Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Horoskop

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Piše: Predrag Lucić

Ponedjeljak, 30.8.2010.
Porez na pasji život

Pala Vlada Jadranke Kosor danas u 17 sati i 7 minuta ili vladala još 17 godina i 7 mjeseci, ona je ispunila svoju historijsku misiju. Njezin se mentalni debalans pretvorio u opće stanje duha, a nameti su prerasli u mjeru javne pameti.
Trijumf Kosoričina koncepta spašavanja zemlje metodama rezidbe, stezidbe i oporezidbe najvidljiviji je na onim novinskim stranicama gdje se spasiteljima iz Banskih dvora spočitava nemaštovitost u smišljanju novih nameta i harača. Čitavi trustovi žurnalističkih mozgova upregli su se u doradu Vladine fiskalne politike, pretvorivši novine u banskodvorski šnajderski servis za kreiranje proračunskih zakrpa.
Slobodna Dalmacija je tako sračunala da bi uvođenje poreza na pse državi donijelo 35 milijuna eura godišnje. Vlada ne bi smjela oklijevati s psetarinom od 100 eura po lajavoj glavi, jer se ona – dojavljuju novinari – već plaća u fiskalno neupitnoj Poljskoj. A pristojba na pasji život primjenjuje se i u Njemačkoj i Švicarskoj koje, na portalima što preuzimaju i razrađuju ovu ideju splitskog lista, bivaju proglašene "nama susjednim zapadnim zemljama". Ne treba se, eto, libiti ni preinaka zemljopisne zbiljnosti ako će se time Vladi RH približiti poželjni porezni modeli...
Jutarnji list je svoju listu "velikih i malih mjera za rezanje deficita" rasprostro preko pune dvije stranice, na kojima se Vladu, između ostaloga, nagovara da uvede porez na debljinu i pušenje, jer je "liječenje debelih i pušača užasno skupo za sve porezne obveznike". U duhu borbe za ispranost hrvatskoga jezika od svih tuđica, fiskalna sekcija Jutarnjeg lista predlaže i uvođenje poreza na sve "udruge koje nemaju hrvatski naziv, što hrvatski zakoni propisuju; Bad Blue Boysi, na primjer". Tim se prijedlogom lingvistički poreznici zapravo pozivaju da udare ne samo na Torcidu, Kohortu, Armadu... nego im se otvaraju mogućnosti da, po istoj logici, uvedu i harač na građanke i građane koji nemaju propisno hrvatsko ime tipa Tuga, Buga, Mislav, Zdeslav, Držislav, Mucimir... Baš kao i na tvrtke s nehrvatskim nazivom. Poput Europa Press Holdinga, na primjer.
Ne iscrpljuje se novinarska mašta samo na porezima. Predlažu se i strateške odluke poput prodaje Hrvatskih željeznica ili ukidanja brodogradilišta, a zagovara se i općenacionalno otrježnjenje, naravno, uz adekvatnu naplatu. Pa kad bi već jutarnji trezvenjaci svakom hrvatskom pijancu naplatili troškove ispumpavanja želuca, i to u punom iznosu, nema razloga da se ista tarifa ne primijeni i na sve one što ih prijedlozi novih nameta nagone na povraćanje.
Tako bi država napokon počela živjeti od plodova svoga rada. A i ljudski bi se život u Hrvatskoj cijenio koliko i onaj pasji.

Utorak, 31.8.2010.
Glavaš šlager sezone
Smrtno su se uvrijedili predsjednici zadarskih braniteljskih udruga kada im je elektronskom poštom stigao poziv zagrebačkog Centra za suočavanje s prošlošću (Documenta) kojim ih se lijepo moli da 2. rujna dođu u kninski hotel "Mihovil" i daju svoju potporu predloženom Statutu Regionalne komisije koja bi se bavila utvrđivanjem i javnim iznošenjem činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji počinjenim od 1991. do 2001. godine.
Zašto li je zadarske ratne veterane i mirnodopske funkcionare tako silno pogodila molba da podrže inicijativu kojom bi se, osim otkrivanja cjelovite istine o onih desetak krvavih godina, pokušao stvoriti ambijent suosjećanja, solidarnosti i poštovanja prema svim žrtavama ex-jugoslavenskih ratova?
Zato, kažu, što se "dobro zna tko je u Domovinskom ratu bio agresor i gdje su počinjeni zločini". Zato što je sjedište REKOM-a u Sarajevu, pa im iz Zadra poručuju "da se uhvate istraživanja ratnih zločina na teritoriju BIH, a da druge države s područja bivše Jugoslavije ostave na miru". Zato što je "izvan pameti da se 2010. počinje istraživati što se ustvari dogodilo". I zato, nadasve zato, što "mi imamo svoje organe vlasti i svoju pravnu državu", pa bismo bili "jako zgranuti ako bi im naša Vlada dala legitimitet da imaju uvid u sve dokumente i da izigravaju policiju na prostoru Hrvatske". E pa, "kakvi bismo mi to bili ljudi ako bismo to prihvatili?" – pitaju se zadarski udrugari.

Razumijem ja da njima nije stalo do toga hoće li REKOM osnovati taj svoj "objektivni i točni arhiv o svim ratnim zločinima" i jasno mi je zašto ne daju ni pet lipa na priču o nerazjašnjenim sudbinama 16.252 ljudi nestalih u tim ratovima. Čudi me samo to što zadarski branitelji ne pokazuju ni miligram solidarnosti sa svojim suborcima iz drugih hrvatskih gradova kojima se neki od tih zločina stavljaju na teret. Pa se pitam jesu li čuli ispriku Branimira Glavaša obiteljima likvidiranih osječkih civila. I pitam se jesu li zapamtili njegovu rečenicu: "Ja nikada nisam učinio ništa što bi se protivilo mojoj savjesti, pa čak niti kada je to država od mene tražila."
Pa ako nitko u Hrvatskoj ne želi čuti što je to nečasno, kriminalno i čistoj savjesti protivno ta država tražila od Branimira Glavaša, nije li blagotvorno što napokon postoji adresa na kojoj odbjegli hrvatski general može olakšati svoju dušu? Njemu, za razliku od Zadrana, ne smeta što je ta adresa u Sarajevu i njegov rat, za razliku od njihova, još nije završio. Hoće li Glavaš – budući da, iz određenih razloga, ne može doći na kninski skup – propjevati u Sarajevu? Hoće li REKOM-u reći kakve je sve gadarije od njega tražila hrvatska država?

Srijeda, 1.9.2010.
Pršut u Kninu i zlatni šut na Kaptolu
Otkako je svanuo posljednji kolovoški dan, činilo se da sve do početka rujna nitko neće raditi ništa drugo nego negirati, negirati i samo negirati.
Prvo posvemašnje negiranje zabilježeno je na Haškom tribunalu gdje se obrana generala Ante Gotovine, odbacujući odgovornost svoga klijenta za sve ono što mu se stavlja na teret, hvatala čak i tako anakronih slamki kao što su običajno pravo ili masovni osvetnički porivi od kojih nitko ne smije biti izuzet.
U istoj su sudnici istoga dana bilo kakvu krivnju svoga branjenika za bilo što negirali advokati generala Ivana Čermaka, tvrdeći da čovjek koji nije imao ovlasti da samostalno naruči pršut kojim bi pogostio nekakvu delegaciju, nije mogao donijeti nikakvu odluku ni o čemu, pa tako ni o protupravnoj nabavci sira, maslina i čačkalica, za što ga – prema dubokom i iskrenom vjerovanju prostodušnih građana Republike Hrvatske – tereti Haško tužiteljstvo.
Potom se i doživotni bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić osjetio pozvanim da pred novinarima negira napise o svom sastanku s Ivanom Drmićem i Sanjom Marketić, nosačima novca kojim se ustavnim sucima trebala platiti usluga oslobađanja odbjeglog ratnog zločinca Branimira Glavaša. Mesić je tu kompromitirajuću informaciju negirao logičkom bravurom: "Nisam se sastao s Drmićem i Marketićkom nego s osječkim gradonačelnikom Krešimirom Bubalom, a njih dvoje su bili njegovi gosti."
Nakon tog, još jednog u nizu Mesićevih historijskih "nisam nego", izgledalo je da će čitav posljednji dan glupoga augusta proteći u nijekanju svega i svačega. I tako bi i bilo da s Kaptola napokon nije stigla vijest o jednom događaju bez ikakvog negatorskog prizvuka. A ona kaže da je uzoriti kardinal Josip Bozanić primio hrvatsku nogometnu reprezentaciju predvođenu predsjednikom HNS-a Vlatkom Markovićem i izbornikom Slavenom Bilićem, koja je došla po svoju porciju duhovne obnove uoči kvalifikacija za Europsko prvenstvo 2012. godine, te da su tom prigodom izmijenjene samo lijepe riječi i darovi.

"Nogomet je ponos naše zemlje. Mi smo ponos gdje god da se pojavimo", kršćanski skromno se na Kaptolu hvastao Vlatko Marković, da bi se odmah potom – kazavši kako je "nogomet kod nas oduvijek povezan s Crkvom" – umilio i kršćanski jednako skromnom Kaptolu.
Kardinal Bozanić je uzvratio prigodnim slatkorječjem da su hrvatski nogometaši "postigli uspjeh jer su od Boga obdareni", te je našim bogometašima otkrio kako njega osobno "mnogi kardinali i biskupi u inozemstvu prepoznaju po Davoru Šukeru".
Na Kaptolu srećom nije bilo negatora koji bi uzoritom otkrili da se Šuker po kojem ga prepoznaju zove Ivan i da je to onaj što svijetom hoda sa škrabicom za skupe milodare.

Četvrtak, 2.9.2010.
Hvala ti, Bože, za hrvatske popove!
U izvještaju Slobodne Dalmacije s otkrivanja spomenika žrtvama četničkog pokolja u zabiokovskom selu Rašćane, počinjenog prije 68 godina, spominje se nadahnuta propovijed don Ivana Turića. Kao ilustracija svećenikova nadahnuća navode se samo dvije rečenice: da su "ti nevini ljudi stradali samo zato što su vjerovali u istinu, Boga i Hrvatsku", te da su "vojnici NDH počinili manje zločina nego partizani i četnici, ali se o tome ne piše i ne govori".
U izvještaju Makarske kronike s istog događaja, Turićeva je – štono bi Slobodna Dalmacija rekla – nadahnuta propovijed iscrpnije citirana, a čitateljima nije zatajen ni podatak da je među pobijenim mještanima Rašćana, osim civila, bilo i partizana. Ta nadahnuta propovijed katoličkog svećenika zaslužuje da se – u ime istine, Boga i Hrvatske – citira i ovdje i još ponegdje.
Nadahnuti citat prvi: "Godine 1941. Hrvatsku su stvorili Hrvati s našim poglavnikom i ustašama. Četnici su nas htjeli poubijati, da nas nema. Tito i partizani su im u tome pomagali. Zato četnici i jesu poubijali naše ljude na današnji dan prije 68 godina."
Nadahnuti citat drugi: "Josipović kaže da je partizanska kapa lijepa, a ja mu poručujem da je ljepša ustaška. Meni danas pletu tu kapu. Manje je zločina počinjeno pod ustaškom nego pod partizanskom kapom."
Nadahnuti citat treći: "Neki govore o privatizaciji i lopovluku. A ja kažem: 'Bože, hvala ti za ove naše hrvatske lopove!' Jer je bilo gore kad je sve išlo lopovima u Beograd. Imamo danas sve: naš narod, našu zemlju, našu državu. Kome se ne sviđa, neka se gubi iz nje."
Čitateljima koje služi pamćenje, naravno, nije jasno zbog čega se ova propovijed naziva nadahnutom, jer je sve što je u Rašćanima izgovorio don Ivan Turić najobičnija nacional-katolička konfekcija kojom se u skoro pa svakoj prigodi zaodijeva Crkva u Hrvata. Turićeva se filoustaška retorika ni po čemu ne razlikuje od otrcanih propovijedi don Ante Bakovića, msgr. Mile Bogovića, patera Vjekoslava Lasića, don Luke Prcele... koje su dosadile i Bogu i čovjeku, pa im je krajnje preuzetno pripisivati inspiraciju s nebesa.
Isto tako, ni Turićev blagoslov nacionalno podobnog lopovluka nije plod nekog posebnog nadahnuća, jer smo iz svećeničkih usta još potkraj prošlog stoljeća mogli čuti sličan popovluk: "Više volim moga hrvatskoga lopova nego srbo ili jugo-pravednika i blaženika!"
Istinski nadahnutim mogli bismo smatrati samo onoga tko bi svećenike u Hrvatskoj tretirao kao punopravne građane i tko bi prema njima postupao onako kako je po zakonu dužan postupati prema svakom propovjedniku mržnje i apologetu kriminala. Onoga tko bi Turiću i njemu sličnima najzad ispostavio račun za propovjednu odgovornost.

Petak, 3.9.2010.
Bacila je sve niz rijeku
Malo je falilo da reporteri Večernjeg lista naprave investigativni pothvat godine i pronađu najtraženiju osobu na kugli zemaljskoj. Osobu za koju odrasli ljudi, pod punim imenom i prezimenom, pišu da je treba ubiti bez ikakva suda ili premišljanja. Ne, nije riječ – kako će pomisliti netko neapdejtiran – ni o Osami bin Ladenu ni o Ratku Mladiću, nego o onoj dvanaestogodišnjoj djevojčici iz jednog sela pokraj Bugojna koju je čitav svijet vidio na YouTubeu kako vadi štence iz plastične kante i baca ih u Vrbas.
Pronašli su mjesto zločina, ali ne i klinku za čije je otkrivanje organizacija Ljudi za etičko postupanje prema životinjama (PETA) ponudila nagradu od 2000 dolara, jer je dijete blagovremeno sklonjeno kod tetke u inozemstvu. Nisu pronašli ni klipana koji je snimio hitoidni video-klip, navodno brata tražene curice, ali su uspjeli doći do njihove majke, čiji je identitet, baš kao i ime sela, ostao poznat samo redakciji.
Majka je isprva negirala da se radi o njezinoj kćeri, da bi se potom legitimirala drekom na sve bugojanske pse koji nisu završili u Vrbasu. "Pobila bih sve pse po Bugojnu samo kad bih imala pušku", sipala je vatrena roditeljica vatrene prijetnje u nedostatku vatrenog oružja i pozvala se na duhovni autoritet lokalnoga župnika fra Vice koji je "dobro rekao da je ova Europa sotonska, jer se u njoj više pozornosti obraća životinjama nego čovjeku". Pridružili su joj se i susjedi od kojih se moglo čuti da su im psi glavna smetnja pri zadovoljavanju duhovnih potreba, jer se "od pasa lutalica ne može ni u crkvu ući".
Reportažu iz kraja gdje se na pse gleda kao na najvjernije čovjekove neprijatelje začinio je još jedan duhovni sljedbenik fra Vice koji je zgrožen time što je mala bacačica štenaca u Vrbas postala planetarna medijska zvijezda, dok nitko ne piše o "našim braniteljima koji se ubijaju i vješaju, jer nemaju od čega živjeti", a stručnu težinu čitavoj priči dao je ravnatelj nekakvog Instituta za kvalitetu i razvoj ljudskih potencijala procjenom da će "ta djevojka sutra to isto učiniti svojem djetetu".
Učinili su Večernjakovi reporteri sve što su mogli, osim jedne sitnice. Valjda zbog straha od pasa lutalica, nisu otišli u crkvu kod fra Vice i platili misu za duše pasa iz Vrbasa, misu za sitne duše čovjekoljubaca koji huškaju djecu na pse, misu za tuste duše pasoljubaca koji bi onima što presuđuju životinjama presudili jednako surovo, plus još jednu misu za duše svih onih što su od bosanskih rijeka, pa tako i Vrbasa, napravili jedva protočne deponije pune najlonskih kesa.
Baš me zanima bi li fra Vice otpjevao ijednu plaćenu misu za sav život na ovako smrtohlepnoj zemlji ili bi, poput don Ive, rekao da psi laju, a karavane prolaze.

*Tekstove iz Novog lista prenosimo uz dozvolu autora

Samo registrirani korisnici mogu dodavati komentare