Čudesna metoda:
Naša misija nije u tome da prepoznajemo bolest, mi smo tu da ljudima donesemo energiju i probudimo uspavane stanice, napunimo ih i vatimo tijelo u harmoniju. Taj nauk potječe od Zdenka Domančića, koji je svojom metodom izlječio i pomogao brojnim pacijentima - kažu Nataša i Danijela

Kako je sreća relativan pojam, nekome ona znači puno novca na računu, a Jošku Prginu iz Trogira, čovjeku koji već duže vrijeme ratuje s multiplom sklerozom, osjećaj da mu se život vratio u ruke koje više nisu odrvenjele. Već dva mjeseca Joško putuje do splitsko hotela „zagreb“ u Duilovu, gdje se veže sa živom energijom, onom koja mu preko bioterapije po metodi Zdenka Domančića diže „od gore“. Domančićevi učenici, njih 22 tisuće što metodu šire po cijeloj kugli zemaljskoj, kažu kako stiže od Boga, iz svemira, iz prostora oko na, te je oni kao vodiči dopremaju do onih kojima treba.

Odakle god da došla,  a zatim prošla kroz ruke iskusnih Domančićevih učenica – diplomirane bioterapeutkinje, Zaprečanke Nataše Fijolić, koja u splitu terapije održava dvije godine, i kolegice joj bioterapeutkinje, Splićanke Danijele Banovac – Jošku nije važno. Bitno je da pomaže, i to puno, jako, dovoljno da osjeća kako mu ruke više ne trnu i da se teška bolest drži pod kontrolom.

Izvježbanim pokretima do pospanih stanica

Sa sličnom pričom upoznala nas je kolona ljudi koja je proteklih dana dolazila u dvoranu ispunjenu energijom, i predavala se rukama Zdenkovih učenica. Iako smo u prvi mah mislili kako ćemo se s izjavom za novine teško izboriti, jer bolest je ipak stanje o kojem ljudi mučno šute, ispostavilo se da smo grdno pogriješili. Ljudi ne taje, otvoreno govore kako su nakon upoznavanja s jedinstvenom svjetskom metodom osjetili poboljšanje, i golemo olakšanje.
-Već tri godine ratujem s multiplom, a već dva mjeseca primam energiju. Dolazim svaka dva tjedna na seanse, koje traju po četiri dana, moja je bolest tava da je terapija intezivnija. Stanje mi je s ovakvom dijagnozom da ne mogu ni hodati, a pogledajte mene. Preporodio sam se, snaga mi se počela vraćati, nema više trnaca, ruke ne osjećam više kao da sam ih stavio u štirku. Znate koliko meni to znači – ne skriva Prgin osjećaje.

Svemu tome je pomogla energija, upravo ona koju Natalija i Danijela kroz izvježbane pokrete prenose do pospanih stanica. U ovom dijelu posla sebe doživljavaju gotovo kao protočne bojlere koji ljudima, nakon što ih oni upoznaju s dijagnozom, daju energetsku snagu. Energija, kažu, nije dobra ili loša, ona je uvijek ista, uvijek oko nas i u nama, i prijeko potrebna kako bi organizam radio kako treba.
-Energija nema predznak, griješe oni koji kažu da se u društvu nekih ljudi osjećaju loše zat jer zrače nagativnom energijom. Čovjek može imati samo manjak ili suvišak energije, a u svakom slučaju taj disbalans dovodi do određenih problema u ravnoteži. I stres, okidač za mnoge manifestacije bolesti na fizičkom planu,znak je energetske neravnoteže. Samim tim on je i okidač za razvoj mnogih bolesti. Naša misija nije u tome da prepoznajemo bolest, tu smo da ljudima donesemo energiju i probudimo uspavane stanice, napunimo ih i vratimo tijelu u harmoniju. Taj nauk potječe od Zdenka Domančića, koji je svojom metodom izliječio i pomogao brojnim pacijentima – kažu Natalija i Danijela.

Stručne ruke i nevjerojatnu energiju koja iz njih izlazi, na svojem je tijelu osjetio i Ante Minigo iz Podstrane, koji je ovom metodom uspio, bez operativnog zahvata, izliječiti uganuće koljena. I ne samo to, kaže nam kako je nakon višekratnih tretmana kod splitskih terapeutkinja uspio i pod kontrolu staviti seboreični dermatitis koji mu je zadavao dosta problema. Nakon nekoliko terapija, ranice i krastice počele su se povlačiti. Zanimljiva je i priča mlade studentice, 25-godišnje Ivane koja je s uspjehom izvojevala bitku s karcinomom debelog crijeva.

Muke sa štitnjačom i vratnom kralježnicom

-Slučajno sam ga otkrila. Uz pomoć medicine, te bioterapije po Zdenku Domančiću uspjela sam poraziti bolest. Karcinom je sada iza mene, a s bioterapijama sam nastavila i dalje jer se poslije njih jako dobro osjećam – kaže Ivana.

Da, bioterapija, kažu Natalija i Danijela uvijek naliježe na medicinsku dijagnozu. Dapače, one preporučuju da se nakon obavljenog tretmana napravi i liječnička kontrola. Pacijentima uvijek napominju kako pomaže i samo zajedničko sjedenje u prostoriji u kojoj se obavlja terapija jer energija kola oko svijui ulazi u sve koji tu borave.
-Ali, osnovno pravilo na koje odmah upozoravamo jest da ruke i noge tijekom terapija nikada ne smiju biti prekrižene. One su kao antene koje primaju energiju.

Postupak metode može naučiti svatko, i ona je iznimno djelotvorna u brojnim slučajevima koje smo tretirali. Još smo nešto primijetili, za razliku od sjevera Hrvatske gdje nam se veliki broj ljudi obraća zbog kostobolje, u Dalmaciji je primjetan porast pacijenata s bolestima štitnjače, problema s vratnom kralježnicom i onih s probavnim tegobama, posebice Chronovom bolesti. Sve ih je veći broj, i sve više napadaju mlade ljude, što znači da stres uzima sve više maha – kažu Domančićeve učenice.

Šizofenija isključena:
vodiči energije ili terapeuti po Domančićevoj metodi obrazovani su ljudi koji su osobno prošli nekoliko stupnjeva edukacije. Mnogi od njih su nekada i sami bili pacijenti koji su nakon tretmana, poučeni dobrim iskustvom, poželjeli pomagati drugima. Terapeuti ne osjećaju zdravstvene probleme kod ljudi, ne veću se s njima na takav način, njihovo je samo da postupcima grijanja, vađenja, čupanja i balansiranja pomognu ljudima. Bioterapija se ne provodi kod pacijenata sa šizofrenijom te kod izvanmaterničnih trudnoća i nikada se ne naplaćuje. Ovdje vrijedi pravilo da svaki pacijent dade onoliko koliko može i želi.

Piše: Tanja Šimundić Bendić

Zapamtite to ime: Henri Belle. I nemojte se iznenaditi ako ga za nekoliko mjeseci ugledate u naslovu nekog sumarnog izvještaja o sumornoj sezoni 2011/12. u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi: »Henri Belle vratio publiku na hrvatske stadione«, »Belle – plačljivac kojem smo se smijali«... Ili ako sportske kladionice u svoj program uvrste i klađenje na minutu u kojoj će tamnoputi prvotimac Istre 1961 sjesti na travnjak i zaplakati. Zapamtite i naslov iz ovonedjeljnih novina: »Boysi hukali Belleu, on sjeo i plakao!« Jer taj bi se naslov mogao ponavljati svake nedjelje, sve do kraja ligaške sezone, uz sitne i nebitne izmjene, budući da će Belleu, poput Bad Blue Boysa, vjerojatno hukati i pripadnici Torcide, Armade, Kohorte itd. itd. baš kao i ocvali kibiceri izvan organiziranih navijačkih skupina.

Hukat će se pulskom Kameruncu posvuda u Hrvatskoj, kao što mu se ove subote hukalo i na stadionu "Aldo Drosina". Hukat će mu se kao što se u nas huče i ostalim tamnoputim igračima, bez obzira na boju dresa navučenog preko crne kože. Ali Henriju Belleu će se hukati s posebnim užitkom, jer je već nekoliko puta pokazao da ga majmunsko glasanje publike vrijeđa i ranjava.

A vrijeđat će ga se i ranjavati jer svoje utakmice igra sam i nezaštićen protiv prezaštićene gomile koja će hukati dok ga ne rasplače, svjesna da će u toj neravnopravnoj igri ona slaviti pobjedu, da će joj biti dopušteno da trijumfalno urla dok uplakani Henri Belle bude napuštao travnjak. I da će sutradan u novinama pisati da je Kamerunac opet sjeo i plakao, nakon što je od suca uzaludno tražio da prekine utakmicu.

Teško da ćemo ikada na nekoj od svih onih silnih stranica posvećenih domaćem nogometnom prvenstvu ugledati naslov »Sudac postupio po zakonu pa izbacio rasiste s tribina«, jer i suci računaju s time da im se neće dogoditi ništa ako se zakona ne budu pridržavali, dok bi se u protivnom mogli naći u položaju nezahvalnom poput onoga Belleovog. A takvoga suca koji bi pred urlajućom ruljom stao u zaštitu Kamerunčeva ili bilo čijeg dostojanstva i koji bi time pokazao da drži ne samo do zakona nego i do svoje ljudske časti, na našim stadionima još nismo vidjeli.

Plačljivac: Henri Belle

Photo: prva-hnl.hr

Takav nije bio ni Ante Vučemilović Šimunović, sudac koji je Belleu navodno rekao da će prekinuti utakmicu ako se hukanje ponovi i koji vjerojatno misli da je time što je obećao da će poštovati propise oprao svoje ruke. Jer propisi su, eto, takvi da se nakon prvog rasističkog ispada utakmica može privremeno prekinuti kako bi se publika zamolila da prestane s vrijeđanjem, pa tek onda – ukoliko se hukači ogluše o molbu – odsvirati prijevremeni završetak. Ali što ćemo s nezgodnom činjenicom da ono hukanje u 78. minuti nakon kojega se Belle slomio i zaplakao nije bilo prvo nego tko zna koje na toj utakmici? I zašto bi se, uostalom, rasistima davao ikakav popust? Zašto im prvo hukanje ne bi bilo i posljednje? Hoće li vrijeđanje Bellea ostati njegov privatni problem? I hoće li dobiti išta osim velikodušnog savjeta da protiv huligana podigne privatnu tužbu? A mi, hoćemo li se i dalje samo snebivati nad ovim glibom u kojemu je prihvatljivo da olimpijski odbornik i nacional-kulturni elitisti prosipaju rasističke i šovenske »duhovitosti«, pa je onda normalno i da su nam huligani konformisti?

Na porti Pašalić
Utorak 21. veljače 2012.

Ivić Pašalić u intervjuu Večernjem listu jasno i glasno kaže da se nitko od kandidata za predsjednika HDZ-a, koji su nedavno zadobili teže povrede jezika pokušavajući uvjeriti i sebe i javnost kako ne uživaju potporu nekoć svemoćnog Herr Flicka, ne treba plašiti njegova posve izvjesnog povratka u stranku. Jer on se ne vraća da bi bio »neki dužnosnik« niti da bi lobirao ni za ni protiv bilo koga od njih koji se već vide u fotelji Jadranke Kosor.

On se, neka mu vjeruju na riječ, ne kani aktivno baviti politikom, a HDZ mu je sada tek – najdraži hobi. I iz hobija želi da HDZ »ponovno postane čestita i kvalitetna stranka« u kojoj će njemu onda – onako hobistički, a ne lobistički – biti čast da radi i kao portir.

Photo: danas.net.hr

Kaže Pašalić da ljudski razumije sve te aspirante na stranačko prijestolje koji tako nervozno reagiraju na njega i ne može se načuditi zašto on, za kojega listom tvrde da je beznačajan, toliko živcira svakoga od njih, toliko značajnih.

Pretpostavljam da jednako ljudski razumije i zabrinute reakcije izvanstranačkih komentatora koji tvrde da bi njegov povratak u HDZ označio »početak stvarne, dubinske propasti te stranke«.

Vjerujem da se, štoviše, sjajno zabavlja dok u Jutarnjem listu čita kako je »Hrvatska demokratska zajednica (ili bilo koja druga snažna, ali bar donekle umjerena nacionalna stranka) ovoj zemlji itekako potrebna«. I da mu je još zabavnije dok čita listu svojih davnih grijeha na kojoj – kao što je i mogao predvidjeti – ima i kadroviranja na HTV-u i manipuliranja »trećerazrednim zagrebačkim tabloidima« poput ST-ekskluziva i Imperijala, ali nema ni spomena afere »Grupo« ni izvjesnoga Hrvoja Franjića čiji je identitet Iviću Pašaliću nepoznat koliko i onima koji ga prozivaju zbog svega izuzev tajnog ortaštva s ciljem zajedničkog ovladavanja medijskim prostorom.

Zabavlja se stoga Pašalić i kada svojim tobožnjim sotonizatorima baca rukavicu u lice kazujući kako je »2000-ih vladala fama o strašnim, teškim kriminalnim radnjama iz tzv. Tuđmanove ere«, a da »nakon svega nije bilo kaznenih postupaka protiv Tuđmanovih dužnosnika, ministara, osim napuhavanja priča sa zadatkom diskreditacije«.

I kada se hvali da je on osobno, unatoč tolikim progonima s naslovnih stranica, na koncu kažnjen samo zbog nepropisnog parkiranja i brze vožnje.

HDZ-ov doktor opće prakse danas ležerno, kao što je prije nekoliko mjeseci zatražio povlaštenu saborsku mirovinu, priča o svojim poslovnim uspjesima s proizvodnjom peleta – biogoriva koje ima sve bolju prođu na tržištu.

A kad smo već kod tržišta, onog političkog na kojem se nekadašnji Tuđmanov doglavnik navodno ne kani repozicionirati, Pašalićevom kreditnom rejtingu sigurno neće naškoditi komplimenti što ih je uputio aktualnom premijeru Zoranu Milanoviću koji, prema njegovim riječima, »jest nova generacija« i kod kojega su »stari ideološki ratovi, tipa ustaša i partizana, lijevih i desnih, stvar prošlosti«. I kojemu Ivić Pašalić sugerira da »nastavi s ostvarivanjem onih ideja s kojima je pobijedio«.

Čemu onda moralna panika oko povratka tog i takvog Pašalića u HDZ, kad bi on tamo, makar i u svojstvu portira, otvarao prostor za suradnju s novim ortacima, uz koje su dobrodošli i oni stari, javni i tajni?

Medni žubor podrigotina
Srijeda 22. veljače 2012.

Glazba je mojim ušima sve što izusti gospođa Nataša Bašić, cijenjena jezikoslovka i urednica u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Svaka joj pjeva – ili to barem meni tako zvuči – i u novom intervjuu, objavljenom u Hrvatskom listu pod naslovom »Hrvatski jezik je neuništiv, ne mogu mu ništa ni Snjeguljica ni svi jugoslavenski patuljci«. A tek kad zaguguće o »podrigotinama balkanskoga mentaliteta«... Ma, utopio bi se čovjek od miline u tome medu što se prelijeva preko njezinih usana, pa se zrakom klati i zlatom zlati, te na papir novinski padne, pa se kruti, pa se žuti, pa te opojnošću mednom ošamuti... Ah!

Fotomontaža: e-Novine

Koliko li nježne ispodpojasne lirike u rečenici: »Nema hrvatskoga dnevnika ili tjednika u kojem Snježa (Snježana Kordić ili, kako je Nataša Bašić od milja naziva, Snjeguljica – op. P. L.) posljednjih dana nije dala intervju i pokazala svoje nožice u dopičuljku iliti mini-suknjici«. I koliko ganutljive kolegijalne sućuti odmah u sljedećoj: »Riječ je o žalobnoj manipulaciji jednom ženom koja je svoje mjesto pod suncem mogla naći u struci, a ne raditi kao plaćenica«.

Ponesena bujicom svojih dirljivih riječi, Nataša Bašić propušta iznijeti na vidjelo – čija je to plaćenica Snježana Kordić. No, ne sumnjam da će prvom prigodom ispraviti taj sitni propust i pred hrvatsku javnost, s dužnom akribijom, istresti sve materijalne dokaze o Kordićkinom plaćeničkom angažmanu. Jer Nataša Bašić nije novinarsko blebetalo kakvima su preplavljeni naši mediji. Ona je ozbiljna i pametna žena kojoj intelektualni habitus ne dopušta da se ponaša poput novinara nad čijom se neodgovornošću naša medenkica zgražala ovim gorkim riječima: »Novinar u Hrvatskoj može napisati što god hoće. On nikomu ne polaže račune. Novinarski je kodeks u nas mrtvo slovo na papiru«.

Uvjeren sam da će Nataša Bašić jednako valjanim dokazima potkrijepiti i svoju tezu o podijeljenosti hrvatskoga jezičnog i pravopisnog okružja koja »nije unutarnja, nego se potiče i umjetno stvara izvan Hrvatske«. I da će nam do u detalje razotkriti krugove koji preko svojih »učilišta, kolegija i ljudstva osposobljenog za vođenje posebnih programa kojima je cilj destabilizacija država što se ne uklapaju u novi poredak (...) Hrvatsku ponizuju i demoraliziraju dvjema za nju osjetljivim temama: nabijanjem na nos ustaštva i rastakanjem hrvatskoga jezika«.

Jednako tako ne dvojim da će nam gospođa Bašić najzad podastrijeti i dokaze za svoju davno iznesenu tvrdnju da je Vice Vukojević bio provokator koji je »pod nadzorom krugova kojima je bilo veoma stalo do kompromitacije Tuđmanova režima i same jezične politike u njem izradio prijedlog jezičnoga zakona koji je neodoljivo podsjećao na onaj iz NDH s korienskim pisanjem« samo zato da bi »već pripremljeni orkestar cijelo razdoblje prvoga desetljeća samostalne hrvatske države jezično diskvalificirao kao ustašoidno«. I nikada neću povjerovati da bi se znanstvenica takvog formata izlijetala s tvrdnjom da neke hrvatske medije »nadziru isti krugovi koji su diktirali Vici Vukojeviću jezični zakon«, a da u svojoj ladici ne čuva sav dokazni materijal.

Nataša Bašić me, znam, neće iznevjeriti. Znam, rasturit će ona – dočim novi med na usta joj navre – sve te krugove, i Vicine i Snjeguljičine. Čak i one iz Rilkeove pjesme „»Ja živim u kruzima koji se šire...«.

Od Budale Hrvat, od Hrvata budale
Četvrtak 23. veljače 2012.

Došao ogorčeni Tomislav Žigmanov – književnik, publicist, profesor filozofije, civilni i politički aktivist, te ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata – na Radio televiziju Vojvodine da u programu na hrvatskom jeziku kaže kako je za pripadnike tamošnje hrvatske manjine »porazno što do putovnice matične države dolaze veoma teško, dok je najopasniji srbijanski kriminalci nabavljaju bez većih problema«. I da konstatira: »Mi smo svjedoci paradoksa da su beneficije od hrvatskih putnih dokumenata imali i sudionici zločinačkog pothvata protiv Hrvata, a s druge strane mi, koji bi trebali biti subjekti toga prava, na te dokumente čekamo neobično dugo ili se čak naše zamolbe odbijaju.«

Podsjetio Žigmanov kako je vodstvo vojvođanskih Hrvata u više navrata tražilo da se ubrza procedura izdavanja hrvatskih dokumenata i da, u slučajevima mlađih osoba koje nemaju dokaz da su se izjašnjavali kao Hrvati, državna tijela Hrvatske budu popustljivija, ali da za takve molbe nije bilo razumijevanja. Pa na koncu tužno zaključio kako tolika ljubaznost kojom je administracija svehrvatskog stolnog grada Zagreba obasula vojvođanske Hrvate »još teže pada poslije spoznaje kako su hrvatske putne dokumente posjedovali okorjeli kriminalci iz Srbije«.

Ko nije Budala, nema putovnicu: Tomislav Žigmanov

Photo: LA

Za takvu spoznaju Žigmanov nije morao čekati da u Španjolskoj padnu okorjeli hrvatski državljani Luka Bojović zvani Pekar, koji se služio s više naših putovnica nego Ante Gotovina dok ga je Šeks pokušavao locirati, identificirati, uhititi i transferirati, zatim Vladimir Milosavljević u hrvatskom državotvornom korpusu poznat pod umjetničkim imenom Vlada Budala, te Siniša Petrić zvani Zenica, čiji se nadimak može i ne mora dovoditi u vezu s prvim zatvorskim prebivalištem Branimira Glavaša u njegovoj domovini Bosni i Hercegovini. Kako se dolazi do hrvatskih dokumenata, mogao je spoznati i puno ranije, na primjeru raznoraznih kristijan-horvata iz poslovnoga miljea: od Semjona Mogiljeviča do Milorada Lukovića Ulemeka Legije i Sretka Kalinića Zveri.

A kako se pak ne dobiva hrvatsko državljanstvo, mogli su mu ispričati i brojni »stranci« koji godinama žive u Hrvatskoj, ali se – na svoju nevolju – ne bave tako atraktivnim poslovima kao što su pljačke, otmice i ubojstva. Ili pak »strankinje« koje se u Hrvatskoj, umjesto da svoje poslovne partnere tranširaju motornom pilom pa ih razbacuju po jezerima, bave rađanjem i odgojem malih hrvatskih državljana, a pritom moraju čekati punih osam godina da bi i same eventualno zaslužile milost stjecanja državljanstva. Pa bi čovjek spoznao da je pooštreni Zakon o hrvatskom državljanstvu pripreman baš u vrijeme kada je predsjednik Ivo Josipović po Vojvodini pozivao »sve građane hrvatske nacionalnosti da se na popisu stanovništva u Srbiji slobodno izjasne kao Hrvati«.

I možda bi Žigmanovu spoznaja da se hrvatskim dokumentima koriste okorjeli kriminalci iz Srbije lakše pala da je na vrijeme shvatio kako je u ovoj igri probitačnije da se deklariraš kao Budala, a ne da puštaš da te prave budalom. I da to što se izjasniš kao Hrvat možda nešto znači na popisu stanovništva. Ali da ovo, kao i u onoj ratnoj anegdoti kada nemoćnu staricu opljačka njezina narodna vojska, nije popis stanovništva nego udruženi zločinački pothvat.

Obiteljski Srebrić
Petak 24. veljače 2012.

Čitam u Večernjem listu temat o dužničkoj krizi u kojoj grcaju mnoge zemlje i nimalo me ne tješi nadnaslov »Hrvatska nije usamljena u prodaji obiteljskog srebra«. Kao što me ne tješi ni to što Hrvatska sa svojom skromnom ponudom od jedne banke i jedne osiguravajuće kuće na tom međunarodnom velesajmu svega što se navodno mora prodati djeluje kao sitni trgovac čiji bi štand u općem izobilju mogao ostati nezamijećen.

Već vidim: rastrčali se kupci po irskim, španjolskim, talijanskim, grčkim i ostalim velebnim paviljonima, a mrgodni prodavači hrvatskog obiteljskog srebra sjede u svome zapećku i s pladnjeva, namijenjenih nedolazećim namjernicima, brste suhe smokve i kanape-bifteke od boškarinova embrija, zalijevajući ih travaricom i teranom. Tek toliko da smire želučanu nervozu dok gledaju kako pored njih, bez da se i osvrnu, piče biznismeni i dok ih slušaju kako se razmeću.

Photo: scrapetv.com

– Nijemcima sam ispred nosa skupio šesnaest grčkih otoka plus luku u Pireju. A Grci su mi još obećali da ću samo ja znati kad najzad odluče prodati i Akropolu.

– I ti svakome vjeruješ. Tako su i mene Austrijanci izradili za Rosskopf i Grosse Kinigat.

– Šta su to: neki dvorci u Alpama?

– Ma kakvi dvorci, tupsone?! To su Alpe. Čitave planine. Jedna 2600, a druga 2700. Za bagatelu!

– Pa zašto nisi ponudio 2800?

– Nije to cijena, konju, nego nadmorska visina.

– Ne spominji mi konje. Dok sam kupovao madridski metro, neki mi je magarac pred nosom skupio National Stud.

– Šta je to: neki stadion?

– Irska ergela rasnih konja, seljoberu.

Ali što ako se ipak dogodi da neki prolaznik, sav pokunjen što se nije uspio dočepati talijanskih zlatnih rezervi, pokuša utažiti tugu kupovinom obiteljskog srebra Republike Hrvatske? Hoćemo li ga doista prodati? I hoćemo li nakon toga slijegati ramenima i vaditi se na neminovnost pod kojom su i bogatije zemlje od naše morale utržiti ono što još imaju?

Ako nas ta dužnička neminovnost tjera da pogazimo ponos i na velikoj rasprodaji ponudimo ono što bi zadovoljilo vjerovničku pohlepu, to još uvijek ne znači da moramo ostati bez onoga što smo silom iznijeli na banak. Pitate: kako? Pa tako što ćemo za štand s obiteljskim srebrom posaditi Zorislava Srebrića!

Na tu sam spasonosnu ideju došao čitajući izvještaje s press-konferencije u Hrvatskom nogometnom savezu, čiji je stoživotni tajnik svojom velemajstorskom destrukcijom igre izludio sve novinare koji su nasjeli pa došli u Rusanovu. Jer čovjek koji sazove presicu kako bi na jedino očekivano pitanje, ono o ministrovom zahtjevu da čelnici HNS-a stave svoje mandate na raspolaganje, odgovorio: »Kao što vidite sada hodam na jednoj štaci, a od drugog tjedna mogao bi hodati bez štaka« – zaslužuje šansu da prevesla ne samo odred novinara, Željka Jovanovića i hrvatsku javnost, nego i čitav svijet.

Pa ako ti lakomi frajeri dođu po naše obiteljsko srebro, naš će im obiteljski Srebrić složiti priču o svojim štakama ili kakvu sličnu naizgled besmislicu. Svi će u strahu od cerebralne infekcije zbrisati glavom bez obzira i od neminovne prodaje neće biti ništa. A nama će, uz obiteljsko srebro, ostati i neminovni Srebrić. A dug? Kome još bude do duga, neka ide u tri HNS-a. Premda je i ovaj jedan previše.

* Tekstove prenosimo iz Novog lista s odobrenjem autora

Imao je dvije i po godine prilike da postane Bajamonti novih dana, da opravda povjerenje većine birača, da ostane u povijesti grada kao Gradonačelnik, a ne trgovac. Dvije i po godine šanse nisu malo.

Nakon više od pola mandata i njegovim je biračima jasno da su izigrani, da je vrijeme da ode, baš zbog onih koji su ga birali, baš od onih koji su ga birali.

Ne treba se stidjeti izbora, bilo je dovoljno razloga da se bira Keruma, kao što sad ima i previše razloga da ga se SMIJENI.
 Ostavku on sam očito neće dati.

I nema veze što na horizontu ni u naznakama nema promjene, on mora otići. Zbog demokracije, zbog ljudi, zbog opomene slijedećem.

Budemo li češće mijenjali,
jednom će doći netko.

prepisano sa change.org

Gradonačelnik Kerum ne radi svoj posao, ne dolazi na sjednice Gradskog vijeća, a za vrijeme kriznog stanja u Splitu, ne pojavljuje se i ruga se građanima koji se suočavaju s poteškoćama, ozljedama, pa čak i pogibelji.
Nakon što je pao snijeg u Splitu, što je nepogoda za koju taj mediteranski grad nije pripremljen, opskrba je doživjela potpuni kolaps. Prometovi autobusi nisu vozili, jer očito ne raspolažu zimskim gumama. Direktna posljedica toga je šezdesetak ljudi s raznim prijelomima i drugim ozljedama na hitnoj pomoći, jer oni nesretnici koji ne rade u školama, vrtićima, gradskoj upravi i gradskim tvrtkama pa su - ako se nisu dogovorili sa šefovima - morali na posao nisu naprosto imali čime do posla ili kasnije do kuće. A onda to znači pješačenje po neočišćenim prometnicama i padove. Opskrba je bila tek nešto bolja od javnog prijevoza, samo zahvaljujući pojedinim trgovcima i dostavljačima koji su povremeno doslovce riskirali život da bi po trgovinama bilo kruha. Prva gradska autobusna linija oživljena je tek drugog dana, a dvije-tri ralice pokušavale su očistiti barem neke gradske ulice. U čekaonici hitne službe gomilali su se ljudi s polomljenim rukama i nogama, jer su pokušavali doći do posla ili namirnica po neočišćenim ulicama. Bilanca trećeg dana takvog stanja je 549 ozlijeđenih građana. Danas, peti dan takvog stanja, ništa se nije promijenilo i čeka se da se led otopi sam od sebe. Stanje je u županiji i drugim okolnim gradovima je jednako teško, ali se barem primjećuje da netko nešto radi, ili su barem čelni ljudi bili stalno tu negdje, vidljivi svojim građanima. Svi osim gradonačelnika Keruma. Tri dana nije mu bilo ni traga ni glasa. Kada se napokon pojavio, izjavio je „ da je njemu to smiješno, jer kako žive oni u Sibiru“. Gradonačelnik se svjesno ili nesvjesno ruga građanima koji su ga izabrali i pokazuje nevjerojatnu indolenciju i nerazumijevanje za situaciju u kojoj su se građani našli. U kriznoj situaciji u kojoj se Split našao, dokazao je da je nedostojan da vodi grad i da se hitno treba povući s funkcije gradonačelnika drugog po veličini grada u Hrvatskoj.
Statut grada Splita: Članak 69
 
Izabrani i imenovani čelnici u Gradu obavljaju svoju dužnost na temelju i u okviru Ustava, zakona i ovog Statuta, te dobivenih ovlaštenja i OSOBNO SU ODGOVORNI za njeno obavljanje.
Dr.sc. Marija Brajčić

Nakon vrlo uspješnih koncerata po Hrvatskoj i regiji, legendarna grupa Teška industrija uskoro opet svira u Dalmaciji! Bit će to prilika da ova legendarna rock grupa predvođena sjajnim glazbenicima i osebujnom, vrsnom pjevačicom Leom Mijatović publici predstavi aktualni album 'Bili smo raja'. Riječ je o albumu originalnih obrada hitova sarajevske pop-rock škole koji je oduševio publiku, a i kritiku. Nedavno su predstavili video spot za pjesmu 'A i ti me iznevjeri', njihov aktualni singl.

Tešku industriju ubrzo očekuju nastupi u Damlaciji i to u petak 20.1. u Hemingway Baru u Splitu (VIII Mediteranskih igara 5). Pretprodaja ulaznica je u Hemingwayu, cijena ulaznica u pretprodaji je 20 kn, a na dan koncerta je 30 kn. Koncert pocinje u 23 sata. Idućeg dana, u subotu 21.1. koncert će održati u Sinju u klubu Piccadilly (Glavička 31). Koncert počinje u 22 sata, a ulaz je slobodan. Zasigurno će Splićanki Lei Mijatović biti nezimjerno drago da nastupi u svom rodnom gradu i provede publiku kroz hitove 80-tih i 90-ih.

Poznati dvojac je pjevao pjesme o Anti Novaku, Ivi Josipoviću, Zadarskoj nadbiskupiji, Thompsonu, nitko nije bio pošteđen.
Također je nastup bio popraćen i refrenima koje bi otpjevala publika. Bilo je zadovoljstvo promatrati njihov jedinstveni nastup u tako opuštenoj atmosferi. Kao što uvijek biva u toj konobi publika se brzo sprijatelji sa izvođačima. Tako je Luciću pučka pjesnikinja Rajka Ševelj prigovorila da pjesme nisu dovoljno ljubavne. Snašli su se recitiranjem prave ljubavne pjesme posvećene Jadranki Kosor.

KUS Njega je konoba koja okuplja umjetnike dobre volje uz obilje dobre hrane, pića i glazbe. Tu su gostovali Olja Savičević, Tanja Mravak, Ante Tomić, Boba Đuderija, Edi Matić, Alek Popov.

Splitski antifašisti ocijenili su danas nedopustivim objavljivanje falsificiranoga kalendara splitskog Hajduka za 2012. u kojem je s dresova klupskih legenda uklonjen Hajdukov grb sa zvijezdom petokrakom te su zatražili ostavku predsjednika kluba Hrvoja Maleša.

- Ako je Maleš znao ili dao suglasnost za tiskanje ovog sramotnog kalendara, najmanje što može učiniti je da odstupi i pusti vodstvo kluba onima koji ga istinski vole i koji se ne stide Hajdukove povijesti - izjavio je predsjednik splitske Udruge antifašista i antifašističkih boraca Josip Milat. Dodao je da Maleš, ako nije znao za tiskanje tog kalendara, ima "moralnu i zapovijednu odgovornost".

- Tiskanje kalendara za 2012. u kojem se falsificira i na nedopustiv način ignorira najslavniji dio povijsti HNK Hajduka posljednji je u nizu manifestacija društveno neprihvatljivog ponašanja dijela vodstva kluba - istaknuo je Milat. Po njegovim riječima, tiskanjem takvog kalendara uvrijeđene su generacije igrača i navijača Hajduka.

- Hajduk je odbio služiti talijanskim fašistima u njihovoj nogometnoj ligi, jedini je sportski klub u svijetu koji je bio u antihitlerovskoj koaliciji u Drugome svjetskom ratu, jedini je klub koji je za to dobio domaća i međunarodna priznanja, primjerice od De Gaullea, odbio je biti klub JNA, nikad nije izdao, već je proslavio Split - rekao je Milat.

Podupro je odluku Nadzornog odbora Hajduka da se iz uporabe povuče sporni kalendar.

Predsjednik Zajednice antifašističkih udruga Splitsko-dalmatinske županije Krešimir Sršen je istaknuo kako je "antifašistički Split iznjedrio Hajduka".

- Split je u Drugome svjetskom ratu bio najantifašističkiji grad u svijetu, od 44.000 stanovnika njih 33.000 bilo je na antifašističkoj strani - rekao je Sršen.

Hajduk je prije nekoliko dana u prodaju pustio kalendar s retuširanim fotografijama klupskih legenda kroz povijest na kojima je zbog crvene zvijezde na dresovima photoshopom uklonjen klupski grb s fotografija.

Pošto je taj potez izazvao zgražavanje i podsmijeh u velikom dijelu javnosti, nadzorni odbor Hajduka na hitnoj telefonskoj sjednici odlučio je da se povuče kalendar s falsificiranim povijesnim podatcima.

D.N.

Foto: Vladimir Dugandžić / CROPIX

Splitski antifašisti ocijenili su danas nedopustivim objavljivanje falsificiranoga kalendara splitskog Hajduka za 2012. u kojem je s dresova klupskih legenda uklonjen Hajdukov grb sa zvijezdom petokrakom te su zatražili ostavku predsjednika kluba Hrvoja Maleša.

- Ako je Maleš znao ili dao suglasnost za tiskanje ovog sramotnog kalendara, najmanje što može učiniti je da odstupi i pusti vodstvo kluba onima koji ga istinski vole i koji se ne stide Hajdukove povijesti - izjavio je predsjednik splitske Udruge antifašista i antifašističkih boraca Josip Milat. Dodao je da Maleš, ako nije znao za tiskanje tog kalendara, ima "moralnu i zapovijednu odgovornost".

- Tiskanje kalendara za 2012. u kojem se falsificira i na nedopustiv način ignorira najslavniji dio povijsti HNK Hajduka posljednji je u nizu manifestacija društveno neprihvatljivog ponašanja dijela vodstva kluba - istaknuo je Milat. Po njegovim riječima, tiskanjem takvog kalendara uvrijeđene su generacije igrača i navijača Hajduka.

- Hajduk je odbio služiti talijanskim fašistima u njihovoj nogometnoj ligi, jedini je sportski klub u svijetu koji je bio u antihitlerovskoj koaliciji u Drugome svjetskom ratu, jedini je klub koji je za to dobio domaća i međunarodna priznanja, primjerice od De Gaullea, odbio je biti klub JNA, nikad nije izdao, već je proslavio Split - rekao je Milat.

Podupro je odluku Nadzornog odbora Hajduka da se iz uporabe povuče sporni kalendar.

Predsjednik Zajednice antifašističkih udruga Splitsko-dalmatinske županije Krešimir Sršen je istaknuo kako je "antifašistički Split iznjedrio Hajduka".

- Split je u Drugome svjetskom ratu bio najantifašističkiji grad u svijetu, od 44.000 stanovnika njih 33.000 bilo je na antifašističkoj strani - rekao je Sršen.

Hajduk je prije nekoliko dana u prodaju pustio kalendar s retuširanim fotografijama klupskih legenda kroz povijest na kojima je zbog crvene zvijezde na dresovima photoshopom uklonjen klupski grb s fotografija.

Pošto je taj potez izazvao zgražavanje i podsmijeh u velikom dijelu javnosti, nadzorni odbor Hajduka na hitnoj telefonskoj sjednici odlučio je da se povuče kalendar s falsificiranim povijesnim podatcima.

D.N.

Foto: Vladimir Dugandžić / CROPIX

Bogami se mala nažestila. Kako joj objasnit da je lakše natirat tovara da se pridomisli kad se ukopa u mistu, nego čovika iz naših krajeva natirat da verbalizira svoje osjećaje. Onda san se sitila.

Nedjelja je donijela konačni rasplet u borbi za naslove pojedinačnih prvaka Hrvatske. Najboljih 56 pikadista u državi, po 16 u svakoj od tri muške kategorije te 8 u konkurenciji dama, krenuli su u bespoštednu borbu za peharima i mjestima na pobjedničkom postolju. Kada se prašina slegnula, titule prvaka Hrvatske završile su u rukama Riječanke Vlaste Stankić i Vladimira Lešića iz Splita. U konkurenciji igrača 2. kategorije očekivano je slavio Ante Krnić iz Konjevrata, dok je kod trećekategornika najbolji bio Riječanin Branko Gak.

Pojedinačno prvenstvo Hrvatske je treću godinu za redom održano u Sportskom centru Sava sport u Sesvetama koji je pikadistima opet ponudio gotovo pa idealne uvjete. Prekrasna sportska dvorana (mali problem igračima na samom startu turnira zadavale su sunčeve zrake koje su se probijale s istočne strane, ali se sunce brzo podignulo), te odlični restoran i kafić u sklopu dvorane zadovoljili su sve potrebe pikadista.

Već u najavi 19. po redu pojedinačnog prvenstva Hrvatske kao glavna priča nametnuo se Vladimir Lešić, već godinama jedan od najboljih naših pikadista, ali koji nikada nije bio prvak Hrvatske u pojedinačnoj konkurenciji. Lešić je iza sebe imao sjajnu sezonu u kojoj je na prilično dominantan način osvojio naslov ukupnog pobjednika Masters serije HPS-a, a u Sesvete je stigao s otvorenom željom da uzme ono što je već odavno zaslužio.

Čak i u situaciji kada je na putu do ostvarenja te želje stajao aktualni dvostruki svjetski i dvostruki europski prvak Boris Krčmar koji na posljednja četiri pojedinačna PH nije znao za poraz.

Vladimir Lešić već godinama spada među najbolje hrvatske pikadiste, osvojio je pregršt medalja na domaćim i na međunarodnim natjecanjima, ali nikada do sada nije bio prvak Hrvatske u pojedinačnoj konkurenciji. Glavni razlog za to je Boris Krčmar koji je slavio na posljednja četiri državna prvenstva. Ali ovog puta je u njihovom međusobnom sudaru u polufinalu Lešić upisao 5:3 pobjedu i tako potvrdio da je ove sezone u boljoj formi od aktualnog dvostrukog svjetskog prvaka. U finalu je sa 6:4 pobijedio Vladu Deščaka iz Samobora, dok se Krčmar na kraju morao zadovoljiti broncom nakon pobjede protiv Zdravka Antunovića iz Županje. Ova četvorica igrača ujedno čine mušku reprezentaciju koja će na EP u Antalyji krajem svibnja Hrvatskoj pokušati donijeti četvrtu uzastopnu titulu prvaka Starog kontinenta.

Kod djevojaka se veliko iznenađenje dogodilo u polufinalu kada je Dea Šimičić sa 4:2 pobijedila Đurđicu Delić iz Splita, prvu favoritkinju za osvajanje zlata. Tako su se u finalu sudarile dvije Riječanke, a slavila je iskusnija Stankić koja je povela 4:0, a onda nakon malog pada u igri upisala konačnih 5:3.

Delić je osvojila broncu nakon pobjede protiv svoje sugrađanke iz Splita Jasne Šegvić. Od četiri prvoplasirane djevojke samo Dea Šimičić nije uvrštena u reprezentaciju što je dobar znak pred EP u Turskoj.

U konkurenciji igrača 2. kategorije očekivano je slavio Ante Krnić iz Konjevrata pored Šibenika, dok je kod trećekategornika najbolji bio Branko Grk iz Rijeke.

U juniorskoj konkurenciji je još u subotu prvak Hrvatske u uzrastu do 15 godina starosti postao Josip Šojat iz Rijeke pobjedom u finalu protiv Josipa Ljubasa iz Kaštel Kambelovca, inače aktualnog svjetskog prvaka u tom uzrastu. Iako se do finala probio kroz repasaž, Šojat je sjajno odigrao i sa 2:1, 2:0 iznenadio favoriziranog Ljubasa.

U konkurenciji igrača do 18 godina slavio je Matija Gazibara, član zagrebačkog Pikado kluba Gornji Stenjevec, pobjedom u finalu protiv Marija Habljaka iz Bestovja pored Samobora.

19. POJEDINAČNO PH, SESVETE 2012.

SENIORKE - 501 MO

1. Vlasta Stankić (Rijeka)

2. Dea Šimičić (Rijeka)

3. Đurđica Delić (Split)

SENIOR 1. KATEGORIJA - 501 DO

1. Vladimir Lešić (Split)

2. Vlado Deščak (Samobor)

3. Boris Krčmar (Zagreb)

SENIORI 2. KAT. - 501 MO

1. Ante Krnić (Konjevrate)

2. Ante Vranjeka (Šibenik)

3. Mario Listeš (Split)

SENIORI 3. KAT. - 501 SO

1. Branko Gak (Rijeka)

2. Dario Pekić (Mali Lošinj)

3. Alen Krošnjar (Rijeka)

JUNIORI U-15 - 501 SO

1. Josip Šojat (Rijeka)

2. Josip Ljubas (Kaštel Kamb.)

3. Mateo Vujić (Rijeka)

JUNIORI U-18 - 501 SO

1. Matija Gazibara (Zagreb)

2. Mario Habljak (Bestovje)

3. Luka Cvek (Zagreb)

Žene su počele pratiti nogomet od davne 1998., a sve zbog toga što nisu vjerovale da im supružnici, dečki, idu na gradske trgove slaviti pobjedu Rvacke nad Njemačkom 1998. godine (3:0), nego su mislile «Ovi moj majmun sigurno ide kod one kurvetine....»

Pa su odlučile ići za svojim muževima, dečkima, itd, i tako i same završile na gradskim trgovima, haubama od auta, autobusnim krovovima, krošnjama drveća (mada ne razumijem da neko ima potrebu slaviti pobjedu u krošnji drveta!?Čega to gore ima a da dolje nema?!), po ulicama i kafićima. Dakle od te davne 1998. ništa više nije bilo kao prije. Žene su počele pratiti nogomet.

Najinteresantnije mi je gledati kako u kafiću ekipa gleda utakmice europskog ili svjetskog prvenstva a na kojima igra Rvacka repka, pa kad te iste žene kompletne sise ofarbaju u šahovnicu. Na obrazima crven-bijel'-plavi, kapa sa domoljubnim simbolima. Nema majko, samo puška na ramenu fali koliko je nabrijana na domoljublje i nogomet.

A kad nogometna utakmica počne? Nerijetke i danas po kafićima vrište: «Šukeru dodaj loptu!», mada je isti u penziji ko pokojni Tito – od 45.-e, al to nju ne jebe – ona zna da je 1998 igrao Šuker i da taj sigurno igra i sada, a to što je taj kojeg je ona vidjela i za koga misli da je Šuker, zapravo reprezentativac Gane i crn ko baba od fifti senta, to nema veze.

Što je najvažnije – bog je ne bi razuvjerio da to nije Šuker – «Budalo, to je Šuker!» reći će ti ako probaš. Interesantno je isto kako te žene i cure promatraju svoje dečke i muževe, pa tako ako lopta udari u prečku i mužjak se ulovi za glavu i kaže «Jaoooooo jebemti....»...odma se i ona lovi za glavu i viče «Jaoooo jebemti», ali krajičkom oka ga uvijek gleda jer se i sama mora tako ponašati.

Ako se pruža neka dobra šansa i mužjak se propne na zadnja kopita i reče:» AJDEEEEE AJDEEEEEEE GURNIIIIIIII!» čuješ taj kreštavi glas iza kako u istoj pozi govori: «IDIIIIII....JOOOJ...GURNIIII...PA KAK NEMREŠ IĆIIII...JOJJJJ...PA KAJ TI JE SAD?!», mada ne zna ni kamo bi ovaj trebao ići  ni kamo da loptu gurne, al eto, čule su od mužjaka pa udri.

Kad padne gol žene se ne vesele! – one čekaju da vide što će njihov mužjak napraviti. Ako se on veseli, redovito se i one vesele. Mislite da serem? Probajte jednom ostat sjediti na mjestu i ne veseliti se kad Hrvatska zabije gol!!! Vidjet ćete da će i žena ostat mirna. Što je najbolje, pomislit će da je utakmica monotona bez obzira sto gore u kutu piše  CRO : ARG – 3 : 3

Pa ljudi moji žene već 50 godina misle da je «indirekt» slobodni udarac koji obavezno ide u gol al' da se pritom odbije od protivničkog igrača. Za «ofsajd» i dan danas vjeruju da je granični prijelaz između nas i Bosne.

Ali eto, imamo cijelu jednu navijačku masu žena koje, što je najinteresantnije, od kompletnog nogometa prate samo našu reprezentaciju. Evo sad nas nema na svjetskom prvenstvu i obratite pažnju - niti jednu ženu ne zanima niti jedna druga utakmica, samo da je sise u šahovnicu farbat, to se traži.

A pogledat Brazil? Englesku? Ganu? Ma daaaaaaaaaaaj? – Pa tu ne igra Davor Davor Šuuu-ker Šuuuuu-ker. Žene, okanite se nogometa ka što sam ga se ja okanio. I Zvonimir Boban nije brat blizanac od Davora Šukera pa si vi sad mislite što 'oćete!!!

Tekst preuzet sa bloga Krule.blog uz dozvolu autora

Evo kriza je. Kažu "svjetska kriza", pa onda kako je svjetska,onda nam ovi pavijani iz vlasti govore...da kako je svjetska onda je i kod nas zato što je svjetska, jer eto, ako je SVIJET a Rvacka je na SVIJETU, onda tom logikom nas zakačila ta SVJETSKA KRIZA.

Ta svjetska kriza ima veze sa nama ka štene od jorkširske vojvotkinje sa grahom moje matere - dakle ama baš nikakve. Svako malo ovi pavijani gore organiziraju gospodarske skupove koji traju po 10 dana da bi na kraju zaključak uvijek bio isti - SVJETSKA JE KRIZA ZAHVATILA I HRVATSKU. Reka bi moj ćaća "Zahvat'la je nas pička mater'na a ne svjetska kriza", a moj ćaća  ima veze sa ekonomijom ka Rvacka sa tom istom svjeckom krizom.

Kad slušam te pavijane, ispada da smo mi neka gospodarska velesila kojoj Japan duguje najmanje dvajs miljardi dolara. Vijećaju po 10 dana a naša premijerka samo mijenja broševe na bluzi. Stavila ona broš u obliku "metle" i onda po države svršavalo i donosilo zaključke kako je eto ona odlučna da pomete svu nepravdu u državi. Lijepo. Imamo narod kojem je dosta i jedan usrani broš da bude optimističan. Kad će  staviti broš u obliku "wc školjke" pa da nam svima da poruku da se nalazimo u jednoj ogromnoj kenjari? Trebala bi.

Al eto, još ćemo se načekati broša u vidu "wc školjke" jer po njima - "Kriza!?!?!? Vata faking kriza? Ona ne postoji". Ako uzmete zadnjih 20 godina Rvacka je od jedne stabilne industrijsko prerađivačke državice postala samo jedna državica a kad ste vi samo "državica" onda vas svi jebu, muzu i iskorištavaju. Eto primjerice u tih 20 godina uništilo se sve što je vezano sa riječju PROIZVODNJA, pa tako imate Gorski Kotar i Liku koji su prepuni šume a jebene drvene stolice nemaš gdje kupiti.

Iz Kine stižu kontejneri stolica po 11 kuna. Normalno - slobodno tržište, zašto i ne bi. No stvar je u tome da se mi nismo ni prilagodili politici slobodnog tržišta jer koju se pičku mater'nu prilagođavat kad ionako ništa ne proizvodimo. Dakle, sve se u državi svodi na KUPI I PRODAJ i na toj paroli počiva kompletno naše gospodarstvo. Kompletno gospodarstvo se temelji na uvozu i prodaji. A nema što. Državi to paše jer priliv novca je kudikamo brži od uvoza i prodaje nego od proizvodnje i izvoza. Bar oni tako misle. Da bi se nešto proizvelo treba puno truda.

Evo, da ja hoću recimo otvoriti tvornicu guz papira, prvo bi me izjebali sa raznim dozvolama. Kad bi to uspio riješiti onda bi  morao platiti slivne vode i komunalne doprinose ka da radim aerodrom. Kad bi to platio onda bi mi država pritefterila da sad opet moram platiti slivne vode al ovaj put za "kisele kiše" koje znaju koji put pasti. Kad bi to platio onda bi doša pavijan iz HEP-a i reka da moram platit priključak struje.

Kad bi njega platio onda bi mi rekli da načelnik sela, u mjestašcu u kom bi radio tvornicu guz papira, nije baš oduševljen tvornicom u svom selu ali eto ako bi što kapnulo u džep onda bi promijenio mišljenje. Onda bi njega mora podplatiti a onda bi dobio obavijest da se izgubila pravomoćna građevinska dozvola i da bi opet treba platit novu i još u općini kupit farbe za printer jer je ona što radi u općini zadnje pakiranje farbe odnijela malom u Zagreb jer mali piše seminarski rad na prometnom fakultetu u Zg na temu "Semafori i utjecaj žutog treptajućeg na psihu djece mlađe od 7 godina" pa mu treba farbe za printer.

Kad bi napokon uspio sve poplaćat skužio bi da sam potrošio sve pare predviđene za izgradnju i onda bi sjeo na kamen i počeo plakat. Samo što sam počeja plakat onda bi došli ovi iz banke da nisam platio prvu ratu kredita i da mi sjedaju na zemljište koje je pod hipotekom. Sve u svemu, krasno. Al' to je tako kod nas.

No ako želiš otvoriti trgovinu za uvoz i prodaju, jedini uvjet ti je da imaš osobnu iskaznicu, biljege u vrijednosti 30 kn i udri. Od poslovnog prostora dosta ti je polovni stojadin sa spuštenim zadnjim sicevima kako bi moglo stati što više robe. Robu kad prodaš pola para zatajiš od porezne a drugu polovicu daš državi koja bude presretna jer joj temelj gospodarstva čini stole sa spuštenim sicem, čeličnim felgama, onom cufastom presvlakom na volanu, šahovnicom na retrovizoru, rđom na sva 4 blatobrana.

Što je najbolje takav "gospodarstvenik" na kraju godine dobije i onu nagradu "Zlatna kuna" i onda u opancima dođe na binu i kao prigodni govor kaže: "Eto...men krenlo sotim poslom...mal pomal žena i ja eto...radi se...baš vam fala na ovoj zlatnoj lisci...'el to pravo zlato?"

Naravno da čim siđe sa bine prvom do sebe pokušava uvalit onu pozlaćenu životinjicu zvana kuna - "Ejjj...viđe...zlatni tigar...pravi...aj ko za tebe osam stoja eura....ako oš otkinem mu glavu pa ga dobiš za 500...a?".

Država opet sretna jer će od 500 eura dobit bar 250. I sad u konačnici dođemo na današnji dan. Nemojte se zavaravat sa riječima "borba protiv krize". Nema tu nikakve borbe.Mi smo antilopa kojoj je aligator prvo pojeo noge a sad dolazi lav da nas poždere. Pa sad nek neko reče da se antilopa bori - a protiv čega da se bori bez nogu? Da trči na ušima? To upravo čini naša vlada, bježi od krize (lava) trčeć' na ušima i govoreć' nama kako se oni bore.

E fino ste se izborili. Samo u cijeloj ovoj priči mi smo ti koji nemamo noge a oni imaju po par rezervnih u ormaru. "Bit će bolje" Hm....na to bi moj ćaća reka...ma...mislim da znate što bi reka moj ćaća.

Pa stoga sad lijepo recite to na glas.

Tekst preuzet sa bloga Krule blog uz dozvolu autora

Eno se pola zemaljske kugle uzjebalo što se dolje u Južnoafirčkoj republici na ovom svjetskom nogometnom prvenstvu deru one vuvuzele. Veli dere 120 decibela i svima smeta....smeta nogometašima...smeta novinarima...smeta bijelcima...jedino crncima ne smeta jer je  ta vuvuzela (jeba je ja nisam ni zna što je to) njihov nacionalni puhački instrument.

Nebudi lud ja odma zamislio da se to isto nogoš prvenstvo igra kod nas pa da recimo nama Ličanima pripadne čast da se i kod nas odigra kakva nogometna utakmica. Ka prvo...država bi morala izgraditi stadion...al' kako je to njoj najmanji problem s obzirom na količinu novca koju spička na majmunarije onda je za očekivat da bi i mi Ličani dobili taj stadion. Kad bi ga već i dobili odma bi drugi dan bio oblijepljen kompletan u HDZ-ove plakate i to sa onim plakatima na kojima je još Franjo Tuđman...a to nije ništa čudno jer kod mene još imam baba koje misle da je Franjo živ. Odi joj reci da je mrtav! - riskiraš grablje u anus.

Dakle kad je stadion oblijepljen, onda bi ga pola išarali sa sprejom i to u vidu DINAMO a druga polovica u HAJDUK, jer je točno pola Like za Hajduk a pola za Dinamo. Onaj ko npr. navija za Varteks ili za Rijeku smatra se "oboljelim na živce". Drugih klubova ovdje naprosto nema. Bilo bi na stadionu još parola poput CECO IMAŠ DOBRU SISU....a i...SEKO ALEKSIĆKO UDAJ SE ZA MENE I MOG KUMA.

Onda bi došli neki ljudi i po cijeloj Lici oblijepili postere sa najavom utakmice ARGENTINA - ENGLESKA, UTORAK 20.00 SATI. Onda bi se 3 dana prije utakmice digli šatori i počeli peći janjci i volovi. Dimilo bi se oko stadiona ka da je vojna vježba. Sjatili bi se svi Ličani iz svih gradova i sela i svi u kožunima i ličkim kapama. 3 dana bi trajala fešta ispred stadiona.

A onda, na sam dan utakmice, počeli bi dolaziti navijači Argentine i Engleske koji bi odma instant dobili po pički i istim tim busevima vraćeni kućama jer "Koju pičku maternu oni dođoše kodnas a niko i nije zva!?"...."Što će nama tuđinac vuda hodat...jeba mater svoju!"

Počelo bi takmičenje ko je više izrazbija kojeg navijača - "Eno sam onom Englezu skino onaj dres i pojeo ga prednjim, a onda sam ga uzeo diga uzrak i bacijo na kumovog novog FERGUSONA...al je vrišta ka prasac"..."Ja uzeja onog Argentinca...počo sam ga šamarat u podne i tako do pola 8 naveče...a onda mi počeja dnevnik pa sam iša kući".

Onda bi ovi iz Zagreba poslali 40 autobusa policije, što specijalne, što normalne, al' svejedno bi i to krvavo napustilo stadion. Ličani kad šamaraju, šamaraju sve redom. Onda bi došlo 8 sati i početak utakmice.

Na samom stadionu bi bilo 100 000 Ličana, svi u kožunima. Bilo bi jedno dvajs iljada harmonika i jedno 10 iljada tambura. Svaki bi ima u džepu po 4 kile kamena ako sudac štogod zajebe. Počela bi utakmica a sa stadiona bi se čulo 20 iljada harmonika i onih 10 iljada tambura. Pjevalo bi se PREKO KAPELE LIČKE GORE ZELENE...TAAAMO SU CURE GARAVEEEEE.

Buka bi bila 180 decibela. Nakon 15 minuta igre sudac bi zajeba u procjeni i krivo dosudio penal a onda bi sa stadiona krenuli kameni projektili. Sudac bi za samo minutu bio pod hrpom kamenja sa jos 3 igrača. Utakmica bi se privremeno prekinula jer bi Mile sa bagerom i njegov brat Pere sa kamionom ušli na stadion da obave utovar i odvoz kamenog materijala.

Građevinski radovi bi završili nakon 2 sata kad bi bager u zadnjem grabljenju kašikom među hrpom kamenja otkrio sučevu nogu. Suca i još 3 igrača bi onesvještene izvukli iz hrpe kamenja a onda bi Pere pristupio reanimaciji sa 20 šamara svakom. Kad bi ovi došli sebi onda bi utakmica bila nastavljena oko 11 navečer. Oko 11 i 15 bi pao prvi gol za Argentince a onda bi se čuo prvi pucanj iz haubice jer čemu palit baklju kad kod kuće u šajeru leži haubica još iz 93-e. Ne bi bila jedna nego bar 10-tak.

Slaveći pobjedu zemlje za koju ni ne znamo gdje je, sa sjeverne tribine bi krenula minobacačka paljba. Gol Argentinaca bi bio poguban za jedno selo u Lici jer bi ga ovi što slave na stadionu svojom topničkom paljbom sravnili sa zemljom. Završilo bi prvo poluvrijeme a onda bi se Ličani spustili na centar, naložili vatru i počeli peći prasce. Bilo bi naredano jedno 760 odojaka u 14 redova.

Photo: Ivo Jakovljević, Šibenski leksikon

Trava bi odma izgorila a kad bi FIFIN povjerenik došao reći da je to neprimjereno ponašanje pa bi u nesvijest odma od šamara kojeg bi pobra. Povjerenika bi stavili u tačke i odvezli ga van stadiona. U "engleskom" šesnajstercu bi se pekla rakija a u "argentinskom" plesalo ličko kolo.

Alkohola bi bilo toliko da ga ni stadionska drenaža ne bi progutala. Oko 4 u jutro stadion bi preletio MIG 21 jer osim haubica i minobacača ima pokoji Ličan koji ima i avion pod šajerom. Kako bi ovaj preletio stadion onda bi ovih 100 000 dolje na stadionu izvadilo kalašnjikove iz gaća i počelo pucat po avionu jer evo "OPET NAS NEKO NAPADA".

Oko 7 sati u jutro NATO savez napada stadion i sravnjava ga sa zemljom. 100 000 Ličana preko Korduna, Banije, Prigorja, Zagorja bježi do Austrije sve do Njemačke gdje svi traze status prognanika. U 11 sati u jutro Lika biva prazna, svi su u Njemačkoj ka prognanici.

Ne forsirajte sport u Lici - pustite nas da spavamo na miru!

Tekst preuzet sa bloga Krule blog uz dozvolu autora

Neke vrste zapošljavanja pomalo postaju narodni običaj i već ih za 200 godina vidim u emisiji Lijepom Našom sa Brankom Uvodićem.
Zaposliti se kod privatnika u ovoj državi podrazumijeva vještine kakve samo životinje imaju, pa je za očekivati da će nas poslodavci kroz iduće godine prvo promatrati na nekom poligonu da se vide naše sposobnosti.
Ukratko ću vam pokazati razgovor između poslodavca i radnika koji će se vjerojatno sutra nekom desiti:

onaj koji traži posao (skraćeno OKTP)
poslodavac (skraćeno POSL)

OKTP: (kuca na vrata)
POSL: (dere se) SAMOOO MALOOO KRU MU JEBEM
OKTP: (čeka pred vratima strpljivo i skrušeno)
POSL: (otvara vrata i popravlja frizuru) UĐITE...UĐITE
OKTP: Dobar dan. Evo došao sam onako kako smo se dogovorili danas.
POSL: Bogdaj. A došo ti jel. A štos došo?
OKTP: Pa gospodine u vezi posla. Rekli ste da dođem danas na razgovor jer sam ušao u uži izbor.
POSL: (lupa se rukom o čelo) A TOOOOO. JES JES....AJD UĐI....SJEDI...ŠTO STOJIŠ.
OKTP: (sjeda u stolicu) - HVALA HVALA
POSL: Kolko imaš staža ono si reko?
OKTP: 12 godina.
POSL: ĐES SVE RADIJO? E, l KOJE FIRME?
OKTP: Radio sam u Microsoft Hrvatska te u Konzumu kao komercijalni direktor.
POSL: Nikad čuo!...Reci mi što imaš od škole?
OKTP: Završio sam jezičnu gimnaziju u Zagrebu a kasnije pravni fakultet u Zagrebu. Završio sam i više edukativnih tečajeva!
POSL: Više čega?
OKTP: Više edukativnih tečajeva!
POSL: (skače sa stolice sav oduševljen) TEČAJEVA!?
OKTP: Da gospodine tečajeva! (malo u čudu)
POSL: Pa jebem ti rane apostolske pa i ti i ja imamo iste škole!!!
OKTP: Iste? Kako to misl...
prekida ga POSL
POSL: Iste čovječe...jebem ti ko bi reko. Ja isto završio tečaj...poslije osnovne stari me upiso na željezničku srednju u Moravice a ja reko jeben tebe i školu i ja bris van iz škole...i jebga...poslje taj tečaj završio...nego - koji si ti tečaj završio?
OKTP: Pa kako u pravu baš nije bilo posla a usput imam i građevinski fakultet završen, ja sam šna tečaj AUTO CAD-a i na tečaj..
(opet ga prekida POSL)
POSL: tečaj AUTO čega?
OKTP: tečaj AUTO CAD-a
POSL: A mile ti majke pa el to normalno!?
OKTP: (već pomalo preplašen) Koje gospodine?
POSL: Pa to sa AUTOM!? - Ja isto završio tečaj za AUTO LIMARA!....

OKTP: Ali nije vam to gosp....
POSL: Pusti sad to. Pričas li koji strani jezik?
OKTP: Latinski...
POSL: što...dalje?
OKTP: Pa engleski...njemački...
POSL: Mali ne nabrajaj više,ti si ono što mi treba. Bitno je da znaš njemački - najviše ćeš po Njemačkoj raditi.
OKTP: Vi to mene zapošljavate?
POSL: Pa naravno. Ovakvog bisera se ne ispušta iz ruke. Zna njemački i ima tečaj AUTOKADA....lumen. Popizdit će svi kad vide ko za mene radi.
OKTP: A plaća?
POSL: E što s njom?
OKTP: Pa kolika bi eventuano mogla biti?
POSL: E vidiš, prvo bi je trebao zaraditi pa me onda i pitaj za nju. Ali evo vidim da si dobar pa ćemo odma to formulirat. El ti paše da ti ide pola na banku, pola na ruke?
OKTP: Imam li izbora?
POSL: Naravno da nemaš! Onda?
OKTP: Ali znate trebao bih dići kredit za stan!?
POSL: A što bi ti da ti ga ja dignem?
OKTP: A nee...mislio sam da mi na banku....
POSL: Alo momak nisi ti ovdje da misliš nego da radiš. Znaš, u početku si mi se svidio i nemoj tu sliku da pokvariš.
OKTP: U redu, kad nemam izbora. Recite mi gdje bi mi bila kancelarija?
POSL: Vani u garaži!
OKTP: U garaži?
POSL: Da - u garaži. A ključevi su ti ovdje kod mene. Evo sad da ti i službeno kažem da ti predajem ključeve i pripremi se za č. Tamo ti je prva tura.
OKTP: Kakva tura?
POSL: Da ti budem iskren ne znam 'pitaj Bracu, on je zadužen za špedicije po Njemačkoj pa će ti i reći kakva je tura u pitanju. Mislim da su neke daske u igri. Aj sad lagano, već ćemo se mi vidjeti.
OKTP: (kuži da je dobio posao kamiondžije a da to nije ni htio) Ali gospodine ja sam....
POSL: I ja sam. Ajd čovječe van više, postaješ naporan.
OKTP: Da bar ostavim broj tekućeg da znate gdje plaću da mi uplatite ?
POSL: Za sad ne treba, a kad bude trebalo već ćemo te mi naći. Sretno.
OKTP: (izlazi sa razgovora ZAPOSLEN sa ključevima zelenog DAJCA dupke natovarenog daskama sa eventualnim mogućim dobitkom plaće u omjeru pola na banku - pola na ruke)
Fakat se u ovoj državi isplati biti visokoobrazovan, znati par jezika i imati nekoliko edukacijskih tečajeva.

Što bi rekao jedan moj prijatelj:
- Recite mi molim Vas kolika bi mi mogla biti plaća?
- Pa u početku bi Vam bila 3000 kn, a kasnije 8000.
- Dobro - onda ću doći kasnije.

Tekst preuzet sa prijateljskog bloga Bloger Krule

Nema osobe koja ne voli šumske jagode. Osjećaj kad se šumska jagoda topi u ustima ne može pokvariti ni njen latinski naziv Fragaria vesca L.

Plod se jede i bez preporuke da je zdrav. Ipak, posebno je zdrav za prevenciju arterioskleroze, čira na želucu i dvanaestopalačnom crijevu, zatvora i loše probave, dok je već svima poznato da je plod pun vitamina. Sumnjam da se iko polakomio za listom šumske jagode, ali list je ipak najznačajniji dio biljke u herbalnoj medicini.

Iako herba znači s latinskog prijevoda trava mnogi koji se smatraju i nude kao travari to ne znaju. Takvi sebe zovu „narodni travari“ čime je neznanje uzdignuto na pitanje časti i ugleda i često se veoma skupo prodaje. Tako ispada da narod znači neznanje, a možda je i istina sudeći po debelim novčarkama takvih travara. Pri tome ne treba vrijeđati sve one lokalne anonimne seoske travare, travarke, vračare i nekad-zvane-vještice koje služe svom selu i lokalnom okruženju bez namjere da se bogate i koje se prve na mjestu događaja prije no što se dogodi liječnik, hitna pomoć ili plaćeni travar.

Takve osobe su zaista prva, brza pomoć, logistika seoskih zajednica, psihološka podrška u nevolji, tradiciona mudrost i poštenje, a rijetko kada ih nazivaju „narodnim“ nego ih zovu imenom koje im je pripalo po rođenju. Tek rijetki od njih svojim sposobnostima steknu slavu van svoje lokalne zajednice pa ih drugi nazovu narodnim travarima.

Sjetimo se Sadika Sadikovića i Jove Mijatovića. Pouka je da se klonite ljudi koji sami sebe nazivaju narodnim travarima i reklamiraju se po oglasima.

Ne znam koliko narodni travari znaju o listu jagode, ali se koristi u čajevima, često u kombinaciji s listom kupine, protiv slabosti organizma. I dok list kupine djeluje na fermentativne procese u oraganizmu održavajući ravnotežu list jagode djeluje na malaksalost i opću slabost organizma, snižavanje krvnog tlaka, proširenje krvnih sudova, stezanje slabog srčanog mišića kao i stezanje muskulature materice čime se prevenira tzv. ispadanje materice. Kad se kaže „ispadanje materice“ nadam se da muškarci ne misle da će ugledati kako nekoj ženi plopne materica na pod.

Ali još nešto od šumske jagode za žene: odvarak od listova koristi se za liječenje dermatoza, ekcema i za podmlađivanje kože. Umivajte se dakle čajem od lista jagode i izgledajte mlađe od svojih gorih polovina.

Znate gdje možete naći šumsku jagodu za branje lista. Ako to ne znate onda.... stvarno.

Počinje hladno. Hladni napitci ne prijaju. Pijte čaj koji će vas zagrijati. Da biste pili čaj morate ga napraviti. Da biste ga napravili morate imati kuhalo, lončić s poklopcem, vodu i neku biljku. Da biste imali biljku morate je kupiti ili ubrati. Ne zna se šta je gore i teže. U oba slučaja treba vam neko znanje.

Kod kupovine ne tražite jeftinoću, ali ni skupo nije garancija. U jeftinom proizvodu nema kvalitetne biljke, u skupom proizvodu je mozda skupa samo marka ili ambalaza. Najkvalitetniji su proizvodi malih proizvođača koji ne mogu biti jeftini zbog male proizvodnje, niti skupi jer nisu popularne marke. Takvi proizvođači najmanje muljaju jer žele privući kupca. Ne kupujte biljku u filter vrećici. U njoj je najveći procenat nebiljnog materijala i vještačke arome. Nažalost, jer je filter vrećica vrlo koristan i praktičan, ali nažalost zloupotrebljen izum.

Ne kupujte biljku na čijoj ambalaži ima puno simbola kojim se potvrđuje kvalitet. Svi ti simboli se kupuju, a proizvođač troši više novca u uvjeravanje o kvalitetu nego o samoj kvaliteti. Ako poznajete biljku najbolje je kupiti od berača, a njih se može naći na pijaci. Pri tom morate znati da berač ne živi blizu asfaltiranih puteva kako biste bili sigurni da je ne bere s takvog područja. Mora i sam izgledati čisto i uredno jer bi to moglo značiti da mu je takvo i mjesto na kojem suši i drži biljku. S biljem koje nudi postupa brižno i pažljivo, a ne drži ga u hermetički zatvorenim najlon vrećicama jer zna da biljka mora disati.

Sama biljka mora imati odgovarajući izgled: Cvijet mora imati boju rascvalog a ne ocvalog cvijeta, trava ne smije imate žute, smeđe i bolesne listove, a korijen blato i sitne žilice. Naravno uz biljku koju kupujete ne želite kupiti, vlati trave, slatkovine, blato, brojne insekte itd. Ako i kupite neku sitnu bubucu ne brinite, ona je dokaz da je biljka zdrava kao što je crv dokaz da je zdrava jabuka.

Kupljenu biljku donesete kući, isitnite i uz pomoć postojećih kuhala, lončića, poklopca i vode skuhate čaj. Za svaki sličaj treba objasniti i poklopac.

Čaj se obavezno poklapa da bi zaustavio isparavanje eteričnog ulja koje se kondenzira na poklopcu. Stoga prije cijeđenja čaja u šoljicu stresite nakupljene kapi s unutarnje strane poklopca. Nakon tolike avanture sa osiguravanjem odgovarajuće biljke može se reći da je sve poduzeto što ste mogli da popijete dobar čaj. Samo ostaje jedan problem: KOJA BILJKA

NANE

Ne mogu se svi stomačni problemi koji se javljaju u jesen tretirati zajedno, ali prva ljekovita biljka na koju se pomisli u tom slučaju je nana. I zaista je to istina. Nana je i ljekovita i aromatska biljka, ali nije do kraja određena ovim nazivom. Narodni naziv nana u nekom slučaju podrazumijeva tzv. divlju ali i pitomu nanu.

U svakom slučaju radi se o dvije biljke, a ne o pitomoj nani koja je podivljala ili o divljoj koja se pripitomila. Divlja nana, ili samo nana, ima svoj latinski naziv Mentha longifolia (L.) Huds. Nalazi se u prirodi na vlažnim zemljištima: proplancima, po rubovima šuma i šikara, vododerinama. Sitne dlačice kojim je biljka obrasla daju joj „brašnjav“, zagasitiji izgled u odnosu na okolne biljke pa je to ujedno beračima i prvi znak raspoznavanja da se biljci primaknu i indentificiraju je.

Listić protrljan pod prstimasvojim karakterističnim mirisom biti će dovoljan pokazatelj da se radi o ovoj biljci bilo to u periodu cvjetanja ili ne. Najbolje ju je sakupljati početkom ljeta tako da se biljka odreže do požutjelih ili oboljelih listova, osuši u sjeni, isitni za čaj i spremi u papitnu ambalažu na suho i tamno mjesto. Nanu ne možete često kupiti u prodavnicama. Nana koja se prodaje pod ovim nazivom je njena rođaka pitoma nana ili paprena metvica, latinski Mentha piperita L. Osnovna razlika u sastavu ove dvije biljke je da nana, za razliku od paprene metvice, ne sadrži mentol.

Upravo zato i sva ova priča o ovim rodicama. Zbog mentola se paprena metvica ne smije davati djeci ispod 2 godine starosti, a isto tako ni mentol bombone i proizvodi koji sadrže mentol. Nedavno se dogodio slučaj da je majka skuhala „fefermizu“, čaj koji joj je preporučen za stomačne probleme. Čaj je bio uvoz iz Njemačke, s njemačkim natpisom za paprenu metvicu koji je ona pojednostavila „po naški“ i koji je ni izdaleka nije podsjećao na nanu.

Znači da treba pripaziti kome davati „fefermizu“, maloj djeci može blokirati dišne puteve.

Paprena metvica je popularnija od naše nane upravo zbog mentola koji se iz nje dobiva pa je naša nana zbog toga u zapećku, ali obje pomažu da se želudac razgali i rastereti od obroka koji je „teško pao“ na stomak, da „smiri“ uznemireni želudac, da „osvježi“ dah, da smanji nervozu.

Redovita tjelovježba

Ako želite ojačati imunološki sustav, postanite aktivniji. Samo 20 minuta tjelovježbe 3 puta tjedno povezano je s jačim imunološkim sustavom, a lagano hodanje pet dana u tjednu može pomoći smanjiti rizik od prehlade. Redovita tjelovježba povećava razinu leukocita, stanica imunološkog sustava koje se bore protiv infekcija. Tjelovježba je također povezana s povećanim otpuštanje endorfina, prirodnog hormona koji pruža blagostanja i poboljšava kvalitetu sna, a i on ima pozitivne učinke na imunološki sustav.

Više antioksidansa

Prehrana bogata antioksidansima i hranjivim tvarima može potaknuti imunitet da se bori protiv infekcije. Vaše tijelo proizvodi slobodne radikale koji mogu oštetiti stanice. Antioksidansi pomažu neutralizirati slobodne radikale, tako da ne mogu učiniti nikakvu štetu. Istraživači vjeruju da kada se ravnoteža između slobodnih radikala i antioksidansa promijeni to pridonosi razvoju raka i bolesti srca.

Najbolji antioksidansi su vitamini C i E, te beta-karoten i cink. Da biste dobili dovoljno tih antioksidansa putem prehrane stručnjaci preporučuju da jedete jarko obojeno voće i povrće, bobičasto voće, agrume, kivi, jabuke, crveno grožđe, kelj, luk, špinat, slatki krumpir i mrkvu.

Ostala hrana koja potiče rad imunološkog sustava uključuje svježi češnjak koji ima antivirusna i antibakterijska svojstva, a tu je i dobra stara pileća juha. Tanjur pileće juhe može ojačati imunitet i pomoći vam da se brže oporavite od prehlade i gripe.

Dovoljno sna

Umor povećava osjetljivost na bolesti, a to potvrđuje i studija! Kada su studenti na Sveučilištu u Chicagu bili ograničeni na samo četiri sata sna šest noći za redom, a zatim su im dali cjepivo protiv gripe, njihov imunološki sustav je proizvodio samo polovicu normalnog broja antitijela. Stres i nesanica mogu uzrokovati porast upala u tijelu, vjerojatno zbog toga što dovode do povećanja hormona stresa kortizola. Iako znanstvenici nisu sigurni kako točno spavanje potiče imunološki sustav, jasno je da adekvatna količina sna utječe na bolje zdravlje.

Tehnike opuštanja

Ako kronični stres slabi vaš imunološki sustav, tehnike opuštanja bi mogle pomoći da povratite njegovu snagu. Smanjenje razina stresa snižava kortizol, hormon stresa. To pomaže i da bolje spavate i na taj način pomognete imunološkom sustavu. Neke studije pokazuju da ljudi koji redovito meditiraju mogu ojačati svoj imunološki sustav.

Smijeh

Smijeh je jako dobar jer smanjuje razine hormona stresa u tijelu i povećava broj bijelih krvnih stanica koje se bore protiv infekcije. U stvari, čak i samo očekivanje smiješnog događaja može imati pozitivan učinak na imunološki sustav. A smijeh je i najljepši ukras na svakom licu!

http://www.centar-zdravlja.net

Foto: Goran Mehkek / Cropix

Postalo je jasno da ni jedna od ponuđenih opcija - demokratski izbori kao prvo, a demonstracije kao zadnje rješenje - više ne garantira pravu promjenu. Ne pomažu ni ulični izljevi bijesa, ni racionalan izbor pred biračkom kutijom.

Od Wall Streeta do Zagreba

Ovoga vikenda hrvatski gradovi obavili su formalnost i pridružili se valu prosvjeda koji je krenuo s Wall Streeta. Međutim, ako su ove demonstracije ičemu poslužile, onda su debelim flomasterom istaknule poražavajući zaključak: što se građani više bune, manje toga mogu promijeniti.

I oni prezaduženi i oni nezaposleni, i uplašeni i razočarani. Što je njihovo nezadovoljstvo vladajućim elitama veće, to je očitije da su pred njima totalno nemoćni.

Amerikanci optužuju Baracka Obamu da je one koji su izazvali globalnu krizu spasio novcem njihovih žrtava. U Italiji se ljudi ne mogu riješiti Silvija Berlusconija, baš kao što se u Hrvatskoj već godinama ne može srušiti HDZ-ov politički, gospodarski i društveni poredak.

Asimetrični rascjep

Što god činili - i koliko god se trudili - građani su sve nemoćniji. Asimetrični rascjep između političke, bankarske, tajkunske i medijske elite i ostatka prezaduženog i devastiranog društva postao je nepremostiv. I ne izgleda kao da će se uskoro smanjiti.

U Hrvatskoj smo odavno shvatili da izbori ne pomažu. Financiraju se prljavim novcem, volja birača mijenja se kupovinom vijećnika, bude se mrtvi glasači ili se autobusima voze preko granice. Ili se, kad sve to prođe, sklapaju trgovačke koalicije.

Gdje je alternativa?

Postoji li alternativa? Naravno. Hrabra oporba zbog verbalnog delikta kreće u raspuštanje parlamenta mjesec dana prije izbora, dok u svom predizbornom programu uredno slijedi utabane odrednice potrošene vlasti.

Hoće li se ukazati nekakva treća opcija? Ne za ovog života, ne u ovoj zemlji i ne uz ovaj izborni sustav.

A što je s predsjednikom Republike? Stjepan Mesić osam godina promatrao je raspad sistema pod Ivom Sanaderom. da bi onda sa zgarišta otišao na "riđuvinejšn". Njegov nasljednik Ivo Josipović predstavio se kao uzdanica običnih ljudi zasićenih lažima i prevarama, da bi se vrlo brzo ispostavilo da nije bio ništa više od kamufliranog agenta postojećeg establišmenta.

Mediji rade za vlast i tajkune

Imaju li nezadovoljni građani saveznike u medijima? Najveće novine i najveće televizije - na čelu s onom javnom - već godinama rade za vladajuću elitu, za velike oglašivače, tajkune i interesne grupacije, dok najmanje pažnje posvećuju onima koji ih kupuju ili im dižu rejting. Mediji stvaraju lažnu sliku Hrvatske - od Ive Sanadera do Ivice Todorića - kako bi održali elitu na vlasti.

Može li građanima pomoći Mladen Bajić? Mnogi su mu se obraćali, od prevarenih radnika do Vesne Balenović, nosili mu dokaze o kriminalu tražeći od njega zaštitu, ali nisu je dobili. Glavni državni odvjetnik nije kukuriknuo dok mu politika to nije dozvolila. A svako novo uhićenje potvrđuje godine nedjelovanja.

Rohatinski ima svoj mali "bailout"

A što je s guvernerom Željkom Rohatinskim? Njega su proglasili prorokom koji donosi spas tisućama i milijunima ljudi pogođenih financijskom krizom i recesijom. I donio je spas: bankama, najvećim tajkunima, uvozničkom lobiju i onima koji su imali sreću da ne uzimaju kredite u "švicarcima". Kao Barack Obama, i Rohatinski je imao svoj mali "bailout".

Uglavnom, radi se o elitnom kružoku koji pomoću izborne legitimacije i na uštrb običnih građana prvo ostvaruje, pa onda štiti svoje partikularne interese.

I što onda ljudima preostaje? Izlazak na ulice.

Nažalost, ne kao mehanizam pritiska, već isključivo kao terapeutsko sredstvo za iskaljivanje frustracije.

Prosvjedi umjesto apaurina

Nisu ovo bili prvi prosvjedi u Hrvatskoj, već samo još jedni na kojima se ništa nije promijenilo. Ni sada, kao ni prije godinu dana, nije pala Vlada, nisu raspisani prijevremeni izbori, nisu potjerani odgovorni za krizu, baš kao ni oni koji su im u tome asistirali.

Bunili su se građani zbog Varšavske, a potom izlazili na višetjedne Facebook prosvjede. U oba slučaja ostali su popišani: Horvatinčić je dovršio kontroverzni projekt, a HDZ opstao na vlasti do kraja mandata.

Već dugo se zaziva referendum za rušenje Milana Bandića. I još ga nismo dočekali. Kao ni jedan drugi referendum u kojem bi vlast mogla dobiti odgovor koji ne očekuje.

Utišan glas građana

I tako danas, vjerojatno kao nikada do sada, glas građana vrijedi manje nego ikada prije.

Kad viču, nitko ih ne čuje. Kad glasaju, ne biraju. Kad apstiniraju, ne pokušavaju. Što god činili, izgleda kao da nisu učinili ništa.

Na kraju, mogu se samo ljutiti. A i to je otpor sustavu koji se hrani apatijom.

Piše: Tomislav Klauški