Piše: Ćićo Senjanović
Prva štorija: Je lipo kad počneš pisat i odma te uvati smij. Sitija san se Smoje. On bi umisto riči štorija, ovod ubacija Brač. Pa bi bilo: Prvi Brač, Drugi Brač, Treći Brač... Nemojte me dat k vragu, jer ka ča meni idu na živce oni ča se pozivaju na Krležu i na njihovo druženje s njin, tako se bojin da i ja vama ne dodijen sa Smojon. A ča mogu kad mi se uvik vrti po glavi. Skoro ka i otac mi. Nima dana da se ne sitin oca. A usput i njegove klape. Držali su se skupa, i sve su uvik bacali na zajebanciju. Lako je nama danas. Moš pisat ča te voja, moš lajat, moš ujidat, a ako se dotični najidi, onda mu poduplaš porciju. A ta očeva klapa živila je u jednome zafrkanome vrimenu. Bilo je opasno i šapjat se, a kamoli pisat. E, i u tome grubome vrimenu oni su se znali zajebavat s onima na vrju, i niko nikad nikoga nije špija. Ajde, priznajen, sve su to bili partizani i vojnici Partije, ali su usput bili i puni onoga spliskoga, nesputanoga, dišpetožastoga duha. I sve je to ostajalo među njima. Niko nije svršija u prežun, a, fala bogu, ni na Goli otok. Eto, koja su to gruba vrimena bila. Ako si ča reka, odma si iša u bajbukanu. A da si i tija pisat, nisi ima di. Sve su medije držali provjereni kadrovi. Moga si se ti i pokušat mrvu prdecat, ali bi ti urednik sve iskriža. Nije se mogla ni mušica provuć. Urednik je bija na stalnoj vezi s Komitetom, i ako bi mrvu novina zastranila, odma bi urednika povukli u Komitet, a na njegovo bi misto doša pouzdaniji drug. I zato, neka je nama došla naša demokracija, naš liberalni kapitalizam, u kojemu je sloboda govora garantirana Ustavon i ostalin člancima. I tu slobodu moš koristit punin plućima. Di god oćeš. Moš pizdit u tinel, a moš stat i na teracu i vikat koliko te voja. Jedino je mrvu zajebano ako oćeš to reć na televiziju ili po novinama. Da ne bi ispalo da štrapan, dat ću van i dva primjera. Prvi primjer je s televizije. Često se čujen s Majom Sever, koja na televiziju vodi emisiju Hrvatska uživo. Nikidan mi se javja i govori da će bit interesantan prilog o Mudriniću. Gledan ja emisiju, a Mudrinića nigdi. Zoven je, a ona će ti meni: »U ovoj zemlji se može govorit što god hoćeš, i pisat o kome god hoćeš, ali se Mudrinića i Todorića ne smije dirati, htjeli smo govoriti o Mudrinićevom stanu i o njegovim patentima, čak se i novinar našalio, omotao je mobitel u foliju i rekao da je to njegov patent zagušenja mobitela, i da bi i on rado za to dobio stan, može i neki manji, od ranog jutra su mi počeli zvoniti telefoni, ali sam ih ja sve otkantala, onda mi je rekla urednica da to neće ići, jer da u informativnim emisijama nema satire, ja sam joj se nasmijala u facu i spomenula Šprajca, onda sam završila kod Kunića i on mi je nekaj trkeljao, uglavnom, zaustavio prilog, i sad ću ja sve njih dati na Etičko povjerenstvo, no mogu se ja pjeniti koliko god hoću, ali Mudrinić je ostvario ono što je želio, prilog o njemu nije išao...« A čuja san se i s Natašon Škaričić. E, to bi bija drugi primjer. Uglavnon, Nataša nigdi ne piše. Novinarka koja je pratila zdravstvo, ali tako da je vodila isključivo računa o pacijentima, a s ministrima je bila na dobar dan, šta bi s vrimenon preraslo na pas mater, i koja je u detalje pratila puteve cjepiva i provizija, nije poželjna ni u jednoj redakciji. Ispada da se u ovih 20 godin ništa nije prominilo. Pri su urednici bili prikopčani na Komitet, a sad su na linku s ministrima, oglašivačima, tajkunima i mafijašima.
E, pri je bilo jednoumlje, a sad moraš titrat na sve strane.
Druga štorija: Bilo je u Split svakakve mladosti, ali takvoga vraga nije bilo nadaleko. Sve mu je u životu bila zajebancija, vic i bezbrižnost. Šeta bi po Rivi, a onda bi se okladija da će kojega ozbiljnoga čovika opizdit nogon u gujcu. Izabrali bi metu, a onda bi se on zaletija i cilin šucon dotičnoga raspalija. Čovik bi zanera, preneraženo bi se okrenija, a onda bi ga ovi naš sta grlit, ljubit i govorit: »Ajme, škužajte, mislija san da ste moj prijatelj Jozo. Škužajte, miljun puti škužajte.« I čovik, ča će, slegne ramenima i produži svojin puten. I tako se ovi naš zabavja, sve dok ga jedan, nakon ča se mrvu razabra od iznenađenja i bola, nije prokinija šakon u glavu. Ovi naš je pâ ka torba, a ovi ča ga je nokautira, bacija se na njega, sta ga jubit i govori: »Škužaj, sto puti škužaj, mislija san da si moj prijatelj Božo.« Eto, toga san se sitija, kad san u novine pročita da je u Zagreb jedan s bageron srušija čoviku kuću dok je ovi u njoj spava. Onda se stâ branit da je to bila greška, jer da je on triba rušit neku susidnu kuću. Posli se sve raspetljalo. To je sin od nikoga tajkuna iša rušit kuću koja in smeta za gradit niko veliko trgovačko zdanje. Sin je maloljetan, nema dozvolu za vozit bager, policija je učinila zapisnik, mali je iša doma, čovik je osta bez kuće, a sud će uzest stvar u postupak. I ako predmet ne padne u zastaru, mali bi moga dobit opasku, i na kraj godine smanjenu ocjenu iz vladanja. A da san ja na misto onoga ča mu je srušilo kuću, lipo bi naša koga s bageron, dozna bi di mali stoji, a onda bi njemu i ocu bageron proša kroz zid od dvora i zaletija se u kuću. Dočeka bi policiju i reka: »Jebi ga, falija san, i sve ča država učine malome, neka učine i meni.« Znan, to je ružno. Di bi društvo došlo kad bi se vodilo onin: oko za oko, bager za bager. Zato vaja bit razborit. Kad ti kogod sruši kuću, triba ostat ladan, nabavit dva kila eksploziva, onda mu raznit kuću, njega i onoga ko ga je takvog učinija. Ajme, koji san ja kreten! Zagovaran nasilje i revoluciju. A tako nikad ne bismo ušli u Evropu. Jer Evropa ne trpi eksploziv. Tamo te ubiju krediton.
Treća štorija: Zva san našega novinara Borisa Pavelića i pofalija san mu članak u kojemu on kritizira novinarku Zrinku Vrabec Mojzeš koja je dobijala ogromnu plaću u vrime kad se Radio 101 raspadalo, a ona o tome raspadu nije prozborila ni riči. Kako ne bi tija doć u sličnu situaciju, baš me zanima kako stoji moja firma. Kako mi je vlasnik? Kako mu stoju dionice? Znan ja da Dioki i moj list nisu jedno, ali ne bi tija da san neobaviješten, i da se u jedan put nađen u čudu. Tako se i šjora Karmela našla u čudu kad joj je muž jedno popodne doša iz grada i za ruku vodi dva diteta. »Koja su ti to dica?« »Ovo su ti oba moja. Vanbračna.« »Ma vidi ča su smišni. Ajde, dat će van teta Karmela koju galetinu. A jesu li ti od iste žene?« »Ma kakvi. Di bi ja to učinija jednoj?«
Onda se ona nije mogla načudit kako ta dičica sliču jedno na drugo. A kako neće kad su od istoga oca. To je bilo u subotu, a u nedilju je šjora Karmela gledala televiziju. Najpri je ujutro Đoković osvoija Australiju, a popodne su Ivica i Natko osvojili prva dva mista u skijanju. Šjora Karmela je počela pivat, muž je gleda, a ona mu sva ushićena govori: »Ma zamisli ti ovo, najpri ujutro Đoković, a sad Ivica i Natko. Bože mi prosti, ka da su od jednoga oca.«
Četvrta štorija: Doša mi je pod ruku niki tekst di se spominje »Il Postino«, najlipši film na svitu. Odma san se sitija dva glavna lika. Beatrice Russo i Mario Ruoppolo. Eto, njih san se odma sitija, a nekome koga svaku malo sretnen, danima se ne mogu sitit imena. Sve se mislin i mislin, i nikako. Ma moga bi nazvat kojega zajedničkoga poznanika, ali namjerno neću. Znan da ću se sitit kad-tad. I uvik se sitin. Baš je lipo sitit se. Meni otac nije bija od velike pacjence. Lega bi i sta bi se vrtit po posteji. Nikako se ne bi moga sitit kako mu je susidu prezime. Onda bi se diga, izaša u portun, zalipija nos na susidova vrata i cili sritan bi pročita: »Gabrilo!« Vratija bi se u posteju, probudija bi mi mater i reka: »Sonja, znan! Gabrilo!« A ona bi manila rukon i nastavila spavat. Nî lipo mavat rukon na tuđe ushićenje. Evo, ja s ushićenjen gledan događanja u Egiptu, a punica mi govori da je to njoj dosadno. Reka san joj: »Bako, stvar je ozbiljna«, a ona me odma pita da o čemu se tu radi.
– Izgleda da je sve to zakuva Kragić.
– Koji Kragić?
– Bogdan Kragić, bivši igrač Hajduka.
Nikidan san sidija s njin. Pita san ga: »Bogdane, ono doli, Tunis, Egipat, je li to tvoje maslo?« On mi govori: »Šta ti pada na pamet, di bi ja?« Onda san ga pritiska: »A Irak?« Uzdanija je i reka: »Je, za Irak ti priznajen. Bija san predstavnik 'Nade Dimić' za Dalmaciju i Rijeku, a onda se dogodilo da je jedan kontingent veštiti prošvercan iz Splita u Irak. Ove naše ča su pakovale robu, zaboravile su izvuć sve pribadače. Kad je tamo jedan njihov obuka veštit, uboja se na pribadaču, popizdija je, uzeja je pištolj i počeja je pucat. Prvo je ubija punicu, a onda je od punice sin ubija njega, i tako je počelo. Posli su došli Amerikanci i zabranili su nosit veštite s pribadačama.«
– Zete, a da koji od veštiti nije svršija u Tunis i Egipat?
– Je, bako, to san i ja Bogdanu reka, a on govori: »Jebe se meni, ja san svoju proviziju diga.«
– Kako može bit tako bezdušan? Tamo ima na stotine ubijenih i ranjenih.
– Bako, nema mu spasa. Nisu ni Egipćani ludi. Eno masovno užižu Mubarakove i Kragićeve slike.
– A ča in je bidni Mubarak skrivija?
Peta štorija: Grubo je kad se pravda nađe u sukobu s intereson. Evo čitan o zločinima koji su činjeni u Nišu nad našin zarobljenin dragovoljcima, i dođe mi da se rasplačen. Ovo ča Josipović i Tadić želu lipe odnose i ča govoru da sve zločince triba kaznit, to je u redu. Ali kako ćeš ih kaznit kad si ih sve abolira. Ajde, nisi sve. Oni nas terete za sedmoricu, a mi njih za iljadu zločinaca. A zašto ograničavat ti broj? Jer ko god je moga uzet palicu u ruke i iživljavat se nad zatvorenikon, to nije čovik, nego beštija. A beštijama je misto u kavez. I sad se Josipović i Tadić ljubu. Nikome ništa. Nema ratne odštete. A tribalo bi ić na sud, pa neka sud izvaže. Mi smo vama učinili sto iljad štete, vi nama sto miljuni. Plati razliku, i onda možemo dalje prijateljevat. I dok se vodi sudski postupak, ne bi tribalo priko televizije navijat posli svake rasprave i raspaljivat narod. Mi međusobno trgujmo, športirajmo i izmjenjujmo pivače, a sud neka čini svoj posal. I neka zatvoru svakoga ko je diga ruku na vezana čovika. Zašto bi nas 13 miljuni patilo radi 30 iljad psihopata? Oni će reć da su se borili za nas. Pa tako?!
To je nama naša borba dala, da imamo na vagun budala.
Kolumnu prenosimo sa portala Novi List uz dozvolu autora
puta
| N | P | U | S | Č | P | S |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||