U jednoj noći tri milijuna srdela

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Piše: Dr. Joško Božanić

Srednji vijek ostavio je oskudne tragove o životu na otoku Visu. O ribarstvu pisanih dokumenata nema. Arhiv hvarske komune, kojoj je pripadao otok Vis s cijelim svojim arhipelagom, spaljen je prilikom turske navale na Hvar 1571. godine. Taj požar uništio je dokumente o ribarstvu koje je na ovim otocima u srednjem vijeku vjerojatno bilo razvijeno. To možemo reći stoga što prvi sačuvani pisani dokumenti o ribarstvu koji se javljaju u 16. stoljeću govore o velikim ulovima plave ribe i velikom broju ribara i ribarskih brodova i alata na otoku Visu u to vrijeme.

Dalmatinski otoci došli su pod vlast Venecije 1420. godine te ovaj moćni jadranski imperij postaje veliko tržište slane ribe koje se najviše proizvodi na otoku Visu.

Ove prve vijesti o ribarstvu otoka Visa iz pera jednog pisca i državnih službenika nisu vijest o počecima ribarstva na ovom otoku. Da bi se jedne noći moglo uloviti 120 tona ribe bez pomagala koja bi zamijenila ili povećala snagu ljudskih ruku, trebalo je stoljećima stjecati znanje brodogradnje, navigacije, ribolova i vještinu prerade ribe.

Možda bi povijesni tragovi koje je uništio požar hvarskog arhiva 1571. godine vodili u dubine vremena do izvora pomorskog i ribarskog iskustva što su ga zacijelo hrvatski doseljenici baštinili od malobrojnog grčkog i romanskog stanovništva na dalmatinskim otocima koje naseljavaju u ranom srednjem vijeku dolazeći iz dubina kontinenta na Jadransko more.

Komiški ribari na žalu Palagruže

Unatoč tomu što je Venecija kroz tri stoljeća proganjala vojgare te plijenila i spaljivala njihove mreže zbog predrasude o njihovoj štetnosti, ali i zbog interesa bogatih vlasnika mreža potegača - trata, ribolov vojgama u vodama viškog arhipelaga ostao je dominantnim načinom ribolova i održao se sve do sredine dvadesetog stoljeća.

Komižani su bili najbolji i najvještiji vojgari Jadrana. Povijet komiškog ribarstva određena je sukobom između vlasti i nepokorenih ribara — vojgara koji unatoč drastičnim kaznama nisu htjeli odustati od svog tradicionalnog načina ribolova čiji identitet traje vjerojatno od antičkog vremena povijesti otoka Visa do sredine dvadesetog stoljeća.

O ribarstvu na otoku Visu u antičko vrijeme zna se malo. Iz toga vremena ostalo je sačuvano, kako smo rekli, tek nekoliko utega za mreže i nekoliko kovanih udica od bronce. A možda je ipak ostalo mnogo više u živoj neprekinutoj tradiciji ribolova koji je vazda bio na ovom otoku temelj života.

Možda su upravo gajeta falkuša i vojga relikti antičke povijesti ovoga otoka koji su u životu njegovu najdulje trajali. Pisani dokumenti o ribarskoj povijesti otoka Visa vode nas do početka šesnaestog stoljeća. Oskudnost pisane povijesti nadoknađuje usmena predaja, ali i naslijeđe brodograditeljske, navigacijske i ribarske tradicije koje upućuje na mnogo dublje ishodište u vremenu. Ali najvažniji pisani spomenik koji osvjetljava stoljeća povijesti ribarstva otoka Visa jest rukopisna knjiga komiškog notara Nikole Kuljiša iz 18. stoljeća Liber Comisiae.

Izvor: moj otok Vis

Foto u naslovu: Tonči Darlić