Noćna mora lutajućeg reportera

Biti ili ne biti (u krizi) pitanje je sad?!

Svanuo je prekrasan 31. rujna. Sunce sija, temperatura 26,7° upravo po mom ukusu.

Ustao sam se sav oran i spreman za sve radne i neradne pobjede. Obavio sam svoju tradicionalnu jutarnju gimnastiku, napravio svoje svakojutarnje 15-minutno joga-dubljenje na glavi, pojeo svoj uobičajeni doručak sastavljen od pšeničnih klica kuhanih u obranom devinom mlijeku, obukao svoje najdraže crveno odijelo i izašao van. Priroda predivna. Punim plućima sam udisao zamamni miris procvalih trešnji i visibaba, pomiješan sa pokošenim sijenom i svježim kravljim pogačama koje su ostavile jučer, dok su preživale na obližnjoj livadi.

Bio sam više nego zadovoljan. Djeca su mi diplomirala. Kćeri se već i poudavale, jedna za sina jedinca kralja veletržnica i veleribarnica, a druga za Mamićevog brata od sestre. Dobro su situirane, tako da ne trebaju raditi. Sin još nije oženjen, ali rekao je da kad mu završi ovaj treći mandat u Hrvatskom Saboru da će razmisliti i o toj ideji. Nagovara me da umjesto njega odem u Sabor nekoliko mjeseci, pa da i ja dobijem saborsku mirovinu. Ali ja neću. Pa neugodno mi je, brate. Onda bi i mene kritizirali. To nije toliko bitno, ali me više muči da i ja ne bih onda mogao kritizirati takve individue.

Dok sam pijuckao čaj od prave lipe, stigao mi je golub pismonoša s porukom:

„Hej Lutajući. Javljam ti se da te priupitam kako si? Jesi zadovoljan što si konačno izašao iz krize? Voljela bih da mi se danas pridružiš i pomogneš mi u obavljanju važnih državničkih poslova. Danas popodne šaljem kočiju po tebe. Pozdrav od J.“

Oho, javila mi se moja najdraža premijerica J. von Brošić. Ma kako ne bih bio zadovoljan. Sve kartice su mi u plusu, svi krediti otplaćeni, svi dugovi vraćeni,  plaćice udvostručene i redovito stižu svakog prvog, dobio sam trinaest 13-tih plaća za zadnjih 13 godina, 13 božićnica, 13 jubilarnih nagrada, dječjih doplataka, doplataka za psa, punicu, puricu…Supeeeeeeeeer!

Nisam smio odbiti poziv, da se moja premijerica ne najidi. Znam da u zadnje vrijeme, kao i bikovi, ne voli crvenu boju, pa sam se presvukao. Nisam znao u kakvu to misiju idemo, pa nisam znao što da obučem. Nešto sam načuo da bi mogli ići u okršaj sa nekakvim crvenim predsjednikom, pa sam na kraju obukao austrougarsku odoru koja mi je ostala od pokojnog pradjeda.

Točno u 13,13 sati stigla je kočija koju su vukla 2 crnca i 2 bijelca. Mislim na konje, da ne bude zabune. I odveli me najdražoj premijerici u zagrljaj. Nismo imali previše vremena za izmjenjivanje osjećaja, jer ona nema vremena za takve stvari, nego samo rad, rad, i samo rad… Odmah smo krenuli na posao. Ubrali smo 13 jabuka, položili 12 kamena temeljaca, otvorili 3 WC-a, 4 lifta, jednu kockarnicu, čak smo uspjeli stići otvoriti lonac krepke riblje juhice koju je skuhao Neven Putić (ili tako nekako, zaboravio sam mu točno prezime). Ovdje moram s radošću reći da mi je dozvolila da ja postavim kamen temeljac za novu tvornicu kamena temeljaca u Garici na otoku Krku. Tvornica će raditi u 3 smjene, jer je potražnja za kamenima temeljcima do izbora vrlo velika. A poslije izbora će, kao sve druge tvornice u Lijepoj našoj, proizvoditi… gubitke.

Nakon toga me odvela u zračnu luku koju, nemam pojma zašto, zovu Rijeka, a nalazi se na otoku Krku kod Omišlja. Rekla je da idemo dati podršku tamošnjem župniku Fra Jebu u Prološcu Donjem, kojeg čuvaju mještani od sotonskih novinara. Oni tvrde da on nije neprimjereno općio sa maloljetnicama, da su to novinari izmislili, jer oni to nisu vidjeli svojim očima, barem ne dok je održavao mise. Usput ćemo navratiti i kod lokalnog župnika Don Jeba na Krku, da vidimo da li i njemu treba takva podrška. Ja bih njima dao po dršku, a ne podršku, ali nisam htio proturječiti najdražoj premijerici.

Još je napomenula da nema vremena pentrati se po planinama, pa ćemo iz zrakoplova pobacati nekoliko kamena temeljaca po Risnjaku, Učki, Velebitu, Mosoru, Biokovu, Durmitoru… Malo sam se zamislio i rekao da nisam baš siguran, ali da mi se čini da Durmitor nije u Hrvatskoj, nego u Crnoj Gori. Mrtva hladna je samo zaključila da onda nećemo bacati tamo, jer nije društveno korisno.

Ušli smo u avion i uzletjeli. A onda je počeo kaos. Navalili su svi moji prijatelji, poznanici, susjedi, daljnja i bližnja rodbina… Počeli su me navlačiti da i njih izvučem iz krize. Gužva je postajala sve veća. Avion se počeo opasno naginjati i od težine strmoglavljivati se. Uz sve veću buku počela su mu otpadati krila, lijevo, desno, prednje, srednje, gornje, donje…Lomljava je bila zaglušujuća. U panici počeo sam zapomagati: Upomoć, upomoć! Bože pomagaj!

Osjetio sam drmanje i otvorio oči. Iznad sebe sam vidio glavu okićenu sa viklerima.

- Jesi li to to Bože?

- Ma kakav Bog, ja sam, tvoja žena.

- Uh, što je bilo? Je li se avion srušio? Buka je bila neizdrživa.

- Ma kakav avion. To je smetlarima ispod prozora ispao kontejner. Ne brini, sve je u redu. To ti je bila samo noćna mora.

- Uh, hvala Bogu. A jesmo li još u materijalnoj krizi?

- Jesmo. Nikad većoj.

- Hvala Bogu i na tome.

Idem se obući i pomoliti da ni ja, a ni moja djeca nikad ne izađemo iz krize. Ne bih im htio priuštiti takve užasne more.