Kalete: Radunica

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Radunicon điraje: Edo Šegvić

Svaka kaleta jema niku svoju posebnost, svoj mot, danas bi rekli - imiđ. Pola Senjske je u skalinadaman pu' Marjana, po jedna fasada Sirišćevićeve i Marasovića kale su od prirodni stina puni šćileta agavi,Vijugasta se mota okolo naokolo pa neznaš di'š izać... Ka šta je Križeva kala (Ulica Svetega Križa) osovina Veloga varoša, tako je Radunica kičma Lušca.

Radunica – planski građena kaleta, sa ″češljem″ poprečni' kaletic i ″domino″ kućama, paralelna sa decumanuson Radunica teče put vrata o'grada, a jopet ka ribja kost drži Lučac na okup

Radunica je važna jerbo je očito građena planski, nije nastala ni stihijski ni organski. Nazvana po staromen ilirskomen nazivu za vodu-radun, nastala je uz stazu koja se lagano spuštala pu' zapada u grad, a povišje jedne kamene kose prema jugu. Ovi se visinski skok more i danas vidit po poprečnin kaletican koje se južno nadovezuju na Radunicu, a sve su u skalinadan. Sa sjeverne strane tega puta, na dalečini od jednu 10 metri, kuće su građene u nizu, jedna do druge. Sve su orijentirane glavnom fasadon prema jugu i suncu, na dva su poda, sa dvostrešnin kroviman, sjever - jug. Na ovi dugi pravilni red, svaku malo su okomito položene druge kuće, ka češalj. Tako ova dva smjera između sebe formiradu poluotvorene dvore iz koji' se uliza u sve kuće. Naravski, dvori su puni balatur i tiramoli.

Sa južne strane Radunice nastavja se, ka domino, niz nižih kuć. Ove su položene sjever-jug na put, i između sebe stvaradu 9 najmanjih spliski' kaletic (sve odreda po spliskin famijan: Dumanića, Ninčevića, Ružića, Bubalova, Vickotina, Kuzmića, Dvornikova, Pervanova, Kukočeva).

Njezin sjeverozapadni dil soren je u ″prijatejskin″ savezničkin bonbardiranjima krajen Drugega sviskega rata. Do danas ti je dil osta neizgrađen i dobro dojde ka park sa šentadaman, zeleni odušak Lušca.

Usprkos neminovnim dogradnjaman, reklamaman i antenaman, stara se dama i danas dobro drži. Puna je života, nima auti, nima kontajneri, ali ni šporkice, u dvoriman se šuši bjankarija. Očito živi u jubavi sa svojin judiman, a oni je slavidu. Eno su je popločali novim kamenim pločaman i baš lipo figura. Onomen ko zna gledat, pokazuje svoje prednosti živjenja u gradu. Radunica je pravi primjer poluatrijske stambene gradnje. Šteta šta moderni urbanisti ne primjenjuju ovu pučku građevinsku matricu, koja je toliko prilagođena prirodnin uvjetiman klime Mediterana.

meštri o’ kalete

Kaleta se formira građenjen kuć, a duga je tradicija graditeljstva na ovin prostoriman. Bit graditelj, palir, zidar, klesar, marangun, pitur, manoval, bilo je časno i pošteno. Pravi su meštri uvik bili štimani u društvu, zvali su i’ artišti, a to već daje na umjetnost. Vridni graditelji, vođeni kolektivnon memorijon podnebja, stvarali se polako, godinan, sa kolina na kolino, gusto tkanje kamenih kuć sa kapilarnon mrižon kaleta i pjaceta. Jemali su odgovornost prema prošlosti i prema budućnosti, poštivali tradicije, materjale i oblikovni jezik graditeljske regije, ni bilo razloga ništa minjat brez velike potribe. Znalo se unaprid kako će izgledat skale, koje su dimenzije i proporcije vrat i ponistar, koji je nagib krova. Uz cili ti trud i pot, znanje i jubav graditelja, kaleta je dilo nepoznatega autora.

            Nemojte samo da vas privari skromnost kalete pa da olako rečete kako je to sve sirotinjski i jeftino. Danas je problem asfaltirat ulicu, oma dođu političari slikat se za novine i televiziju. A naše su kale ikaletice bile popločane kamenon, kuće zidane klesanin kamenin facama, najviše od kamena modraca. Zamislite koliko bi danas zapadalo gradit kuću o' kamenih masiva? Ni prije to ni bilo ništa cinije, ne bojte se.

            Moralo se primitivnon tehnikon izvadit kamen iz petrade, grubo ga obradit, pribacit na tovara iz koje spliske kave, trabakuliman sa Brača oli kariman iz Segeta. Svaku stinu otesat, napravit o’ nje kvadrele, obradit bočne bande da lipo prilegnu jedna na drugu. Donit japno iz Japnenic sa punte Marjana, oli naručit iz šoltanskih japnara, gasit ga. Vajalo je nabavjat zdrave i suve drvene grede za strope i krove, puntižele i kantinele, daske za pode i skale, kupe za pokrit kuću.

            Triba dignit drvenu armaduru, odat na puntiželiman, priko kavaleti, zdizat teške stine na vinč do vrja kuće, mišat cimenat, pržinu, japno, vodu. Zidat stine u koršiman, jedan povišje drugega, svaka fuga iste širine, a fuga nikad na donju fugu. Vanjsku površinu vajalo je obradit ka bunju oli na puntu o’ mlata. E, dug je put od kavadura, koji je stine bra u kavu, pa do škarpelina, koji je kamenu dâ formu. Norma dobrega meštra zidara - kamenoklesara bila je napravit tri stine o' facade na dan. Pa vi sad računajte koliko stin i redov jema u jednu kuću i koliko to traje.

            Fuge posli triba i zatvorit, da ti ne uđe vlaga u kuću. Bogatije su se kuće uvik inkartavale i izvanka, da kamen na pati i ne upije kišu.

            Kamene okvire vrat i ponistar tribalo je posebno naručit u klesara, sve fino štokovano, sa brušenon kurdelinon po ruboviman. A tek skale, najskoli one šta se često išle ukrug, ka ventula. Na kraju, tu je i kameni lavel u kužinu, a i oni posebni kamen za tuć meso, mendule i orije, sve o' finega brušenega kamena.

            Dizali se drveni kašuni, stiskale pašajice, iznutra stavjala škaja. Zidali se vanjski zidi i unutrašnji muligini, radili ošiti, inkartavalo se i pituravalo. Stavjalo grede za strope i krove, pokrivalo pode daskan, krove kupan, zidalo fumare, a svaki drukčije. Mirili su paliri, radili meštri, pomagali manovali, pinelavali i pivali pituri. Duperali se čekići i klišća, mlati i marteline, dlita i puntaroli, mace i špice, sikire i taente, mistrije i sići, fratuni i fratuncini, špatule i pineli, šegaci i rašpe. Trošile se klanfe i brokve, nosili mašuri i čivire. Nisi moga bez pjombina i livela, stavjale se škvare, rastizali drveni metri, potizali špagi i traine. Ni bilo alati na struju, nisu šuškale mišalice, brusilice i bušilice, električne pile i zdizalice. Naravski da ni moglo bit lakše i jeftinije gradit vengo sad.

            Tako se malo-pomalo gradila kuća po kuća, stvarala kala po kala, nastajalo je misto. Sa puno truda i znoja, pacence i jubavi. Pošteno su stari meštri radili svoj posal. Zato njiova dila, ove kuće o’ kamena, znadu lipo i dostojanstveno starit, patina vrimena na stini ostavi samo timbar poštovanja. Iako je tehnika materjali i građenja išla puno naprid, ipak su ritke današnje, nove kuće koje već posli desetak godin ne triba popravjat, pitura se guli, curidu terace, šuškadu rolete. A nisu krivi današnji meštri, nego današnja filozofija - napravi na brzinu, prodaj i skupi pineze.

Edo Šegvić, Naš dil Mediterana