Ne volim prosinac, najlažljiviji mjesec u godini

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Piše: Elfrida MatučMahulja

Ljudi zaboravljaju i to nije ništa strašno. I ja zaboravljam - događa se. S godinama će toga biti sve više, i to zaista nije razlog za neku veću paniku. Neke stvari zaboravljamo namjerno, neke slučajno, dogodi se da nešto zaboravimo radi prekapacitiranosti radne memorije ... a nešto pak, koliko god se trudili, ne uspijevamo zaboraviti.

Događa se ponekad i obratni slijed, pa se nekih stvari, ljudi, događaja ili pjesama, recimo, sjetimo nakon dugog niza godina. Tako nas je i povratak panonskog mornara Balaševića u naše krajeve prisjetio na neke već lagano zaboravljene, a nekad tako nam drage melodije i naslove. "Ne volim januar" samo je jedan, ali danas vrlo aktualan naziv Balaševićeve pjesme i s tim će se složiti mnogi koji ovih dana moraju podmiriti razne račune počevši od onih elementarnih za struju ili vodu pa do onih nastalih bjesomučnim peglanjem kartica... Tako je to. Život je to...

Meni pak, prosinac već godinama ne leži. Ne volim ga. Jednostavno mi nije simpatičan. Prodaju nam ga i on se sam prodaje kao nekakav "must be" najveseliji mjesec u godini. Kod mene je "usr'o motku" jednom i tu je svaka naša veza prestala.Ne zanima me njegovo kičasto blještavilo, ne obuzima me duh jednom godišnje (jer, taj bi duh trebao biti dio svakoga od nas svakodnevno, a ne da ga probude srceparajuće reklame za Coca-Colu), ne pečem tone kolača koje nema tko pojesti (ali da se nađe ako tko naiđe, iako već godinama nikoga nema) i ne jedem ništa drugo niti išta više nego bilo kog običnog dana u bilo kojem dobu godine.

Zapravo je upravo prosinac najlažljiviji mjesec u godini. Prodaje se za nešto što ni izbliza nije. I uspijeva mu. Dobrano mu uspijeva prevariti ljude osiromašene do srži, osiromašiti još više ... a onda za tugu i nesreću optužiti siječanj. I tako već desetljećima, prvi mjesec u novoj godini radi podlog prosinca jalne stare godine, bije glas najomraženijeg i najtežeg mjeseca koji nikako da prođe.

Suosjećam sa siječnjem. Nitko mu se ne raduje. Nitko ga ne voli, svi na njega gunđaju - kao da je on taj koji im je ispraznio novčanike. E pa ja ne volim prosinac. Ne vjerujem mu i nastojim ga ignorirati. Ne ispraćam stare godine, eventualno im mahnem na odlasku i oprostim ukoliko su me kad ošamarile, ili se zahvalim na nekom dobru ako ga je bilo. Definitivno nisam iz društva onih koje će milijunizirati svoje trepavice, obući blještavu toaletu i neudobne štikle i otplesati u neku bučnu silvestarsku noć ... ako je noć lijepa, a zna takva zalutati, bacit ću nešto neobavezno na sebe - toliko da mi bude toplo i otići u noćnu šetnju. Bez plana.

Radimo to tako moja jača polovica i ja već nekoliko godina ukoliko nam vrijeme dopusti i ponekad nas, možda iz sažaljenja, možda radi osjećaja krivnje čak i prosinac u svojim posljednjim satima ugodno iznenadi. A možda i nije do prosinca uopće, možda to učinimo sami. Možda jednostavno osjetimo neku vibru i dozvolimo joj da nam se približi ... na sat, dva.

Potpuno identično je i sa siječnjem kojega bismo vjerojatno više voljeli i s radošću ga zagrlili kad bismo samo odabrali u prosincu biti malo skromniji i manje podložni malograđanskim šablonama ... kad bismo mu uopće pružili priliku ... Onako, ne idući maleni ispod zvijezda ... ne gubeći ljudsko u sebi, olako!

Kolumnu prenosimo sa portala LUPIGA uz dozvolu uredništva