Falkuša, taj savršen stroj započet i završen…

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

U falkuši nema iluzija pa zato niti kićenosti. Završen je i savršen stroj kojim se može ploviti dok te volja bogova ne satre do kraja. S pola jarbola, bez timuna, izubijan, izranjavljen

falkuši nema iluzija pa zato niti kićenosti. Završen je i savršen stroj kojim se može ploviti dok te volja bogova ne satre do kraja. S pola jarbola, bez timuna, izubijan, izranjavljen. Tako izgledaju skromne, a istinite stvari, strojevi i alati započeti i završeni u nadi, onkraj ohole samouvjerenosti tehnologa / Falkuša je kao prametar koji kaže da za sve što uzmeš, treba isto toliko i dati da bi svijet ostao spašen. Onoga časa kad je taj zakon bio iznevjeren, falkuša je ustuknula. Ne i nestala jer ne mogu nestati istine svijeta. Vratila se kao podsjetnik i ohrabrenje da su, unatoč mnogim pljesnivim vremenima u kojima se činilo kao da Hrvati hrču nad morem stoljetnim snom, nastajale legende. Naputak da u ostacima gena valja iznova raspiriti znanje upredeno u podsvijest nasljednika falkušinih graditelja.

Današnja Komiža sporo otkriva došljaku razloge svoje ljepote. Tek muzej ribarstva na njezinoj rivi otkriva neke od zbunjujućih vrhunaca i bljeskova prošlih vremena. S njima izranjaju na površini ljudi i sredstva spregnuti u jedinstveno učinkovit sustav zaposlen istraživanjem i preradom svoje okoline.

Ljudi Komiže danas nisu oni koji su stvarali Komižu. Stara, epska, vremenski i ne tako davna Komiža izranja iz dubina mora proključalog poput uzavrelog gejzira od kaosa valjajućih oblaka srdela. U stvaranju jedinstvene estetike Komiže napor stoljeća usredotočen je na rijetko dosegnute vještine lovljenja i prerade ribe. Nad tom hridi povijesti poput duha lebdi falkuša.

Falkuša je asketski, primordijalni brod. Ljuska nad kojom se razvijaju jedra ili izvlače dugački krakovi vesala da bi se letjelo ili hodalo morem. Kao i ljudi koji su je stvarali, ona je neutralno, grubo, ali pitko oličenje napora. Najčišća skica nadahnuća sa škrtim palubama, stvorena za jedrenje ili veslanje bez kraja i konca stojeći uz galeotski dugačka vesla.

U falkuši nema iluzija pa zato niti kićenosti. Završen je i savršen stroj. Tako izgledaju skromne, a istinite stvari, strojevi i alati započeti i završeni u nadi. Onkraj ohole samouvjerenosti tehnologa. Krhka je to ploha ljudske stopljenosti s alatom i sljubljenosti s prostorom.

Sve je na falkuši odvagano ozbiljno. Bez šarmantnosti i znakova opuštenosti samozadovoljnog konstruktora, falkuša je stvorena kao reliktni pratransformers.

To je redundantan radni stroj kojim se može ploviti dok te volja bogova ne satre do kraja. S pola jarbola, bez timuna, izubijan, izranjavljen. S razvijenim jedrima nalik je mitskoj korablji, ali i futurističkoj svemirsku sondi što oblinama otkriva forme života stare, iskusne civilizacije. Forme supremata čije su matematičke funkcije ispravljene debelim naslagama zamršene empirije.

Stoga su falkušini bokovi savijene plohe vremena. Nasuprot moru, gledana ispod strehe vjeđa, poprima proporcije prijetećeg, arhaičnog predatora gladnog vlastite brzine i nepobjedivosti koje ne vrijeđaju nikoga. Jer ona nije stvarana za pobjede, ona nije imala koga pobjeđivati.

Prostor u kome je falkuša stvorena, napučuje tvrd i žilav život što se dugo savija prije nego pukne. Anali njezina stvaranja epopeje su koje nisu glasoviti epovi, ali su legendarna predanja fortunala volje s mnogim tugama i samoćama utrnulih, nestalih života. Volje koja se dade predočiti samo nagonski naivnim, ali nezadrživim trkom mladih naraštaja prema moru. Ili životu, sudbini, kako hoćete. Opstanku ili nestanku.

Tako često znamo se diviti izvijenosti luka japanske katane. Zen mudrosti skrivenoj u njoj. Mantrama kovača koji su u taktu pjevanja žarili metal i razvlačili tisuće slojeva u britko savršenstvo brida oštrice.

Divimo se vikinškim drakarima ne videći kako je na rubu našeg mora stvorena jednako veličanstvena britkost, sažeti zen izraza života i opstanka s utkanim kodeksima i tajnama oblikovanja stvari. Izrađenih sasvim jednostavnim alatima i beskrajno složenom filozofijom stvarnosti.

Falkuša je crna poput sudbine: od pakline, katrana, vradžbina i molitvi protiv svega nepoznatog nad čim bi se mogla valjati. Ali nema u njoj skepse. Njezina je crnina svečana. Moćno sredstvo preživljavanja bez ukrasa nalikuje neumitnom čunu vozara iz Hada što klizi po granici elemenata vode i zraka. Iskreći vatru života i zračeći neslomljivošću smrtne proplazme koja ju je stoljećima pokretala i upravljala njom.

Falkuša je arheološka iskopina. Naš spas je njezin kraj, povjerovali su mnogi, ali se ona na rub tehnologijskog hubrysa vratila izranjajući iz sumaglice poput duha izgubljenih lađa što su i bez posade osuđene na vječnu plovidbu.

Kao prametar koji kaže da za sve što uzmeš treba isto toliko i dati da bi svijet ostao spašen. Onoga časa kad je taj zakon bio iznevjeren, falkuša je ustuknula. Ne i nestala.

Jer ne mogu nestati istine svijeta. Nakon kratkotrajnog iščeznuća vratila se kao čežnja i klopka za uspomene. Ali i podsjetnik i ohrabrenje da su, unatoč mnogim pljesnivim vremenima u kojima se činilo kao da Hrvati hrču nad morem stoljetnim snom, nastajale legende s istinom koja bodri. Naputak da u ostacima gena valja iznova raspiriti znanje upredeno u podsvijest mnogih nasljednika falkušinih graditelja.
Treba probuditi zaspale genijalne konstruktore i njihovu strast za vitkim formama. Izvući u njima skrivenu tajnu davno proniknutih elegancija i način na koji se one stapaju sa svijetom.

Oproštaj s falkušom je teatar. S vertikalom jarbola i kosinom parabole nabreklih jedara.U jednoj vizuri Komiže, na istoj vertikali osovljenoj nad morem nalaze se tvrđava »komuna« na rivi i monumentalno katedralno zdanje Mustera na vrhu, ispod Huma.

Na dnu te vertikale imaginarni je centar eliptične školjke komiške vale. U njemu, nedirnut razmetljivim zveketavim šibljem brbljave aluminijske oholosti besmislenih jedrilica punih bojažljivosti nevičnih vikend-mornara, lebdi konstrukt eterične falkuše.

Harmonija toga broda ista je harmoniji mjesta s kojim je uzajamno rađana. Tom graditeljskom slogu ništa se ne da niti dodati niti oduzeti. Osim proteklog vremena u kom su nastali. Za koje provju (pričaju) svi da je, unatoč krvavom životu, bilo prosperitetno i slavno. Da je urađalo idealima baš zato što je bilo užasno u svom trudu i boli. Ali veličanstvena, svevremenska djela nikad nisu nastajala u foteljama i obilju.

Igor Ratković

Autor je konstruktor robota, predsjednik je Hrvatskoga robotičkog društva.
Članak je izvorno objavljen u Vjesniku, 12. kolovoza 2002.

Fotografije:
Dinko Božanić,
iz albuma Rota palagruzona 2010.

preneseno sa portala mojotokvis.com