Spomen na Bajamontija odbačen u sustipanskoj travi

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Točno na novoucrtanoj granici (ne)zaštite Sustipana, tik uz zid crkvice Svetog Stjepana, tko zna koliko dugo stoji jedan od najjasnijih simbola odnosa Splita prema svojoj prošlosti. I tko zna koliko bi postament spomenika jednom od najvećih gradonačelnika Splita Antonija Bajamontija ležao zaboravljen u travi nekadašnjeg groblja, da ga baš povodom odluke o skidanju konzervatorske zaštite sa zapadnog dijela brežuljka nad morem nije javnosti otkrilo Društvo Marjan.

Bajamontiju je nakon smrti priređen veličanstveni sprovod, povorka ožalošćenih građana pružala se preko cijele Rive, tada još pod murvama.

Zapostavljen u službenoj memoriji grada

A zapravo nije teško dokučiti zašto je Bajamonti toliko zapostavljen u službenoj memoriji grada. Mnoštvo se zamjerki može naći tom simbolu splitskog autonomaštva, volio je poput nekih današnjih gradonačelnika pučke fešte, svaki put kad bi se vraćao s putovanja priređivali su mu se dočeci, bio je kum na stotinama krštenja, a jedina ideologija kojom se vodio bio je zapravo populizam.

No, sve ono što je ostavio za sobom, vrlo često financirano i vlastitim novcem (zbog čega je kasnije i bankrotirao), čini da se Split zapravo treba sramiti da u svome imeniku nema niti ulice s Bajamontijevom ulicom. Ona kaleta u Getu koja nosi to ime zapravo je posvećena skladatelju Juliju Bajamontiju. Sudbina je to koju dijeli s još jednim velikanom, Ivom Tartagliom. Još je Bajamonti dobro i prošao, njemu se bar polože vijenci na grobu prigodom Dana grada.

Politička karijera Antonija Bajamontija počela je još za njegovog prethodnika Šimuna de Michieli-Vitturija, kad su njih dvojica počeli gradnju kazališta na Prokurativama. Sam Bajamonti je u dva navrata na čelu grada proveo skoro dvadeset godina, 1860-1864. i 1865-1880. U tim vremenima je - ne samo Bajamontijevom zaslugom - bujala fantastična kulturna i politička scena, nevjerojatna za grad od samo nešto više od deset tisuća stanovnika.

Načelnik postao sa samo 38 godina

Načelnik je postao sa samo 38 godina, kad je već imao palaču na Rivi i kazalište dvostruko veće od današnjeg HNK, a u viziju pretvaranja Splita u europski grad ulagao je i gomile svoga novca pa je s vlasti - danas nepojmljivo - otišao kao siromah, njegova udovica morala je prodati nakit da bi skupila novac za sprovod na Sustipanu. Dovršio je projekt vodovoda, uveo plinsku rasvjetu, naručio izradu prvog urbanističkog plana, osnovao društvo za financiranje monumentalnih građevina Associazione Dalmatica, uredio luku s lukobranom, brojne ulice, gradio crkve, započeo graditi Prokurative, otvorio prolaz od Peristila kroz Dioklecijanove podrume...

Kad je prvi put smijenjen 1864., Bajamontija je nakratko naslijedio arheolog Frano Lanza, ali je već sljedeće godine Bajamonti čudnovato koalirao s Narodnom strankom, osnovao Liberalnu uniju i opet pobijedio, ostavši na vlasti 15 godina. Tek tada njegovo megalomanstvo koštalo ga je vlasti.

Gajo Bulat ga je u Dalmatinskom saboru optužio za rasipanje gradskog novca, malverzacije i manjak dokumentacije o općinskim poslovima. Nije to značilo da je vlastite projekte gurao kao gradske, nego je sebi pokušavao dignuti simboličke spomenike. Osim čestih fešti, na sve strane tiskale su se knjige i časopisi u čast njegovoj vladavini. Ironija je htjela da najveći istinski spomenik nije ni dočekao kao gradonačelnik - monumentalnu fontanu koju do danas - bez obzira što je više nema - svi zovu Bajamontuša otvorio je jedan od njegovih najljućih neprijatelja, narodnjak Gajo Bulat.

Darivao siromašni puk

Povjesničar Tihomir Rajčić pisao je kako je Bajamonti želio ostvariti svoju viziju Splita kao dalmatinske nacije, stoga mu je i naumio dati metropolitanski izgled, za što je uzimao novac i od prijatelja i od neprijatelja. Kad je njegova rastrošnost postala nepodnošljiva centralnim vlastima, okrenuo se svojim najvećim saveznicima - siromašnom puku kojem je darivao sve što mu je palo na pamet, bez obzira što im je govore držao uz pomoć prevoditelja.

No, sve te zamjerke doista blijede u usporedbi s onim što je za sobom ostavio. Ili - s obzirom na tretman kojega ima već desetljećima - možda ipak ne?

Stiglo pojašnjenje: Radi se o postolju kamene urne

Nakon objave teksta o spomeniku Bajamontiju u sustipanskoj travi, javili su nam se iz Društva Marjan i pojasnili da je zapravo riječ o postolju kamene urne na grobu Antonija Bajamontija. Kad je gradonačelnik umro, njegova žena je prodala nakit da bi mu podigla ne pretjerano luksuznu grobnicu. Prilikom divljačkog rušenja starog groblja na Sustipanu 1959., kad je stradalo mnoštvo vrijednih spomenika, Duško Kečkemet je urnu i kameni križ sa cvijećem pohranio u Muzeju grada. Kasnije je križ prenesen na novo groblje Lovrinac. Kečkemet je u knjizi "Ante Bajamonti i Split" napisao:

- Većina nasljednika starih splitskih obitelji nije imala sredstava, ili više nisu bili u životu, da svoje pokojnike i njihove nadgrobne spomenike prenesu i postave na novom groblju, pa su posmrtni ostaci svih - osim rijetkih prenesenih na Lovrinac - zakopani u zajedničkoj jami.

Tom je prilikom tadašnji Narodni odbor općine Split odlučio nekadašnjim splitskim načelnicima sazidati jednostavne jednake grobnice na novom groblju, s njihovim imenima, ali bez Bajamontijevih posmrtnih ostataka. Intervenirao sam na Općini i uspio da se uz ostale splitske načelnike prenesu i Bajamontijevi ostaci i polože u jednaku grobnicu.

IVICA PROFACA