Potpis za otpis stanovništva

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Piše: Predrag Lucić

4.4.11.

Šok nosača šparoga

Molim kolege u Novom listu da ubuduće ne uzimaju nikakve izjave od ljudi koji se nalaze u stanju šoka, makar ih njihovi sugovornici u tim trenucima uvjeravali da je to što im oni upravo izgovaraju u diktafon suma sveukupne ljudske mudrosti od silaska našega neznanog prapretka sa stabla u afričkom gorju Ruwenzori pa do povratka na zelenu granu koji se upravo odvija u Republici Hrvatskoj. A molim ih, evo, zato što sam se ovoga nedjeljnog jutra uvjerio kako stanje šoka kod nekih ljudi može potrajati i dulje od 600 dana. I kako se izlazak iz tog stanja može dogoditi i mjesecima nakon što i najbodriji duhovi izgube nadu u oporavak šokirane osobe.
    Čitam jutros u Slobodnoj Dalmaciji razgovor Damira Pilića sa saborskim zastupnikom HDZ-a Jerkom Rošinom i umalo da i ja zapadnem u stanje šoka kada shvatim kako je ona često citirana izjava Sanaderova intimusa da je abdikacija bivšega premijera »jedan genijalan potez što ga ograničenost naših spoznaja nije u stanju shvatiti«, objavljena u Novom listu prije nekih 90 nedjelja, rezultat surovoga profesionalizma koji je nadvladao ljudsku sućut kakvu je svatko, pa i novinar, dužan pokazati prema osobama s vidljivim simptomima rastrojstva. Priupitan za tu svoju nezaboravnu izjavu, Jerko Rošin danas tvrdi kako je u vrijeme kad ju je dao našem novinaru »bio u šoku«. A taj šok je bio izazvan upravo tim Sanaderovim »genijalnim potezom« za koji je njegov vjerni prijatelj saznao tek na sastanku Kluba zastupnika HDZ-a, dakle, čitav tjedan nakon što su ljudi iz vrha stranke obaviješteni da će ih voljeni vođa napustiti.
    Rošin se najzad oporavio od šoka i sada o svojim hvalospjevima »genijalnom potezu« Ive Sanadera govori ovako: »Tko je mogao pomisliti da bi jedan Sanader mogao napraviti takvu glupost, što je na kraju tako i ispalo, ako je to bila samo njegova volja... ''Genijalnost'' je bila u misli da svojom ''žrtvom'' utječe na slovensku opstrukciju hrvatskog puta prema EU.« Sanaderova se genijalnost u Rošinovoj odšokiranoj glavi svela na nevjerojatnu glupost, a i sam mu se njegov prijatelj, kojega je godinama proglašavao od Boga poslanim u ovu zemlju, sada čini nevažnom temom o kojoj on ne bi kazao ni riječi kada novinari ne bi tako inzistirali na tom Sanaderu pa Sanaderu... Rošin se ne odriče svoga prijatelja u nevolji, pa najavljuje da će mu »nositi naranče i šparoge u zatvor«, ali bi se rado odrekao balasta tog prijateljstva o kojemu je nekoć bio raspoložen pričati sve dok vam u diktafonu ne bi crkle baterije. Sada pak koristi prigodu da prije nego što novinar ugasi spravu za snimanje pošto-poto izgovori rečenicu: »Da nismo izgubili toliko vremena na Sanaderu, mogli smo porazgovarati i o ozbiljnim i važnim temama.«
    Kao o, recimo, genijalnim potezima Jadranke Kosor vezanim uz zvonku najavu i mutavu odgodu hitnoga donošenja novog zakona o privatizaciji Ine, što ih ograničenost naših spoznaja nije u stanju shvatiti. Jer kako da shvatiš tu geološko-burzovnu pojavu u kojoj je slovačko podzemlje u istoj ravni, a i na istom poslu, kao i hrvatsko nadzemlje?! I tko će ti povjerovati ako kažeš da si time toliko šokiran da ne možeš ni zamisliti premijerku sa šparogama?

5.4.11.

Lijepo je, čitko je

Povjerujmo Ivanu Kovaču, ravnatelju Državnoga zavoda za statistiku, kada kaže da je popisno prekrštavanje pravoslavnih građana Statističke Naše u grkokatolike, do sada zabilježeno na Viškovu i u Smilčiću, samo »greška« do koje je, prema njegovim saznanjima, »došlo iz neznanja, a ne iz nekih drugih motiva«. Dopustimo statističku vjerojatnost da među popisivačima što s onim torbama – na kojima su konfekcijskim švrakopisom nažvrljana imena Ane i Ante, Ivana i Marije, Kate i Jelene, Lejle i Mattea, Janoša i Dušana – idu od vrata do vrata ima i takvih što su tečaj za posao koji obavljaju završili sa zavidnim neznanjem. Deklarirajmo se, dakle, kao benevolentni, pa makar u popisnom formularu ne bilo kućice u koju bi se ta naša lakovjeroispovijest mogla upisati. Jer zašto bismo u zemlji gdje je neznalicama omogućeno da donose propise sada najednom negirali pravo na neznanje ljudima koji samo vrše popis?!
    Moguće je, vrlo je moguće da su popisivači s Viškova i iz Smilčića tek puki verifikatori sistemske ignorancije na kojoj su sazdani propisi o popisu. Nije za Vraga – nego za Boga, a zna se i kojega – u onoj popisnoj rubrici o vjeroispovijesti posebno istaknuta samo čvrsta vjera katolička, dok su za religije označene kao »druge« ostavljene kućice za nevoljko popunjavanje. Što se trećih tiče, njih će popisivač utefteriti u formular kao nekoga tko »nije vjernik/ca« ili nekoga tko se »ne izjašnjava«. Upravo ta administrativna favoriziranost jedne religije i to odbijanje države da agnostike prizna makar kao statističku činjenicu, svjedoči da su kreatori ovakvog popisa živo nezainteresirani za stvarno stanje i da ih zapravo najviše zanima koliko su numerički katolici nadmoćni u odnosu na taj statistički restl sačinjen od »drugih«, trećih i nepostojećih. Zar je onda čudno ako su neki popisivači shvatili da im je zadatak donijeti s terena što veći broj pripadnika sugerirane vjeroispovijesti i ne zajebavati se s ostalom sitneži koja im samo komplicira posao?!
    Povjerujmo ravnatelju Državnog zavoda za statistiku i ako nam danas-sutra kaže da je i to što se među ovlaštenim popisivačima zatekao onaj M. S. iz Svete Nedelje koji je osuđen na tri godine uvjetno zbog rasne i druge diskriminacije, te prijetnji nasiljem upućenih onima što odudaraju od statističke većine, također stvar neznanja. Jer zašto bi država koja popis provodi pod prijetnjom kazni za davatelje netočnih podataka uopće htjela znati da u taj statistički harač šalje i osuđivane utjerivače identiteta u kosti?! I zašto bi se ona koja ne priznaje vaše pravo da se točno izjasnite kao npr. agnostik po pitanju vjere ili kao npr. Liburn ili Delmat po pitanju narodnosti, skanjivala da vam na vrata pošalje tipa koji Židove naziva gamadi, a homoseksualcima prijeti trpanjem u logore, budući da je u njegovu ignorancijom impregniranome umu statističkog većinca uzgojena misao kako »pederi nisu ljudi«?!
    Važno je da M. S. ima jedino što se od popisivača traži, a to je lijep i čitak rukopis. Pa da vaš popisni formular može ukrasiti lijepim i čitkim komentarom: »Gamad!« Ili uputnicom: »U logor!«

6.4.11.

Nazovi HDZ radi ubojstva!

Molim vas da održimo minutu šutnje za Nevena Ljubičića. Evo, ja 60 sekundi neću napisati ni slova, ustat ću od stola i shrvan bolom gledati u sliku pokojnoga ministra zdravstva... A i vi budite toliko suosjećajni, pa na minutu prekinite čitanje, pristojno ustanite i, ako pri ruci nemate Ljubičićevu fotku, zamišljajte njegov svijetli lik... Slava Nevenu Ljubičiću! A vama hvala na iskazanoj sućuti.
    Pokojni Neven Ljubičić je – kao što ste mogli saznati ako ste se oglušili o poziv Večernjakovih štrajkaša da ne kupujete štrajkbreherska izdanja Styrijina dnevnika – umro, premro i zamro od straha kad ga je Ivo Sanader 2007. godine nazvao iz Bukurešta i zaprijetio mu da će ga ubiti ako se usudi kandidirati za nekakvo HDZ-ovsko nešto na gradskoj razini. Bivšem je ministru ta gotovo samoubilačka ideja o samovoljnoj kandidaturi pala na pamet nakon što je, zbog zahlađenja odnosa s bivšim premijerom, ostao bez očekivanog mjesta u Saboru. No, Sanaderescuova je morbidna bukureštanska prijetnja polučila efekt ravan bombi podmetnutoj pod džip, metku u zatiljak, bacanju u Savu s nogama u maštilu punom betona i sličnim sredstvima političke borbe, pa se Ljubičić sklonio u Kliničku bolnicu Sestara milosrdnica odakle godinama nije davao znakove života. Iz te ga je kliničko-bolničke smrti tek prije nekoliko dana izvukao USKOK pozivom na svjedočenje u aferi Medikol.
    Uoči odlaska USKOKU-u na istinu, pokojnik je svoju zamrlu dušu olakšao i pred novinarkom Večernjeg lista Sanjom Hoffman. Senzacionalna ispovijest Nevena Ljubičića objavljena je u ponedjeljak, ali u njoj nije bilo ni spomena o Sanaderovoj prijetnji smrću. Moglo se pročitati da je čitava Sanaderova obitelj liječena u Medikolu i da je upravo glava te obitelji dala zeleno svjetlo za nabavku tamošnjeg PET/CT-a javno-privatnim partnerstvom, ali ni slova o onom pozivu iz Bukurešta nakon kojega je Neven Ljubičić, okrijepljen svetim sakramentima, blago preminuo u Gospodinu Premijeru Našemu. Tek dan poslije objavljivanja ministrove ispovijesti, novinarka štrajkbreherskoga Večernjaka se sjetila da joj je njezin ekskluzivni sugovornik ispričao i onu smrtonosnu epizodu sa satrapovim telefonskim pozivom iz Bukurešta, pa se Ljubičićeva zombijevska fotka ponovo našla na prvoj stranici, ovaj put uz naslov »Sanader mi je prijetio smrću!«.
    Možda je ista voodoo-magija, koja je Nevena Ljubičića kroz sve ove godine sačuvala u obličju živoga mrtvaca, utjecala i na novinarku, pa se ona zbog tih demonskih sila toliko smela da u najvećem zagrobnom ekskluzivu hrvatskoga novinarstva isprva nije vidjela ništa vrijedno bilježenja. Možda se zbog toga nije sjetila ni priupitati zašto je bivši ministar tako ozbiljno shvatio prijetnju smrću koju mu je uputio njegov stranački šef. A bilo bi lijepo znati zašto se Sanaderov bliski suradnik od tog telefonskog poziva tako živ usro da je odmah po spuštanju slušalice živ umro. Je li Sanader još ikome prijetio i jesu li se te prijetnje ostvarile? I kakve to veze ima s onom glasovitom Šeksovom uzrečicom: »Moguće je da u Hrvatskoj bude još ubojstava ako se nastavi s kriminalizacijom HDZ-a.«?

7.4.11.

Potpis za otpis stanovništva

Ispričavam se čitateljicama i čitateljima što sam nasjeo na neprijateljsku propagandu, pa sam prije dva dana u Trafici napisao kako propisima o popisu stanovništva nije dopuštena mogućnost da se čovjek izjasni kao agnostik i da popisivač tu činjenicu o ljudskoj skepsi po pitanju kako vjere, tako i nevjere, unese u formular. Na temelju u međuvremenu stečenog popisnog iskustva odgovorno tvrdim da ta mogućnost postoji i da ima popisivača koji poštuju pravo agnostika da budu to što jesu, a ja sada, evo, koristim svoje pravo da ne budem grešan i pogrešan baš u svemu, da se ponekad i ispravim, te da samom sebi odredim pokoru od deset Očenaša i jedanaest teza o Feuerbachu zato što sam zdravo za gotovo i nepametno za pametno uzeo rečenicu iz novina koja kaže kako »nije predviđeno da se osobe izjašnjavaju kao agnostici«. Bludnju u koju sam time doveo i sebe i druge shvaćam kao Božju kaznu za grijeh kupovanja i čitanja štrajkbreherskog Večernjeg lista, gdje sam i naletio na rečenu dezinformaciju, a zbog tog se grijeha, evo, ispričavam i svim Večernjakovim novinarima koji pošteno štrajkaju.
    Ispričavam se i Zlatku Komadini, županu primorsko-goranskom, zato što ne razumijem njegovu izjavu da popisivač u naselju Viškovo u formular građanina koji se po vjerskom pitanju izjasnio pravoslavcem »nije namjerno upisao grkokatolik umjesto pravoslavac«. Kao što ne razumijem ni onog Veselka Čakića, šefa zadarskog SDSS-a, koji za sve takve slučajeve gdje popisivači nekakvim čudom baš pravoslavce prekrštavaju baš u grkokatolike, tvrdi da nisu plod namjere državnih anketara nego njihove nedovoljne instruiranosti. Stvarno ne znam kakve su instrukcije potrebne da bi netko uredno odradio taj dozlaboga komplicirani posao gdje nekome postavljaš već pripremljena pitanja i u predviđene rubrike unosiš njegove odgovore. Dakle – zapisuješ ono što čuješ. Pa ako ti netko kaže da se zove Zlatko Komadina, onda ne upišeš Zoran Milanović. Ako ti taj Zlatko Komadina kaže da je po vjeroispovijesti katolik ili budist, ili ako se izjasni kao ateist ili se uopće ne izjasni, onda ne upisuješ da je grkokatolik ili socijaldemokrat. A te »nenamjerne« greške, poput ove na Viškovu, u Smilčiću su dobile groteskne razmjere. Tamo je popisivačica sve deklarirane pravoslavce »nenamjerno« upisala kao grkokatolike, da bi se onda našla u šoku kad su stigli prigovori i zahtjevi da se »greške« isprave. I da se umjesto otpisa stanovništva napravi popis.
    Ispričavam se Zlatku Komadini i zato što ne razumijem zašto na prigovore zbog statističkog prekrštavanja reagira pozivanjem na svoja politička uvjerenja (izjava glasi: »Ja kao socijaldemokrat i mi kao socijaldemokrati nikada nismo dijelili ljude po vjeroispovijesti i po nacionalnoj pripadnosti.«), osim ako to nema neke veze s činjenicom da se i SDP-ovci klanjaju ugovorima sa Svetom Stolicom kojima je priznata svetost vjeronauka u školama. Pa sada po ovim popisnim »nenamjernim greškama« vidimo efikasnost te vjerske edukacije. I vidimo da u nekim tako educiranim glavama u RH postoje samo katolici, makar i s grko-prefiksom, a što se ostalih tiče – ima da ih nema.

8.4.11.

Lipanjsko mjesečarenje

Toliko je puta spomenula taj lipanj da se ovaj travanj, prošli svibanj i svi ostali mjeseci bezobzirno sprdaju s njim i nadijevaju mu svakakva pogrdna imena: jadranko, kosorko, suzanko, krumpirko, remetinko, amsterdamko, pahorko, maćehinko, čobanko, siks-mans-prajm-minister, glupanj, tupanj, pristupanj... Eto kakvim ga sve prizemnim dosjetkama tjeraju da proklinje onoga tko ga je izmislio i da zatraži ispis iz kalendara! A ona ga je toliko puta spomenula da bi, ako joj Bog samo malkice pomogne, iz svega tri pokušaja mogla pogoditi kako se taj lipanj kaže i na engleskom. Ajmo, prvi pokušaj... Lajpendž? Hladno, hladno, hladno... dž ide na početku, a ne na kraju... Džunaj? Vruće, vruće, vruće... Aha, hot! Ma ne pitam vas za vruće, nego za lipanj, za mjesec, razumijete? Jes, aj duing: mjesec iz mun. Aj, aj, aj... ma ne mjesec kao nebesko tijelo nego kalendarski mjesec... skoncentrirajte se, sigurno to znate... Jes, aj tinking: kalender mun. Ma mjesec kao datum, kao dejt... Aj hev no dejts, aj em, ju nou, poštena žena, nemojte vi tu meni nikakve dejtove ni spojeve... Ali, gospođo, jučer smo to ponavljali, dejt kao datum, a ne kao spoj... Ne znam ja ni za kakav datum i prvi put čujem da smo to učili!
    Priznajem, pretjerao sam, ponio me taj lipanjski optimizam, pa sam pomislio da bi se marljiva učenica – ako joj Bog samo malkice pomogne, kao što pomogao nije – mogla sjetiti džuna, mjeseca ali ne muna... A onda sam shvatio da ona nema problem samo s engleskim, nego da je u još većoj bedari s hrvatskim. Ali tko još ima živaca da je podsjeća koliko je puta spomenula taj lipanj zvani džun kao datum zvani dejt završetka zvanog finiš pregovora zvanih negošiejšnz?! Možete joj pustiti fonogram njezine izjave sa sjednice Vlade od srijede, 6. travnja ove godine, gdje ona svojeusno kaže: »Naš cilj i dalje, unatoč osporavanjima iz političke javnosti, ostaje kraj lipnja za završetak pregovora. Taj cilj je dohvatljiv, mi to možemo...«, a ona će vam na to odbrusiti da nikada nije preko usta prevalila riječ »lipanj» u smislu datumskom.
    Nego u kakvom smislu se spominje lipanj ako ne u datumskom? – pitat će sad netko za koga se osnovano sumnja da je na ovu zemlju pao s mjeseca zvanog mun a ne džun. Neka pita Jadranku Kosor, pa neka mu ona objasni, ako joj nije dosadno ponavljati – a njoj to još dosadilo nije, pa se bojim da i neće – ono što je jučer (anglokosorski: dej aftr tudej), 7. travnja, rekla pred Joseom Manuelom Barrosom, kad joj je drug predsjednik Europske komisije kazao da je završetak pregovora u lipnju ambiciozan cilj. Neka mu ona ponovi, prepriča, objasni tu svoju veleumnu izjavu da »nikad nije spominjala datume nego je samo govorila o kraju lipnja, a to nije datum“. Neka mu ona odrecitira da je »govorila o kraju lipnja kao nečemu što je dio naše političke ambicije, i to ne samo Vlade, nego i nekih političkih snaga u Hrvatskoj i predsjedništva Europske unije«.
    Pa neka onda taj sretnik dobrodušno zaključi kako iz gospođe ne progovara ni glupost ni arogancija. Nego gola ambicija jedne spikerice da tekst u kojem ništa ne razumije pročita kao da ga je sama napisala.

9.4.11.

Treba li spaliti »Gotovinu«?

U Hrvatskom slovu je – kako i priliči takvom »tjedniku za kulturu« – objavljeno otvoreno pismo »poštovanim odgovornim osobama« u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici koje zaslužuje počasno mjesto u historiji protupismenosti u Hrvata. Tim se pismom, među čijim potpisnicima ima i biskupa i generala, i viktimologa i osumnjičenika za ratne zločine, i filozofa i terorista s međunarodnom reputacijom, i književnika i propalih predsjedničkih kandidata, i zvonimirtrusića i zvonimiršeparovića, i josipjurčevića i josipkokića, i željkosačića i željkoglasnovića, apelira na »zdravi razum i intelektualnu čast« nadležnih u središnjoj hrvatskoj knjižnici i od njih se zahtijeva da iz svoga fundusa uklone jednu knjigu, uz prethodnu javnu ispriku zbog toga što su uopće dopustili da ona dospije na police hrama nacionalne pismenosti.
    Zagovornici uklanjanja jedne knjige iz ustanove osnovane da bi čuvala sve što se u ovoj zemlji ikada objavilo, sami sebe predstavljaju »kao hrvatske državljane, a ne kao uspavane građane« i potom se pozivaju na Leibnitzovu tezu da je »svaki državljanin slobodarske države istodobno i vojnik koji će čuvati i brinuti se o vrijednostima koji su u temelju njezinu«. I onda ta Leibnitz-brigada palamudi o opravdanim prosvjedima branitelja, ribara, brodograditelja, radnica Kamenskog i »istinskih intelektualaca«, pa onda mrsomudi kako »iznimno poštuje i cijeni rad i poslanje NSK«, e da bi napokon prešla na stvar i izrazila svoje zgražanje što se na plakatu kojim »poštovana i cijenjena ustanova« obavještava čitatelje o »značajnim prinovama u 2011.« pojavila knjiga »Gotovina – mit i stvarnost«.
    Taj zgroženi zdrug od 22 »istinska intelektualca« je tako intelektualno kapacitiran da nije u stanju točno navesti ni naslov knjige za čije se uklanjanje zalaže (a koja se zove »Gotovina – stvarnost i mit«) niti pravo ime barem jednog od trojice njezinih autora (naveden je samo »Ivan Đikić« koji se inače zove Ivica, pa je tako i potpisan u knjizi, ignorirani su Davor Krile i Boris Pavelić, e da bi bio prozvan samo jedan od četvorice urednika, i to baš Slavko Goldstein). No, zato se suvereno razmeće ocjenama da se radi o »lažnoj biografiji hrvatskog generala Ante Gotovine« koja »drastično vrijeđa dostojanstvo i ljudska prava bilo osobna bilo narodna«. Stoga ta 22 združena intelekta upozoravaju odgovorne u NSK da su zanemarili svoju dužnost sprječavanja širenja takvih »knjiga ili drugih materijala« i da su »prekoračili granicu«, te ih pozivaju da se javno ispričaju i Anti Gotovini čiju su »osobnu, vojničku i nacionalnu čast« povrijedili, i njegovoj obitelji, »ponajprije supruzi Dunji«. I da, nakon što »uvide pogrješku«, povuku tu knjigu iz svoje »vrijedne zbirke o Domovinskom ratu«, budući da joj »tamo sigurno nije mjesto«.
    Ispod pozdravnog pokliča »za istinu i moralnu obnovu« nižu se potpisi Mile Bogovića, Jure Vujića, Zvonka Bušića, Ante Matića... uz poziv »Tko se želi pridružiti otvorenom pismu neka se javi.« Neka se javi kome ili čemu? Možda upravi NSK, koja bi ovu nepismenu tjeralicu s imenima svih potpisnika trebala brižno čuvati u spomen-sobi librocidu u Hrvata.

Kolumne prenosimo sa portala Novi List uz dozvolu autora