Dalmatino, obišću pritrujena

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Piše: Predrag Lucić

PONEDJELJAK, 3.1.2011.

Redofili i Kalmetine bebe


Ne javljaju nam novine gdje se i kako se u novogodišnjoj noći provodila dječja pravobraniteljica Mila Jelavić, pa ne znamo koja li ju je vodica – bakarska, vatrena ili mineralna – odnijela daleko od onih mjesta gdje nedužna djeca trpe izljeve koječije redofilije. A redofilija, to vam je uvriježena sklonost visokih državnih dužnosnika da u sitnim satima svakog 1. siječnja oslobode svoju strast prema poštivanju reda i običaja, pa onda banu u rodilište ili dječju bolnicu i tamo rade sve što više nije dopušteno ni onoj spodobi od Djeda Mraza otkako je njegova naizgled nevina taktilnost raskrinkana kao najodurnija pedofilska pohota.
    U neka doba najluđe noći redofili redom poustaju od trpeza, izvrše protokolarni udar na bolnice i rodilišta, te bez imalo skrupula glade nemoćnu djecu po glavicama, tapšu ih po ramenima i ručicama, rade im buci-buci i još štošta. Svaki njihov dodir s nezaštićenim mališanima biva zabilježen kamerama i fotoaparatima, te odmah potom proslijeđen javnosti na daljnju nasladu. A javnost, patološki sklona uživanju u dopuštenim devijacijama, umnaža te snimke, ne plašeći se ni Mile Jelavić ni cyber-policije koja bi – da se u ovoj zemlji dosljedno poštuje pravo djece da ne budu dirana i milovana pred kamerama – trebala upasti u svaku redakciju i zaplijeniti sav redofilski materijal.
    Nemojte, molim vas, pomisliti da ovaj tekst zagovara hajku na redofile, po uzoru na onu kakva se vodi protiv Djeda Mraza i ostalih likova kojima se podmeće pedofilija. Ne, naprotiv. Ja sve ovo pišem samo zato što sam, otvorivši prva ovogodišnja novinska izdanja, bio iskreno ganut sudbinom onih naših novorođenih sugrađana čiji su dolazak na svijet redofili listom ignorirali. Riječ je o čak 58 Zadrana kojima je na samom isteku 2010. godine Županijski sud priznao da postoje, a o čijem je brisanju s liste živućih nedavno pisano i u Trafici.
    Da podsjetim, njih je nepostojećima i nestalima prije sedam godina proglasila zadarska vlast na čelu s tadašnjim gradonačelnikom Božidarom Kalmetom i tajnicom Anom Lovrin, kako bi im po kratkom postupku mogla oduzeti zemljište i prodati ga građevinskom poduzetniku.
    Kalmeta i Lovrinka su nakon uspješnog trgovanja tuđom zemljom, kojemu je prethodila pravosudna likvidacija 58 ljudi, završili u Banskim dvorima, pa su s ministarskih visina mogli hrabriti svoje nasljednike u zadarskim foteljama da ustraju u sudskoj borbi protiv »nestalih« koji su se u međuvremenu javili sa zahtjevom da im se prizna postojanje i da im se vrati oteto.
    Ne znam kako su bivša ministrica pravosuđa i budući bivši ministar veza primili odluku zadarskoga Županijskog suda da ljudi koje su proglasili nestalima ipak postoje i da se postupak utvrđivanja vlasništva nad prodanim zemljištem mora vratiti na početak, ali, eto, mislim kako bi im bio red da su prvoga dana u Novoj godini posjetili barem neke od tih 58 novorođenih pred zakonom. Ne boluju valjda te Kalmetine i Lovrinkine bebe od dječjih boginja, pa da ih redofili moraju izbjegavati.

UTORAK, 4.1.2011.

Dalmatino, obišću pritrujena

Nude se po novinama recepti za postblagdansku detoksikaciju pretovarenih organizama i preporuča se da nakupljene kilograme napadnete bez oklijevanja, kao što su to radili Brad Pitt, Richard Gere, Angelina Jolie, Demi Moore... U osvajanje vitkosti tako možete krenuti četverodnevnom dijetom baziranom na kiselom kupusu ili dijetom zvanom »tri jabuke«, koja osim plodova iz svoga naziva uključuje i lososa na roštilju. Naglo ohrabreni odlaskom bivšega premijera Ive Sanadera na zatvorsku prehranu, novinari nazivaju i njegova punca Ivu Šarića, pitaju ga što su on i supruga jeli ovih blagdana i zapisuju njegove nutricionističke savjete: čaj zeleni, čaj žuti, čaj bijeli...
    U novoj se godini nastavlja i lani započeta detoksikacija svih onih medija što su se godinama hranili na kazanu hrvatske kleptokracije, gutajući sve što se pred njih iznijelo i hvaleći glavnoga kuhara. Sada se ti nakvasali organizmi nastoje očistiti od masnoća i ostalih nataloženih toksina prežvakavanjem svega što su prešućivali od 2003. naovamo. Morate ih razumjeti: bila su takva vremena, nije se moglo govoriti punim ustima... Ali sada se, eto, na sva usta smije galamiti kako je glavni kuhar bio prljav od glave do pete, uz obaveznu napomenu da je njegova desna ruka, uzdanica i pomoćnica njegova, bila i ostala čista.
    Serviraju nam tako novine i u 2011. detoksikacijske novosti o starom kriminalu u cestogradnji, uz koji nitko, naravno, ne vezuje ime ministra prometa, budući da nije zadovoljen temeljni uvjet da bi ga se spomenulo. On, naime, još nije smijenjen. Stoga ispod novinskih naslova »Nestalo 15 kilometara autoceste« ili »Na dionici autoceste Dugopolje – Ravča digli 740 milijuna kuna« ne očekujte ništa o čemu bi Božidar Kalmeta znao išta osim onoga što je otkrio čitajući novine.
    A otkrio je ministar, eto, baš kad i vi, da USKOK i policija raspetljavaju korupcijsko klupko na izgradnji autocesta u kojemu se zaplelo i zamelo više novaca negoli u aferi Fimi-media, pročitao cifru od 105 milijuna zamračenih eura, imena braće Žužul i naziv firme u kojoj se sklad spojio s gradnjom, provjerio još jednom ima li ikakvih aluzija na njegov lik, djelo i portfelj, te zatvorio novine i vratio se poslu što ga svakodnevno obavlja na dobrobit šire društvene zajednice.
    Mogao je u tekstu neimenovani Božidar Kalmeta odahnuti, jer su se novinari potrudili pobiti barem jednu sumnju istražitelja: onu da je dionica autoceste od Dugopolja do Ravče kraća od ugovorene i masno plaćene dužine od 77 kilometara. Pustili su novinari investigativnom nervu na volju i provezli se spornom dionicom Dalmatine, marljivo bilježeći brojke koje im je pokazivao brojač prijeđenih kilometara. U pravoj, detaljno opisanoj avanturi, uspjelo im je otkriti su sumnje istražitelja pretjerane, budući da je cesta ispala čak i nešto duža od onih 77 ugovorenih i plaćenih kilometara, e da bi se potom utvrdilo da taj nenadani višak otpada na razdaljinu od naplatnih kućica do stvarnog izlaza na autocestu. I da kilometraža odgovara kalmetraži.

SRIJEDA, 5.1.2011.

Tri maga, tri kralja, tri mudraca

Zasjala zvijezda nad trafikom i obasjala List hrvatski. A u njemu kao tri biblijska maga, kao tri naknadnom svetošću okrunjena kralja, poredala se tri mudraca naša. Ovodobni nam Melkior, Baltazar i Gašpar, mudrošću svojom i magijom pisane riječi, zazvaše Heroda naših dana i posavjetovaše ga kako da vladavinu svoju o blagdanima ovim oplemeni.
    Prvi prozbori mudrac po imenu Letica Slaven i mašući pismom što ga je Herod – Josipović Ivo, imenom pravim – poslao uredniku Braniteljskog portala, rečenoga vladara savjetom svojim podari. Primijeti Letica mudrac kako vladar u tom zlosretnom pismu predsjedničku obezvrjeđuje lentu tvrdeći kako je ona, i estetski i politički, neprimjerena stvarnosti našoj. I pozva tad mudrac vladara da se ne pravi blentav, nego da izvoli lentav biti, kako mu to nalažu Ustav i zakona o insignijama slovo. Upozori Letica mudrac Josipovića vladara da se on zakonima napokon početi pokoravati mora, pa neka se izvoli stoga zakititi predsjedničkom lentom, i to onom istom kojom i Tuđman kitio se Mudri, mudar poradi nebrojenih dobara što obilježiše vladavinu njegovu, a ponajviše poradi toga što Leticu Slavena držao je na plaći kao dvorskoga mudraca.
    Prozbori potom i mudrac po imenu Curać Marko te pozva Josipovića vladara da – razumije se, zakićen lentom – izvoli smoći snage i mudraca što Kuhner Jeffrey se zove čim prije, takav lentav, visokim odličjem državnim zakiti. Jer taj je Kuhner Umni u neuglednom Washington Timesu još davnih napisao ljeta da satrap Sanader čista je propast, koji sukobiti se ne zna i neće s komunističkim mentalitetom.
    Oglasi se potom i mudrac kao Lang Slobodan nam poznat i podastre vladaru za sudbinu zemlje ključan blagdanski prijedlog: da pokaže dostojanstvo i prema Hrvatskoj odgovornost. A to će pokazati samo ako u zračnu luku ode i priredi doček svečan Gotovini generalu, bez obzira što nitko živ ne zna kad na Pleso će sletjeti heroj i hoće li to biti za njegove vladavine. Neka ne brine vladar o tome, jer Lang Slobodan čudesne sposobnosti ima, takve da teleportirati znade i naselja čitava daleka. Pa ako je Janjevo cijelo prebacio u Hrvatsku vješto, kakav bi mu predstavljala problem dostava jednog jedinog generala?!
    Kada vladar, dakle, dočeka heroja, neka odmah, s lentom na Plesu, raspiše izbore za novoga hrvatskog predsjednika, i neka kandidira sebe i Gotovinu generala. Izgubi li te izbore vladar, kako Lang Slobodan se nada, Hrvatskoj će vratiti jedinstvo i – pogađate već – dostojanstvo, a za sebe steći će ugled, i od izborne pobjede veći. Učini li pak sudba da vladar pobijedi generala, e tad će i mudrac ga Lang priznati istinskim predsjednikom.
    Pa kad već tri maga iz Hrvatskog lista ovolikim nas podariše mudrostima, ne mislite li da red bi bio i domaja da se oduži? Ako smirne, zlata i tamjana nema kao uzdarja za tri mudraca, zašto ne poželjeti barem da pronađu ono što prijeko im treba: zdravlje, sreću i pamet o blagdanu Sveta Tri Kralja?

 PETAK, 7.1.2011.

Pukovnika ima tko da pita

U Novostima, a potom i u Slobodnoj Dalmaciji, čitamo kakve si je nevolje za vrat navukao Luka Bonačić, dvadesetdvogodišnji student i aktivist Inicijative mladih za ljudska prava, kada se krenuo raspitivati za ubojice Vesne i Đorđa Gašparevića, bračnog para likvidiranog u Žrnovnici 7. veljače 1992. godine. Nakon što je dva puta nazvao pukovnika Vinka Barbarića i pitao ga zna li možda on, kao žrnovnički ratni moćnik, išta o tome tko je Gašpareviće odveo iz kuće i ustrijelio ih na smetlištu, po Bonačića su stigli policajci u civilu.
    U splitskoj Drugoj policijskoj postaji Bonačić od inspektora Božića doznaje da je tamo doveden zato što ga je Barbarić prijavio zbog uznemiravanja. Inspektor najprije traži da mu mladi aktivist prepriča svoje razgovore s uznemirenim pukovnikom, a onda ga pita što misli o generalu Anti Gotovini, čija slika visi u Božićevu uredu, raspituje se gdje je Bonačićev otac bio za Domovinskog rata, prepričava mu svoj ratni put, da bi na koncu kazao kako bi on »svima koji nisu bili u ratu zabranio da se bave ratnim zločinima«.
    Sada kad znamo kome bi policijski inspektor zabranio bavljenje ratnim zločinima, hajdemo vidjeti kome bi to trebalo biti dopušteno. Policajcima s impresivnim ratnim putem koji evo već skoro 19 godina nisu ušli u trag ubojicama Gašparevićevih? Policajcima koji u svojim uredima drže uokvirenu sliku optuženika za ratne zločine čiji je lik u tim prostorijama smio biti legalno izvješen samo kao dio Interpolove tjeralice? Treba li – konzekventno logici inspektora Božića – istraživanje ratnih zločina prepustiti samim ratnim zločincima, kao što se kaže da i povijest treba prepustiti povjesničarima?
    Može li na ta pitanja odgovoriti ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko, koji je ujedno i povjesničar? Krije li se odgovor u onoj nezaboravnoj prosudbi o neupitnosti najznačajnijega povijesnog događaja u Hrvata gdje policajni historik – jednom riječju: polihistor – Karamarko kaže: »Domovinski rat i njegov rezultat vrhunac su hrvatske povijesti. Domovinski rat je događaj s kojim se ništa što se događalo u našoj povijesti ne može uspoređivati. Oko toga ne bi trebalo biti dilema. To bi trebalo predstavljati nacionalni konsenzus, zajedničku uporišnu točku svih: desnih, lijevih i ostalih.«?
    Podnosi li ta zajednička uporišna točka težinu nerazjašnjenih ratnih zločina počinjenih u ime tako valoriziranog Domovinskog rata? Spadaju li negiranje tih zločina i opstruiranje istraga nad njihovim počiniteljima u vrhunac hrvatske povijesti ili ih je poštenije smjestiti negdje blizu njezina dna? Nije li policijski inspektor Božić, prigodom ispitivanja studenta Luke Bonačića, demonstrirao kako to izgleda kad se misao povjesničara Karamarka shvati doslovno, bez ikakvih dilema?
    Misli li ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko kako je dužnost policije da brani svetost njegovih povijesnih prosudbi od zapitanosti novih generacija koje, srećom po ovu zemlju, imaju i tek će imati itekakvih dilema?

Kolumne prenosimo sa portala Novi List uz dozvolu autora