Zoran Franičević - Čovjek - otok

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Piše: Nela Jakić

Nedavno sam negdje pročitala (nemam pojma gdje-da li na nekom blogu, nečijem članku, mailu...?) kako nije dobro reagirati dok si pod utjecajem emocija, donositi odluke, donositi zaključke o drugim ljudima... kaže treba se ohladiti, smiriti, pustiti da emocije splasnu, da se hladne glave donose zaključci i odluke. U principu se slažem s tim razmišljanjem, ali ponekad jedino emotivna reakcija donosi kvalitetan ishod nekog događaja.

Upravo tako se sinoć dogodio tulum za Posljednjeg sekretara škoja - Zorana Franičevića koji je prerano preminuo prije 2 godine.

O Zoranu su mnogo rekli oni koji su ga puno bolje poznavali od mene. Ipak, najviše govore njegovi tekstovi, kolumne, eseji, reportaže koje su objavljivane svojedobno u Slobodnoj Dalmaciji, a sinoć su opet ugledale svjetlo dana na promociji knjige "Posljednji sekretar škoja" , u splitskom klubu O'Hara.

O Zoranu govori i "Polet" - omladinski list iz davnih 80-tih, zbog kojeg bi trčala na trafiku da uhvatim novi broj prije nego šta ga zabrane.

O Zoranu govore i njegova voditeljska javljanja na Nautic radiu, kada je povezivao otoke, cijeli Jadran i sve ljude dobre volje...

O Zoranu, za sada, ne mogu ništa više napisati, jer savladale bi me emocije, one iste emocije koje su ga vodile u njegovim donkihotovskim naporima da digne otoke iz pepela zaborava....

Nela Jakić

(pano je rad akad.slikarice Anite Žitko)

In memoriam novinaru i uredniku Zoranu Franičeviću: Čovjek-otok

Malo tko je to primijetio: u gluhoj noći s utorka na srijedu svi su hrvatski otoci nakratko potonuli nekoliko centimetara u more, Vis i Hvar čak cijeli pedalj. S prvim zrakama sunca opet su se podigli i nastavili po starom.

Izdajničke slane kapi brzo su ishlapile s kamenih obraza, sezona je, valja raditi i zaraditi za praznu, opustjelu i čemernu škojsku zimu.

Malo tko je, velim, primijetio kako su se otoci te noći poklonili da posljednji put pozdrave odlazak jednoga od njih.

U noći s utorka na srijedu, naime, otišao je Zoran Franičević, čovjek otok, poseban i zaseban, najbolji prijatelj kojeg su hrvatski škoji imali među ljudima.

Otpali planovi

Otišao je i vrstan novinar, jedan od rijetkih preostalih s velikim “N”, hodajući sinonim za deadline, i kao ingeniozni urednik i kao najiščekivaniji suradnik. Umro je Frane, i to sa samo 52 godine!

Prvi put pišem nekrolog prijatelju i nekako se slabo snalazim u tome. Ne znam bih li mu nabrajao biografske podatke, profesionalne vrhunce, anegdote, planove... Bože dragi, kakvih smo sve planova imali! Svi su, naravno, bili njegovi, a ja sam se, s drugima, samo oduševljavao...

Sad nam od svega toga ostaje tek da na zimu, po moru četiri do pet (kakvo je uvijek bilo dok smo radili “Otoče, volim te”) svi skupa odemo na neki škoj na kojemu smo već bili - ili još bolje, na neki iz neostvarenih planova! - pa da napravimo pravu oproštajku.

Žan, Max, Grof, Gego, Vuk, Puko, Karmen, Maja, Tovareća... i svi mi ostali iz Zoranove pratnje nadamo se da i tamo kamo je otplovio ima i novina i radija i otoka na kojima nije baš sve kako bi moglo biti i zadružnih domova za organiziranje okruglih stolova, radionica i žestokih svirki. Jer, na kraju krajeva, treba misliti na budućnost, a za sve nas koji smo još tu jednako vrijedi onaj zadnji stih iz Žanove pjesme: “a partenca sve je bliže, suza kliže...”

Doviđenja Zorane, i daj, sad bar imaš vremena i mira, pronađi nam nekog jakog sponzora!

Renato Baretić

(Slobodna Dalmacija, 11.7.2008)