Zelena grana s tugom žute kese

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Piše: Predrag Lucić

PONEDJELJAK, 17.1.2011.

Zelena grana s tugom žute kese

Na dan kad su Splićani, uzevši za povod krčmljenje park-šume Marjan u kojoj će uskoro niknuti obiteljska krčma Kerumovih, najzad izašli na prosvjede protiv familije koja vlada gradom, Večernji list i Slobodna Dalmacija objavljuju zanimljive botaničke priloge. Zavirujući u krošnje vladajućega obiteljskog stabla u gradu Splitu, nabrajaju sestre i sestrične, rođake i rođačiće, šogorje i ogorje, svojtu i posvojtu, priležnice i nadležnice, sve rodno i prirodno što je Željko Kerum rasporedio po nepotističkim granama i ograncima gradske uprave.
    Tko god da se uzverao na to obiteljsko stablo, čudom se ove nedjelje – sa svoje zelene grane s logom Kerumove žute kese umjesto s tugom Tinova žuta voća – čudio splitskim demonstrantima koji su njihova drvonačelnika optuživali za barbarski odnos prema marjanskim stablima, osuđenim da budu posječena e kako bi na krčevini nekoć zaštićene park-šume bio posađen ugostiteljski objekt u vlasništvu gospodične Fani Horvat. Čudio im se i sam Kerum koji je u prosvjednoj akciji Građanske inicijative »Za Marjan« prepoznao podmukli napad na ono što u čitavom civiliziranom svijetu predstavlja najveću svetinju. »Privatno vlasništvo je privatno vlasništvo. Što se tu ima komentirati... Ne vidim tu ništa sporno. Vlasnik zemlje je uknjižen jedan kroz jedan«, škrto je splitski gradonačelnik odgovorio na novinarsko pitanje o pobuni građana.
    Da je bio malo upućeniji ili dovitljiviji, mogao im je svetost privatnoga vlasništva objasniti na nedavnom primjeru iz galicijskoga grada Viga, gdje je izvjesna gospa Angeles Duran kao osobnu svojinu registrirala »zvijezdu spektralnog tipa G2, smještenu u središtu solarnog sistema, od Zemlje prosječno udaljenu oko 149.600.000 kilometara«, poznatu i pod nazivom Sunce. Domišljata Španjolka je prostudirala odredbe međunarodnog prava koje ne dopuštaju da se ijedna država uknjiži kao vlasnik Sunca i uočila da ne postoji nijedan paragraf koji bi isto to zabranjivao privatnim osobama. Otišla je do sudskog bilježnika, prijavila da je Sunce njezino vlasništvo i sada maše papirom kojim je to ovjereno. I najavljuje da će od svakoga tko se koristi Sunčevom svjetlošću i toplinom odskora ubirati naknadu za eksploataciju njezine nebeske imovine. I razrezat će ona tu sunčarinu svim ljudima na ovom svijetu s punim vlasničkim pravom, jer – kako bi to kazao Željko Kerum – privatno vlasništvo je privatno vlasništvo, a vlasnica Sunca je uknjižena jedan kroz jedan.
    Angeles Duran tvrdi da je pri naplati takse na Sunčeve zrake ne vodi pohlepa. Pola prikupljene sunčarine uplaćivat će u državnu riznicu Kraljevine Španjolske, dvadeset posto u mirovinski fond, deset posto će izdvajati za znanstvena istraživanja, a deset posto za gladne u svijetu. Sebi će, kaže, ostaviti tek skromnih deset posto.
    Mogao se i Kerum tako proglasiti vlasnikom kisika što su ga stabla s njegova privatnoga grunta u park-šumi Marjan davala građanima Splita, pa im opaliti porez na disanje, ali – eto – nije. I eto kako mu zahvaljuju.

UTORAK, 18.1.2011.

Water-ski centar Plitvička Bjelolasica

Novine od ponedjeljka su poprilično optimistično najavile da će dan s datumom njihova izlaska biti najdepresivniji u ovoj godini, pozivajući se na jednadžbu kojom je to izračunao psiholog Cliff Arnall sa Sveučilišta u Cardiffu. Uputa velškoga profesora za preživljavanje tog dana uz pomoć osobne odluke da je najtužniji ponedjeljak početak novog i boljeg razdoblja u našim životima dopunjena je i praktičnim savjetima pisca Matthewa Johnstonea iz knjige »Abeceda ljudskog srca« gdje se nas kardio-analfabete poučava kako da se »pretvaramo da je danas posljednji dan našeg života, ili prvi« i kako da »sami sebi počnemo govoriti da volimo i da smo voljeni, da vrijedimo i da smo prekrasni, pa će to uskoro činiti i drugi«. Među zanimljivim sugestijama, kakvih se sami nikada ne bismo mogli dosjetiti, vrijedi izdvojiti onu da se u borbu protiv laži upustimo tako što ćemo govoriti istinu, ili onu da dosadu možemo pobijediti samo znatiželjom. Ili pak onu da svoj strah od visine izvolimo prevladati skokom iz padobrana.
    Nafudran takvim savjetima, čovjek lakše proguta i najdepresivnije novinske priče objavljene najdepresivnijega dana u godini. Primjerice onu o »hrvatskom skijaškom Obrovcu« na Bjelolasici. Dok čita čemernu reportažu iz nacionalnog skijališta gdje nema ni snijega ni skijaša i kojemu za izlazak iz depresije treba umjetni snijeg, s kojim će valjda stići i umjetni skijaši, čitatelj pokušava primijeniti savjete iz »Abecede ljudskog srca«, pa na čitav problem Hrvatskog olimpijskog centra Bjelolasica gledati s vedrije strane. Ali onda mu neki skeptični vrag došapne da skijalištu bez umjetnog snijega ne pomaže nikakva vedrina nego da od koristi mogu biti samo golemi oblaci iz kojih bi pahulje padale danima i noćima, pa se čovjek naglo smrkne. No, i to mu bude uzalud, jer ne pada snijeg iz smrknutih vjeđa nego iz smrknuta neba.
    I dođe čovjeku da digne ruke od borbe protiv depresije, neslavno okončane prije no što je i započela, kadli u dnu novinske stranice ugleda okvir u kojem se kaže da Hrvatski olimpijski odbor ima rješenje za Bjelolasicu. Javlja se u tom okviru predsjednik HOO-a i nekadašnji premijer Zlatko Mateša s obližnje Šri Lanke, gdje provodi godišnji odmor i gdje se u znoju lica svoga bori s najdepresivnijim danom u godini, te predlaže da se Bjelolasica spasi tako što će se udružiti s Nacionalnim parkom Plitvice. I budi se onda u čovjeku skromna i ničim utemeljena nada da Hrvatski olimpijski odbor, po uzoru na svoje skijalište bez snijega, neće do koju godinu pretvoriti Plitvice u područje bez vode i da nam neće trebati umjetna akumulacija kako bi Ciginovac, Batinovac, Kaluđerovac, Milanovac, Gavanovac i ostalih 11 jezera bili ono što su sada, dok se na njih još nije spustila Matešina ruka.
    Budi se u čovjeku varljiva nada da čak ni HOO-u neće uspjeti da Plitvička jezera pretvori u Hrvatski olimpijski centar za sportove na vodi. Jer bi se tada na Prošćanskom jezeru mogla pripremati samo nacionalna selekcija u odbojci na pijesku.

SRIJEDA, 19.1.2011.

Hrvatska čista stranka Nove pravednosti

Prije sedam dana je Ivo Josipović primio tročlano izaslanstvo Hrvatske čiste stranke prava, navodno u okviru redovitih susreta s hrvatskim političkim strankama. Tako je barem priopćeno iz njegova ureda. Rečena redovitost sastanka dovedena je u pitanje čim su razočarani pristaše počeli optuživati HČSP-ovce da su odlaskom na Pantovčak »Josipovića priznali kao predsjednika nekakove hrvatske države«, te da su time automatski priznali i »zločinca Broza, Mesića, J. Blaževića, Tripala i Savku, jugoslavenske novinare, komunističke sindikaliste itd.« i izjednačili se »s Novim listom, Pusićima i maskiranim milicajcima koji upadaju u stanove hrvatskih boraca«.
    Tajništvo stranke se na to stalo braniti tvrdnjama da »HČSP nije išao gore priznavati Josipovića niti mu se pokloniti, nego mu u lice reći što misli o njegovoj politici«. Pa su mu, kažu, rekli, da bi oni »odmah maknuli ZAVNOH iz preambule Ustava, proveli lustraciju i dekomunizaciju hrvatskoga društva« i navodno je »cijeli jednosatni razgovor protekao u takvom tonu«. »Ako hoćete vjerujte, ako ne mi tu ništa ne možemo«, glasio je zadnji argument o vjerodostojnosti čistih pravaša.
    HČSP-ovcima se isto tako može i ne mora vjerovati da sastanak s Josipovićem nije spadao u redovite susrete sa stranačkim liderima, nego da su na Pantovčak pozvani nakon dojave iz hrvatske ambasade u Berlinu da ta stranka priprema ulične prosvjede kojima će zagorčati boravak predsjednika RH u Njemačkoj. I može se na njihovim web-stranicama čitati kako likuju što su Josipovića prisilili da ih – »u strahu od prosvjeda istine protiv njegovih jugokomunističko-četničko-fašističkih neistina« – pozove u Predsjedničke dvore i time »dokaže da je gubitnik«.
    Svega tri dana nakon »redovitog susreta« s predsjednikom države, vodstvo HČSP-a je uputilo javni poziv svim Hrvatima na »konačni obračun s komunističko-četničko-jugoslavenskom nelustriranom bagrom« i na »rušenje svih komunističko-partizanskih spomenika«. I kako bi okuražili eventualne kolebljivce među pozvanim vandalima, Josipovićevi su sugovornici na sebe preuzeli »svu odgovornost za rušenja i uništavanja simbola zločinačkoga komunističkoga poretka«. Nova pravednost je na ovaj divljački poziv za iživljavanje na spomenicima odgovorila onako kako ona već umije. Dakle, nikako.
    Iz redova HČSP-a su potom novinaru Dragi Pilselu zaprijetili da će mu »osvetnička ruka na grobu iskaliti sav svoj bijes i obilježiti ga tjelesnim izlučevinama«, e da bi se stranka s Josipovićeve sofe oglasila i nakon što je u hrvatsku ambasadu u Berlinu stiglo pismo s bombom, priopćenjem punim razumijevanja za možebitnog revoltiranog pošiljatelja kojemu je dojadilo da ga s državnog vrha »provociraju glorifikacijom zločinca Tita i partizanskog pokreta«.
    Pa neka Josipović i dalje šuti o čemu je na onom »redovitom« sastanku drvio s predsjednikom HČSP-a Josipom Miljkom, poznatim i po javnom zagovaranju »hrvatskoga nacionalizma s natruhama imperijalizma«! Možda mu treba baš takav savjetnik za rekompoziciju BiH.

ČETVRTAK, 20.1.2011.

Zadnja pošta UDB-a... a prva?

Ispričavam se što, za razliku od brojnih eksperata po hrvatskim novinama, ne znam tko je hrvatskom veleposlanstvu u Berlinu uputio pošiljku s bombom. Eksperti, vidim, tvrde da iza te bombe stoji prepoznatljiv rukopis UDB-e, pa meni ne preostaje ništa nego da vam se ispričam i zbog svoje neupućenosti u grafološke tehnike pomoću kojih se taj rukopis detektira.
    UDB-ine pisanije nikada nisu bile moja lektira, pa tako nisam pročitao ni što piše u mom dosjeu što ga je sastavila neka tuđmanoidna inačica UDB-e, kad su me pozvali da to uradim. Kolege novinari koji nisu odoljeli znatiželji da zavire u doušničke zapise o sebi, kažu da je grupa autora koja je obrađivala njihove živote pokazala višak prislušnog i ispitivačkog truda, a manjak pripovjedačkog talenta. I da ništa solidniji posao nije obavio ni Službin redaktorski tim, koji je iz dosjea uspio ukloniti mnoštvo dokumenata, ali ne i tragove svoga šlamperaja.
    Ja iz ovoga što čitam po novinama vidim samo da je taj udbaški i postudbaški rukopis, ako je takav kakav kažu da jest, inficirao i svoje pasionirane čitatelje i da oni nisu u stanju pročitati ništa bolje od onoga što njihov omiljeni kolektivni pisac uspijeva sročiti. Vidim, dakle, da ti dešifranti UDB-inog rukopisa imaju udbinski jednostavan odgovor na sva pitanja, da ni u čemu ne prepoznaju ništa osim zavjere, jer im samo ona omogućuje da se svi, pa i oni kontradiktorni detalji njihove priče doimaju neupitnim i savršeno poslaganim.
    Tako je, eto, moguće da se kao karakteristika UDB-ina rukopisa uzmu ekstremistički istupi, te pozivi na ubojstva i bombaške akcije što ih je ta firma podmetala hrvatskoj političkoj emigraciji, a da se dešifranti pritom ne zapitaju: zašto su radikalni emigranti udovoljavali tim željama jugoslavenske tajne službe? Ako su terorističke akcije hrvatskih revolucionaraca bile smišljena UDB-ina provokacija s ciljem da se kompromitira pokret za nacionalno oslobođenje, tko je tu zapravo radio za koga? Je li najradikalniji dio emigrantskog korpusa, koji se bombama i pištoljima služio radije nego mozgom, odrađivao UDB-in zadatak kompromitacije Hrvata ili je, naprotiv, UDB-a – forsirajući metode kojima se npr. Miro Barešić prometnuo u nacionalnu ikonu – radila za hrvatsku stvar, za samostalnu državu koja se može izboriti samo paklenim napravama i samokresima?
    Ako je, dakle, bomba u hrvatsku ambasadu u Berlinu poslana s neke udbaške adrese kako bi se – kao što po novinama piše – okrivljavanjem nepostojećih neoustaških ekstremista odvratila pažnja od njemačkog zahtjeva za izručenjem Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća, osumnjičenih za organizaciju ubojstava hrvatskih emigranata, kako to da hrvatske novine skreću pažnju baš na taj ekstradicijski zahtjev? Ako je UDB-a svojim rukopisom spakirala ovu bombu kako bi se odvraćanjem pažnje od istrage protiv Perkovića i Mustaća pažnja skrenula ni na što drugo osim na tu istragu, nameće se pitanje: od čega nam je zapravo trebalo odvratiti pažnju? Da nije možda od učestalih javnih poziva na domoljubno nasilje?

PETAK, 21.1.2011.

Bitka generala Šeksa, dupla ljuta

Tužno je to vidjeti. Da jedan general bojnik – makar bio i upravne struke – po novinama plače nad samim sobom kao nad žrtvom »udruženog zlotvornog pothvata«. Da jedan visoki časnik pobjedničke vojske hrabre – makar upravna struka kojom mu je zakićen generalski čin sugerirala da se radi o vitezu od klamerica, spajalica i pečatnih jastučića – javno cendra kako ga progoni onaj krajiški luzer Savo Štrbac koji se u uobrazilji zlosretnoga generala tako nekontrolirano razmnožio da mu po ganglijama sada luta i harači čitav buljuk štrpčadije. Raštrkala se ta štrpčadija po glavi general bojnika upravne struke, pa mu zaskače svaku misao i svaku izgovorenu riječ pretvara u porugu zdravoj pameti od koje naš uplakani junak, po samopostavljenoj dijagnozi, boluje.
    A niotkud nikoga da mu u pomoć priskoči, da mu kaže: »General bojniče upravne struke, diko naša i viteže, legendarni državni tužitelju i prekaljeni hrvatski branitelju, stavider pregrijanu glavu pod vodicu hladnu. Znamo da ti, kremen-kamenu naš, ne voliš vodu ni u čaši ni u cipelama, ali pusti je da ti poteče po lasima farbanim i vidjet ćeš: odnijet će voda sve te zlomisli i sva će štrpčadija završiti u slivniku, gdje joj je i mjesto.«
    Nigdje nikoga da general bojniku upravne struke Vladimiru Šeksu pokuša objasniti da na čitavom Googleu nema toliko savoštrbaca koliko ih je on prijavio u svome intervjuu Vjesniku i da ni kvantni fizičari ne mogu pohvatati čitavo to savoštrblje koje se istovremeno javlja na različitim koordinatama u glavi potpredsjednika Sabora: u bivšoj JNA, u Amnesty Internationalu, među »krvožednim medijskim piranama« u Hrvatskoj, u patološko-mrzilačkim izjavama Ivana Vekića...
    Umjesto da mu pomognu, generalovim se jadima naslađuju i oni što tvrde da »ako je Šeks ratni zločinac, onda je zločinac svatko tko se suprotstavio toj brutalnoj agresiji«. Spočitavaju mu sada po svojim novinama što nije branio »načela i opće nacionalne vrijednosti u slučajevima progona Gotovine, Norca, Glavaša itd.«, jer bi tako »obranio ne samo njih nego i sebe«.
    Kao da Šeksu nije dosta i vlastitih fantoma, glavni mu urednik Hrvatskog lista uvaljuje dodatnu sumnju, huškajući domoljubnu javnost na dvadesetogodišnjake iz Inicijative mladih za ljudska prava. Tu djecu, rođenu kad je počeo rat, Šeksov mentalni supatnik Ivica Marijačić naziva »produženom rukom neumrlih jugonacionalističkih krugova« i u istom dahu ispisuje dosad najsumanutiju teoriju o ratnim zločinima: »Jugonacionalisti se nikad nisu mirili niti će se ikad pomiriti s pobjedničkom i samostalnom Hrvatskom. Ako zločina u obrani od srbijanske agresije i nije bilo, oni su ih proizveli. Ako ih i nisu proizveli, oni su ih izmislili. Ako nije bilo svjedoka, oni su ih pronašli, platili i napisali što će svjedočiti.«
    Može li itko u ovoj zemlji pomoći ljudima po čijim se glavama roje ovakvi »udruženi zlotvorni pothvati«? Ili možda netko izvan Hrvatske? Ne, ne mislim pritom na Amnesty International. Nego na Liječnike bez granica.

SUBOTA, 22.1.2011.

Uloga hranitelja u domovskom ratu

Eh, kad bi u svim resorima vladao takav sklad između dužnosnika i njihovih predmetnika kakav vlada u resoru braniteljskom... I još kad bi – hajde, ne mora baš posvuda, ali barem ponegdje – bio uspostavljen takav kontinuitet, kad bi svaka stolica bila uredna kao ona u kojoj je kiselu Jadranku Tri Srca, ministricu-registricu bivšu, naslijedio lužnato-mrgodni Tomislav Ivić bez Pašalić, ministar-registar sadašnji ...
    Zasjela Kosorica u nedjelju pred telkom u stanu svome drobačkome, zalegao valjda i Ivić na trosjed u stanu svome dužnosnome s daljinskim od plazme u ruci, te su mirno probavljali televizijski program, kadli ... Zagrcnuli se oboje u isti mah čim je Stanković postavio ono pitanje o političkoj korupciji, kojim je uvrijedio čast i ugled polumilijunskog Registra hrvatskih branitelja, čeda Jadrankinog, od Ivića usvojenog. To čime su se oni u nedjelju zagrcnuli, čitav su tjedan pokušavali iskašljati propisno uvrijeđeni čelnici braniteljskih udruga – HVIDR-e, UHDDR-a, JMBG-a, ITSL-a... Objesili se nosovi do poda, kao da će rovove njima kopati, i samo je još falilo da netko istakne parolu u čast koordinirano-udružene natmurenosti: »Tko se nije uvrijedio, dezerter je bio!«
    Epidemija ogorčenosti i uvrijeđenosti kulminirala je sredinom tjedna, kad su se u novinama preko dvije stranice morali bilježiti primjeri hipersenzibiliziranosti na to svašta što se po ovoj zemlji govori. Bilježile su se prijetnje uvrijeđenih udrugara odlaskom na Prisavlje, gdje bi se programskim vijećnicima HRT-a u lice sasulo da je taj Stanković »vjerojatno žaleći što nije mogao ugostiti ni Ratka Mladića ni Milana Martića na brzinu našao zamjenu – gospodina Pupovca«. Bilježile su se naširoko i ad hoc reakcije udruženih ogorčenjaka, uvrijeđenih Mesićevom izjavom da bi se, eto, »trebali istražiti i mogući ratni zločini hrvatskih branitelja«. U stopu su se pratili demonstrativni izlasci iz Gradske vijećnice, gdje je bivši predsjednik tim riječima uvrijedio svakoga koga vrijeđa i sam spomen istražnih mogućnosti...
    A u donjem uglu tih stranica posvećenih pokretu masovne uvrijeđenosti, skutrila se mala i neupadljiva vijest iz Makarske, gdje je Zajednica saveza osoba s invaliditetom održala seminar na kojemu je kazano da je svaka peta žena u ovoj zemlji izložena obiteljskom nasilju, ali da one same o tome uglavnom šute, najčešće zbog ekonomske ovisnosti o hranitelju obitelji. U drugim su se pak novinama istoga dana, posve nevezano, pojavile i potresne ispovijesti zlostavljanih hranitelja. I tako su se, gotovo neopazice, pored priča o Domovinskom ratu u javnost provukli i izvještaji s aktualnih bojišnica, iz rata koji se odvija po hrvatskim domovima.
    Ispostavilo se, eto, da po zemlji Hrvatskoj harače sile brakobjesja, baš kao u onoj ubitačnoj pjesmi Joea Henryja na kućne teme, pjesmi pod naslovom »Civil War«. Pa sada čekamo da zbog tog naslova koordinacije hraniteljskih udruga zaprijete prosvjednim pohodom na diskografsku kuću, ako se taj Joe Henry u roku odmah ne izjasni tko je tu agresor, a tko žrtva.

Kolumnu prenosimo sa portala Novi List uz dozvolu autora