U kroj, u kroj! Za narod svoj!

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Piše: Predrag Lucić

28.3.11.

Slobodan Lagumdžija i Hans Dietrich Dodik

Silno se hrvatskim komentatorima svidjela nečija dosjetka da je Zlatko Lagumdžija ovodobna inkarnacija Slobodana Miloševića, pa je iz dana u dan prepisuju jedan od drugoga i jedan drugome nadopisuju šlagvorte oko kojih se vrti ta plitka fabula njihove »Opere za treći entitet«. A njezin se sadržaj iscrpljuje na tome da zemlju Bosnu i Hercegovinu, za čiju su državnost hrvatski komentatori zabrinuti i prezabrinuti, ugrožava nekakav Slobodan Milošević koji se zove Zlatko Lagumdžija i da taj bosanski krvnik ima svoga Sejdu Bajramovića koji se odaziva na ime Željko Komšić.
    Pune su hrvatske novine takvih komentara u kojima Lagumdžijino »'krimopreuzimanje' vlasti neodoljivo podsjeća na sve što je Milošević radio na Kosovu šaljući policajce na cijeli jedan narod, a kasnije nastavio ratovima u Hrvatskoj i BiH« čak i dan nakon što je u Mostaru, točno na dvadesetu obljetnicu Miloševićeva i Tuđmanova povijesnog sastanka u Karađorđevu, održan summit srpskih i hrvatskih bosnoljubaca Milorada Dodika, Mladena Bosića, Dragana Čovića i Bože Ljubića. Ako na onome svijetu ima šampanjca, pokojni su predsjednici Srbije i Hrvatske vjerojatno do zore nazdravljali toj čudesnoj datumskoj koincidenciji. A ako je neka boca pjenušca prošvercana i u pritvorsku jedinicu u Scheveningenu, Momčilo Perišić i Slobodan Praljak su imali razloga da je iskape u čast tome što je srpsko-hrvatski summit održan baš u Mostaru, gradu u kojem su njih dvojica ostavili neizbrisive tragove.
    Hrvatskim komentatorima, naravno, nije zapela za oko ova mostarska evokacija Karađorđeva. Oni će i dalje turpijati o Lagumdžiji kao Miloševiću i Komšiću kao njegovu Bajramoviću, ne primjećujući da u toj njihovoj priči nema – Miloševićeva Tuđmana. Iako im se za tu ulogu, u tako blentavo skrojenoj priči, sam od sebe ponudio umirovljeni general i novopostavljeni predsjednik Federacije BiH Živko Budimir, hrvatski analogičari u njemu nisu prepoznali tuđmanovski potencijal. Naprotiv, oni i njega drže još jednim Lagumdžijinim Bajramovićem, zabavljajući se time što je »sarajevski Milošević« svoga Sejdu Drugog Budimira u jednom intervjuu nazvao Antom i dajući tom lapsusu freudovski karakter. I uživajući u tome što su lideri herceg-bosanskih HDZ-ova tog Antu Sejdu Živka proglasili hrvatskim izdajnikom.
    Nemaju pravo dva HDZ-a da određuju tko su legitimni Hrvati i tko može da bude u vlasti. Njima je bilo omogućeno da i oni budu dio federalne vlasti, ali oni su to odbili, smatrajući da sve dužnosti namijenjene Hrvatima treba da obnašaju samo njihovi članovi, kao da nitko drugi nije imao izborni rezultat – odgovorio je Budimir na te prozivke i dirnuo u samu srž hadezeovštine koja se i u Hrvatskoj i u BiH pokazala golim kleptokratskim projektom gdje se podobnim Hrvatom smatra samo onaj tutlek što aplaudira svojim »narodnim liderima« dok ga oni džepare za »narodno dobro«.
    I dok ti krojači identiteta i entiteta Budimira nazivaju izdajnikom, a Lagumdžiju Miloševićem, Milorada Dodika u Mostaru dočekuju kao da su mu u tom svom remakeu filma viđenog prije dvadeset godina dodijelili ulogu Hansa Dietricha Genschera.

29.3.11.

Transparentni popovluk

Nikad joj dosta! Kao da je ona izjava njezina prvog pastira u Hrvatskoj prigodom paradiranja po luksuznoj zgradi Hrvatske biskupske konferencije da je »dugoročno skromnije ovo što je skuplje« bila premala uvreda ljudskoj pameti i kao da njegovo pojašnjenje kako je »teško sve do kraja matematički izraziti« nije bilo dovoljno jasan pokazatelj cinizma s kojim Crkva demonstrira transparentnost svojega popovluka, stigla nas je i jutarnja propovijed don Živka Kustića u kojoj se svode računi s »onima koji se zgražaju nad novom zgradom HBK«.
    Nadahnut besjedom kardinala Josipa Bozanića o karitativnim pobudama za Svetu Investiciju na Ksaveru, gdje je Crkva svojim »dugoročno skromnijim« razbacivanjem »učinila nešto dobro jer je omogućila rad i plaće«, te sličnim umovanjima crkvenih velikodostojnika o »zapošljavanju naših firmi i ugradnji naših materijala: slavonskoga hrasta, istarskoga i bračkoga kamena«, jutarnji je propovjednik postavio svoje socijalno osjetljivo pitanje: »Kako bi to izgledalo da su hrvatski biskupi dobili iz Italije i drugih biskupija po svijetu mnogo milijuna – i da su to podijelili sirotinji?« Ponudio je odmah i socijalno još osjetljivije odgovore: prvi, mudrijaški, da Crkvi »za takvo dijeljenje milostinje nitko ne bi davao milijune« i drugi, škudobrižnički, da bi »darovani novac odmah bio izgubljen«, jer se time »ništa u zemlji ne bi bitno promijenilo«.
    Potom je don Živko Kustić pokušao demantirati »laž da svećenici žive luksuzno« pri čemu se pomogao floskulom kako oni »primaju koliko im treba i uvijek misle na druge«, uz napomenu da »poneki skupocjeniji automobil može biti razborito ulaganje na dulje vrijeme«, kojom je pokazao svoje besprijekorno razumijevanje Bozanićeva poučka da je »dugoročno skromnije ovo što je skuplje«. Jutarnja je propovijed okončana mjeronaučnim zaključkom: »Što država ulaže za pomoć Crkvi razmjerno je malo prema svemu što Crkva troši za cijelo svoje poslanje u službi naroda.«
    Tako je, eto, firma koju je Voltaire volio nazivati Bestidnicom nastavila vrijeđati hrvatsku sirotinju, licitirajući konverzijom sebi dragoga i predragoga kamenja u neisplativu višemilijunsku milostinju, koju od nje nitko, pa ni posljednji siromah, nije zatražio. Siromasi koji tumaraju od kontejnera do kontejnera, skupljajući prazne boce i ostali konvertibilni otpad, znaju da Crkvi treba više nego njima kako bi mogla »trošiti za cijelo svoje poslanje u službi naroda« i svjesni su kome u ovoj zemlji sljeduje oniks, a kome niks. Stoga se nisu bunili ni kada se Crkvi zaiskrile gladne oči i za njihovim kontejnerskim plijenom, kada su konkurenti s Kaptola pokrenuli akciju prikupljanja ambalaže za obnovu zagrebačke katedrale.
    Teglit će oni i dalje svoje siromaštvo, ne očekujući od Crkve milostinju. I ne očekujući ništa osim licemjernih poziva da postom i molitvom za Gotovinu budu žiranti blagoslovljenih gotovinskih transakcija. I onih za biskupske dvore od oniksa na Ksaveru i onih za luksuzno zdanje pastoralnog centra Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta u Kninu, gradu upravo bogomdanom za crkveno razmetanje skromnošću.

30.3.11.

U kroj, u kroj! Za narod svoj!

Svi su, vidim, konsternirani, pa evo da se i ja uključim u taj hrvatski konsternacijski trend. I da svečano izjavim kako sam konsterniran količinom konsternacije koju je izazvala HDZ-ova najava prekrajanja izbornih jedinica. Konsterniran sam što konsternirani ustavni stručnjak i koautor Ustava RH Branko Smerdel sada servira tezu kako je »ovo što radi HDZ isto kao da se promijeni veličina teniskog igrališta i tvrdi da se nisu promijenila pravila igre«, pa onda u tie-breaku zaključuje kako se »promjenom veličine igrališta promijenila struktura igre, a time i njena pravila«. I onda mi još taj konsternirani zagovornik ATP-poetike iznosi svoje strahove da će nam HDZ-ov izborni reket »ozbiljno ugroziti završetak pregovora jer znači izravno kršenje načela iz poglavlja 23«, te da će nas na koncu stajati i samog ulaska u Europsku Uniju.
    Još sam više od ovog povlačenja za tenis konsterniran konsternacijom Dragana Zelića iz GONG-a koji galami o »izbornom inženjeringu« i »demokratskoj sramoti«. Ili naprimjer konsternacijom Vesne Pusić koja se poziva na Ustavni zakon o provedbi Ustava gdje piše da će se »zakoni kojima se uređuje izbor zastupnika u Sabor donijeti najkasnije godinu dana prije održavanja redovitih izbora za zastupnike« i kojoj bi ministar uprave i tvorac HDZ-ova prijedloga promjena Zakona o izbornim jedinicama Davorin Mlakar sada sa smiješkom mogao odvratiti: »Želite li vi to da izbori budu tek za godinu dana? Vaša je želja, draga gospođo, meni zapovijed!«
    Od tolike će konsternacije nekome izrasti čir na želucu ili će mu se dvanaestopalačno crijevo rastegnuti na 20 inča, a sve to zbog malo kartografskih igrarija koje, ako je vjerovati polukonsterniranom Zoranu Milanoviću, ionako ne mogu utjecati na rezultat izbora. To što se Lika skupa s obližnjom Velikom Goricom seli u sedmu jedinicu, pa će mještani Brinja moći dati svoje glasove Toninu Piculi, to što Krk, Cres, Lošinj i Rab postaju jarunski otoci, to što će Imoćani i Solinjani premještanjem u zadarsku izbornu jedinicu pomrsiti račune Božidaru Kalmeti umjesto Branku Bačiću, to što će Jadranka Kosor bijegom na zagrebačku periferiju izbjeći izravan poraz od Milanovića, sve je to sitno, sitničavo i nevažno.
    Pravi bi posao izborni zakonodavci napravili tek kada bi čitavu desetu izbornu jedinicu ili barem njezine napučenije dijelove poput Splita razdijelili na dvije zagrebačke izborne jedinice, pa da vidimo kako nositelji metropolitanskih lista HDZ-a i SDP-a bježe od sučeljavanja sa Željkom Kerumom i njegovom Hrvatskom građanskom strankom, te kako se u posljednji čas prebacuju u Istru ili na Madagaskar, gdje su im šanse za pobjedu nešto izglednije.
    Ako netko ovaj moj prijedlog smatra običnom splitskom zajebancijom koja nema veze s pameću, neka ga se usudi usvojiti. Ja dajem časnu riječ da se neću smijati kada zagrebački luzeri dan nakon popušenih izbora svoju konsternaciju iskažu time što će banu Jelačiću i njegovom vjernome konju navući pokrov od žutih kesa s natpisom »Kerum«. I kada Željko Kerum i Jure Šundov u »Lisinskom« zapivaju jednu u pratnji one, kako se zove, Zagrebačke filharmonike.

31.3.11.

Vazelin sa šlagom za Libiju u prahu

Prepričava nam Globus kako je gledatelj Andrija Hebrang jedne nedavne večeri izašao iz kazališta i slučajno sreo veleposlanika jedne važne – hajde pogodite koje – države. I kako je velevažni veleposlanik, umjesto kakstekaj i haudujudu, tog slučajnog prolaznika zaskočio pitanjem: »Stoji li hrvatska Vlada iza stavova bivšeg predsjednika?« Slučajni se prolaznik nije dao smesti, pa je velevažnome veleposlaniku, odgovorio onako kako bi to uradio svatko tko imalo drži do osobnoga dostojanstva i do ugleda zemlje u kojoj velevažni veleposluje: »Cijenjeni gospodine, ja toliko poštujem vašu zemlju da bih, kada bih bio u prilici, natrljao nos veleposlaniku moje zemlje koji bi se na ulici, pred kazalištem, usudio pitati bilo kojeg vašeg državljanina stoji li vaša Vlada iza stavova bivšega predsjednika vaše države, koju ja – ponavljam vam – toliko cijenim da joj se ne mogu načuditi što je ovamo poslala osobu koja je upravo sramoti nasred ulice u gradu gdje valjda nekom greškom službuje. Želim vam svako dobro i ispričavam se što ne želim sudjelovati u tom sramoćenju vaše zemlje i zloupotrebi gostoprimstva što ga ovdje uživate. Laku noć vam želim, cijenjeni gospodine!«
    Ispričavam se što sam izmislio da je slučajni prolaznik Andrija Hebrang velevažnome veleposlaniku odgovorio onako kao što ste upravo pročitali. I evo odmah se ostavljam svojih izmišljotina i vraćam se Globusu koji iz Hebrangovih usta prenosi njegov domoljubno-dostojanstveni odgovor, kakvoga bi se postidio svaki prodavač i svaki kupac banana na Dolcu, ali ne i svaki kandidat za predsjednika samostalne i suverene Republike Hrvatske: »A ja sam mu rekao: Pa zar ste vi gospodina Mesića ikad ozbiljno shvaćali?«
    Velevažni veleposlanik je, nadam se, ozbiljno shvatio Andriju Hebranga koji se i posredstvom Globusa užasnuo što se Mesićevi »nakaradni politički stavovi puno ozbiljnije shvaćaju, pripisuju se državi i stvaraju nam probleme« zato što je bivši predsjednik »službeno plaćen«, te zaključio kako je to »najmanje što nam sada treba, uoči ulaska u Europsku Uniju«. A shvatit će, nadam se, jednako ozbiljno i da uvijek može računati ne samo na Hebranga nego i na neimenovanog Globusovog sugovornika bliskog Ministarstvu vanjskih poslova – nazovimo ga za ovu i za svaku sličnu prigodu: Vazalko Vazelinović – koji se zagrebačkom tjedniku pohvalio da je »naša diplomacija na vrijeme reagirala i dokazala kako je pouzdan saveznik«, pa je tako spriječena »velika politička šteta« koju je Stipe Mesić svojim stavovima o vojnoj intervenciji u Libiji mogao nanijeti Pouzdanoj i Savezničkoj Našoj.
    Shvatit će veleposlanik te važne zemlje da službuje u zemlji toliko nevažnoj da je u njoj suvišno imati ambasadu. Dovoljno bi bilo zaposliti jednog komunalnog redara koji bi na ulici presretao pripadnike vladajuće kaste i bilježio njihove zadovoljavajuće odgovore. I dijelio im bombone da utaži njihov poriv za cuclanjem dok recitiraju kako su te Mesićeve ideje – da ne treba podržavati eskalaciju vojnog sukoba u Libiji nego suprotstavljenim stranama pomoći da pronađu mirno rješenje i zaustave pokolje – štetne i nakaradne.

01.4.11.

Gle pastuha, vidi kurbetine!

Počelo je kao što valjda i inače počinje kad se ljudi navuku na onu budalastu iluziju sreće zvanu »Big Brother«, pa su jedni sretni što naizgled nevidljivi promatraju stanare te kuće kad god im se prohtije, a drugi su još sretniji jer bivajući gledani imaju dojam da gospodare životima svojih voajera, koji se uglavnom svode na zurenje u ekran. I tako svi vide sve, a nitko zapravo nema što vidjeti. Sve u svemu – previše ničega, kao što reče Bob Dylan na onim svojim starim podrumskim snimkama.
    Počelo je, dakle, medijskim ispraćajem zvijezda »Big Brothera« iz podcijenjene neobičnosti njihovih nesnimljenih života u precijenjenu običnost njihova življenja u kući s javnim kamerama. Počelo je s izjavama obiteljske potpore sinovima i kćerima, mladićima i djevojkama, braći i sestrama, što su se izborili za ulazak u Veliko Bratstvo, da bi se nastavilo s javnim zgražanjem i novinskim odricanjem od rođenog djeteta. Nije trebalo puno vremena da bi isti otac koji je – uoči odlaska svoje kćeri po onih ofucanih 15 minuta slave što ih je svakom ljudskom biću odmjerio Andy Warhol – izjavljivao da »u potpunosti podržava svoje dijete i stoji iza svih njezinih postupaka«, novinarima u diktafone počeo govoriti kako je njegova kći mrtva i za njega i za svoju majku i za svoje sestre, te kako bi joj bilo najbolje da ostane u Srbiji i nikada više ne pređe prag roditeljskog doma. I tako je ta razmetna kći u duši svoga oca živa pokopana, samo zato što je u reality-showu gdje se pred svima glumi običnost života uradila ono što se radi i u običnom životu: kresnula se s nekim momkom.
    A javnost – koja od samih početaka »Big Brothera« i nije iščekivala ništa osim seksa – sada kad joj je taj smisao njezina voajerizma napokon puknuo pred očima, krenula je, poput razočaranog oca, zakapati svoju živu zainteresiranost i na sahranu pozivati psihologe, psihijatre i sociologe, da združenim snagama nariču nad devalviranim ćudorednim vrijednostima. Naposljetku su se tim javnim karminama priključili i dežurni domoljubi koji su pod plahtama »Big Brothera« otkrili odavno planiranu jugosferašku zavjeru koja je za cilj imala da »jedan 'neodoljivi' srbijanski pastuh povali neku hrvatsku, starinski rečeno, 'kurbetinicu'« e kako bi se tim »jugokopuliranjem« ili »parenjem uživo u interesu bratstva i jedinstva« ostvario »predviđeni medijski partijski zadatak«. A taj ovodobni medijski Centralni komitet, prema saznanjima Hrvatskoga lista i njegova pseudonimnog komentatora Domagoja Barića, tvore strani zavojevači: njemački, britanski i američko-židovski vlasnici medija.
    Vrag će ga znati zašto taj čedni Domagoj, Domoljub ili kako li već laže da se zove, ne dopušta mogućnost da su se jedna žena iz Šibenika i jedan mladić iz Beograda kresnuli iz najnormalnijih ljudskih poriva, zato što im je tako došlo. Možda čovjek ne zna da se to tako događa i da ljudska spolnost nije ograničena ni uvjetovana nikakvom jugosferom ili hrvosferom. Možda jadničku još nitko nije objasnio da ne mora s nekim ići u krevet ni po medijsko-partijskom ni po nacionalnom zadatku. Pa možda baš zato i bulji u »Big Brothera«, u tu iluziju sreće da njega nitko neće...

02.4.11.

Poslovnjaci i postovnjaci

Lani je, negdje koncem travnja, general-poduzetnik Ljubo Ćesić Rojs punio novine svojim izjavama da su ga njegovi ratni i poslovni suborci izigrali tako što su dionice »Hidroelektre niskogradnje« što ih je njihova zajednička tvrtka »Mediteran Union hoteli« kupila od Privredne banke Zagreb, bez njegova znanja poklonili Anti Gotovini koji je u tom građevinsko-turističkom biznisu figurirao kao tajni partner.
    Malo potom se, negdje u svibnju, ime Ante Gotovine pojavilo u zadarskom sudskom registru, u svojstvu osnivača i suvlasnika tvrtke »Adriatik gradnja« d.o.o. Vijest o novom, nimalo tajnom, poduzetničkom koraku generala optuženog za zločine protiv čovječnosti i kršenje međunarodnog ratnog prava objavljena je tek prekjučer. Hrvatskom je investigativnom novinarstvu, dakle, trebalo skoro godinu dana da dozna činjenicu uredno zavedenu u sudskom registru, pa da nam je onda plasira kao senzaciju za naslovne stranice. Tako je tvrtka koja od svoga osnutka funkcionira tek kao mrtvo slovo na papiru postala najživahnija vijest u neveselom svijetu hrvatskoga biznisa. Gotovina je »Adriatik gradnju« d.o.o. osnovao na poticaj svoga prijatelja i drugog suvlasnika tvrtke Željka Dilbera, prihvativši savjet da se »od nečega mora živjeti«, a to »nešto« naravno nije hrvatska generalska mirovina, kao ni ona francuska legionarska. Tvrtka čijim se aktiviranjem namjerava doći do tog »nečega« registrirana je za čitav niz poslova: od građevinarstva, preko odnosa s javnošću (što bi, uzgred budi kazano, zbog svojih iskustava u nasilničkom nasrtanju na novinare mogao sjajno obavljati generalov brat Bore), pa do ugostiteljstva i turizma.
    Premda je Dilber u Večernjaku, gdje je taj prašnjavi ekskluziv iz sudskoga registra objavljen, izjavio kako ne misli da će ime Ante Gotovine biti od neke posebne važnosti u poslovanju njihove firme – jer »ako u poslu ne valjaš, onda propadaš« – Slobodna Dalmacija je odlučila provesti anketu među zadarskim građevinskim poduzetnicima s pitanjem kao naručenim za naslov teksta »Da, svakako bismo poslovali s Gotovinom«. Anketirani su mahom iskoristili prigodu da javnost podsjete kako su u više navrata financijski pomagali Zakladu za istinu o Domovinskom ratu i da poruče kako bi im bila čast i zadovoljstvo poslovati s generalovom tvrtkom, a najviše entuzijazma je pritom pokazao zadarski dožupan Stanko Zrilić koji se ponudio za »partnera, izvođača radova, investitora...«, za oslonac »u svakoj varijanti«. Neki su pak, uz očekivano »da, svakako« promrsili ponešto i o tome kako je važno da »posao bude čist i zakonit« i da »nije bitno kako se tko zove, nego kako radi«.
    Ispod te prozaične ankete među poslovnjacima, na istoj je stranici objavljena i tematski duhovnija anketa među političarima o pozivu biskupske komisije »Iustitia et pax« na post i molitvu za generale u Haagu. Odgovori su bili takvi da je i taj naslov mogao početi s »Da, svakako...«, premda i ovaj postojeći »Za generale će postiti i 'desni' i 'lijevi'« precizno oslikava kolektivnu zdušnost ispitanika. I njihovo raspoloženje da o ribi lešo govore uglas kao što unisono šute o ljudskim leševima iz optužnice.

Kolumne prenosimo sa portala Novi List uz dozvolu autora