Ekatarina za sva vremena

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Piše: Augustin

Ekatarina Velika naziv je zapanjujuće originalnog banda „s ovih naših prostora“ koji je, prema mojem mišljenju, u konkretan oblik (glazba) uspio pretočiti svu muku i jad jedne nužno ateističke i urbane generacije mladih koja je stasala netom prije raspada bivše nam države – što bi rekli malo pronicljiviji promatrači duha vremena - u onim ludo-kulturnim 80-im. Zbog toga, uostalom, Ekatarinu i uzimam kao svoj duboko intimni band. Možda je i nisam u tolikoj mjeri slušao u razdoblju koje spominjem, možda čak ni u razdoblju koji je uslijedio nakon raspada banda, možda su postojale tek dvije godine (1989 i 1990) kada sam ih doista mahnito upijao, ali to ne umanjuje njen ogroman utjecaj na moj život.

Ako se netko usudio ponuditi kakvo-takvo objašnjenje što se to događalo sa mnom u tom dobu, to se nije moglo odnositi na kakvu knjigu jugoslavenskog pisca, čak ni kakav film, u to vrijeme iznimno kvalitetne jugoslavenske kinematografije; to su ponajprije bili glazba i stihovi grupe Ekatarina Velika. Uzvišeni i gotovo očišćeni emocija, apstraktni koliko i disonantni, glazba i stihovi EKV-a, uz možda nešto slabiju glazbenu produkciju, pogađali su moju dušu više od svega, a da tomu nisam znao razlog. Koje riječi, koji stihovi bi mogli bolje objasniti muku jednog mladog života odgojenog za život u državi koja je umirala pred njegovim očima od ovih iz pjesme „Ljudi iz gradova“:

Prvi dan smo sedeli
I prvi dan je prošao kraj nas
Drugi dan smo sedeli i čekali
I drugi dan je prošao kraj nas
Treći dan smo pružali ruke
I treći dan je prošao kraj nas
Peti dan smo sedeli i čekali
I plakali i sedeli i čekali i plakali

Poput tanke biljke kojoj su neobjašnjivo sretne okolnosti omogućile vinuti se u nebo mimo ostalog okolnog korova na inače zapuštenoj i pustoj balkanskoj zemlji, EKV je uspio dosegnuti nevjerojatan stupanj originalnog glazbenog izričaja koji je bio gotovo nadomak pretvaranju u kakav umjetnički pokret. I sada s nostalgijom pomislim na to što bi se dogodilo da su EKV u to doba pratili i neki od ondašnjih pisaca ili slikara? Možda bi im nekako pošlo za rukom uobličiti tu glazbenu smjesu vrhunske kvalitete protkanu apstraktnim stihovima u nešto što bi bilo više nego utjeha mojoj besperspektivnoj generaciji u vremenima koja su uslijedila? Ne znam.

Čudovišno-potresno svjedočenje grupe Ekatarina Velika o vremenu koje je prethodilo ratu doživjelo je svoju kulminaciju u naslovu albuma i stihovima pjesme iz 1989. „Još samo par godina za nas“ - generacijskoj ostavštini mladih ljudi, koji su Jugoslaviju - državu u kojoj su bili odgojeni - koliko-toliko ipak uzimali ozbiljno. Najpotresnije u tim stihovima ne tiče se samo spoznaje prebrzog i nasilnog kraja jednog osobitog načina kozmopolitskog poimanja života već i svjesnosti o uzaludnom rastu i odgoju u samom startu.

Odgajati za život u jugoslavenskoj državi u duhu bratstva i jedinstva u temelju je bila ideja osuđena na propast. To je značilo odgajati tanke stabljike duha u jednom i više nego surovom okruženju. Ma koliko se „bratstvo i jedinstvo“ danas čini kao jedna od najrječitijih premisa prava čovjeka koju zagovaraju i Ujedinjeni narodi, ako osvane na terenu prepunom korova, može završiti samo kao čista apstrakcija. Bez podrške prirodnog okruženja ona se jedino mogla pretvoriti u stihove poput ovih:

Treba mi svet
Otvoren za poglede
Otvoren za trčanje
I treba mi soba
Da primi pet hiljada ljudi
Sa dignutim čašama

I lomi se kristal
Svetlucaju staklene iskre
Pod našim nogama
Kao potpuni stranci
Sa staklom u očima
Sa staklom u grudima
Na licima

Budi sam na ulici
Budi sam

Nije prošlo mnogo, tek par godina od 1989., i država je bila srušena, EKV je izdao još dva albuma, a onda su njegovi članovi, jedan po jedan, i u doslovnom smislu, kao i bivša država, prestali postojati. Prvi bubnjar banda Ivica Vdović umro je 1992., gitarist i vođa banda Milan Mladenović 1994., basista Bojan Pečar 1998., a klavijaturistica Margita Stefanović 2002.

Danas Ekatarina Velika u sjećanjima moje generacije je poput razbijene čaše pod našim nogama ali kojoj, eto, i nakon dvadeset godina, i dalje svjetlucaju iskre u našim očima.

Izvor: LUPIGA