Slike i koluri, kaleta je fotogenična

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

O kaletama priča: Edo Šegvić

A šta je to zapravo kaleta?

Najboje se to da razumit ako dikad učinite đir kroz našu kaletu, tek onda mo’ćete ćutit živost i sklad ovega urbanega fenomena.

Vidi'ćete usku i tisnu vijugavu ulicu, na mistima je užja vengo da prolazite kroz autobus. Posaližana je kamenin pločaman koje je vrime izglancalo. Protegla se ka parangal, na svaku je udicu uvatila koju kuću oli bar dvor, ako nima ništa, onda je to pjaceta oli volat ka veza sa onon drugon kaleton. Zagrlila kuće i jude u njiman.

Sa jedne strane zidi dvora oli kojega vrtla i kamene potleušice pločarice, sa druge kuće na jedan oli na dva poda. Na obe bande kameni zidi, zidna platna koja se stiskadu i širidu. Fasade ravne sve do krova, brez perguli i istureni lođ.

U visini čovika livo i desno - ulazi u dvore, portuni, volti, balature, konobe danas preuređene u butige oli u kafiće. Povišje su ponistre sa kamenin okviriman i zelenin škuraman. Šoto ponistre kameni modijuni, na kojima je pri toliko godišć šjora Ivanica na dasku šušila smokve i sunčala orahovicu. Na gornji pod na otvorenu je škuru šjor Andrija obisija ćibu sa grdelinon da mu uvati malo sunca i očisti grlo kojon skaladon. Bočno kroz volat mo'š proć u niku drugu kaleticu koja vodi put plokate, male pjacetice isprid crkve. Na oni doli kantun mali je dvor sa balaturon, vanjskin skalaman i ogradon od đirana, sa vrja zida iz  jerule viri kitica buvača. Usrid dvora blišćidu bili lancuni šta i’ je vridna nevista još jutros obisila na tiramolu prin vengo je otišla na posal. Na odrinu terace prvega poda rascvitala se bogumila, a ćuti se i miris pečeni srdel, samo ne moreš vidit oklen dimi, mora bit da ono Đene opet gradelaje. Mirlišu murtilice sa balatur.

To je dinamičan prostor, pun ritma i kontrasta, iznenadan u promjeni gabarita, probojiman svitla kroz sjenu, u izmjeni smjerova zidov, u širenjima i sužavanjima prolaza, stiskanju i rastizanju prostora, iznenadnin vištama - vizurama.

Ni bilo detalja koji bi kvarija ovu fotogeničnu sliku kalete. Di god okreneš aparat ne boj se nemore ti ispast grubi litrat, uvik ispadneš meštar o’ slikavanja.

Uzbrdo vidiš proširenje (plokatu, širinu, pjacu, pjacetu, stagnju), nizbrdo gledaš kampanel, iza kantuna priko pelegrinke puca pogled na more.

Kako su naša mista nastajala na kamenin kosaman, odajući kroz kaletu morete svaku malo i dandanas vidit kako se kuća naslonila na kamenu siku, živac-stinu. Nijedna kuća ovod nima podrum, vanjski zidi ležidu direktno na prirodnoj kamenoj litici. Eto još jedne od naših posebnosti koje činidu draž i identitet ovega podneblja.

Izuzetan je to sklad kamenog poda i kamenog zida, veličine stina i načini vezova, različite teksture i obrade površina kamena - sa malon bunjon, napiketane, štokovane ili brušene, usklađeni su tonovi boja kamena i veziva - inkarta.

Sliku nadopunjujedu perguli sa điraniman, odrine sa lozaman penjačicaman, povišje zelene škure i bili kameni okviri, šoto po dva modijuna, povišje ricasti korniž kupe kanalice, još povišje luminari i fumari. Samo abaine ne moreš vidit odozdal. Akcenti koluri u zelenin škuran, crveno-kafenin kupan i vatrometu cvića.

Igra volumeni, punega i praznega, ples svitla i sjene, dogradnje, nadogradnje, transformacije i obnove po zakoniman organskega i prirodnega rasta, stvaradu od mista skulpturu.

Po noći jopet druge slike i zvuci. Upalidu se ferali, sve se pituraje škurin i zlatnin tonoviman i koluriman.

Sa svojon kaleton čovik se veže, identificira, svojata je. Eno i mala Floramye u daleken svitu plače: neka su mu tisne kale, kroz nje tila bi proć, kroz nje na Rivu doć, da vidin splisku noć...

Edo Šegvić, Naš dil Mediterana