Odiseja u Hrvatskoj 2011.

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Piše: Predrag Lucić

7.2.11.

Švicarsko progonstvo predsjednika HVIDR-e

Tko se u ovoj zemlji koja je, legenda kaže, iznikla iz Domovinskog rata i koje, nastavlja legenda, ne bi ni bilo da joj Domovinskog rata bilo nije, tko se u njoj usuđuje prijetiti jednom čelniku udruge koja okuplja ljude što su u tom ratu podnijeli najveće žrtve? Kojoj je to kriminalnoj organizaciji dopušteno da ucjenjuje predsjednika čitave jedne županijske HVIDR-e? Kakvi to reketari i bezumnici haraju ovom zemljom kad pred njima i jedan osvjedočeni ratni heroj mora bježati iz države koju je puškom stvarao i sklanjati se u Švicarsku, kao da je odbjegli diktator iz neke egzotične zemlje, a ne ponosni branitelj europske i civilizirane Hrvatske, članice NATO-pakta uzgred?
    Odgovore, zna se, znate. Kriminalna organizacija koja preko predsjednika jedne županijske HVIDR-e ucjenjuje sve ratne vojne invalide Domovinskog rata zove se Hrvatska demokratska zajednica. A razbojnički um u kojem se rodila zamisao da se na zastupnika najvećih ratnih stradalnika nasrne tako brutalnim metodama, naravno, ne pripada aktualnoj šefici te kriminalne organizacije nego njezinom prethodniku koji, legenda kaže, nije prezao ni od kakvih kriminalnih ideja, uključujući i onu da vodstvo te parapolitičke stranke zvane HDZ bez objašnjenja prepusti svojoj doglavnici.
    Taj zloglasni prethodnik je, sjećate se, nakon svoje misteriozne demisije pokušao izvesti puč i vratiti se na čelo kriminalne organizacije. U tom se naumu oslonio na svoje pajdaše iz splitsko-dalmatinskog HDZ-a koji su – znajući koliki ugled, utjecaj i politički značaj ima časna udruga poput HVIDR-e – tražili od njezina predsjednika Kristijana Petrica da pruži potporu tom zlotvoru i da s vlasti svrgne njegovu nasljednicu.
    »Bili su spremni zabiti joj nož u leđa, gotovo mjesec dana prije one čuvene konferencije za novinare u središnjici stranke«, otkriva Petric u izjavi za t-portal detalje grozomorne urote protiv Jadranke Kosor i prisjeća se kako je zbog ucjena da podrži taj komplot 18. prosinca 2009. pobjegao u Švicarsku, gdje je proveo puna tri tjedna. Sjeća se i kako je iz egzila održavao vezu s tajnikom svoje udruge, te kako su – svim pogibeljima unatoč – odlučili stati uz gospođu Kosor.
    Petric se svega toga morao prisjetiti nakon što je njegov nedavni ručak s gospođom premijerkom protumačen kao potvrda da će ga Jadranka Kosor instalirati na mjesto predsjednika županijskog HDZ-a. Kriminalni umovi su odmah, valjda po direktivi iz Salzburga, pokušali minirati taj kadrovsko-gastronomski aranžman pričom da je Petric u predsjedničkoj kampanji podržavao propalog kandidata Dragana Primorca. Vidjevši da ga žele ocrniti u premijerkinim očima, Petric je odlučio iznijeti u javnost dugo tajenu priču o uroti splitsko-dalmatinskoj i podsjetiti gospođu Kosor kako su joj HVIDR-a i Klub utemeljitelja HDZ-a bili jedina podrška koju je tih prevratnih dana dobila iz Splita.
    A vi se sad pitajte zašto se čovjek toliko trsi da postane županijski predsjednik kriminalne organizacije koja ga je otjerala u tegobno švicarsko progonstvo.

8.2.11.

Povratak HVO-a i druge priče

Komentator Večernjeg lista Nino Raspudić je zgrožen time što je službeni Zagreb u službeni posjet pozvao sva tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. On veli da je Željko Komšić trebao biti tretiran kao persona non grata, umjesto što ga se primilo sa svim počastima i što se s njim – »simbolom i aktivnim krivcem obespravljenosti naroda čije je predstavničko mjesto uzurpirao« – razgovaralo i o »problemu hrvatske obespravljenosti«.
    Milan Ivkošić, drugi komentator istog lista, bio bi najsretniji da je u Zagreb došao samo Nebojša Radmanović, jer »on, istina, štiteći srpske interese, izjavljuje da hrvatski narod u BiH nije ravnopravan kao druga dva«. Svoju laudu jedinom članu Predsjedništva BiH kojega smatra prihvatljivim i dobrodošlim, Ivkošić zaključuje biserom križarsko-krstaškog umovanja: »I vjerski, i civilizacijski, Hrvati i Srbi u BiH su upućeni jedni na druge pred očitom težnjom Bošnjaka da centralizacijom što više islamiziraju tu državu.«
    Pa ako u službenom Zagrebu ima razumijevanja za takvu »vjersku i civilizacijsku upućenost«, a nedavna predsjedničko-premijerska namigivanja uspostavi trećeg entiteta pokazuju da ga itekako ima, onda je Ivkošićev mlađi kolega Raspudić u pravu: Željko Komšić bi tu trebao biti persona non grata. Tim prije što se ni po čemu ne uklapa u Ivkošićevu davnu projekciju idealnog bosansko-hercegovačkog Hrvata. Da podsjetim, Ivkošić je još u prošlom stoljeću izdao direktivu: »Stajalište svakog Hrvata u BiH treba biti jasno, to jest hrvatsko. Toliko hrvatsko da bi trebalo biti i iznad politike – hrvatstvo je sudbina. Kad se zauzme to stajalište, onda posve gube važnost nagađanja o tome jesu li Tuđman i Milošević dijelili Bosnu i Hercegovinu.«
    Buđenje prošlog stoljeća – točnije: njegove posljednje dekade – naviješta i naslovna stranica bosansko-hercegovačkog izdanja Večernjeg lista od subote, na kojoj dominira naslov: »HVO: STOP majorizaciji bh. Hrvata«. Čim okrenete list, doznajete da »HVO ponovno kreće u obranu naroda«, za početak s peticijom kojom prosvjeduje protiv »pokušaja eliminiranja vodećih hrvatskih stranaka iz vlasti«.
    U nedjelju je naslovnicom be-ha Večernjaka dominirala Hillary Clinton. Pored fotografije američke državne tajnice stavljen je veliki naslov: »Hrvate trebaju predstavljati oni koje je narod izabrao«, a kako ne bi bilo sumnje da su to doista njezine riječi, naslov na četvrtoj stranici kaže: »Clinton: U vlasti u BiH trebaju biti vjerodostojne stranke Hrvata«. Naravno, nigdje u tekstu nema citata nikakve takve izjave Hillary Clinton, nego Gordan Jandroković prepričava kako je ona »s razumijevanjem saslušala« njegovu priču o osjetljivosti položaja Hrvata u BiH, te mu rekla kako i »američka strana smatra da kredibilni vjerodostojni predstavnici hrvatskog naroda trebaju sudjelovati u vlasti u BiH«.
    U hrvatskom izdanju Večernjaka, međutim, ni traga od Clintonove i Jandrokovića, ni na naslovnoj ni na bilo kojoj stranici. Nije li to idealan šlagvort za komentatore koji vole uočiti svaki primjer nebrige »matice« za Hrvate u BiH?

9.2.11.

Okupacija etera u 26 dopisa

Evo nas opet u istom stroju. Hrvatski sjever je čuo vapaje hrvatskoga juga i skočio u obranu nacionalnog etera od talijanske okupacije. Naslovi metropolitanskih novina panično usklikuju kako će »hrvatska obala gledati samo talijansku TV«, a udarni tekstovi izvještavaju o tegobama istarskih i dalmatinskih gledatelja pri hvatanju hrvatskih programa koje su prekrili digitalni signali iz Italije, te notiraju da je Hrvatska agencija za poštu i elektroničke komunikacije (HAKOM) na talijansku okupaciju hrvatskih kanala odgovorila s 26 dopisa, a da arogantni Talijani nisu odgovorili niti na jedan.
    Ta okupacija ne staje samo u tih 26 dopisa kojima se prosvjedovalo zbog talijanskog kršenja sporazuma o raspodjeli frekvencija potpisanog pod paskom Međunarodne telekomunikacijske udruge pri Ujedinjenim narodima, nego postaje i administrativna preokupacija Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija. Sa Zrinjevca je u Rim koliko jučer – dakle, tek nakon dvomjesečnog širenja talijanskih signala po hrvatskim kanalima i TV-prijemnicima, te onemogućavanja istočnojadranskih gledatelja da gledaju hrvatske programe za koje su primorani plaćati pretplatu – odaslano pisamce Francu Frattiniju. U toj leteri Gordan Jandroković kolegi iz Farnesine odlučno predlaže da »zajednički potaknu razmjenu informacija između relevantnih državnih institucija te na taj način pridonesu otklanjanju problema emitiranja televizijskih programa i eventualnog daljnjeg interferiranja signala« i srdačno ga pozdravlja.
    Dok Farnesina drhti od Jandrokovićeva nepokolebljivog »ukazivanja na problem«, ravnatelj HAKOM-a Dražen Lučić hrvatskoj javnosti preko Večernjeg lista prenosi poruke francuskih i švicarskih kolega, koji na osnovu svojih iskustava iz višegodišnjih bitaka s talijanskim uzurpatorima tvrde da se s njima »legalnim putem neće riješiti ništa«, a predsjednik potrošačke udruge Telekom Đuro Lubura glasno razmišlja o kontraudaru. I veli da bi Hrvatska postavljanjem digitalnih odašiljača koji bi velikom snagom zračili prema Italiji vjerojatno uspjela talijanskim gledateljima onemogućiti prijem njihovih programa na uzurpiranim hrvatskim kanalima, ali da samo to ometanje ne bi pomoglo gledateljima u Istri i Dalmaciji u hvatanju programa hrvatskih.
    Nitko, međutim, od tog silnog patriotsko-potrošačkoga gnjeva ne vidi da bi talijanska okupacija našega etera mogla blagotvorno djelovati na sudbinu hrvatskoga medijskog prostora kojemu Vlada Jadranke Kosor izmjenama Kaznenoga zakona kuje takve okove kakvima ga ne bi sapeo ni najbezdušniji tuđin. Jer hrvatski bi novinari, gledajući talijanske programe, mogli vidjeti da postoje i ozbiljniji oblici protesta protiv ozakonjenja zatvorskih kazni zbog tobožnjih kleveta i uvreda.
    Mogli bi, eto, vidjeti da nije sve u lijepljenju selotejpa preko usana i u onim petominutnim »gromoglasnim šutnjama« kojima se od prigode do prigode ritualno javljaju. Mogli bi napokon shvatiti da novinari u Italiji i zbog puno blažih ataka na svoju profesiju stupaju u generalni štrajk.

10.2.11.

Kad bukvani sade balvane

Nisu mi bili jasni samaritanski porivi iz kojih je Željko Jovanović na tribini o korupciji, održanoj u Podstrani, kazao da HDZ-u treba biti oduzeta vlast, budući da je »stečena financiranjem izborne kampanje iz crnih fondova«. Ja sam u tim Jovanovićevim riječima prepoznao govor samilosti kojim se HDZ-u nudi nezasluženo lagodan izlaz iz živoga blata što ga je ta stranka proizvela. I čudio sam se riječkom SDP-ovcu zašto baš on želi prikratiti muke družini iz HDZ-a, umjesto da je pusti da nastavi putem kojim je krenula i da svoju vladavinu okonča makljažom u kojoj će se njezini prvaci i prvakinje uzajamno hvatati za vratove, sve dok se na površini živoga blata ne pojave posljednji mjehurići.
    Potpuno mi je, s druge strane, jasno zašto HDZ-ovci u Jovanovićevim riječima nisu prepoznali šansu da budu oslobođeni daljnjeg obnašanja vlasti i da na taj način sačuvaju barem golo stranačko postojanje. Znaju oni, jako dobro znaju, da to što sada rade, da to – nazovimo ga tako – vladanje uopće nije posao za njih, ali isto tako znaju da na ovome svijetu nema ni bilo čega drugog za što bi bili sposobni. Zato to svoje tegobno i besmisleno postojanje i vezuju samo uz takvu vladavinu koja je prihvatljiva tek utoliko što će im pomoći da presude sami sebi. A sudit će si – to već vidimo – surovije nego što bi to moglo i smjelo raditi civilizirano sudstvo.
    Spoznajne sposobnosti HDZ-ovaca su takve kakve jesu i nije se rugati što su Jovanovićev govor samilosti preveli kao govor mržnje, pogotovo kada taj prijevod stigne iz HDZ-ova intelektualnog rasadnika kakav je Split. Zar je Živko Nenadić kriv što su mu umni kapaciteti takvi da ne umije izustiti ništa osim da je »Jovanovićev govor mržnje nešto što se nije čulo od 1991.« i da je tu riječ o »sijanju sjemena zla po Hrvatskoj«? Zar će se Kruni Peronji zamjeriti što se živ uneredio pa jedva jedvice sročio kako »drug Jovanović, sijući prijetnje i klevete, unosi nemir u srca hrvatskih građana«? Čovjeku je srce sišlo u pete i on se, posve razumljivo, boji da tim petama nema vjetra.
    Zar još ikoga čudi što je baš Dujomir Marasović izvalio da je »Jovanović loša kopija Jovana Raškovića« i da »uskoro možemo očekivati i balvane oko Rijeke«? Kao da je u glavi u kojoj se lani u ovo doba zametnula ideja kako je »i oružje legitimno sredstvo da se spriječi đavolska ideja istarske autonomije« moglo izniknuti išta suvislije od balvana na Orehovici. I kao da takav bukvan sebe u Rijeci i Puli može zamisliti ikako osim na tenku.
    Lako mi je shvatiti Marasovića i balvane kojima je takav lumen prisiljen nadomještati misli, ali kako razumjeti zašto je Nenadu Staziću – kad mu je već jasno da na Jovanovića nasrću »šovinističke budale« – sad najednom »nepojmljivo da glavni argument HDZ-a može biti Jovanovićeva nacionalnost«? Pa kakvu on argumentaciju očekuje iz stranke Hebrangove i Marasovićeve?
    I zašto smatra potrebnim da u Saboru kaže kako »s takvim HDZ-ovcima Hrvatska neće ući u EU ni za 50 godina«? Ako su HDZ-ovci izabrali da Hrvatska u Europu uđe samo preko odra njihove stranke, zašto im Stazić kvari posao?

11.2.11.

Odiseja u Hrvatskoj 2011.

Naletio sam prije neki dan na »Časne kosti«. Tako se zove kratka priča stara skoro 90 godina, u kojoj švedski pisac Pär Lagerkvist pripovijeda o užasu što je spopao pripadnike dojučer zaraćenih naroda kada se pronio glas da iz grobnica podno spomenika podignutih u čast palim herojima svake noći ustaju slavljeni mrtvaci, da potom prelaze granicu i bratime se sa svojim neprijateljima. Ogorčeni su narodi na spomen-stratišta poslali komisiju da ispita točnost tih glasina i članovi komisije su, uvjerivši se da mrtvi doista ustaju iz grobova i kreću u posjet protivničkim kosturnicama, krenuli u verbalni obračun sa časnim pokojnicima, optužujući ih za veleizdaju. Pali heroji su na to objasnili komisiji živih da tu nema nikakvog mirenja ni bratimljenja, da se oni i mrtvi neprijatelji mrze više nego za života, ali da noću pohode jedni druge samo da bi razmijenili kosti, budući da su pokopani bez ikakvog reda.
    Pogađate, naravno, da me je priča švedskoga klasika podsjetila na zapovijed hrvatskoga multipraktika Tomislava Karamarka da se počnu prekapati masovne grobnice iz Drugog svjetskog rata i poraća, te iz njih vaditi kosti za koje naš policaj-histor i bez ikakve istrage zna da su ostaci nevinih žrtava što su ih smaknuli komunistički zločinci. Pročitao sam potom u Novom listu tekstove kolegica Tihane Tomičić i Sanje Modrić, koje su u Karamarkovoj gnojno-redarstvenoj operaciji prepoznale »prozirnu izbornu kampanju« i »običnu manipulaciju strastima«, i nisam im pronašao zamjerke. Ispričavam se ministru policije, ali ti su mi tekstovi djelovali uvjerljivije od njegove izjave »Moja stranka je MUP« i od njegovih optužbi da glasine o ekshumacijama u predizborne svrhe pokreću »oporbeni kuloari iz njima znanih zaplotnjačkih razloga«.
    Unatoč tome, lecnuo sam se pročitavši da bi životni projekt Tomislava Karamarka mogao biti ugrožen zbog financijskih razloga. Neki je anonimni brbljavac, o kojemu Jutarnji list otkriva samo to da je »upućen u istragu«, izjavio da troškovi ekshumacije i identifikacije jedne jedine žrtve iznose oko 15 tisuća kuna. Pomnožite li taj iznos s brojem od 90 tisuća neiskopanih žrtava kojim barata Karamarko, dođete do cifre od milijardu i 350 milijuna kuna ili – ako će vam tako izgledati jeftinije – 182 i pol milijuna eura, a znate i sami da se toliko novca nije moglo naći ni u svim Barišićevim torbama i bisagama.
    Karamarko, međutim, ne djeluje kao netko koga bi nedostatak novca spriječio u naumu da ostvari potpuni uvid u situaciju u zemlji, pa će se valjda nečemu dosjetiti. Ili da Vladi predloži raspisivanje narodnog zajma za iskapanja, ili da Škegru nagovori da izradi projekt privatizacije jama, ili da potakne dobrovoljne radne akcije vađenja kostiju. Ostvari li se ovo posljednje, svaki bi građanin Republike Hrvatske mogao uzeti po jednu kost u svaku ruku, zaputiti se na onaj Tomčev i Bogovićev svehrvatski sabor na Krbavskom polju, sjesti na ledinu i nasmiješiti se kameri. Bio bi to idealan početni prizor »Odiseje u Hrvatskoj 2011«

Kolumne prenosimo sa portala Novi List uz dozvolu autora