Zemlja za ukop agrara

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Piše: Predrag Lucić

PONEDJELJAK, 24.1.2011.

Fashion Guru u glazbenoj školi

Ako na ovom dijelu Mediterana još nisu izumrli oni bolji običaji da se na nametanje smrtne ozbiljnosti odgovara živom zajebancijom, tada Željku Vlahi, ravnatelju Glazbene škole u Makarskoj, ljudi na ulici vjerojatno već dobacuju: »Alo, Modni Mačak!«, »Di si, Fashion Guru?!« i tome slično.
    Vlaho se pročuo i po gradu i po novinama zahvaljujući Kodeksu ponašanja i odijevanja što ga je propisao učenicima, a kojim se zabranjuju svakovrsni oblici upadljivosti. Po tom je kodeksu upadljiv svaki polaznik/ca Glazbene škole ako mu/joj je glava pokrivena kapom ili maramom, ako je obrasla dugom i rapuštenom kosom, kosom nedugom ali obojenom, ili kosom nikakvom; dakle, ako je glava obrijana. Ravnateljeva nabrijanost na upadljive glave kulminirala je kad je jedna mlada nastavnica na posao došla napola obrijane glave i s piercingom, a potom mu se na vratima ureda pojavio i jedan učenik s glavom obrijanom na obje strane, te s krijestom žarko ljubičaste boje.
    Od tog je kolorističkog šoka Željku Vlahi, kako sam kaže, »puknuo film«, za pretpostaviti je – crno-bijeli. Uhvatio se ravnatelj tada za svoju neupadljivu glavu i iz nje istresao sebi dopadljivu misao: »Ako postoje pravila odijevanja za urede, sud i crkvu, isto tako se treba znati i što je za školu.« Pribavio je potom kodeks odijevanja u jednoj engleskoj školi, referentnoj po tome što u njoj predaje njegova sestra i pohađaju je njegovi nećaci, preveo ga i neke dijelove karakteristične za Englesku zamijenio »dalmatinskim karakteristikama«, te u Makarskoj zaveo pravila koja osim glavate upadljivosti zabranjuju i onu odjevnu: kratke suknje i kratke hlače, svakojake traperice, visoke i niske tenisice, majice što otkrivaju pupak i ramena ili pružaju uvid u poprsje, odjeću usku i prozirnu, odjeću koja bilo čime izneređuje građansko-uredne misli ravnateljske. Zabranjuje taj kodeks i piercing i nakit, i duge nokte i lak na noktima, i jaku šminku i sve što može omesti – pazite sad ovo – svirku.
    Da, svirku. Osim pravila uredskih, sudskih i crkvenih, ravnatelj Glazbene škole se, eto, dosjetio i nekih detalja glazbeno-praktičnih: da dugi nokti smetaju učenicima klavira, kao što ne smetaju učenicima gitare, da nakit i piercing na jeziku i usnama smetaju učenicima trube... Pa su te smetnje došle kao zgodna izlika za zabranjivanje svega što ne smeta sviračima nijednog instrumenta, ali smeta ravnatelju kojega su, kaže, roditelji i nastavnici potpuno drukčije odgajali.
    No, dogodilo mu se da tako ispravno odgojen, umjesto u za njega idealnom uredskom, sudskom ili crkvenom okruženju, završi u nešto živopisnijoj sredini, među djecom koja se ne daju uniformirati i koja bi se – da im je do crkvenih regula – upisala u sjemenište, a ne u glazbenu školu. I sad se taj modni kreator neupadljivih glava zlopati među razbarušenim klincima, umjesto da svoje talente razvija u okruženju uredskih registratora i fascikla, gdje ne sviraju živi ljudi nego radio-aparati. Radio narodni, Radio zabavni, Radio Marija, svi po kodeksu.

UTORAK, 25.1.2011.

Zemlja za ukop agrara

Umjesto da uči latinske nazive ulovljenih riba koje je – u skladu s Pravilnikom o obliku, sadržaju i načinu vođenja i dostave očevidnika, iskrcajne deklaracije i izvješća o ulovu u gospodarskom ribolovu na moru – dužan unositi u obrasce, viški se ribar Damir Karuza Kalambera uhvatio zemljovida i morevida.
    Izračunao čovjek da je površina famoznog ZERP-a, u kojem jadransku ribu izlovljavaju stotine talijanskih ribarica veća od površine Slavonije, i čvrsto uvjeren da će netko shvatiti veličinu i dubinu morsko-ekonomskog problema o kojemu govori, postavio sljedeću hipotezu: »Zamislite sad da tu zemlju u Slavoniji prepustimo, recimo, Mađarima. Izbija bi rat!« Žestio se Kalambera zato što se »more daje kako kome padne na pamet« i zato što »niko na Markovu trgu i ne zna o čemu se radi niti ga zanima«, pa predložio – misleći da izgovara potpunu besmislicu koja se ne može ostvariti ni u zadnjem stadiju ludila – »neka ministar Čobanković uvjeri slavonske seljake da daju oranice, a mi ćemo dozvolit evropskin brodovima da love u našemu moru«.
    Ugrizao bi se viški ribar za jezik usred svoga razgovora s novinarom Slobodne Dalmacije, da je mogao naslutiti da je na Markovu trgu u tom trenutku već bio zgotovljen konačni prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu, kojim je njegova ribarsko-seljačka pogodba iz sfere nemogućega prešla u fazu skore ostvarivosti. Vlada je, kako otkriva Poslovni dnevnik, u tom zakonskom prijedlogu skresala naknade za prenamjenu vrijednog i osobito vrijednog poljoprivrednog zemljišta u građevinske parcele na svega 10 posto od cijene zemljišta unutar granica građevnog područja, umjesto dosadašnjih 100 posto kojima su se oranice štitile od gruntovnih špekulanata. Kako bi dodatno motivirala tu ciljanu grupu svojih poslovnih partnera, družba Jace Tržnice ukida važeću desetogodišnju zabranu prodaje kupljenih državnih oranica, kao i propisanu maksimalnu prodajnu površinu od 200 hektara. Određivanje novog prodajnog maksimuma prepušta se na volju lokalnim vlastima koje će tako dobiti divnu priliku da trgovačke limite usklade sa zahtjevima vlastite, vazda vapijuće kese.
    Mudraci s Markova trga tvrde da su te i slične izmjene Zakona o poljoprivrednom zemljištu »preduvjet za bolji gospodarski oporavak i veću zaposlenost«, te stoga od Sabora zahtijevaju da ih usvoji u hitnom postupku, što će se najvjerojatnije i dogoditi. Hrvatska seljačka stranka već najavljuje da će podržati konačni prijedlog zakonskih izmjena, iako nije sudjelovala u njegovoj izradi niti – pazite sad ovo! – uopće zna što on sadrži. A jednaku kompetenciju pri hitnom izglasavanju zakonskog okvira za daljnje uništavanje agrara možemo očekivati i od ostalih parlamentaraca koji su svoj trgovački nerv već pokazali donošenjem onog feudalnog Zakona o golfu.
    Grdno je pogriješio onaj viški ribar misleći da će slavonske seljake netko uvjeravati da daju svoje oranice. Kada dođu na red za prenamjenu i prodaju, nikakav ih Čobanković neće ništa pitati.

SRIJEDA, 26.1.2011.

Državne dionice na putu u kaptolizam

Evo nama gospodarskog spasa s nebesa, jedinog u koji se u ovoj zemlji vjerovalo! Obasjao Bog svojom mudrošću zemaljsku prepredenost službenika svojih i uslijed te fotosinteze na Kaptolu je nikla spasonosna ideja. Katolička će crkva, kako nam se naviješta u Večernjem listu, kao naknadu za svoju imovinu oduzetu nacionalizacijom uskoro zatražiti da joj se daju udjeli u državnim tvrtkama, isti oni čiju je rasprodaju nedavno predložio premijerkin savjetnik Borislav Škegro.
    Novinar Darko Pavičić se poziva na visoke crkvene krugove i prenosi nam da oni od preuzimanja vlasništva u strateškim državnim poduzećima očekuju višestruku korist. Ponajprije se – u skladu s poučkom o Bogu i bradi – namjerava okoristiti sama Crkva, jer će dionicama namiriti dug koji joj država nikada ne bi mogla vratiti u nekretninama, novcu i sličnim propusnicama za Kraljevstvo nebesko. Naravno, Crkva te dionice nikada ne bi uzela samo za svoju nego za opću dobrobit, pa će njihovim trpanjem u svoj vlasnički portfelj štititi i nacionalne interese. Jer ona svoje vrijednosnice, uvjerava nas novinar Večernjaka, nikada ne bi prodala strancima. Baš kao što stranim ulagačima nije prodala ni pedalj zemljišta koje joj je denacionalizacijom vraćeno.
    U tu se crkvenu principijelnost do sada mogao uvjeriti tko god je htio, pa tako i onaj austrijski hotelijer koji je od zadarskih benediktinki – čiju poduzetnost valja uvijek iznova spominjati i isticati kao primjer – kupio grunt u Petrčanima, unatoč tome što se potomci nekadašnjih crkvenih kmetova još uvijek spore sa Svetom Majkom Feudalnom oko vlasništva nad tom parcelom. Ali – nemojmo sad sitničariti, jer isto tako znamo i za svećenike koji na misama zahvaljuju Bogu »za ove naše hrvatske lopove« i svima koji nemaju respekta prema tom Božjem daru poručuju: »Kome se ne sviđa, neka se gubi iz Hrvatske!«
    Crkva kao svoje neporecive vlasničke karakteristike ističe sigurnost, financijsku stabilnost i transparentnost u poslovanju, o čemu svjedoči i onaj multimilijunski kreditni aranžman što ga je Varaždinska biskupija prije četiri godine sklopila s kraljicom plastičnih boca Barbarom Bešenić, koja je blagonaklonost crkvenih otaca stekla svojom hrabrom borbom za podrivanje dijaboličnog komunističkog sistema. Lažna ali blagoslovljena aureola političke uznice – stečena robijanjem zbog mjeničnih malverzacija – Bešenićki je otvorila i crkvenu blagajnu, pa će poslovno sigurna i transparentna Crkva svoje novce vidjeti kad i država utjera zatajeni porez, dakle – negdje oko Svetog Nigdarjeva, dan prije, dan poslije.
    Na crkvenu priču o preuzimanju dionica u cilju nacionalnog spasa navodno su nasjeli i vodeći hrvatski sindikati koji se spremaju listom podržati tu veliku pretvorbu trulog državnog vlasništva u zdravi kaptolski kapital. Pa se još valjda samo anarhosotonisti pitaju: koliko je najavljenoj rasprodaji udjela u državnim firmama kumovalo dosadašnje izdašno financiranje Crkve iz proračuna? I je li pad socijalizma bio tek uvod u kaptolizam?

ČETVRTAK, 27.1.2011.

Nema sushija za Helenu Novak

Ma bravo, SDP-ovci! Brzinom svjetlosti se Gradski odbor Gradske konferencije SDP-a Trogir na svojoj historijskoj 10. sjednici »jednoglasno ogradio od napisa na osobnom Facebook profilu Helene Novak i njezinih izjava u tiskovini Nacional«. Istom je brzinom Gradski odbor Gradske organizacije Foruma mladih SDP-a Trogir donio »jednoglasnu odluku o isključenju članice Helene Novak« iz svojih redova.
    Dvadesetpetogodišnja je vježbenica u gradskoj upravi i donedavna gradska vijećnica SDP-a isključena iz Foruma mladih zato što je »prekršila čl. 5. Pravila o unutarnjem ustrojstvu Gradske organizacije foruma mladih SDP-a Trogir i čl. 15. st. 1. Pravila Foruma mladih SDP-a Hrvatske«. Odluka o ekskomunikaciji izglasana je sukladno »Pravilima o unutarnjem ustrojstvu Gradske organizacije Foruma mladih SDP-a Trogir, donesenim na V. izbornoj konvenciji GO FM SDP-a Trogir, održanoj 27. 12. 2010.«, kojoj Helena Novak nije prisustvovala, te je time – na radost stranačkih zlopamtila – »povrijedila i čl. 12. st.1. Pravila Foruma mladih SDP-a Hrvatske«. Omladinci su, dakle, odradili svoj dio posla i štafetu proslijedili starijim drugovima koji će na sjednici Županijske organizacije SDP-a odlučivati o isključenju Helene Novak iz stranke.
    Zašto nabrajam sve ove birokratske formulacije? Zato što one – takve prazne i dosadne – za Helenu Novak predstavljaju smak svijeta u kojemu je živjela. Kojekakvih je gluposti, znate već i sami, napravila ta mlada Trogiranka, počevši od onog degutantnog zapisa na Facebooku o »Šiptarima koji su sve samo nisu pošteni, vrijedni i dobri«, jer »varaju, lažu, švercaju, dilaju, pucaju, obračunavaju se na svoj način«, pa do blentavog pravdanja u novinama da je to što je napisala »izvučeno iz konteksta«, jer je ona samo »reagirala na provokaciju čovjeka koji je napisao da su svi Albanci pošteni i bolji od 'naših' ljudi«. Ali budalastije od svega, pa i od teze da je »Kosovo srpski teritorij otkada je svijeta i vijeka« – jer na cijelom svijetu nema ni milimetra zemlje koji bi od pamtivijeka bio u posjedu neke etnije – bilo je Helenino neprestano ponavljanje da su to »njezini osobni stavovi koji nemaju veze sa SDP-om«.
    Shvatila je ona da je uvrijedila Albance, premda joj to, kaže, »nije bila namjera ni u peti«, pa se pred novinarima pozivala – kao što to rutinski rade i vremešni prdonje kad im se omakne kakva šovinistička izjava – na svoje albanske prijatelje. Uputila je Helena Novak i e-mail isprike predsjedniku županijske Zajednice Albanaca i javno zažalila zbog svega... I do besvijesti ponavljala da zapise s njezina Facebooka ne treba dovoditi u vezu sa SDP-om.
    A stranka kao stranka – odmah iskoristila sve ustrojbene mehanizme da izopći Helenu Novak. I da joj uskrati mogućnost da jednoga dana u svojstvu stranačke čelnice, uz sushi od tune plavoperke, javno prežvakava smrt nekakvih Mađara koji i nisu zaslužili da prežive prometni udes, budući da nisu bili vezani. I da uživa gledajući kako se nitko u stranci ne usuđuje ograditi od njezine bešćutne izjave.

PETAK, 28.1.2011.

Svehrvatski slet na Krbavskom polju

Pročitao sam, ima tome i tri tjedna, ogled Zdravka Tomca pod naslovom »Samo Ante Gotovina kao novi vođa Hrvata može spasiti Hrvatsku« i u njemu ideju da se promocija Novoga Spasitelja treba dogoditi na nekakvom Svehrvatskom općem saboru koji bi se održao na Krbavskom polju. Tu ideju je oduševljenom Tomcu izložio Ivan Valek, nekadašnji košarkaš Lokomotive i predsjednik stranke Hrvatsko zvono kojoj je odzvonilo 2007. kada se kolektivno utopila u HDZ-u, a danas građevinski poduzetnik i ujedno prvi čovjek Crkve Isusa Krista Svetaca posljednjih dana u Hrvatskoj ili – kako to naš revni tragač za crkvenim nitima voli reći – mormonski biskup.
    Prema toj zamisli, na Krbavskom bi se polju okupile stotine tisuća Hrvata iz cijeloga svijeta, usvojila bi se u tom bukoličkom ozračju politička povelja o budućnosti hrvatskoga naroda, u koju bi nas potom postrojene poveo general Ante Gotovina, jer je, eto, baš njemu povijest odredila sudbinu – kako tvrdi njezin ovlašteni tumač Zdravko Tomac – da preuzme Tuđmanovu ulogu »vođe nacionalnoga pokreta za spas Hrvatske« i »pobjednika na parlamentarnim izborima«. Usporedo bi se, prema Tomčevu planu, povela i bitka za konačno raskrinkavanje pete kolone, koja je Haški tribunal opsluživala krivotvorenim optužbama na račun Tuđmana, Gotovine i Domovinskog rata, pa bi taj put u sretnu svehrvatsku budućnost, pretpostavljam, započeo ritualnim gaženjem proskribiranih izdajnika. 
    Sve sam to, kažem, pročitao prije dvadesetak dana, ali vas nisam htio zasmijavati tim velikim istjerivanjem Hrvata na krbavske pašnjake. Ne bih to uradio ni sada, da se za taj naum mormonskoga biskupa i komunističkoga svrzipartije i sluzimantije nije zagrijao i jedan katolički biskup, onaj ličko-senjski, imenom Mile Bogović. On je pak toj zamisli o davanju svehrvatske vjeresije generalu Gotovinu pridodao i neke teološke atribute, a taj će podatak svakog bogoljuba, domoljuba i čovjekoljuba ispuniti ushitom, te bih ja u očima čitatelja svojih ispao posljednja hulja da im ga uskratim.
    U generalu, dakle, optuženom za ratne zločine, biskup Bogović prepoznaje »branitelja u svakome smislu, pa i u državničkom«, te kaže da je »biti branitelj toliko sveta služba i dužnost da je Isus Duha kojega će poslati nad apostole nazvao Braniteljem«. Biblijskim se aluzijama tumač volje Božje Bogović služi i kada, po uzoru na sinajski savez sklopljen između Boga i naroda izraelskog, naviješta krbavski »savez Gotovina – narod«, a za očekivati je da se do masovnog izlaska na ledinu povuku i teološke paralele između gorućega grma i goruće situacije u Hrvatskoj.
    Moli sad biskup Bogović Boga da taj žuđeni savez ne bude spriječen zbog »Jelačićeva sindroma«, što ga je Gotovina, veli, već osjetio na svojoj koži. Taj sindrom kazuje da se »dobro činiti za Hrvatsku osobno ne isplati«, pa biskup koji ga je formulirao strepi da i novoprojektirani vođa svih Hrvata, zbog svega što je podnio za nezahvalnu Hrvatsku, ne poludi poput bana Jelačića. A zamislite tek da se opameti poput Tomca...

Kolumnu prenosimo sa portala Novi List uz dozvolu autora