Atlantide i piramide

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Piše: Predrag Lucić

21.3.11.

Pozdrav iz zemlje Safari

Nema ova lovačka priča iz Afrike ama baš nikakve veze s vojnom operacijom ljupkoga naziva »Odisejeva zora«. Baš kao što ni karakter spomenute operacije nema nikakvih dodirnih točaka s lukavošću Homerova junaka čijim su se imenom poslužili zapadni vojni stratezi, valjda i ne pomišljajući da bi taj njihov maskirni Odisej ikoga na ovome svijetu mogao navesti na traženje neprimjerenih poveznica s trojanskim konjem i ostalim trikovima iz klasične starine.
    Ova je lovačka priča iz Afrike tek pukom igrom slučaja objavljena kao cover-story u Večernjem listu istoga dana kad su Sarkozy i ostali lovci na diktatore krenuli po svoj novi trofej, po skupocjenu kožu libijskoga kapitalca Moamera el-Gadafija, praćeni toplim pozdravima iz savezničke Hrvatske odakle se, za sada, umjesto borbenih aviona šalju samo bombastične budnice u kojima sve prašti od umnih zaključaka poput onoga da je »najveća razlika između Gadafija i Miloševića to što Libijci nikad nisu na izborima izabrali svoga vođu«.
    Ova lovačka priča iz Afrike pripada sve raširenijem žanru uskočkoga novinarstva u Hrvatskoj, a pripovijeda nam o istrazi koju Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala provodi nad direktorom Hrvatskih voda Jadrankom Husarićem zbog sumnje da su njegov safari u Namibiji platili kooperanti te, za sada, državne tvrtke. Uz fotografije sa safarija na kojima Husarić i njegovi pajdaši ponosno poziraju iznad svake ustrijeljene životinje, USKOK i Večernjak donose istražne informacije o njihovom putu u Namibiju, plaćenom preko konzultantske tvrtke Proning koja od Hrvatskih voda često dobiva poslove savjetovanja, analize i projektiranja. Najveseliji detalj u toj priči predstavlja to što su hrvatski lovci svoje putovanje u Namibiju prikazali kao odlazak na stručno savjetovanje o vodnoj problematici i kao radni posjet vodoprivrednicima te uglavnom sušne zemlje, bez čijih je bogatih iskustava valjda nezamisliv daljnji razvoj Hrvatskih voda.
    Jadranko Husarić, inače ugledni član Hrvatske seljačke stranke, novinarima Večernjaka je kazao da njemu osobno, otkako je na direktorskoj funkciji u Hrvatskim vodama, nitko nikada nije plaćao ni turistička putovanja ni lovačke ekskurzije. Njegov je pak poslovni i lovni partner Zlatko Crneković, direktor Vodoprivrede Lonja – Zelina, najprije izjavio kako nikada nije bio u Namibiji, da bi, nakon što su mu novinari rekli da imaju njegove i Husarićeve trofejne fotke sa safarija, nevozno odgovorio: »Dobro, bio sam. Pa što? To je bilo prije nekoliko godina i ne sjećam se svih detalja.«
    Eto, to bi vam bila ta lovačka priča iz Afrike kamo su se hrvatski direktori uputili s odisejskom poslovnom izlikom, a da bi se ta njihova odisejada na koncu razotkrila kao poslovično zadovoljavanje ubilačkih strasti kakve kod lovaca bude namibijske antilope i veprovi. Nema ta priča, shvatili ste, nikakve veze s onom libijskom, gdje – prema mišljenju hrvatskih novinskih Homera – »zapadne sile nisu agresori, nego bombarderima ''samo pomažu'' nezadovoljnom narodu da preuzme vlast i uspostavi normalno društvo«. Normalno poput onoga u Iraku ili Afganistanu?

22.3.11.

Srbov Osijek daleko od Šapca

Daniel Srb i njegovi kulturno-umjetnički zadrugari iz HSP-a održali su na osječkom Trgu slobode svoj domoljubno-artistički performans. Poredali su se oko podesta s bijelim kartonskim križevima koji simboliziraju Memorijalno groblje u Vukovaru, a u rukama su držali fotografije Lepe Brene u stiliziranom kostimu u bojama maskirne uniforme, što u njihovoj atrofiranoj umjetničkoj imaginaciji simbolizira srpsku agresiju na Republiku Hrvatsku. A ta je imaginacija takva da kulturno-umjetnički nastrojenim pravašima i sam koncert spomenute pjevačice u osječkoj sportskoj dvorani, koji bi se trebao održati ove subote, ne simbolizira ništa drugo do »nove agresivne srpske planove prema ovim prostorima, koje je još u Vukovaru nagovijestio srpski predsjednik Boris Tadić«. No, poštujmo pravo umjetnika na imaginaciju, makar ona bazdila i na ustajalost.
    Poštujmo i umjetničku slobodu Daniela Srba da u svome performansu kojim je pokušao iznuditi otkazivanje koncerta Lepe Brene izrekne i ovakve kulturno-povijesne prosudbe: »Osijek nije Šabac, a Osječko-baranjska županija nije Šumadija. Ovdje nema ljudi koji slušaju tu glazbu, niti se ona ovdje ikad slušala, pa je to kulturocid prema slavonskim prostorima.« Ako umjetnik Srb doista vjeruje u ono što govori, onda on tim riječima zapravo obesmišljava sam razlog svoga performansa. Jer ukoliko u Osijeku nema ljudi koji slušaju Lepu Brenu, ne postoji nikakva potreba da se zahtijeva otkazivanje koncerta. On bi se, zbog nepostojanja ikakvog interesa publike, trebao otkazati sam od sebe. Organizator bi u tom slučaju lijepo nazvao nepopularnu pjevačicu i priopćio joj da nije prodao nijednu ulaznicu, pa stoga nema smisla ni da dolazi u Osijek. Ali taj bi fijasko na blagajni do sada – pet dana uoči zakazanog koncerta – već bio primijećen, pa bi i citirane misli umjetnika Srba o Osijeku koji nije Šabac dobile na težini. I ne bi bilo potrebe da Srb u svome performerskom nadahnuću izgovori i to da je »Osijek oduvijek bio grad bogate građanske kulture u kojoj nema mjesta nikakvim srpskim folk paradama, niti ga smije biti«.
    Besmislen bi u tom slučaju bio i onaj performans što ga Srb i njegova artistička trupa namjeravaju izvesti u subotu, ukoliko gradske vlasti ne spriječe nastup Lepe Brene. A kako će izgledati taj umjetnički čin, najavio je Berislav Barišić, predsjednik Saveza udruga boraca HOS-a: »Doći ćemo pred dvoranu s više od stotinu ljudi, pjevat ćemo svoje pjesme i stati na ulaz, pa neka posjetitelji prolaze kroz naše redove ako budu mogli!«
    Kakvi posjetitelji u gradu gdje »nema ljudi koji slušaju takvu glazbu«? Odakle će doći ti posjetitelji: iz Šapca, gdje ljudi nemaju pametnijeg posla nego da idu na Brenin koncert u Osijeku, ili iz Zagreba gdje je ta pjevačica nedavno nastupila, pa će njezini fanovi potegnuti i do osječkoga Gradskog vrta, makar i uz cijenu probijanja kroz jake snage lokalnih performera?
    Hoće li Srb i njegovi kompanjoni svoju tezu da Osijek nije Šabac potkrijepiti uličnim nasiljem prema posjetiteljima koncerta? Jer u Šapcu lani nikakav Srb nije prijetio publici koja je pohrlila na koncert npr. Josipe Lisac.

23.3.11.

Atlantide i piramide

Ostaje nam još za vidjeti hoće li Pero Metković »otkriti« još kakve zanimljivosti našega područja – s takvom eto zajedljivošću dubrovački novinari komentiraju seizmičke aktivnosti svoga sugrađanina, kapetana duge plovidbe koji u slobodno vrijeme otkriva potopljene svjetove i drma okamenjene predodžbe priznatih znanstvenika o prošlosti ovih prostora. Kapetan Pero je čak dva puta u svega tri tjedna primorao novinare da svoje čitatelje izvijeste o njegovim senzacionalnim otkrićima, najprije dubrovačkih piramida, a ovih dana, evo, i Atlantide.
    Nakon što je 15 godina amaterski istraživao faraonske grobnice po Egiptu, dubrovački je kapetan izvježbao oko i pod neskrivenim utjecajem svjetski poznatoga piramidologa Semira Osmanagića počeo zamjećivati piramide i u svome gradu. Konusni oblici Velike i Male Petke, te svih ostalih uzvišenja od Montovjerne do Babina kuka naveli su ga na zaključak da Dubrovnik počiva na piramidama koje je gradila ljudska ruka, a koje je potom ljudski nemar pretvorio u naizgled obična brda. Kapetan Metković nije gubio vrijeme niti se zamarao ljudskom nevjericom i novinarskom zajedljivošću, pa je dvadesetak dana nakon puštanja priče o piramidama u javnost imao nakupljenoga materijala za novu senzaciju. Ustrajnim promatranjem i marljivim razmišljanjem zaključio je da »onaj tko traži drevnu Atlantidu, može pronaći jedino piramide, koje zapravo u sebi skrivaju dvorce«, a vrhove davno potopljenih atlantidskih piramida prepoznao je u otocima Daksi i Lokrumu, te u otočnoj skupini zvanoj Grebeni.
    Za saveznicu je uzeo i etimologiju koja ga je naputila na ilirsko podrijetlo riječi Atlantida, što je sjajno naleglo na njegovu raniju tezu o Ilirima koji su kolonizirali čitav svijet i posvuda donijeli svoj jezik, u što se kapetan uvjerio za svoga dugogodišnjega navigavanja, nailazeći na slavenske riječi po Americi, Japanu i ostalim dalekim zemljama do kojih ga je more donijelo. Pažljivom će se čitatelju možda učiniti kontradiktornim kapetanovo otkriće ilirske jezične globalizacije na osnovu slavenskih riječi, ali kamo bi čovjek stigao kad bi svakome objašnjavao da su se Iliri umnogome razlikovali od današnjih hrvatskih lingvopurista i da su svoj planetarni jezik učinili prijemčivim za svakovrsna obogaćenja, što je na koncu dovelo do toga da njihovi današnji potomci govore različitim i međusobno teško razumljivim ilirskim idiomima koji se nazivaju japanskim, engleskim, španjolskim, turskim, crnogorskim i tako tim jezicima?!
    Teze kapetana Metkovića o dubrovačkim piramidama i Atlantidi čiji nas tragovi bodu u oko kamo god da pogledamo s gradskih zidina, umjesto posprdnog novinarskog tona zaslužuju ozbiljan gospodarski pristup. Sjetimo li se i ne tako davnog otkrića Centra za istraživanje misterioznih pojava iz Paga da se Atlantida prostirala na području današnjega Nina, Vira i Lošinja ili posljednjega pronalaska Troje u Ravnim kotarima, morali bismo za početak postaviti pitanje: zašto se Vlada RH oglušuje na pozive alternativnih istraživača da unovči propast slavnih i drevnih država? Zar joj trženje ove aktualne propasti izgleda unosnije?

24.3.11.

Turistički paket sunca, mora i pregovora

Dojadilo vam je, vjerujem, neprestano pozivanje gospođe Kosor na pristupne pregovore s Europskom Unijom. Kako je krenulo, nije daleko dan kad će na pitanje nekoga od njezinih jabučastih novinara »Možemo li znati kako se gospođa premijerka danas osjeća?« iz tih usta punih vazda istih pregovorancija stići odgovor: »Može se reći da se u svjetlu pristupnih pregovora Republike Hrvatske Europskoj Uniji, hvala na pitanju, osjećam vrlo dobro.« Ili kad će joj službeni vozač propisno otvoriti vrata automobila i ljubazno joj reći da izvoli ući, a ona će mu na to održati kraće predavanje kako će ona ući ne samo u kola nego i u Europsku Uniju, budući da čvrsto vjeruje kako će pristupni pregovori dovesti do stavljanja ljetnih guma.
    I nitko se tome neće čuditi, kao što nije bilo začuđenih ni na jučerašnjem otvaranju međunarodnog sajma turizma »CroTour« na Zagrebačkom velesajmu, gdje je gospođa pregovoruša, osim udžbeničke konstatacije kako je »za uspjeh sezone važan svaki segment usluge, od kuhara i slastičara do sobarica i recepcionera koji u svoj posao unose ljubav, novu energiju i poštovanje prema gostu«, iskoristila prigodu da kaže i to kako je »u ukupnim naporima da se turistička sezona pripremi i odradi što je moguće bolje, važna i činjenica da se nadamo kako ćemo završiti pregovore o pristupanju EU do kraja lipnja, čime ćemo postati 28. članica te organizacije«.
    Zašto premijerka misli kako je »činjenica« da se naša Vlada nečemu nada važna za uspjeh turističke sezone i otkud joj pomisao da turisti ovamo dolaze uživati u plodovima njezinih eurointegracijskih nadanja, to ne može dokučiti ni Damir Bajs koji se ampak nada da će broj noćenja na Jadranu porasti zbog gostiju koji će otkazati svoje aranžmane u Tunisu i Egiptu. A oni će valjda pohrliti u Hrvatsku čim shvate da im te zemlje ne nude takve atrakcije poput finaliziranih pregovora o pristupu Europskoj Uniji.
    Toliko se ti pristupni pregovori valjaju po ustima gospođe Kosor da joj se o njih već zapliće jezik. Čitam u novinama insajderske informacije s maratonskog sastanka što ga je premijerka održala s koalicijskim partnerima Josipom Friščićem i Miloradom Pupovcem, pa pokušavam razmrsiti jednu enigmu. Elem, ako je točno da je glavni argument Jadranke Kosor za odbijanje zahtjeva da se odredi datum parlamentarnih izbora bio taj da »HDZ ima moralno pravo završiti pristupne pregovore i potpisati ugovor o ulasku Republike Hrvatske u Europsku Uniju, jer su njezine vlade iznijele najveći teret pregovora s Bruxellesom«, odnosno da se taj ugovor »ni po koju cijenu ne smije potpisati Vlada SDP-a«, zašto je predsjednica HDZ-a bezočno slagala onu razdraganu mladež kojoj je prije par dana uručila stranačke iskaznice?
    Ako je pred tisuću mladih HDZ-ovaca jasno i glasno kazala: »Sigurna sam da će rezultati parlamentarnih izbora za nas biti odlični!«, otkud joj onda uvjerenje da će sljedeću vladu formirati SDP? I znači li to da Jadranka Kosor, govoreći kako »neće dopustiti da Hrvatska pocrveni«, mladeži nije prodavala prizemne antikomunističke aluzije nego da je zapravo naviještala zabranu obraza u Hrvatskoj?

25.3.11.

Orbanistički procvat Primoštena

Kuka se sad i nariče po zemlji Hrvatskoj zbog toga što se Vladimir Putin šepiri po najbližem nam susjedstvu, i zapadnom i istočnom, dok Šuplju Našu zaobilazi kao da u njoj mjesta nema ni za kanelone i penete, a kamoli za one ogromne plinovodne cijevi. Plače se istodobno na jugu zemlje Hrvatske, ali iz drugog razloga: zato što je nisu zaobišli osvjedočeni prijatelji osvjedočenog nam prijatelja Viktora Orbána.
    Dok se domoljubna elita divi tuđmanizaciji Mađarske koju je po tamošnjem medijskom i duhovnom prostoru zaveo osvjedočeni nam prijatelj, dok se po Hrvatskom slovu usklikuje kako je »Hrvatskoj pod hitno potreban jedan hrvatski 'Orbán'« i dok se čeka da netko pod repom konja Emira na središnjem zagrebačkom trgu povede pjesmu »Ustani, Orbáne Jelačiću!«, stanovnicima Primoštena nije do pisme nego do pisma koje je poslano predsjedniku Ivi Josipoviću, Vladi Republike Hrvatske i USKOK-u.
    U tom se pismu mađarski premijer ne veliča zbog svojih izjava da »Hrvatska i Mađarska, kao predziđe zapadnog kršćanstva moraju uspostaviti povijesni i strateški savez i u njemu živjeti«, te da on »razumije da Hrvate vrijeđa kada se za Hrvatsku kaže da je Zapadni Balkan; kakav Balkan?!«, niti se sa servilnim simpatijama gleda na njegovo samoreklamiranje kao »neplaćenog promotora hrvatskog turizma u Mađarskoj«. On je za gnjevne Primoštence samo bliski rođak i patron Tamása Vitézyja kojega sumnjiče da je zajedno sa svojim poslovnim partnerom Lászlóm Attilom Kerekesom po bagatelnoj cijeni od 165 tisuća eura kupio hotelsko-turističko poduzeće »Primošten«, koje je potom uspješno upropašteno, dok su novi vlasnici na toj propasti zaradili 36 milijuna eura, zahvaljujući virtuoznim kreditnim operacijama pri kojima su se pomagali i davanjem hipoteka na zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske koju Viktor Orbán, zna se, toliko ljubi.
    Primoštenci su se u međuvremenu domogli i famoznog aneksa ugovora o prodaji i prijenosu dionica iz 2003. godine, gdje je Krešimir Starčević, u svojstvu potpredsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju, mađarskim poslovnjacima oprostio neispunjavanje brojnih ugovornih obaveza – od očuvanja postojećih i otvaranja novih radnih mjesta pa do ulaganja u rekonstrukciju objekata i predaje bankarske garancije – pravdajući to »objektivnim okolnostima za koje nije odgovoran kupac«. Dok mali dioničari poharane tvrtke naglašavaju kako nisu protiv mađarskog ulaganja u Primošten, nego protiv nezakonitih radnji koje su primoštenski turizam bacile na koljena, pismopisci iz Stranke hrvatskog zajedništva tvrde da se u svjetlu Orbánove obiteljske povezanosti s perjanicom poduzetničkog orbanizma »lakše može razumjeti i prešutna otimačina Ine, pokušaj uništenja ili otkupa dionica 'Podravke' preko OTP banke, te uništenje HTP Primošten, privatizacija tribunjske marine i dr., od strane moćnog mađarskog lobija i njegovog ucjenjivanja Hrvatske za ulazak u EU«.
    Oni vjerojatno ne razumiju zašto se po Zagrebu priča da je »Hrvatskoj pod hitno potreban jedan hrvatski 'Orbán'«. Niti vjeruju da bi se uopće mogao naći hrvatskiji Orbán od ovoga mađarskog.

26.3.11.

Iustitia et pax: Hrvatska, na koljena!

Novine javljaju da je Sudsko vijeće Županijskog suda u Zagrebu nepravomoćno osudilo Velimira Horvata, profesora Fakulteta prometnih znanosti, na 15 mjeseci zatvora zbog toga što je studentu Anisu Mohamedu Omaru upisao ocjenu bez da je ovaj položio ispit. To je bila jedna u nizu ocjena koju je student kupio, isplativši profesorima preko posrednika Ivana Silića ukupno 2.300 eura. Student Omar, koji je nadležnim organima i prijavio čitav slučaj, te posrednik Silić, koji je priznao krivnju, kažnjeni su uvjetnim kaznama. Profesor Horvat je na suđenju ustrajao u tvrdnji da ga student lažno tereti.
    Javljaju novine i to da je Općinski kazneni sud u Zagrebu nepravomoćno osudio Željka Vinkeševića na zatvorsku kaznu od 6 mjeseci zato što je četiri puta lažno dojavio da su na tom istom sudu postavljene bombe, ne bi li tako odgodio procese koji se tamo vode protiv njega.
    Bilježe novine i da je Općinski sud u Zadru uvjetno kaznio Gorana Boška, općinskog vijećnika iz Kukljice, na godinu dana zatvora s rokom kušnje od tri godine zbog kaznenog djela prisvajanja kulturnog dobra Republike Hrvatske. Ovaj je strastveni kolekcionar iz akvatorija kraj otoka Pašmana izvadio četiri cijele amfore i fragment pete, te ih zadržao za sebe.
    Novine izvještavaju i o nastavku suđenja bivšem vatrogasnom zapovjedniku Draženu Slavici, koji se pred Županijskim sudom u Zadru brani od optužbe za teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine počinjeno iz nehaja, a koje je za posljedicu imalo pogibiju dvanaestorice vatrogasaca na otoku Kornatu. Čitamo tako da su i pilot helikoptera Rafael Boban i njegov tehničar Slaven Morožin posvjedočili da su za vrijeme kornatske tragedije bili na Hvaru, u važnoj misiji prijevoza generala Josipa Stojkovića i glavnog vatrogasnog zapovjednika Mladena Jurina.
    Ne zaobilaze novine ni proces koji se protiv Damira Vukovića, optuženog da je ubio svoju majku Anu, vodi pred Županijskim sudom u Splitu. Tako doznajemo da Sudsko vijeće, unatoč najavljenoj objavi presude, nije moglo donijeti odluku o Vukovićevoj krivnji ili nevinosti, pa je odlučilo ponovo saslušati tri svjedoka koja su svoje izjave već dali i na policiji i pred istražnim sucem i na samom suđenju.
    Nijedne novine, međutim, ne bilježe da se komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax oglasila i u jednom od navedenih slučajeva. No, zato sve novine, svi internetski portali, sve radijske i televizijske kuće javljaju da je rečena komisija proglasom pozvala »sve katolike u Hrvatskoj na post i molitvu za pravednu presudu hrvatskim generalima u Haagu, i to u petke 1., 8. i 15. travnja«. Znači li to da hrvatski biskupi misle kako je kršćanske molitve i posta vrijedan samo sudski proces u kojemu se optuženima stavljaju na teret zločini protiv čovječnosti i kršenje ratnih zakona i običaja? Ili pak misle da su posebni pozivi na molitvu i post potrebni samo kad se donose presude hrvatskim generalima?
    I znači li to da će hrvatski biskupi svaku presudu hrvatskim generalima prihvatiti kao pravednu? I da će je tumačiti kao dokaz Božje milosti kojom je Svevišnji uslišao molitve hrvatskih vjernika?

Kolumne prenosimo sa portala Novi List uz dozvolu autora