Gajetom falkušom u bračnu luku

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Prije malo manje od 100 godina, tada dva komiška mladića, Tone Murić i Ondre Foka, bili su kumovi na vjenčanju jednom svom drugu iz gajete. Pir (vjenčanje) je bio velik a vino dobro, i mladići su potegnuli malo više nego što su mogli ukrcat. I kad su se vraćali kući, pala je burna i intrigantna debata: "Ondre, a je tebe voje?" - vikao je Tone iz svega glasa.

Prije malo manje od 100 godina, tada dva komiška mladića, Tone Murić i Ondre Foka, bili su kumovi na vjenčanju jednom svom drugu iz gajete. Pir (vjenčanje) je bio velik a vino dobro, i mladići su potegnuli malo više nego što su mogli ukrcat. I kad su se vraćali kući, pala je burna i intrigantna debata: "Ondre, a je tebe voje?" - vikao je Tone iz svega glasa.

- "Da voje?" - čudio se Ondre - "Voje Tone, i to propju voje!"
- "Ubijmo se, Ondre!" - vikao je Tone - "Ca smo vo ucinili ol sebe?!"

A zapravo, nisu napravili ništa. Bilo je to njihovo prvo mladenačko pijanstvo, najveća "opačina" koju su mogli počiniti dva nevina ljudska bića. Pili su, naravno, oni i dalje, ali se više nikada nisu napili. Ili bar ne tako kao taj put.

Silni su to bili ljudi, ti stari Komižani. Poput galijota iz one Nazorove Galiotove pesni, još kao golobrada djeca bili su osuđeni na veslo, na gajetu i ribarski kruh sa sedam kora. Najljepšu priču o njima, komiškim ribarima, o moru, o istinskom ljudskom junaštvu, u temeljima kojeg su vrijednosti rada, ljudse uzajamnosti, besprijekorne požrtvovnosti - sačuvani su u priči o gajeti falkuši, toj posudi kolektivne memorije Komiže.

Otišli su i Tone i Ondre, otišla je s njima i čitava jedna ribarska Komiža, a svijet, ovaj današnji, čitav kao da živi u nekom svom pijanstvu. Sasvim neke druge vrijednosti su u modi, i kao da je "sve manje ljudi ća nalik su na te" - da parafraziram Terezu Kesoviju i njenu pjesmu o nonotu.

Dirljiv je stoga bio, i ne baš svakidašnji, prizor koji se danas mogao vidjeti u komiškoj luci. Unuk onog istog Toneta iz početka ove priče, otišao je gajetom falkušom po svoju mladenku. Otišao je po nju na isto ono žalo na koje su u davnini komiške žene čekale svoje ribare da se vrate s Palagruže, a ovi im na povratku s tog pučinskog i pečalnog otoka pjevali: "Oto muži s Palagruže, oparćojte žene buže..."

Buže, e! A ne ruže! - Kako danas neki pjevaju, ne poznavajući životnu filozofiju našega čovjeka, kojemu su ruže za na sprogud, a buže za život i ljudsko veselje.

Što ima ljepše, nego vidjeti dvoje sretnih, mladih ljudi, pred vratima života? I k tome još u najljepšoj luci na svijetu, u brodu koji sa sobom nosi tisuće priča, a koje sežu duboko, duboko... i preko tisuću godina, u prohujalo vrijeme?! Za Komižu, siguran sam, to je najljepša slika koju možemo vidjeti! Slika puna nade. I kamo sreće da ovo prvo komiško vjenčanje u obnovljenoj gajeti falkuši ne bude i posljednje. Da ovakve slike često budemo viđali.

Vici Muriću i Petri Babić želimo dugu bračnu plovidbu i svu radost života. A i svatovima, koji su pjevali modernu vreziju svadbenog bečarca: "E muj žerme, puni smo spreme...", dužni smo nazdraviti.

Bogu hvala! Neka je i za Komižu nešto plodno!



Vinko Kalinić
(unuk onega drugega
ca se is Toneton bil nalokol)