Moj dida udarnik

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Danas je Praznik rada – 1.maj. Ne osjećam se slavljenički, ni radnički, pa ni čestitarski. Kako slaviti? Kome čestitati, kad je zanimanje radnik palo na najniže grane na skoro osušenom stablu koje predstavlja ovo naše društvo?

Sića se: Nela jakić

Proizvodna djelatnost je tek neka djelatnost o kojoj se priča u aoristu – prošlom i svršenom vremenu. Splitska željezara je na cjelodnevnoj infuziji, prima sirovinu kap po kap.

Jadranska pivovara se nekako grčevito hvata zadnje slamke spasa.

Škverovi u agoniji čekaju hitnu pomoć, službu spašavanja, šta bilo!?

Prvoborac i Vranjic

Radnici bi radili, proizvodili…ali ne daju im. Zadnjim snagama zavapiše: "Dajte nam sirovine! Sredstva imamo, ruke imamo, radit ćemo, pronaći kupce i zaraditi da možemo preživjeti, prehraniti naše obitelji. Dajte nam da radimo, jer to je najbolje što znamo!" Da, radnici su bijesni, ali taj bijes potiskuju u sebe, tlak raste, ali i strah raste. Gubitak posla, gubitak egzistencije. Kako i gdje dalje?

Mlađi će se već nekako snaći, ali stariji? Tko će ih zaposliti u njihovim godinama? Ne preostaje drugo nego čekati na Zavodu za zapošljavanje do prijevremene mirovine-crkavice, a do tada živjeti po sistemu – Snađi se kako znaš i umiješ! I gotova priča! Ostat će samo gorčina i jad koje će prenositi dalje na svoje potomke.

radnici u mreži

U misli mi navrati jedna priča, priča o Ibrahimu Avdiću, priča o radniku muzaču krava koji je davne 1975. dobio Majsku nagradu za najboljeg radnika u stočarstvu na području tadašnje države, Jugoslavije. Tu priču ispričao nam je Branko Lentić svojim dokumentarcem "Dobro jutro Avdići". Priča o malom čovjeku, radniku, njegovoj mnogobrojnoj obitelji i cjelodnevnom radu .

Majska nagrada značila je ujedno i novčanu nagradu koja je mnogo značila za njegovu obitelj. I reče tada Ibrahim: "Mnogo mi ovo znači. Ne samo što je to priznanje i novčana pomoć, već zato što će jednog dana moji unuci i praunuci znati da je njihov djed bio najbolji radnik!"

siva tvornica

Sjetih se mog dide, radnika u tvornici cementa Sv.Kajo, meštra na visokoj peći. Radio je on u toj cementari i prije 2. svjetskog rata, kada je bila u privatnom vlasništvu i nikad nije ništa grubo rekao o njenom vlasniku, Feriću koji je i tada nagrađivao zaslužne radnike. Nakon 2.svj.rata, tvornica mu je oduzeta i predana radnicima pod parolom "Tvornice radnicima!"

Ista tvornica sa novim imenom "Prvoborac" u kojoj je dida i dalje radio svoj posao i opet primao priznanja za svoj rad. Nizale su se poslijeratne godine, a s njima i njegove udarničke godine za koje je nagrađen i Ordenom rada. Odlazio bi u svoju sobu, iz kantunala vadio izlizanu crvenu kutijicu, pokazivao nam svoj orden .

Kako su mu samo oči sjajile kad bi pričao priču o kvaru na Titovom autu, prilikom jedne njegove posjete, i kako je baš on bio taj meštar koji je popravio Titov Mercedes. Plaće i penzije brzo su se topile u svakodnevnom životu, ali "blago" iz kantunala ponosno je čuvao i hvalio se s njim.

Bilo je to vrijeme kada je bila posebna čast zvati se udarnikom. Danas je to izumrla riječ, izbrisana iz svih naziva. Biti udarnikom više nije čast, postala je svojevrsna sramota. Udarnici su nam izumrli kao dinosauri.

Danas je Praznik rada – 1.maj. Netko se jutros svečano uredio i izašao na Prvomajski uranak. Netko zbog besplatnog fažola, netko da nekog vidi i bude viđen, a netko za počast svim radnicima – udarnicima. A netko (nažalost mnogi) ostao je doma, razmišljajući o tome hoće li se, u ponedjeljak kad dođe na posao, još uvijek zvati RADNIKOM, ili će postati tek još jedna reckica u spiskovima Zavoda za zapošljavanje.

A ja sam danas, kao nikada do sada, ponosna što je moj dida bio UDARNIK!

Tekst i fotografije: Nela Jakić