Posljednje uporište bratstva i jedinstva

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

U ono vrijeme kada je novinar Zoran Franičević hodao po zemlji, a bilo je to sve do početka ovog stoljeća, otočana je bilo ko i pedera. Barem tako tvrdi nalov jedne njegove kolumne Vis-a-Vis, koju je ovaj svemirac (zemaljac iz Komiže) s Otoka slao Kopnu, redakciji Slobodne i Nedjeljne Dalmacije.

U svojoj poslanici Kontinentalcima, posljednji sekretar škoja piše ovako: "Ne sjećam se je li Denis Latin imao emisiju o pederima, ili su oni na redu poslije otočana? Po još opreznijim mjerilima nego što se u Europi računa postotak homoseksualaca u ukupnom broju stanovnika, kod nas je njih i otočana tu negdje, li-la, podjednak broj. S time da je otočana sve manje, a marginaliziranih sve više. I država ih podjednako tretira."

Tom parabolom novinar-sekretar pokušao je detektirati poremečaj u ravnoteži svemira, te nam ukazao na stvarno stanje stvari: da su otočanin i peder, u globalnom poretku stvari, u suštini jedno te isto – marginalci.

Što se pedera tiče, u posljednjem desetljeću stvari su se ipak bitno promijenile. Hvala Bogu, u korist pedera! Definitivno smo se odmaknuli od Beograda, u kojemu se uzavreli duhovi Slavena još uvijek dižu na svaki civilizacijski pomak, pa kada udarnim grupama dojadi smrad slijepih crijeva u kojima žive i odluče pravu temu staviti na pravo mjesto, oni drugi,  s pjesmama do Tokija, a pameću manjom nego Nokia (mobitel aparata!), u mantijama i bez njih, bez problema s "križem na gotovs" razore čitav grad. Ako ne može tuđi, onda može i svoj! Do pred koju godinu ni kod nas nije bilo puno bolje. Ali eto, peder po peder, mačak po mačak, marginalac po marginalac, namjesto transparenata "pedere u logore", danas ipak imamo samo par redikula koji su spremni otvoreno lupetat nebuloze o Adamu i ševi, i razbijat tuđe glave vlastitim neznanjem, neodgojem i frustracijama. Nacionalna svijest se ipak pomaknula sa Starog zavjeta i čovjeka promatranog kroz gaćice, na europske civilizacijske standarde i puno dostojanstvo svake ljudske osobe, promatrano iz bilo kojeg kuta gledanja. Naravno, često je sve to još uvijek deklarativno. Ali bolje i tako nego nikako.

S otočanima stvar stoji mnogo obješenije! Oni još uvijek žive u logorima, negdje s žicom, a negdje bez ičega, prepušteni sami sebi, bez šireg društvenog senzibiliteta i mogućnosti da se dogodi život na otocima, ili bar - Parada otočana, što će reći svijest o tome da su i otočani ljudi, koji žive u specifičnim uvjetima i imaju specifične potrebe. (Jednom, kad se i naši otočani počmu emancipirat, inicijativa "Otoče, volim te", spominjat će se kao jedan takav pionirski pokušaj.)

Istina, kao što i pederi imaju Zakon o istospolnim zajednicama, koji je više ukras pred Europskom unijom nego istinska svijest o kulturi poštivanja različitosti i zakonski okvir kojim bi se regulirala prava jedne specifične manjine, tako i otočani imaju Zakon o otocima, o kojem će se mnogo govoriti, ali tek kad za to dođe - predizborno vrijeme.

Za doživjeti Otok, razumijeti njegove probleme, i što to znači biti građanin drugoga reda, treba se zaputiti na periferiju periferije – recimo, na ples u Podšpilje! Naravno, ako imate čime.

Glavni grad Jugoslavije,  zadnja rupa na svirali

Tko nije s Visa ili bar posjetio Vis, za Podšpilje vjerojatno nikada nije ni čuo, za Borovik još i manje, iako je baš taj zaseok bio prvi glavni grad FNRJ, a na otoku se odigravao pozamašan "komad radnje" najveće drame dvadesetog stoljeća. Naime, tu su za vrijeme Drugog svjetskog rata Tito i Šubašić, uz asistenciju i blagoslov saveznika, potpisali povijesni sporazum koji će odrediti sudbinu naših "naroda i narodnosti" za idućih pet desetljeća.

Klapa Koluna - hoće li za 20 godina netko znati zapjevati dalmatinsku pjesmu? Ili ćemo, poput cipela i suvenira, klape uvoziti iz Japana i Južne Koreje?

"Naši narodi i narodnosti", dakako, više ne postoje ni kao sintagma u općenarodnoj upotrebi. Točnije, oni narodi i narodnosti koji su pet desetljeća, što milom što silom, bili "naši" sada su nečiji "tuđi", i žive svatko u svojoj državi (u kojima su, da ironija bude potpuna, banke, uspješnije tvrtke i ogroman dio nacionalnog bogatstva, s rađanjem suverenih i samostalnih država, uglavnom,  prelazili u privatne ruke istih - više vanjskih, a manje unutarnjih – prijatelja).

Groteksna ironija igara između naroda i država, nigdje tako jasno ne dolazi do izražaja, kao ovdje, na periferiji carstva. Pa je tako, ona država koja se rađala na Visu i za čiju su slobodu živote dali na stotine istinskih heroja – partizana, antifašista, Višana! - za "poklon", namjesto žuđene slobode, Visu donjela kilometre bodljikave žice, zabranu dolaska stranih turista i masovni egzodus stanovništva iz "procvjetalog socijalizma" u "truli kapitalizam" – uglavnom preko noći, s glavom u torbi, kroz rupu u željeznoj zavjesi.

"Kameni razarač", kako su Visu tepali aristokrati "diktature proleterijata", nakon blistave pobjede koju im je izvojevao, postao je prva žrtva države koju je stvorio: u opjevanoj slobodi, na rosnim livadama i zlatnim poljima, umjesto grožđa, maslina, smokava i drugih plodova kojima nas je priroda obdarila, počeli su nicati betonski bunkeri, gigantske vojne kasabe, poligoni i ine omiljene "igračke" svakog, pa tako i onog, promašenog, u osnovi totalitarnog i suludog režima.

Za doživjeti Otok, razumijeti njegove probleme, i što to znači biti građanin drugoga reda, treba se zaputiti na periferiju periferije - u Podšpilje! Tamo shvatite da je za život otoka važnije biti pčelar, nego maršal.

Ništa me nije moglo toliko razjariti koliko slijepa bahatost nacionalističke optike, koja je potkraj prošlog stoljeća, s padom Berlinskog zida, gotovo postala općenarodno stanje svijesti, a u kojoj i po kojoj je Vis slovio za "crveni otok". - "Ceveni" je značilo biti ne-hrvatski, ne-narodni, komunistički... a time i nepodoban u novoofarbanom nacionalističkom spektru ideoloških boja. Obilježen tom stigmom, Vis je ponovno bio predodređen za suptilnu diskriminaciju, pa tragika života u konc-logoru (a Vis je to desetljećima bio!) ne samo da nije prepoznata i valorizirana, nego je nastavljena posvemašnjom nebrigom i nezainteresiranošću od strane relevantnih državnih institucija za životne probleme ovog pučinskog hrvatskog otoka. Logoraši nisu prepoznati kao realne i stvarne žrtve jednog militarnog totalitarnog režima, nego kao svojevrsne vještice tabuizirane prošlosti i sumnjivih duša. Dobar je to primjer na kojemu bi se mogao istraživati fenomen zajedničkog nazivnika naoko oprečnih, a u srži vrlo sličnih ideologija.

U našoj državi upitno je postoji li uopće Podšpilje ili ne postoji. Ako zavirimo u proračune sada naših državnih institucija, koje se kunu u ljubav prema Domovini s tisuću otoka, tamo ne postoji. Ali ako uspijete naći prijevoz iz Komiže ili Visa do unutašnjosti otoka, uvjerit ćete se ne samo da Podšpilje postoji, nego da u njemu postoji još nešto - ono što je i kod naših i kod mnogih drugih naroda odavno ishlapilo.

Bilo je jedno carstvo, u kojem je vladalo zadrugarstvo

Kad sam pročitao plakat na komiškoj rivi, da se 30. listopada o. g. upriličuje Sabatina (tradicionalna pučka fešta) u Podšpilju, dao sam se u potragu za prijevozom, i pošlo mi je za rukom: u osobnom automobilu prvog gospodina Komiže, tj. supruga komiške gradonačelnice, našlo se jedno mjesto i za mene. I pustolovina je bila zajamčena!

Odlazak u Podšpilje, odlazak je u neko drugo vrijeme i prostor. I to ne metaforički, nego doslovno. Naime, ovdje ne žive obični ljudi – jer obične ljude susretneš na kavi u kafiću, na tržnici, u knjižnici, kod frizera, u šetnji na trgu ili rivi... - a ova neobična Božja stvorenja, koja su ni kriva ni dužna "svijetu" rekli zbogom, kao i "svijet" njima - samim time što nigdje nisu otišli, nego ostali svoji na svome! – ne možeš susresti nigdje, nego samo u njihovom prirodnom ambijentu, pa je i svaki susret s njima poseban i uzbudljiv, kao da susrećeš australske Aboriđane, američke Indijance ili domorodce iz afričkih plemena. Tek s jednom malom razlikom: s ovima smo zajedno išli u školu, roditelji su im radili s našim roditeljima, u neke smo bili zaljubljeni ili oni u nas, i uopće nekako osjetiš da između nas i njih zapravo i nema razlike, osim što oni žive u selima kojima nemaju ni ambulante, ni škole, ni dječjeg vrtića, ni banke, ni dućana, ni trafike... ni ičega bez čega je običnom čovjeku današnjice život nezamisliv, a mi ipak sve to donekle imamo, iako još ne znamo hoće li i nama uskoro to netko ukinuti ili neće, jer živimo u Mc Donals civilizaciji, u kojoj se točno zna koliko sendviča ide po grlu, koliko po kojoj provinciji i stranci, a oni, usprkos svemu što nemaju, ipak žive na svojoj djedovini i boli ih šipak za našu "civilizaciju".

Oni koji poznaju višku dušu, koji osjećaju njegovu vremensku i prostornu dubinu, koji iz svojih obitelji u sebi nose osjećaj pripadnosti Otoku – ti će dobro razumijeti: Sabatina u Podšpilju je nešto mnogo više i važnije od obične pučke fešte.

Pred zadružnim Domom u Podšpilju dočekao nas je miris sardela i fogun (Kontinentalci bi rekli roštilj), za kojim smo zatekli uvijek nasmijanog kapetana komiške gajete falkuše, neumornog borba Tonkota Grujeta, koji je već postao tradicionalan i nezaobilazan domaćin mnogih viških pučkih svetkovina i fešti.

O samoj zgradi velebnog zadružnog Doma u Podšpilju mogla bi se napisati posebna priča, što bi netko i trebao učiniti, jer priča je to iz koje i današnje generacije imaju što naučiti. Riječ je o impozantnoj zgradi koju su svojim dobrovoljnim prilozima i ustrajnim radom izgradili sami viški težaci, u vremenu kada društvena solidarnost i svijest o zajedničkim vrijednostima nisu bili tek mrtvo slovo na papiru. Ispričat će mi Cobo i priču o tome kako su Pojori sami izgradili svoju školu, i to u inat drugom selu, jer nisu htjeli da im djeca idu u školu u selo koje  nije "za Mačeka" nego "za Jeftića". Očito je mjerilo bilo izgraditi više i bolje, pa i onda kada su bile u pitanju stranačke frke, za razliku od našeg vremena, kada je često jedino mjerilo oklevetati, podmetnuti i uništiti što bolje i temeljitije onoga tko ne razmišlja kao mi.

Klapa Liket - Duša Otoka, njeno stanje, ipak se najbolje oslikava kada Otok ostane sam sa sobom. Sabatina u Podšpilju jedan je od takvih događaja. Vrijeme je to kada turisti odu, a otočani se okrenu sebi, da zbroje rezultate svog rada i proslave ono što su postigli.

Ohrabruje podatak kojega smo čuli na okruglom stolu, a koji se u sklopu Sabatine održao istog dana u Podšpilju, na temu "Maslinarstvo jučer, danas, sutra". Ne tako davno na Visu gotovo da nije bilo maslina, a sada ima oko 40 000 stabala, preradi se oko 25 vagona maslina i dobije oko 5 vagona ulja. Cehovske su udruge dobar put kako zajedno promišljati gopodarsku budućnost otoka i izboriti se za svoje mjesto u globalnoj gospodarskoj utrci.

Takmičenje narodnih heroja

Duša Otoka, njeno stanje, ipak se najbolje oslikava kada Otok ostane sam sa sobom. Sabatina u Podšpilju jedan je od takvih događaja. Vrijeme je to kada turisti odu, a otočani se okrenu sebi, da zbroje rezultate svog rada i proslave ono što su postigli.

I na ovoj Sabatini su tako podijeljene nagrade za najbolja viška vina, a održan je i turnir u balotama, te u briškuli i trešeti. Nagrade za vina razvrstane su po kategorijama. U kategoriji "Bijelo vino" nagrade su odnijeli Ivo Vidović (1. mjesto, s ocjenom 17,3), PZ Podšpilje (2. mjesto, s ocjenom 16, i Denis Jerković (3. mjesto, s ocjenom 15,6). U kategoriji "Bugava" prvo mjesto pripalo je Lipanoviću (s ocjenom 19), drugo Tonku Ivčeviću – Cobotu (s ocjenom 18,4), a treće PZ Podšpilje (s ocjenom18,3). U kategoriji "Plavac", nagrade su osvojili Radan (s ocjenom 19,1), Zlatko Jurinović (s ocjenom 18,7) i Lipanović (s ocjenom 18,4).

Koliko i što nama znači ono što Vis čini Visom, onim Visom na kojem svaka obitelj, kao i svaka osoba ima svoju autentičnu ljudsku priču, od kojih je i složen mozaik viškog identiteta? Ili nam je postalo svejedno hoće li ovdje živjeti Višani ili neki novi bezlični stanovnici, čiji će se "identitet" formirati po platežnoj moći i cijenama nekretnina?

U briškuli i trešeti prvo mjesto osvojili su Joze Lipanović i Miće Bradanović, dok su na balotama nagrade osvojili: prvo mjesto ekipa Goran Bradanović, Emil Karuza i Momek, drugo mjesto ženska ekipa Jasna Bralić, Rozmarija Karuza i Andrea Fiamengo, a treće mjesto Braco i Ivica Bralić i Davor Karuza. Pobjedu ženske ekipe, netko je u dvorani komentirao: "eto ti ga na, seksualna revolucija je na Visu okončana, ravnopravnost spolova je neupitna!"

Uz nezaboravnu večer u zadružnom Domu, gdje su se na jednom mjestu, u srcu otoka okupili Višani sa svih strana otoka, posebno dirljiva je bila gostoljubivost domaćina. Ne samo domijenak, kojega su pripremile vrijedne ruke preostalih živućih Podšpiljskih Aboriđanki (od pečenih sardela, slane ribe, pogace, rižota, marinade od palamide...), nego i cijela atmosfera koju ne možete doživjeti nigdje, već samo tu. Sve je tu bilo autentično viško – naše: i prostor, i voditelj programa, i izvrsni izvođači (viška klapa Liket, komiška Koluna, solo izvođači...) i uzvanici, na čijim licima se nije mogao sakriti topli ugođaj doma.

Odlazak u Podšpilje, odlazak je u neko drugo vrijeme i prostor. I to ne metaforički, nego doslovno. U Gardalandu se plača ulaznica od 100-tinjak kuna da bi vidjeli majmune od gume. Predlažem preostalim stanovnicima viških sela da naplačuju ulaznice u svoje selo. Kod njih čovjek može čuti stvarne i zapanjujuće priče živih ljudi kako se to može živjeti u selu bez dućana, banke, ambulante, škole, dječjeg vrtića... i u nedostatku svega, ipak biti sretan.

Oni koji poznaju višku dušu, koji osjećaju njegovu vremensku i prostornu dubinu, koji iz svojih obitelji u sebi nose osjećaj pripadnosti Otoku – ti će dobro razumijeti: Sabatina u Podšpilju je nešto mnogo više i važnije od obične pučke fešte. Govori o tome još jedan podatak, da se na ovoj fešti okupio podjednak broj i starih i mladih, što je signal onima koji promišljaju budućnost otoka, da osim Ljeta u Komiži ili Visu (uglavno posvećenih gostima), treba razmišljati i o Zimi na otoku, o sadržjima koji će čuvati i njegovati ne samo ono što Otok može ponuditi Svijetu, nego prije svega ono što Otok čini Otokom, po čemu se ništa na ovom Svijetu ne može mjeriti s onim što jesmo – mi.

Naravno da su turistički sadržaji važni, naravno da su razvojni projekti važni, i sve što može unaprijediti gospodarsku sliku otoka jest i nužno i važno, ali najvažnije od svega su ipak ljudi – otočani!

Ljudi koji su preživjeli sve nedaće prohujalog vremena i ostali živjeti na otoku, autentični su i istinski narodni heroji, koji svoje bitke biju svakodnevno. Njima pripada aureola "pobjede" i od njih ovisi što će biti i ostati od Otoka.

Ne znam gdje još možete doživjeti kako pleše stari Vican, ili barba Tonko Gruje? Gdje još možete upoznati čovjeka koji i u Americi zna napraviti tolitar vina (iako nema vinograd, i s fragmentacijom uz pomoć klima uređaja), ali ne zna kupiti kartu za avion i gdje treba presjesti za se vratiti kući u Podšpilje, pa će ga Slavo Maltež donijeti "u karijulu"? Kome to, kako, i u kojem ministarstvu ili županiji objasniti? Uostalom, koliko i što nama znači ono što Vis čini Visom, onim Visom na kojem svaka obitelj, kao i svaka osoba ima svoju autentičnu ljudsku priču, od kojih je i složen mozaik viškog identiteta? Ili nam je postalo svejedno hoće li ovdje živjeti Višani ili neki novi bezlični stanovnici, čiji će se "identitet" formirati po platežnoj moći i cijenama nekretnina. Ljudi koji su preživjeli sve nedaće prohujalog vremena i ostali živjeti na otoku, autentični su i istinski narodni heroji, koji svoje bitke biju svakodnevno. Njima pripada aureola "pobjede" i od njih ovisi što će biti i ostati od Otoka.

Private ownership

Na jednom skupu devedesetih Šime Đodan je raspad bivše države sažeo u doskočicu:  "Država začeta u Jajcu, morala je završiti u ku...!" Time je htio reći da su tu državu stvorile osobe s margine društva, pa je takva sudbina bila i logična za tu državu. Na Visu i danas možete naići na ljude koji se nisu maknuli s otoka, a kroz svoj su životni vijek promijenili čak 7 državljanstava. Jedna od njih bila je i moja nona. Ovoj državi, koju volimo, i koja je naša, treba reći da se ljubav prema Domovini dokazuje u zadnjem selu, baš isto kao što se za vrijeme Domovinskog rata branila u zadnjem rovu.

Ljubav prema Domovini dokazuje se u zadnjem selu, baš isto kao što se za vrijeme Domovinskog rata branila u zadnjem rovu.

Koliko je ta ljubav sadržajna i koliko nam Domovina ima smisla, ne mjeri se deklaracijama i bojom ideologija, nego odnosom prema najugroženijim njenim djelovima.

Pa kao što odnos prema pederima nije samo pitanje jedne diskriminirane manjine, već stanje svijesti i kulture većine, tako i odnos prema otočanima nije samo pitanje preostalih Mohikanaca u otočkim rezervatima, već prvo pitanje našeg nacionalnog odnosa prema vrijednostima koje deklariramo.

Osim Ljeta u Komiži ili Visu (uglavno posvećenih gostima), treba razmišljati i o Zimi na otoku, o sadržjima koji će čuvati i njegovati ne samo ono što Otok može ponuditi Svijetu, nego prije svega ono što Otok čini Otokom, po čemu se ništa na ovom Svijetu ne može mjeriti s onim što jesmo – mi.

Zamislite da se jedno jutro probudite i umjesto Vicana pred vratima zadružnog Doma u Podšpilju, zateknete istu onu tablu koja danas visi na tvornici Neptun: "private ownership – privatno vlasništvo"?

120 godina ribarske industrijske tradicije, čitava ribarska epopeja, čitava povijest otoka, stane u tabli 50x50 cm. Ima li veće ironije? A pri tome u ni jednoj TV emisiji nećete čuti intimnu ispovijed, recimo, neke radnice koja je u ovoj tvornici ostavila 20 ili 30 godina svoga rada.

Najvažniji od svega su ljudi – otočani! Oni su danas najugroženija vrsta, jer im je, izvan sezone, oduzeta perspektiva života na svom otoku.

I po Kristu i po Marxu, bratstvo (među ljudima) i jedinstvo (u obrani zajedničkih društvenih vrijednosti), velike su i neprijeporne ljudske vrline, imenovali ih kojim god imenom. Udruga "Lavurat za Poja", koja je organizirala ovu i mnoge druge manifestacije na otoku, pokazala nam je da do tih vrlina drži i dan danas. A na nama je da iste vrline širimo, obogačujemo novim sadržajima i akcijama, da ih ljubomorno čuvamo. To je bila pokretačka snaga i svojevrsnog otočkog pokreta "Otoče, volim te", a to je i izazov koji i danas stoji pred nama.

To je i moj poučak iz Podšpilja, iz kojega sam se vratio sa zebnjom u srcu - hoće li uspjeti preživjeti ovaj komadić moje Hrvatske? - i beskrajnom toplinom koja isijava na svakom koraku ovog zaboravljenog otočkog rezervata.

Piše: Vinko Kalinić

Preneseno sa www.mojotokvis.com