Ni amen na kamenu za Hajdukovih 100

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Piše: Predrag Lucić

PONEDJELJAK, 31.1.2011.

Šamaranje majmuna i djece zbog Cece

Nakon što se Vijeće za nadzor elektroničkih medija zabavilo »šamaranjem majmuna« i »sapunanjem mačora«, bila bi šteta da ispusti stvar iz svojih ruku i da se liši vrhunca cenzorske naslade. Kad je taj ćudoredni organ već toliko razdražen satiričkim tekstom Hrvoja Marjanovića o stigmatizaciji masturbacije u savjetodavnoj rubrici Glasa Koncila pod naslovom »Dragi biskupe Lastan, činim li grijeh ako šamaram majmuna« (Index.hr, 11. siječnja 2011.), da je naložio njegovo uklanjanje s nadzirane mreže, valjda će jednako radodajno reagirati i na novi nadražaj iz radionice istog autora. Jer u Marjanovićevom komentaru hrvatske hipokrizije iskazane povodom najave same mogućnosti da Svetlana Ražnatović zvana Ceca održi koncert na maksimirskom stadionu (naslov »Tu sam rođen, tu ću i umrijeti – od smijeha«, Index.hr, 29. siječnja 2011.), Zdenko Ljevak i ostali vijećnici mogu pronaći puno više »elemenata nepriličnog odnosa prema vjeri i drugim uvjerenjima« no što su ih otkrili u »Šamaranju majmuna«.
    Indexov komentator u novom tekstu demontira raširenu vjeru i uvjerenje hrvatskih konsenzualista da je masovno zgražanje nad najavom da bi Ceca mogla javno zapjevati u Zagrebu pokazalo kako ipak postoji nešto oko čega se slažu i ljevica i desnica, i centar i korner, kako postoje takozvane nepobitne i neprijeporne vrijednosti o kojima svi gusle isto. Komentator Glasa Konsenzusa Davor Butković nabrojio je četiri takve nepobitnosti i neprijepornosti: 1) uzrok rata u Hrvatskoj, 2) karakter Domovinskog rata, 3) značaj režima pokojnog predsjednika Franje Tuđmana i 4) proces demokratizacije zemlje, koji je započet 2000. i, evo nam ga, traje još uvijek.
    Ako vjerujete u to što propovijeda Butković, Marjanovićev će tekst duboko povrijediti vaše vjerničke osjećaje, jer Indexov autor u njemu iznosi blasfemične tvrdnje da Hrvati masovno slušaju Cecu, te da se neredi koje bi njezin koncert izazvao mogu očekivati ponajprije u redovima za karte. Sprda se taj Marjanović s napokon ujedinjenom ljevicom i desnicom, ocjenjujući da one mogu postići konsenzus samo oko nečega što uopće nije bitno, kao što nije bitan taj koncert kojim bi – kako se slažu konsenzualisti – »deklarirana četnikuša povrijedila svetinju maksimirskog stadiona na kojemu je započelo rađanje samostalne Hrvatske«. I na čiju bi zabranu, veli Hrvoje, hrvatska mladež reagirala tako što bi otišla u neki od bezbroj turbofolk-klubova, gdje bi – kao što to inače radi – slušala Cecu.
    Sada je na Vijeću za nadzor elektroničkih medija da obrani vjeru u nacionalni konsenzus i temeljne vrijednosti na kojima on počiva. Jer ako tom Vijeću nije jasno da se konsenzus može postići samo eliminacijom disonantnih glasova – od Marjanovića i sličnih, kojima uopće nije do Cece, pa do svih hrvatskih cecofila, mladih i starih, kojima nije ni do čega drugog – onda nam tijelo kojim predsjedava Zdenko Ljevak služi samo za, da prostite, neku stvar. Za šamaranje majmuna i sapunanje mačora. Da nam Ljevak bude zaposlen, a desnica slobodna.

UTORAK, 1.2.2011.

Kontejneri na braniku digniteta

Među brojnim vijestima iz cijele Hrvatske koje govore o izljevima braniteljskoga ogorčenja zbog nedoličnog tretmana Domovinskog rata i njegovih stečevina, pojavila se i ona pod naslovom »Ime pokojnog branitelja osvanulo na kontejneru«. Večernjakov novinar Marko Čubrilo izašao je na uzavreli teren u Gornjem Vrapču i susreo se sa šokiranim i uvrijeđenim braniteljima koji su na zelenom kontejneru za smeće ugledali ime poginuloga pripadnika 1. bojne 1. satnije 101. brigade, bolničara Miroslava Milića, a odmah ispod njegova imena – da šok i nevjerica budu veći – i istovjetnim šablonskim slovima ispisan naziv 150. brigade.
    Premda su branitelji iz Gornjega Vrapča – kako piše u Večernjem listu – pretpostavili da se ti natpisi na kontejnerima odnose na kvartovske ulice nazvane u čast poginulom bolničaru i proslavljenoj brigadi, ta ih točna pretpostavka nije spriječila da u tim uobičajenim oznakama prepoznaju »provokaciju«, »strahotu«, »veliku sramotu« i »niske udarce«. I da traže reakciju odgovornih. Zahvaljujući agilnom novinaru koji je nazvao direktora Čistoće Branimira Valašeka, ogorčenim je braniteljima obećano da će dežurna ekipa odmah ukloniti kontejner. Jer i direktor Čistoće, eto, misli da se na Gornjem Vrapču dogodilo nešto »strašno« i koristi prigodu da istakne kako je na njihovim kontejnerima »zabranjeno plakatiranje i ispisivanje poruka«.
    Pa kad već i direktor Čistoće – poput ogorčenih branitelja – misli da nazivi ulica ispisani na kontejnerima nisu obična oznaka nego »strašna poruka«, za očekivati je da dežurnoj ekipi izda nalog za hitno uklanjanje svih kontejnera u gradu Zagrebu na kojima je netko nešto poručio. Ne mislim pritom samo na kontejnere u Aveniji Gojka Šuška ili na Trgu dr. Franje Tuđmana na kojima su ispisane poruke »Gojka Šuška 5« ili »Trg dr. Franje Tuđmana b. b.« oko čije strahotnosti nema nikakve dvojbe i u kojima će svaki osviješteni branitelj prepoznati drsku neprijateljsku provokaciju na račun najvećih svetinja Domovinskog rata. Mislim i na kontejnere na kojima npr. piše »Republike Austrije 33«, »Sav. Rep. Njemačke 16« ili – Bože oprosti – »Vatikanska 7«.
    Vjerujem da će direktor Čistoće te »poruke« ukloniti bez čekanja da ga nazovu ogorčeni i osvjedočeni prijatelji Republike Hrvatske iz austrijskog i njemačkog veleposlanstva ili apostolski nuncij msgr. Mario Roberto Cassari osobno, pa ga upitaju je li im to hvala za sve što su njihove države, državnici i državljani napravili za samostalnost i dobrobit ove zemlje. Vjerujem također da će razboriti direktor na kontejnerima na kojima se koče natpisi »Av. Dubrovnik 46« ili »Grada Vukovara 8« prepoznati uvredu žrtava što su ih ti gradovi podnijeli u Domovinskom ratu. I da je svjestan kakvu podmuklu i opaku poruku krije kontejner s natpisom »Pakoštanska 1«.
    A vjerujem i da će građani Zagreba, pa i cijele Hrvatske, iz ove priče s Gornjega Vrapča shvatiti kakvo svetogrđe čine kada prekapaju po kontejnerima s kojih još nisu uklonjene takve strašne i neprihvatljive poruke.

SRIJEDA, 2.2.2011.

Kome papa stiže u svatove?

Odaslali hrvatski biskupi pismo vjernicima u povodu pastoralnoga pohoda pape Benedikta XVI. vazda vjernoj Hrvatskoj, a pustopašni su indexovci iz te podugačke poslanice u naslov izvukli da je »za biskupe gorući problem hrvatske budućnosti zajednički život bez braka«.
    Mogu sada smjerne dušice do mile volje zanovijetati zbog neskrivene ironije u tom naslovu, mogu ga proglašavati djelom Nečastivog koji nadahnjuje tu zabludjelu mladež što umjesto Međugorja pohodi Međumrežje, ali mu ne mogu pobiti točnost. A ako misle da mogu, neka još jednom pročitaju kako su tu goruću problematiku ispisali biskupi, svojim riječima. Govoreći o »očitim i tako žalosnim poteškoćama kroz koje prolazi hrvatska obitelj danas, a koje posljedično ugrožavaju i budućnost čitavoga naroda«, dvadeset i jedan je obiteljski čovjek – na čelu s predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije Marinom Srakićem i s novoimenovanim biskupom dubrovačkim Matom Uzinićem na začelju – potpisao i sljedeću rečenicu: »Spominjemo velik broj mladih koji zbog nezaposlenosti i neriješenoga stambenog pitanja odgađaju ulazak u brak, nezaposlenost i socijalne probleme, porast rastava, ovisnosti i obiteljskoga nasilja, sve rasprostranjeniji zajednički život 'na probu', na određeno vrijeme, bez obveza, kao i snažne pritiske koji niječu, pa i otvoreno napadaju vrijednost braka i obitelji.«
    Zbog tih su gorućih i po budućnost Hrvatske pogubnih problema crkveni velikodostojnici odlučili »započeti sa slavljenjem nacionalnih susreta kojima žele promicati bračne i obiteljske vrijednosti, snažiti zdravu samosvijest hrvatskih katoličkih obitelji, pokazujući im da nisu osamljene i prepuštene sebi«, a ti su susreti – tvrdi se u pismu – i glavni povod papina lipanjskog dolaska u Zagreb.
    Ne pada mi na pamet popovati biskupima, ali me čudi što u program papina posjeta – kako nam je predstavljen u njihovu pismu – nisu uključili ni jedan jedini susret zvani svadba. A barem bi svadbi te lipanjske subote, ukoliko ne budu otkazane zbog više sile koja bi se pravdala sigurnosnim razlozima, trebalo biti na desetke. Ne mislim ja sad da bi Sveti Otac trebao predvoditi obred masovnog vjenčanja, kao što to radi onaj Sun Myung Moon, jer znam da pošteni katolici tog samoproglašenog Mesiju i tobožnjega Kralja Mira uopće ne smatraju kršćaninom. Ali, eto, mislim da bi papa svoju potporu ugroženim bračno-obiteljskim vrijednostima najbolje iskazao da sa svojom svitom ode u neke zagrebačke svatove, da ushićenim mladencima pokloni blagoslovljenu krunicu, ako već nema para za plazmu, dvokrilni hladnjak ili porculanski servis, i da se lijepo kao čovjek proveseli.
    Bilo bi to blagotvorno, ne samo za mlade Hrvate koji sve više zaziru od kršćanskog braka, nego i za imidž Crkve. Jer nema te svjetske televizije koja ne bi vrtjela snimke svatovskog vlakića u kojem jedan za drugim cupkaju i ubrusima mašu papa Benedikt XVI., kardinali iz njegove pratnje i hrvatski biskupi, dok mužikaši praše koloplet »Beži, Jankec«, »Ja se konja bojim«, »Sve ptičice iz gore«...

ČETVRTAK, 3.2.2011.

Pandani Nikole Tesle

Dok u Zagrebu teku Dani Nikole Tesle, uputno bi bilo napraviti jedno znanstveno istraživanje. Pitati npr. običan svijet po školama, ulicama i shopping-mallovima tko ili što je bio Nikola Tesla. Pa pribilježiti koliko njih će reći da je bio znanstvenik ili izumitelj, a koliko će ih odgovoriti da je bio genij ili vizionar.
    Pitati ih potom čime se Tesla bavio. Pa notirati koliko će ih odgovoriti da se genij iz Smiljana bavio fizikom, elektrotehnikom ili elektromagnetizmom, a koliko će anketiranih sa sigurnošću tvrditi da se Tesla bavio genijalnošću i vizionarstvom.
    Pitati ih nadalje da navedu barem jedan izum Nikole Tesle. Pa vidjeti koliko će ih odgovoriti da je Tesla izumio elektro-magnetski motor, Teslinu zavojnicu ili Teslinu turbinu, koliko će ih se opredijeliti za Teslino tajno oružje, a koliko njih će kao iz topa ispaliti da se najgenijalniji od svih Teslinih izuma zove – genijalnost.
    I nipošto se ne rugati ljudima koji bilo kako odgovore na bilo koje od ovih pitanja, nego one među anketiranima što ustrajavaju na Teslinoj genijalnosti i vizionarstvu zadužiti da za sljedeće Dane Nikole Tesle pripreme uvodno izlaganje ili neko od tematskih predavanja. Predložiti im radne naslove »Novi prilozi za shvaćanje Tesline neshvaćenosti«, »Ključ je ispod otirača ili Kako otvoriti vrata svog duha Teslinim vizijama« i tome slično, jednako mistično, vizionarski i genijalno.
    Ne ponašati se, dakle, poput pripadnika hrvatske znanstvene zajednice koji su – kako izvještava t-portal – konsternirani time što je ovogodišnje Dane Nikole Tesle otvorio eminentni stručnjak za paranormalne pojave Drago Plečko. A hrvatski su se znanstvenici, umjesto da hvataju bilješke na Plečkovu predavanju, i da naizust nauče sve o Teslinoj »potpunoj seksualnoj apstinenciji koja je preduvjet u jogi za aktivaciju čakri odnosno uvide u ''viša stanja svijesti''« ili o Teslinu »pristupu netipičnim stanjima svijesti u kojima je komunicirao s neuobličenim inteligencijama koje je doživljavao kao entitete izvan sebe«, uzrogoborili protiv tvoraca mitova o paranormalnim sposobnostima velikog izumitelja. I optužili ih da Nikolu Teslu »iskorištavaju kao odskočnu dasku za promicanje svojih ludih ideja«.
    Ozbiljnom eksperimentalnom fizičaru iz Instituta Ruđer Bošković doista mora zvučati ludo kada čuje kako dr. Velimir Abramović, koji se predstavlja »najboljim suštinskim poznavaocem tajne Teslina genija«, na jednostavno pitanje »Zašto Tesla nije ostavio teoriju koja bi konačno objasnila Svemir?« odgovara još jednostavnije: »Zato što je želio da samo oni ljudi čiji je način mišljenja identičan njegovom razumiju što je on htio saopćiti čovječanstvu.« I još luđe mu mora zvučati tvrdnja tog teslovođe da je »duša električna pojava koja se može kontrolirati i čije se sve reakcije mogu predvidjeti«.
    A sve zato što se u nas kontrolom duše ne bave fizičari nego fratri i psihijatri. Koje bi također trebalo pozvati na sljedeće Dane Nikole Tesle. I jednog dežurnog električara, za slučaj da nekom teslologu iskoči osigurač.

PETAK, 4.2.2011.

Kome ratni, a kome žuti kvadrati

Večernjem listu treba čestitati što je završio i što nije završio s objavljivanjem serijala pod naslovom »Ratni kvadrati«. Jer valjalo je u siječnju i veljači 2011. stisnuti petlju i uhvatiti se u koštac s evidencijom dobivenom iz Večernjakovih – baš tako piše – vojnih izvora, a u kojoj su navedeni svi stanovi što ih je MORH »na ovaj ili onaj način« dodjeljivao od aktualne 1991. do ništa neaktualnije 1996. godine. Valjalo je upotrijebiti i svu novinarsku i uredničku vještinu da se ta priča svede na popularno plakatiranje nezajažljivosti državnih zaslužnika u osvajanju stambenog prostora, a da se iz nje pritom eliminira onaj nepopularni i još uvijek neprobavljivi dio koji svjedoči da je diobi ratnih kvadrata u velikom broju slučajeva prethodilo – golo nasilje s blagoslovom države i njezinih medija.
    O tom je Večernjakovu serijalu, još nakon prvih nastavaka, Viktor Ivančić u Novostima pisao kao o paradigmi »razvijenoga novinskog naknadništva koje pokreće afere čiji su akteri mrtvi, razvlašteni, uhapšeni ili politički neupotrebljivi« i koje nakon čitavih 15-20 godina službeno obavještava svoje čitatelje da su se gadosti za koje su i sami znali doista dogodile, pa se tome nema što dodati. Tim prije što je Večernjak i do kraja serijala ostao dosljedan toj novinsko-naknadničkoj poetici, prokazujući uglavnom one primjere pohlepe za vojnim kvadratima o kojima je davno pisano u Feral Tribuneu i još nekim nepoćudnim i nevečernjim listovima. I pazeći da se ni u jednom od deset nastavaka ni slučajno ne spomenu nasilne deložacije ljudi o čijim su pogaženim ljudskim i stanarskim pravima nekoć državni, a danas korporacijski mediji tako krotko i tako slatko šutjeli.
    Na Večernjakove se »Ratne kvadrate« danas ne bih ni osvrtao da nije jednog malog žutog kvadrata, četiri puta četiri centimetra, objavljivanog od početka do kraja serijala, pa evo i dan nakon njegova završetka. U tom se žutom kvadratu stisnuo crveni naslovčić »Prijavite svoja iskustva« i ispod njega redakcijski apel »Znate li što o dodjeli vojnih stanova, javite na besplatni telefon 0800 8585 ili na e-mail: vecernji@vecernji.hr«.
    Ako se odazovete i prijavite svoja iskustva, Večernjak obećava da će sljedećih dana objaviti »sve javnosti zanimljive slučajeve, koji se mogu potkrijepiti valjanom dokumentacijom«. Postanite, dakle, i vi dobitnik/ca malog žutog kvadrata kao glavne premije u Večernjakovoj naknadnoj igri. Dovoljno je da se sjetite nečega što znate već 15-20 godina, a zbog čega sve do sada niste nazvali Večernji list, jer bi to imalo otprilike isti efekt kao da ste okrenuli broj u MORH-u i osobi nadležnoj za dilanje stanova prijavili tu istu nadležnu osobu.
    Potrebno je još samo da se suzdržite od pitanja: gdje je taj mali žuti kvadrat bio u vrijeme kada su stanari iz vojnih stanova izbacivani na ulicu i zašto je Večernjakov telefon tada bio gluh za »prijavu njihovih iskustava«? Shvatite li da se od vas traži samo dojava o dodjeli, a ne pitanje o otimačini, taj žuti kvadrat – bingo! – je vaš.

SUBOTA, 5.2.2011.

Ni amen na kamenu za Hajdukovih 100

Navršit će se za par dana okruglih 100 godina od osnutka Hrvatskog nogometnog kluba Hajduk. Obljetnica je okrugla, kao što je okrugla i lopta, pa je nezahvalno prognozirati kakvim će rezultatom završiti, iako ima indicija da će ljuti rivali iz zagrebačkog Dinama, službeno osnovanog 1945. godine, već za dva mjeseca nadoknaditi povijesni zaostatak od 34 godine i proslaviti svoju stotu godišnjicu. Znate već kako to ide: natjecateljska komisija će Dinamu priznati da je postojao i kad ga nije bilo, upisat će mu 34 godine Građanskog kao da su njegove, pa će rezultat biti nategnut na neriješeno. Ako ne može pošteno, može bratski: Hajduk sto, Dinamo isto.
    Pratit ćemo narednih mjeseci i bitku dvaju klubova, čija se prezimljavanja u Europi odavno svode samo na prašnjava sjećanja, za što uglednije europske suparnike na slavljeničkim utakmicama. Iz Dinama ovih dana glasno podsjećaju koji im sve veliki klubovi duguju utakmice, pa spominju Arsenal, Tottenham, Lyon... O Auxerreu, baš zanimljivo, ni riječi. U Hajduku su pak odavno razglasili da će u slavu vlastite stoljetnosti ugostiti Barcelonu, pa su sada – kako se rođendan primiče – u sve većoj frci da objasne zašto od dolaska Katalonaca na Poljud neće biti ništa.
    Nekakav se Petroslav Sapunar, koji kao opunomoćeni predstavnik Kerumove svojte šefuje slavljeničkim manifestacijama, stoga trudi da u dahu izgovori drvene formulacije o »pogoršanim uvjetima što se tiče realizacije ugovora s Barcelonom« i o »uvjetima koji su u financijskom smislu u nekim stavkama čak i teži nego što su bili«. Ali kako ne bi ispalo da je novac ključni problem za dovođenje najatraktivnijeg svjetskog kluba, taj Sapunar – provincijalnom nadmenošću svojstvenom dužnosniku kluba kojemu mjeru uzima Istra 1962 – izgovor pronalazi u, vjerovali ili ne, sumnjivoj kvaliteti Barcelone. Ne miri se on sa činjenicom da u Split, ni za sve novce ovoga svijeta, neće doći Barcelonine megazvijezde Messi i Alves, jer će u to vrijeme igrati za svoje reprezentacije na prvenstvu Južne Amerike. Ne ide Sapunaru u glavu zašto Barcelona, ako se ta vražja Copa America već ne može odgoditi zbog svečarske utakmice s Hajdukom, ne bi od argentinskog i brazilskog selektora isposlovala da Messija i Alvesa oslobode reprezentativnih dužnosti, e kako bi odradili ugovornu obavezu da zabave poljudsku svečanu ložu. Stoga on Pepu Guardioli poručuje kako bi toj loži »više značilo da dođe Messi, pa da čak i ne dođu šestorica-sedmorica igrača iz prve postave«.
    Hajduku ne ide s Kataloncima, ali ni s Kaštelanima. Tamošnje je Gradsko vijeće upravo odbacilo projekt izgradnje Hajdukova grba u suhozidu, koji je trebao zapasati 32.400 kvadratnih metara na Kozjaku. Trebao je to biti Torcidin spomenik voljenom klubu, ali i voljenoj sebi i svim svojim pripadnicima, okamenjena replika one mesijanske poruke s transparenta na poljudskom sjeveru: »Torcida – vaša vira, vaš spas!« I putokaz za prelazak iz Hajdukova stoljeća u mlađe kameno doba. Od kojeg će Torcida teško odustati.

Kolumne prenosimo sa portala Novi List uz dozvolu autora