on muž!
-Onda je njemu orijentacija zakurac,ali boje i to nego da je dezorijentiran.Plus koji je to,ja ga ne znan?-pita teta Mande
-Kako ćeš i znat kad nisi žena od svita?
-Eto ti si! -idito će teta Mande-kud si ti to odila di ja nisan bila?Jedino šta si ležala i na Firulan i na Križinan a ja samo na Firulan
-Ajmo mi na popisivanje pa vi to poslije.-Vjeroispovijest?- upita popisivačica

-Šta se nudi?-pita baba

Drrrrrrrrrn!

Zvoni mi mobitel, a ja u autobusu punom ljudi. Zove draga mama.

- Slušaj, doć će ovi popisivači, a ti si prijavljena na našoj adresi, ali ja mogu dat podatke za tebe, samo mi pošalji OIB.

- Dobro. Aj bog.

- Ček, ček, a šta ću im reć?

- Da ih puno lipo pozdravjan i da san dobro šta i njima želin. Aj bog.

- Ček, ček! A kad me budu pitali za tvoju vjeru?

- Reci in da više nikome ništa ne virujen!!! Aj bog!

- Ček, ček! Ne mogu in to reć! Moraš se nekako izjasnit!

- Dobro, reci in da san ateista!

- Otkad to?

- Od danas! Aj bog!

- Ček, ček! A nacijonalna pripadnost?

- Dalmatinka!

- To nije nacijonalnost!

- Od danas je!!!! Aj bog! - dernjačim se u mobitel a ljudi me gledaju ljubopitljivo. Neki se mršte, a neki se smješkaju. Postaje zabavno.

-Ček, ček! Šta ću in reć za bračno stanje?

- Reci in IC  KONPLIKEJTID!

- A?

- Ništa, samo tako reci! Aj bog!!

- Ček, ček! Ali oni će me sigurno pitat da di si ti u stvari? Šta ću in reć?

- Reci in da san U AUTOBUSU!!!!!

Otok Krapanj naš je najniži otok sa nadmorskom visinom malo većom od metra. Nalazi se u šibenskom akvatoriju, udaljen od obale tek oko 400 metara. Ono što čini ovaj otok jedinstvenim je već stoljetna tradicija spužvarstva koja se održala do današnjih dana. O njoj mi je s posebnim ponosom pričao gospodin Nikica Jurić u prostorijama lijepo uređenog hotela „Spongiola“ smještenog na samoj obali, na mjestu nekadašnje spužvarske zadruge. Tradicija spužvarstva čuva se i u samom hotelu gdje se može vidjeti oprema koja se koristila u vrijeme kada je spužvarstvo bilo najvažnija djelatnost otoka.

Dio ronilačke opreme koja se nalazi u hotelu Spongiola

Osim što zna sve o spužvarstvu, Nikica zna dosta i o prošlosti otoka. Reći će mi da je otok u srednjem vijeku pripadao šibenskom Kaptolu i da su ga oni prodali plemiću Tomi Juriću. On je otok kasnije u oporuci ostavio franjevcima koji su podigli crkvu svetog Križa i franjevački samostan u kojem se danas čuvaju vrijedne slike, knjige, a imaju i zbirku spužava, koralja i amfora. Inače sve do opasnosti od Turaka otok je bio nenaseljen, a tada, početkom 16. stoljeća, dolazi stanovništvo iz obalnog zaleđa i naseljava se jer je otok pružao bolju sigurnost. Na otoku je malo obradive površine, pa je okretanje stanovnika moru sasvim razumljivo. Tome je još više pridonio dolazak fra Antuna sa Krete, u Grčkoj, koji je dobro poznavao tehniku vađenja i obrade spužava, te je počeo podučavati ovdašnje stanovništvo.

Nikica Jurić u hotelu na Krapnju

Kako se razvijalo spužvarstvo, pitam Nikicu?

- Otok Krapanj pogodan je za spužvarstvo jer je more oko otoka relativno plitko, pa su se spužve vadile ostima iz brodica. Tek se krajem 19. stoljeća nabavlja prva ronilačka oprema koja omogućava ronjene u dubljim morima, a time i odlazak sve dalje od Krapnja u potrazi za spužvama. Odlazilo se diljem cijelog Jadrana, od Istre na sjeveru, ali i do obala Afrike. Spužvarstvo je bilo na vrhuncu prije Prvog svjetskog rata kada se prodavalo i po 400 000 komada spužvi. Do stagnacije je došlo poslije Drugog svjetskog rata jer se počela koristiti umjetna spužva. Zatvara se i poduzeće „Spužvar“ u kojem je bilo zaposleno oko tridesetak ronilaca.

Ronilačka oprema

Što je sa spužvarstvom danas?

- Danas se spužvarstvom na Krapnju bavi tek pet-šest obitelji. Spužva se uglavnom prerađuje za suvenir, a najviše je otkupljuju Talijani i Grci koji krajem sezone otkupe gotovo 80% proizvodnje. Naša je spužva jako cijenjena na tržištu, pa se od nje proizvode najbolji turistički suveniri.

Kakva je procedura obrade nakon što se spužva izroni?

- Ekipe koje vade spužve sa brodovima na moru stoje i po dvadesetak dana, a brodovi su im veličine desetak metara. Kada ulove dosta spužava ili kada im ponestane hrane i goriva vraćaju se na Krapanj, gdje stavljaju spužve na sušenje. Sušenje traje oko mjesec dana. Kada se spužve osuše one su malo zagasitije boje, odnosno smećkaste. Nakon toga dolazi tretman kemikalijama kako bi se postigla zlatnožuta boja.

Spužve iz hotelske zbirke

Ćakulajući sa gospodinom Jurićem o spužvarstvu, dok razgledavamo staru ronilačku opremu u hotelu, pitam ga da li ga zabrinjava globalno zatopljenje i moguće povećanje razine mora jer su ipak najniži otok na Jadranu. On se samo smije govoreći da se još ništa ne osjeća, a nemaju ni problema sa plimnim valovima. Inače, otok je sada tridesetak centimetara viši nego je bio prije zbog izgradnje putova i njihovog betoniranja pa je i manja opasnost za plavljenje.

Osim toga Krapanj je okružen drugim otocima koji ga dodatno štite od jačih utjecaja mora. Nakon razgovora sa gospodinom Jurićem obilazim Krapanj uzduž i poprijeko što i nije veliki napor jer je riječ o otoku veličine tek pola četvornog kilometra. Diveći se malim uskim uličicama i starim kućama i dalje razmišljam da mu ime potječe od riječi kopranon, grčkog naziva za blato ili mulj koji bi ostajao na obali nakon što bi se more povuklo poslije većih plima. Nadam se da se to neće dogoditi bez obzira na klimatske promjene i da će se spužvarstvo i dalje održati na otoku sa tek dvjestotinjak stanovnika iako je nekada bio naš najnapučeniji otok sa preko dvije tisuće stanovnika.

Kuće na Krapnju

Fotografije: Bože Ujević