Ništa kontra sela

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Piše: Predrag Lucić

PONEDJELJAK, 27.12.2010.
Kako je Kordić osvojio Božić

Radujte se, narodi, kad čujete glas: na Badnjak se objavi svem hrvatstvu spas... Radosnu vijest o homogenizaciji Hrvata pod naslovom »Nikada snažniji nacionalni blok za obranu prava« obznanio je Večernji list u božićnom trobroju. I izvijestio kako su se »brojne udruge dragovoljaca, stradalnika, organizatora otpora... redom oglasile da će se usprotiviti nametanju izborne političke volje Hrvatima u nacionalno složenoj zemlji Bosni i Hercegovini«. Oglasili su se na istom fonu i u istom tonu, javlja Večernjak, i Senat Sveučilišta u Mostaru i nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić...
    Oko samih sebe su se okupile i dvije stožerne stranke hrvatske homogenizacije: oba HDZ-a BiH, onaj Čovićev i onaj Ljubićev, sklopivši u Vitezu strateški sporazum i proglasivši ga »posljednjom linijom obrane hrvatstva u BiH«. Okupili su se HDZ-ovi homogenijalci i oko Dodikova SNSD-a i Bosićeva SDS-a, jer »posljednja linija obrane hrvatstva u BiH« kao crta pod kojom se zbraja politička baština Mate Bobana ne može biti podvučena bez provjerenih saveznika i legitimnih nasljednika Radovana Karadžića.
    Namjere HDZ-ovaca koji su za taoca uzele čitav narod ogolio je Drago Bojić, urednik Svjetla riječi, mjesečnika Franjevačke provincije Bosne Srebrene, napisavši da »razlog nacionalne homogenizacije nije, kako se to želi prikazati, tobožnja ugroženost od drugih, već izraz paničnog straha od gubljenja pozicija i ostajanja izvan vlasti«. Upozorio je Bojić još prije mjesec dana da je omiljeni homogenizacijski refren kojim se zahtijeva uspostava hrvatske teritorijalne jedinice u BiH »samo nastavak hercegbosanske politike, čije su zlo mnogi bosanski Hrvati iskusili u ratnim vremenima, kada su izdani, prodani i prognani iz svojih zavičaja« i da se »zazivanjem nove Herceg-Bosne taj monstruozni projekt želi provesti do kraja«. A homogenizatori su na sve to najrječitije odgovorili svojim sponzorstvom nad božićnim malonogometnim turnirom što ga je organizirala mostarska HVIDR-a i na kojemu je nastupila i pobijedila momčad HVO-a Srednje Bosne nazvana imenom ratnog zločinca Darija Kordića.
    Uz pobjednike su se slikali, ruke im stiskali, pehare im i medalje dodjeljivali: razdragani predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, stranačka mu druga i predsjednica Federacije BiH Borjana Krišto, ministar pravde u Vijeću ministara BiH Bariša Čolak, te ugledni uzvanici iz susjedne Hrvatske: gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, metkovski mu kolega Stipe Gabrić Jambo i izaslanik Ministarstva branitelja Republike Hrvatske Andrija Kolobarić. I svi su oni u tom trenutku, uveličavajući slavlje tipova u dresovima s likom zločinca osuđenog za pokolj u Ahmićima, bili ljudi na svome mjestu.
    Nedostajao im je samo Ivo Josipović da, naprasno pun razumijevanja za Čovićeve ideje o preustroju BiH, donese onaj svoj uveli vijenac iz Ahmića i uruči ga zaslužnicima iz slavljeničkog tima. Pa da predsjednik Republike Hrvatske i kapetan MNK HVOSB »Dario Kordić« razmijene dresove.

UTORAK, 28.12.2010.
Nestao paket spasa za Gotovinu

Dođe tako ljudima da se pred zrcalom zakunu kako njih više nitko neće praviti budalama, pa se sa žarom amatera i samouvjerenošću diletanata bace na rješavanje najvećih zagonetki svijeta i vijeka. Počesto se takvi ljudi odreknu svega što im se učini nedostojnim njihove istraživačke misije: kontakata s bližnjima i njihovom profanom svakodnevicom, kruha, vina, paste za zube i ostalih tričarija kojima svoja usta pune oni što nikada neće izgovoriti veliku istinu. Nerijetko spiskaju čitavu imovinu na nabavku priručnika iz oblasti u koje su do tada bili potpuno neupućeni, tajnih dokumenata na jezicima na kojima ne znaju kazati ni »Hvaljen Isus!«, mapa s kojima bi se izgubili i na putu do najbliže trafike... I baš im to posvemašnje neznanje osnažuje vjeru da će upravo oni iz tih nerazumljivih papira iščitati tajnu od koje će svima zastati pamet.
    A onda se dogodi. Dogodi se da gomilu nespojivih podataka povežu u nekakav svoj niz i da proizvedu takvu teoriju zavjere koja se novinskim urednicima učini jednako vjerojatnom koliko i sve one manje maštovite priče što ih svakodnevno prodaju kao istinu. I čovjeka to onda ohrabri, pa shvati kako nema te misterije s kojom se on ne smije uhvatiti u koštac i kako nema tog njegovog nevjerojatnog otkrića što mu ga novine neće objaviti kao vjerojatno i moguće.
    Jedan od takvih eksperata za sve čega se dohvati – imenom Nediljko Pušić, strukom pravnik, a statusom umirovljeni vojni časnik s viškom vremena i manjkom sumnje u vlastite sposobnosti – uredno objavljuje svoja otkrića na stranicama Slobodne Dalmacije. Pročuo se već senzacionalnom tezom da je pogibija vatrogasaca na Kornatima izazvana eksplozijom punjenja NATO-ove bombe, neiskorištene i odbačene u vrijeme intervencije u Srbiji. Medijsku slavu je potom dogradio pričom o enormnim zalihama nafte, plina i urana u Piranskom zaljevu, smještenim eto baš u onoj zoni koju svojataju Slovenci.
    Javio nam se, evo, i jučer s otkrićem da su američki ratni avioni E-8 tokom operacije Oluja tajno snimali cijelu bojišnicu, te da stoga Pentagon i bez famoznih topničkih dnevnika zna točan broj granata koje su pale na Knin. Čak i u slučaju da se Amerikanci ogluše na zahtjev da dostave snimke, topnički dnevnici su – tvrdi Pušić – suvišni, jer se i 15 godina nakon Oluje pomoću detektora koji registrira anomalije u magnetskom polju Zemlje može utvrditi broj, mjesto i vrsta ispaljenih projektila. A ti se detektori istine o Domovinskom ratu mogu staviti čak i na kanader.
    O svemu tome je gostujući ekspert Slobodne još ljetos izvijestio generala Antu Gotovinu i poslao mu opsežnu dokumentaciju zajedno s objašnjenjima. Međutim, iz Haaga nikada nije dobio nikakvu potvrdu niti znak da je njegova pošiljka stigla u prave ruke. Pitanje glasi: nije li ekspert Pušić tim priznanjem srušio vlastiti mukotrpno građeni mit? Jer tko će povjerovati da čovjek koji razotkriva najskrivenije tajne, nije u stanju detektirati gdje je završio jedan obični poštanski paket?

SRIJEDA, 29.12.2010.
Ništa kontra sela

Nezahvalna li svijeta u naseobini ovoj što se gradom Splitom zove! Poručio im Željko Kerum – dakle, tip kojega su izabrali za svojega gradonačelnika – da umjesto što kukaju zbog krize i nezaposlenosti izvole »polako razmišljati o povratku na sela ili otoke svojih roditelja«, a njih to pogodilo gore nego da ih je nazvao »glupim majmunima«. Teže im je palo to što ih je Kerum poslao na selo nego da ih je na nekom od svojih satova bon-tona, onako kako on već umije, uputio da se »nose u pizdu materinu« gdje će se »naučiti pristojnosti«. Zazvučalo im je to selo iz Kerumovih usta skarednije nego da je citirao samoga sebe pa im poručio da »jedu govna« ili da se »napuše kurčine«.
    Uvrijedilo se građanstvo što ga osnivač Hrvatske građanske stranke šalje na selo, pa ga zauzvrat odaslalo u tri krasna Ogorja i sto milih zavičaja, pa se uhvatilo sprdati s njegovom »jahtom u splitskoj luci s koje bi on sada provodio agrarnu reformu«, pa se prisjetilo Ramba Amadeusa i onog refrena »Čobane, vrati se, ovce tvoje ne mogu bez tebe!«... Dohvatila se uvrijeđena urbanost Kerumova seljačkog podrijetla i prikrpila mu čobanluk kao svoju prvu i valjda jedinu aluziju na selo, onu istu koja mu se javljala i u izbornoj kampanji kada je, kao vrhunac antikerumovskog imaginarija, sročen slogan »Nismo ovce da nas vodi čoban!«
    Kao što i na tom čobanoslovnom primjeru vidimo, građanstvo u svojim lijenim razmišljanjima nije napredovalo ni za duljinu ovčjega brabonjka, pa ne čudi što nije shvatilo koliko blagotvorna može biti Kerumova uputnica za liječenje krize u seoskom ambijentu. Nema građanstvo pojma da na selu ne može nabasati na Željka Keruma i da ni u jednoj ruralnoj sredini nije zabilježena vladavina kerumovskog tipa. Štoviše, teško je zamislivo da bi se itko na selu drznuo raditi ono što splitski gavan radi u gradu. Tko ne vjeruje, neka ode na selo i neka za privatne probitke pokuša rasturiti nečije gumno onako kao što Kerum radi sa zapadnom obalom grada Splita. Ili neka stanovnike bilo kojeg sela pokuša poslati u sve one pizde materine i kuropušione u koje Kerum šalje građane Splita koji se bave novinarstvom, pa neka ih onda pozove na božićni domjenak. Živo me zanima da li bi mu se igdje odazvao ijedan seljak, a evo nudim opkladu da u cijeloj Hrvatskoj nema tog sela gdje bi Kerumu na šampanjac i fritule došlo toliko pripadnika izvrijeđane ratarske ili stočarske struke koliko mu se napičkaranih predstavnika sedme sile – točnije kazano: sedme sline – pojavilo na zakusci u gradu Splitu.
    Može se sada arlaukati kako je svinjski to što sada Kerum svojim glasačima koji su nasjeli na njegova obećanja o boljem životu za sve građane Splita poručuje da svoju sreću potraže na selu, ali ja mislim da im on nije mogao ponuditi pošteniji savjet. Tko je povjerovao da će za Kerumove vladavine gradom Splitom letjeti pečene tuke, sada ima priliku da ih pokuša uhvatiti tamo gdje purani doista rastu. A može i ostati u gradu, pa kao i do sada – sam ispuštati ćurlike i lepetati krilima.

ČETVRTAK, 30.12.2010.
Čestit linč za "Srećan Božić!"

Skrušeno priznajem da božićnu večer nisam proveo uz Dnevnik HTV-a, pa evo hitam pokorno izmoliti tri Očenaša, tri Zdravomarije i tri Slavaocu, ne bi li mi Milostivi Bog oprostio što sagriješih propustom. A vama, braćo i sestre u Isusu Kristu, Gospodinu našemu, što taj Dnevnik gledaste i slušaste, ali u njemu ništa bogohulno ne vidjeste i ne čuste, preporučam da čim prije ispovjedite svoje grijehe koji su – barem u ovom slučaju – teži od mojih, te da ih u poniznoj molitvi okajete. I pozivam vas, braćo i sestre, da se ne drznete primijetiti kako je i Bezgrešni Tvorac počinio istovjetan grijeh propustom i da ne izvodite nasumične zaključke kako bi On – da je bio budan dok ga je Zoran Šprajc pravio budalom – strijelom nebeskom spržio onu vražju kućerinu na Prisavlju.
    Ako je Bog i zadrijemao pred plazmom, barem je jedan njegov službenik ostao budan i svjestan bezočne manipulacije božićnim čestitkama Svetoga Oca koju je počinio urednik HTV-ova Dnevnika. Taj službenik Božji zove se Božidar Nagy i zasigurno vam je poznato njegovo predano i uspješno vođenje Postulature blaženoga Ivana Merza.
    Otac Nagy se sve do Dana nevine dječice samozatajno nosio s vlastitom uvrijeđenošću onim što je vidio i čuo u božićnom Dnevniku, a onda je preko portala Hrvatskog kulturnog vijeća pozvao i ostale ljude dobre volje da se ozlovolje manipulacijom s Prisavlja. Uočio je, dakle, vazda budni postulator da je urednik HTV-ova Dnevnika premontirao božićne čestitke pape Benedikta XVI. i to tako da je najprije pustio one na slovenskom i srpskom, a tek potom i onu na jeziku vazda vjernih Hrvata!
    A svatko tko je u izravnom prijenosu pratio Urbi et Orbi zna da je Sveti Otac, odmah nakon čestitki na mađarskom, poljskom, češkom i slovačkom, izustio onu željno iščekivanu riječ »Croato«, te hrvatskim vjernicima poručio: »Sretan Božić, Isusovo porođenje!«. Tko se u tom trenutku nije prepustio nekontroliranom ushićenju, nego nastavio slušati, pamti da je papa tek nakon čestitke Hrvatima kazao ono čime je Šprajc započeo božićni Dnevnik: »Sloveno: Božje Dete naj vam podeli svoj blagoslov! Serbo: Srećan Božić! Hristos se rodi!« Taj, dakle, pamti i to da su na Trgu Svetoga Petra poslije čestitke na srpskom uslijedile one na lužičkosrpskom, bugarskom, makedonskom, bjeloruskom i tako daljim jezicima, sve do samoanskog, maorskog i esperanta.
    To što je u Dnevniku HTV-a promijenjen redoslijed čestitki, Božidar Nagy smatra uvredom za sve hrvatske katolike – jer se »nikada nije dogodilo da bi Papa čestitao Božić najprije na srpskom pa tek onda na hrvatskom«, nego je »uvijek bilo obratno« – i stoga ih poziva da na tu podvalu reagiraju prosvjednim zivkanjem HTV-a.
    Ako Šprajc i družina nisu preslušali poruke kojima su automatsku sekretaricu na Prisavlju zasuli gnjevni hrvatski katolici, mogu pročitati komentare na portalu HKV-a. Tamo sve vrvi od gadova, ništarija, stoke, ljiga, sotona, orjunaša, masona i ostalih umilnih kršćanskih izraza. A nađe se i produhovljenih, skoro pa evanđeoskih poziva na linč.

PETAK, 31.12.2010.
Rat i art, Hadžić i Modigliani

Okreće li se Amedeo Modigliani u svome pariškom grobu, ako je i do onoga svijeta doprla vijest da su srpski policajci prigodom pretresa neke kuće pronašli jedno njegovo ulje na platnu i posumnjali da se ta slika, navodno vrijedna milijune eura, nalazi u vlasništvu odbjegloga optuženika za ratne zločine Gorana Hadžića? Ako se talijanski slikar vrpolji u napučenoj zemlji groblja Pere-Lachaise, uzrok vrtnji nisu vrtoglave cijene što ih njegove slike postižu 90 godina nakon što je tuberkuloza okončala besparicu koja ga je pratila kroz život. Ne okreće se on pod nadgrobnom pločom ni zato što ga susjeda Édith Piaf, onako mrtva-pijana, podjebava da je njegovo platno svojina ratnoga zločinca, jer on na to, onako mrtav-hladan, odgovara da je i Louvre nakrcan umjetninama što su ih sa svojih pohoda donosili ratni zločinci. Jezu u Modiglianijeve kosti može utjerati samo podatak da se policija opet bavi njegovim slikama, jer ni mrtav ne uspijeva zaboraviti kako su murijaci rasturili jedinu parišku izložbu koju je imao za života, uz obrazloženje da ti aktovi izazivaju javnu sablazan.
    Nadam se da Modigliani ipak počiva u miru i da su ljudi na onome svijetu mudriji od nas ovdašnjih, pa da ne vjeruju baš u svaku vijest koja im stigne s ovoga svijeta. A ovim se svijetom priča o zapljeni skupocjenog Modiglianijeva ulja u kući Hadžićeva kuma Zorana Mandića Mandarine proširila sumanutom brzinom, premda nitko ne zna čak ni o kojoj slici se radi. Pogotovo to ne znaju ekskluzivni prepisivači u hrvatskim medijima koji su, prepravljajući kopiranu vijest iz Novog Sada, ispustili podatak da je prigodom pretresa Mandićeve kuće pronađena fotografija (!!!) jednog Modiglianijeva ulja na platnu, procijenjenog na »više miliona evra«. Za tu se fotografiranu sliku, prema navodima srpskog Tužilaštva za ratne zločine, na osnovu nečega, ali još neznano čega, sumnja da pripada Hadžiću koji će njezinom prodajom financirati nastavak svoga skrivanja pred poslovično sporom pravdom.
    Pa kad već mediji konstruiraju poluvijesti, zašto ne bismo konstruirali i razgovor odbjegloga zločinca i njegova kuma na umjetničke teme... »Evo, kume, ovaj Modiljani će da te spase«, uz osmijeh će Mandarina. »Ko ono beše Modiljani?«, smušeno će Hadžić. »Slikar one gole pičke što su je 'Idoli' stavili na omot 'Sakam te, fukam te'! Sećaš se te ploče?«, dovitljivo će Mandarina. »Kako da ne... Mnogo sam voleo 'Idole'«, raznježeno će bjegunac.
    »Nije istina! Zlikovci su slušali turbofolk, a ne 'Idole'!« – gnjevno će se u priču uplesti neki bivši »Idol«, a danas savjetnik predsjednika Borisa Tadića. I kao odgovor dobiti stihove Leonarda Cohena o jednom heroju ovdašnjih ratova: »On naređuje da se obitelji žive spale / A žene nabiju na kolac / On vjerojatno zna jednu ili dvije pjesme / Koje sam napisao / Hrvati, Muslimani, Bosanci, Srbi / Svi batinaši krvavih ruku / I skidači skalpova / Svi oni plešu na muziku Beatlesa«. Za sretnu Novu godinu i stare predrasude!

Kolumne prenosimo sa portala Novi List uz dozvolu autora