Anatolij Kudrjavcev: Susret s Komižom

Sačuvana malomišćanska duševnost

 

	Napisao:
	Anatolij Kudrjavcev

Dok se sa sedla svetog Mihovila zakompliciranom otočnom cestom spuštaš pod brdašce Hum dolje prema Komiži, naprosto ne možeš odoljeti nekim glasima što ti stižu iz morske daljine, i još jednom ti postaje jasno da si ušao u zonu sumraka gdje više ne vrijede pravila obične, svakidašnje životnosti novoga svijeta. Komiža naprosto ne pristaje služiti elementarnoj zbrojidbi i postojećim definicijama stvarnosti. To je gradić koji je pobjegao od rasporeda uobičajenosti te posjeduje bezbroj znakova naročitosti, kudikamo slikovitije od razglednica.

Pozdravi i pozivi

Doduše, ne može se odoljeti ni pozdravima i pozivima što ih s obzorja šalju Biševo, Brusnik, Svetac i druge morske fantazmagorije, koje od pogleda sklona doslovnostima prave tragikomičnu budalu. Riječ je o začaranomu poprištu koje surađuje s maestralom i s njegovim južnim kolegama, a iza čijih granica započinje neki tuđi, nedokučivi svijet što bježi u obećanja Velikoga Ništa. Čovjeka lutalicu spopadaju, dakle, neki neobični sni, vrlo srodni onima kakve ti je izazvao usud izlaskom iz Sydneyske uvale, kad si se posredstvom neboderskih morskih stijena rastajao s onim što jest i pohrlio pogledom u ono čega najvjerojatnije nema.

Ali ti sada silaziš u nešto što i te kako postoji, pa ti izražava dobrodošlicu na nekoliko različitih načina. Ne poklanjaj pažnju raznim okolišnim graditeljskim smetnjama oku, jer one ti ionako nemaju što reći. Odnosno, njihova marginalna nazočnost na tebe djeluje tek poput reklama u dnevnim novinama i ničim te ne poziva na emocionalno sudioništvo. Uostalom, u Komižu se ovaj put došlo s nečijim umjetničkim razlozima, pa više i nemaš pravo na konkretnosti. Uz tebe su, hvala Bogu, pjesnici Komižani — Jakša Fiamengo i Joško Božanić, i oni ti daju potporu za let iznad svih gnijezda.

Počast Ranku Marinkoviću

A stigao si, nepjesniče, s cijelom grupom znanstvenika i književnika, kako biste zajednički odali počast Ranku Marinkoviću, besmrtnom velikanu naše književnosti, koji je, po vlastitoj želji i nadahnuću, zatražio svoje zadnje tjelesno utočište na komiškom groblju.

Sve je, eto, postalo malo komplicirano te obvezuje na konvencionalnosti. Ali pokojni šjor Ranko zaslužuje da se pretvorimo u njegove zavazda odane vjernike. Samo, kad se nađeš na komiškomu groblju, posjećuju te i dusi mnogih drugih koji su već davno ili nedavno odlutali izvan ovoga svijeta. Sutra će te ponit — odjekuje ti u uhu potresna pjesma Jakše Fiamenga i Kreše Magdića, pa se naprosto ne možeš oteti dojmu kako smo svi na zajedničkom putovanju prema Nigdje i kako nas daljina zove na molitvu vezanu uz plač ostataka duša.

Čuješ, zatim, kako su se sudionici skupa, mašući buketima cvijeća, pošteno potrudili ne bi li o velikom pokojniku rekli nešto što je svima prije promaknulo, i na kraju ti se čini da je šjor Ranko s nama i da nas sluša iz svoje vječnosti. A ta vječnost smjestila se u Komiži, najlipšemu Malom Mistu na svitu, kako ti je upravo danas rekao tvoj prijatelj i školski drug Slavko Perić.

 

I zaista, Komiža u potpunosti zaslužuje takav kompliment. Taj je gradić nekakvo morsko biće čije uzbudljivo disanje slušaš na svakom koraku. Gledaj, slušaj i udiši, pa će ti se učiniti kao da su se vrijeme i prostor tu spojili u smisao. Kad vidiš one starce, okupljene na obali, kako sjede i zajednički šute, ili prebiru po zalogajima neke nove, odnosno stare facende, postaje ti jasno da su se oni našli na pravome mjestu, na izvorištu mašte. Mora biti da njihovo pričanje vazda dodiruje nešto što im stiže s obzorja i što se šulja duž kamenih zidova iza njihovih leđa, pogurenih od predugih i prečestih morskih šetnja brodicama.

Ali slušaj ono što se čuje i događa nedaleko ulaza u jednu od otmjenih zgrada pokraj obale. Četiri Komižanina u skladnom četveroglasju spontano šotovoće izvode stare dalmatinske pjesme, onako kako se pjevalo u vrijeme kad glazbu još nije bilo zatrovalo tam-tam vrištanje današnjih bezsluhista. Momci pjevaju kao za sebe same, čak ni ne osvrćući se na eventualne slušače. Pjesma, dakle, dovoljna sebi samoj, posljedica profinjena duhovnog izazova, u okolnostima koje su moćan slijed nasljednih potreba što ne robuju tijelu.

 

Komiža je, eto, uspjela očuvati svoju duševnost, i ne mogu joj je oduzeti ni bezbrojni kafići koji su svojim štekatima groteskno ugrozili prostor. Možda ti pušači i pijači zaustavljenih tijela negdje u svojoj eventualnoj podsvijesti slute kako su se, sa svojim banalnim potrebama, našli na krivomu mjestu. Jer šum mora ispunjena lađicama i jedrilicama kao da poziva na pustolovine izvan zadanih granica zaustavljenosti. Pogledaj: tu svi oblici složno hitaju prema moru i žele s njim surađivati. More su zapravo i oni sami.

 

Komiški su ribari bili gospoda!

 

Papa i "slono pogaca"

 

Nećeš se, na primjer, nimalo razočarati ako uđeš u zapanjujuće dvorište kuće gospođe Asje Fadić-Reskušić Kurine i susretneš sa starinskim zidinama koje je još u davnom Srednjem vijeku posjetio i promatrao tadašnji papa Aleksandar III. I kako se sad moraju osjećati stanari te zgrade kad zamisle čudne igre daleke prošlosti što su se zbivale pored njihova uzglavlja! Jer dotični je pontifex maximus, nakon što su ga komiški ribari dovezli s Palagruže gdje se sklonio od nevremena, osobno posvetio komišku župnu crkvu, što je čast bez premca u našim jadranskim stranama.

Ostaci Meuma

 

Ali Komiža nije sklona jednosmjernosti. Šetnja ti mora postati višekružnom i neutaživo radoznalom, osjetljivom na svaku poruku oblika. Ako si imao sreću pa si, zahvaljujući pjesniku Jošku Božaniću, stekao bitne podatke o bivšemu koje još vlada tim poprištem povijesnih čuda, osjećat ćeš se kao da putuješ nekakvim gotovo neopisivim Disneylandom. Doduše, rastužuju te one napuštene i polurazrušene kuće iz kojih do tebe, jedva-jedvice, dopiru šapati nekih davno potrošenih trajanja.

 

Pada ti na pamet kako bi današnja gospoda popunjenih džepova trebala nešto uložiti u oživljavanje tih sjena, ali pod uvjetom da se ne ogriješe o raspored izvornih oblika. Međutim, današnji tajkunaši najviše vole imitirati geometrijske praznine ploha što im služe kao zidovi atraktivnih škrinja za njihova bogatstva. No, Komiža je duhovno dovoljno bogata i bez tih škrinja. Prijatelj Joško te je, budalo, upozorio kako se na tomu prostoru, nekoć u doba antičke Isse, nalazio gradić Meo ili Meum, a njegovi ostaci još su vidljivi među tim starim zgradama i duž tih izlizanih ulica. Kad su nekadašnji Komižani u otmu predjelu kopali bunare znali su naići čak i na gomile prastaroga kovanog novca. I to upravo na mjestu današnje Nove crikve, na pjaceti gdje bi danas trebalo priređivati večeri komiške poezije i dodatno oživljavati mitološka lica s fasada, potamnjelih od starosti.

Ali ako se malko odmakneš odatle i uputiš prema južnoj strani, gdje se već žestoko osjeća nazočnost mora, stići ćeš do mjesta zvanog Bodak, gdje garbinade znaju dovesti valove i poplaviti cijelu kaletu što se pokušava obraniti voltom. Je li to neka vrsta ljubavnog akta između mora i kopna, ili je, naprotiv, izraz mržnje i duboke uvrijeđenosti mora stoga što mu se komiško kopno tako duboko uvalilo u njegovu unutrašnjost?

 

Simbolični otpad

 

Zapravo, tijekom cijele šetnje tim najneobičnijim dijelom Vele Bonde čini ti se da postaješ svjedokom bezbrojnih pojava koje su na trenutak znaci sklada, a zatim i svakakvih sukoba oblika. I to je sadržaj od kojeg ti zastaje dah. Neprestano se pojavljuju pojedinosti koje nisi očekivao, i svaka od njih ima ti nešto posebno reći. Zidovi, krovovi, stepeništa, balature, terase, prozori, kućna vrata i razni vremenski ukrasi pjevaju svoje nečujne pjesme ispunjene sjećanjima, tako da šetaču ne preostaje drugo nego skakutati iz desetljeća u desetljeće, iz stoljeća u stoljeće i slijediti poruke nestalih života.

Nitko ti ne brani dolutati i do mjesta u Veloj Bondi što ga Komižani zovu Stu Smetin, što bi, u prijevodu, trebalo značiti stotinu smetlišta. I zaista, gotovo je nevjerojatno kako i koliko sve te kuće i njihova okružja podsjećaju na nekakav simbolični otpad. Možda je tu nekoć bilo izrazito nečisto. Možda su bacili otpad. Ali sada ekologija tu više nije u igri. Danas je to tek nekakva nova igra oblika, koja ne smeta ni oku ni nosu, i samo je još jedno zorno iznenađenje.

 

A prijatelj i vodič Joško Božanić upozorava te kako su sve te okolne zgrade, među kojima ima i mnogo trokatnica, čak i četverokatnica te gotovo i nekakvih palača, bile nastambe komiških ribara. Komiški ribari su, dakle, bili gospoda! Ribe su im osiguravale pristojan standard i oslobađale ih nepovjerenja u materijalnost budućnosti. Uostalom, Komiža je nekoć imala čak sedam tvornica ribljih konzerva, a sada joj je, jadnoj, ostala još samo jedna, koja tek povremeno i djelomice funkcionira. Uzgred rečeno, ni današnji vinogradi, odnosno njihovi ostaci, ne daju podlogu za ona nekoć legendarna viška vina, pa se, malo po malo, sve pretvara u tzv. bućkuriš.

 

Uspomena na ribarsku prošlost

 

Kad promatraš ruševinu nekadašnje ugledne Mardešićeve tvornice, nesporedno uz plažu kraj crkve Gospe Gusarice, dođe ti da zavičeš od tuge i valjda još od nečega. Komiži je bilo suđeno da živi od mora i ribe, ali čini se da joj nova životna pravila to više ne priznaju. Doduše, još ima takvih koji bacaju u more mreže, parangale, vrše pa čak i tunje. Ali neusporedivo ih je manje nego što ih je bilo još prije dvadesetak godina. Životna pravila se mijenjaju, a i s ribom se događa nešto ružno.

 

Falkuša "usidrena" u muzeju

Komiža, međutim, ipak ne zaboravlja svoju ribarsku prošlost. U gradskoj kuli na obali, drevnoj tvrđavi iz mletačkog doba, možeš pogledati ribarsku zbirku, stalnu postavu ribarske tradicije Komiže, sve te uzlove, orte i znamenja na čelu s gajetom falkušom, zadnjom koja je iskušala davna mora, a danas "usidrenom" u tom jedinstvenom muzeju, tako da se svi današnji, koji su zainteresirani, mogu upoznati s onim što je bilo i čega više neće biti. Moderni uvoz svježe ribe s drugih kontinenata i aktualna ribogojilišna praksa prevarili su tu tradiciju i sad počinju puhati bitno drukčiji ribarski vjetrovi.

Sadašnja Komiža kao da ima isključivo turističke ambicije. I zaista, putnici još stižu iz raznih zemalja kako bi se okupali u relativno čistom moru te potrošili vrijeme u neobičnom, gotovo ni sa čim usporedivom mjestu, koje im se čini da je doprlo do samog kraja svijeta. Samo što hotel Biševo ne može primiti sve te napasnike. U srcu ljeta komiška je luka pretrpana jedrilicama i motornim brodicama turista, koji na njima imaju svoje ploveće apartmane i pripremaju spizu što su je donijeli iz svojih zemalja. Stoga je turistička zarada Komižana zacijelo svedena na simboliku.

Hotel za "široke mase"

Neki, doduše, iznajmljuju sobe u svojim kućama, tako da im pokoji vražićak uleti u džep. Ali pretpostavke o bogaćenju tu spadaju u elementarnu romantiku. A znamo da to nije samo komiški slučaj. Našu zemlju odavno su prestali posjećivati otmjeni i bogati turisti. Evo, recimo, dovoljno je kušati ono što hotel Biševo nudi kao svoj švedski stol i kao svoje pansionske obroke pa ti odmah postane posve jasno kako se tu radi o spizi za najšire mase, kako bi rekli nekadašnji ideolozi.

Pa kad taj strani svijet malo pozornije pogledaš, odmah ti, s oproštenjem, upada u oči njihova sveukupno ružna prostota. Svaki dan ih kljukaju fažolom i nekakvim mesnim, odnosno suhomesnatim, eventualno i ribljim antikvitetima, a oni sve gutaju poput logoraša. Neka im Bog da zdravlje! Ipak, mladom personalu hotela svaka čast. Riječ je o izrazito pristojnim i prijaznim mladim osobama koje znaju svoj posao. Međutim, očito je da tu materijalnosti ne funkcioniraju.

Ako te sreća dovela u komfornu privatnu spavaonicu što je iznajmljuje gospođa Lukrija Radeška Božanić, u idiličnoj kućici desetak metara udaljenoj od spomenutoga hotela, zahvali Bogu i smatraj se povlaštenim. Doduše, hotel Biševo ima modernu zgradu i barem na prvi pogled djeluje otmjeno. Samo što se sa svojim plohama ipak suprotstavlja komiškim zadanostima svuda uokolo, pa kad ga gledaš, čini ti se da si zalutao u nekakav zorni nesporazum. A i masa koja je okupirala sve hotelske sobe te neprestano maltretira prostor čudnim jezicima i gotovo karikaturalnim izgledom većine pojedinaca, znači dodatnu smetnju doživljaju.

"Bako" i "Jastožera"

Srećom, nedaleko odatle smjestila su se dva veoma zanimljiva restorana. Jedan se uvukao u bivšu jastožeru obitelji Marinković Meštražane i njegovi su se stolovi poredali iznad bazena u kojemu su se nekoć uzgajali ulovljeni jastozi, očekujući da ih Komižani i njihovi gosti uključe u svoje jelovnike. Ali to je jedan od onih mjesnih ugostiteljskih objekata izuzetno kratka sezonskog trajanja.

Dulje sezonsko vrijeme pripada susjednoj morskoj Konobi Bako, što se dogodila pred šljunkastom plažom i kao da je spremno za plovidbu ili barem za plivanje. Uostalom, u unutrašnjosti te konobe susrest ćete se s okruglim bazenčićem u kojemu plivaju polupripitomljeni ciplići, šparići, crnejići i jedan utovljeni, ako ne i noseći kanjac. A na samomu dnu leži i ni na trenutak ne mrda neki živi hlap gospodskog izgleda ali posve pobijeljele lijeve gangale. Valjda u znak potpune predaje.

Kameni zidovi konobe-restorana, ukrašeni umjetničkim slikama, uz diskretan i rafiniran odabir namještajnog dekora, ostvaruju ugođaj koji, uz mirise s rošitlja koji ti je pred nosom i u nazočnosti raskošnog izloga vinskih boca, izazivaju apetit gotovo pjesničkih razmjera. Vidi se to i po gurmanskom primjeru Jakše Fiamenga, a da se i ne spominje ostale akademike, književnike i znanstvenike okupljene u toj obrednoj bonkulovićkoj iznimnosti. Nema straha za hrvatsku kulturu dok naše vrhunske intelektualce tako služi apetit. A što se malko međusobno prepiru, to već spada u neku drugu vrstu komedije.

Brod na kojem se poštuje tradicija

Dani Ranka Marinkovića u Komiži poveli su svoje sudionike u posjet Biševu i Modroj špilji, znamenitoj atrakciji. Mnogima je to bilo prvi put. No, prije toga su se svi morali snimiti kako sjede na palubici legendarne komiške gajete falkuše. Okupljeni na tom brodu što ga je Joško Božanić pretvorio u mit, svi su izgledali izrazito opušteno, veselo i raspištoljeno. Neki su čak i pjevali. Valjda im je izbjegao onaj povijesni podatak o nekadašnjem ugođaju koji je morao vladati na falkuši.

 

Balotana pod krovom

 

Peteročlana posada tog broda morala je, naime, izuzetno strogo poštovati tradiciju te je tijekom veslanja i boravka na brodu svatko svakoga oslovljavao s Vi, bez obzira na dobne razlike. To bi također trebalo značiti da su nekadašnji komiški ribari i pomorci bili finiji čak i od današnjih akademika i književnika, od kojih bi neki, pogotovo oni izrazito umjetničke pozivnosti, barem jednog od svojih kolega gurnuli u more iz posve nepojašnjivih ideoloških, možda čak i psihijatrijskih razloga.
 
Komiža je, dakle, mjesto naslijeđene finoće, što ipak ne znači da se stanovnici međusobno tu i tamo ne svađaju. Valjda netko nekoga zna i zviznuti, odnosno verbalno ga uputiti u stanoviti međuprostor, ali životna pravila uglavnom se strogo poštuju. Barem formalno. Današnja Komiža raspolaže s moderno projektiranim i vješto izgrađenim unutrašnjim i vanjskim balotanama i tu se većina sastaje i zabavlja. To je ambijent duhovno izuzetno povoljan za kartanje i sve što ide uz tu kulturološku razbibrigu. Doduše, ima ih koji tvrde kako je taj projekt promašen budući se tu, uz više razboritosti, osim balotana i kartašnice, moglo graditi i košarkaško igralište ili neko srodno športsko natjecalište. No to su već razne verzije neslaganja i sitnih, bezazlenih razmirica.

 

Sjeta bivšeg plesnjaka

 

Ono što je tu neporecivo odnosi se na posve drugačiju temu. Odmah uz taj objekt nekoć, ne tako davno, nalazilo se ljetno okupljalište ljubitelja glazbe i plesa i tu, pod visokim krošnjama borova, zbivale su se romantične noćne zabave iz filmskih snova. Još uvijek je tu nazočna odavno napuštena polukućica plesnoga orkestra, a ostale su i uspomene na nekadašnje pjevače čiji su glasovi putovali pod zvjezdanim nebom onih ljetnih noći te se uspinjali i do najudaljenijih komiških kuća, onih tamo gore u Selu.

 

Ti su glasovi znali ulaziti kroz prozore dalekih spavaonica, pa čak i oplemenjivati iskonsko hrkanje onih koji ne bi ostali budni. Ima još mnogo Komižana koji se sjećaju i debitantskog pjevanja Jasne Zlokić, upravo u tomu plesnom vrtu, a zatim i onih koji duboko žale zbog napuštenosti i devastiranosti goleme vrtne dvorane pod krovom, koja tu uzaludno očekuje nekakvu primjenu, a nudi bezbroj mogućnosti za društveni život mještana i posjetitelja.

To se nadovezuje i na nedovoljnu primjenu gradske kinodvorane što raspolaže atraktivnom, iznenađujuće prostranom pozornicom gdje bi se mogle izvoditi čak i opere. Doduše, u Komiži već djeluje ugledna međunarodna baletna škola čiji se učinci očituju na tomu scenskomu mjestu. Utemeljitelj i voditelj Komižanin Jozo Borčić, nekad plesač, a danas pedagog i koreograf u milanskoj Scali, htio je nešto više od uživanja u moru i suncu rodne uvale.

 

Moto na Čitaonici
 

U Komiži ni glazba nije zanemarena i ima se gdje oglasiti. Ali zašto se tu ne bi potaknula i ozbiljna konkurencija afirmiranom viškom amaterskom kazalištu? Komižani su vraški talentiran, izrazito duhovit svijet, pa bi se, u tom smislu i na tomu mjestu, moglo događati svašta, možda i s vrlo dalekim odjekom. Gradonačelnik Komiže Vicko Mardešić, inače vrlo angažiran i očito sposoban, spreman je i voljan za pothvate, ali izgleda da se tu ipak radi o nemoći prouzročenoj siromaštvom.

A Komiža je gradić kojemu bi, naprosto, cijela država morala pohitati u pomoć i omogućiti mu da postane ono što zaslužuje, tj. svjetska atrakcija na svim svojim područjima stvarnoga i duhovnoga. Ne bi li to, barem, moglo postati mjestom privremeno oslobođenim poreznih opterećenja i novčanih obveza državi? Samo što smo mi postali poznati po tomu da ono najbolje prepuštamo propadanju, a sredstva nam odlaze i nestaju u nepoznatim pravcima. Prisjetimo se, usput, i našega Dubrovnika, već dugo prepuštena nepovoljnim povijesnim i političkim okolnostima!

 

A kad stigneš na Rivu, ponovno će te Joško Božanić upozoriti na onu starinsku zidnu ploču na kojoj piše: Požrtvovanje, značaj, rad — jedini spas domovine! To je ploča koju su davno usadili nad ulaznim vratima kuće na Rivi broj 31, gdje se već odavno nalazi Komiška čitaonica. Kao da te riječi simbolički djeluju poput upozorenja današnjim političarima koji su zaboravili na glavnu svrhu ljudskoga te se razbacuju ideološkom ambalažom koja izaziva surovost. Komižani su, eto, već davno bili svjesni da se jedino nesebičnošću, požrtvovanjem, poštenjem i radom može postići smisao postojanja, pa su izuzetno teške životne okolnosti znali spasonosno pretvoriti u svrhovitost.

 

Slutnje mira i sklada

 

Zanimljivo je poslušati govor običnih domaćih ljudi koji obilaze komišku obalu i zaustavljaju se na njezinim zidićima. Ima u tom govoru nečeg što podsjeća na onu legendarnu mediteransku ciničnost, ali i na naročitu, izdržljivu snagu, odnosno vjeru da se živi na pravomu mjestu. Ti se ljudi bar prividno prijateljski i zaštitnički ponašaju i prema onima koji su očito postigli izrazit stupanj redikuloznosti. Dakle, suprotno ponašanju bivših fetivih Splićana, koji su svoje redikule shvaćali isključivo kao ljekovita sredstva za postizanje fiktivne nadmoći, te su prema dotičnima znali biti izrazito grubi i nemilosrdni.

 

Drevno proročanstvo

To je i posve suprotno onomu što se osjeća u drugim sredinama, onima što su zaokupljene traženjem i pripremanjem na odlaske. Ili se tu radi o nekoj mediteranskoj optičkoj varci, jačoj od opstanka. Jer, sjetimo se da je pjesnik Božanić još prije 20-ak godina u Medvidini na Biševu, odjeven kao povijesna avet, proročanski odrecitirao onu potresnu pjesmu, pisanu po pučkoj predaji:

Duć će don
Kal će brodi ovin kulfon navigat,
A judi parston
Nad ove nase bonde kožat:
Onamo je nikal Komiža bila!

Ali Komiža je bila, Komiža jest i Komiža će vazda biti, usprkos Božanićevu iskrenom, domoljubnom strahu. Njoj vrijeme neće, očito ni ne želi nauditi. Stoga, čovječe, kreni naprijed, pokraj onih mjesta gdje si nekoć gledao Histrione kako izvode Shakespeareovu Oluju pa zatim Brešanova Arheološka iskapanja u selu Dilj, i uputi se duž Ribarske ulice u Moloj Bondi, ulice čije neobične, bajkovite kuće s jedne strane zaklanjaju polja na brdu i ne dopuštaju susrete s bezbrojnim stablima rogača, a s druge oduzimaju pogledu pravo na neprestano druženje s morem. Ideš, dakle, tom izuzetno sustavnom ulicom ispunjenom neobičnim, vrlo dosjetljivim principima življenja i vladanja prostorom te prolaziš pokraj mjesta raznih privatnih uspomena. Naići ćeš na spomen-ploču na kući negdašnjeg komiškog pjesnika i župnika Andrije Vitaljića, a nećeš odoljeti ni zovu što dopire iz kuće na broju 25, gdje je živio i umro Ante Petrić, komiški filozof europskog ugleda, autor Rasprave o ljepoti. Pa ti pada na pamet kako mu je u tom razmišljanju o ljepoti svojim stvarnim dokazima zacijelo pomogla i Komiža.

 

 

Komiški slikari

 

Tu se posvuda otkrivaju, ili barem slute, neke potvrde mira i sklada. Eto se i bezbrojne komiške mačke — ne one ljudske, nego prave — ponašaju izuzetno pitomo i komunikativno. Gotovo svaku možeš pogladiti i sklopiti s njom hitno prijateljstvo. Jedna se, primjerice, popela na pjesnika Jakšu Fiamenga i počela mu se vrtjeti oko glave i ramena, valjda očekujući da joj odrecitira neku od svojih divnih pjesama, možda onu Produži, lađo.

Ali ti ipak nastavljaš šetnju i zabavljaš se čudesnim igrama fiamengovskih fuga materine kuće. Jer iz svake kuće, naime, kao da dopire neka davna materinska riječ, pa se osjećaš kao da si počeo pripadati tom svijetu koji je živio prije tebe. Zatim stižeš do kuće na broju 80, gdje se rodio slikar Vinko Foretić, tajanstveni komiški marinist kojemu je sudbina odredila izuzetno težak materijalni život. Neki se još sjećaju kako je, nešto prije smrti, jadno odjeven i zacijelo gladan, znao sjediti na stubištu kuće pred ulazom u Starčevićevu ulicu. Taj iznimni umjetnik, čije dvije slike, Komiža i Ribar, vise u gradonačelnikovu uredu, bio je žrtvom neshvaćenosti i nekritičnosti.

A Komiža ima još rafiniranih slikara. Kakav je samo utjecaj toga gradića na apstraktno slikarstvo Borisa Mardešića čije slike ispunjaju općinsku dvoranu! Eto i splitske slikarice amaterke Ranke Jurišić, koja inače živi u Splitu, ali koja u Komiži svojih roditelja ne može odoljeti izazovima prizora, pejzaža i modela, pa veći dio godine stvaralački provodi u slikovitoj kućici uz Ribarsku ulicu. A ima u Komiži i još domaćih slikara.

Sjaj staroga mebla

Odmah nasuprot Ranki, također samotnički, živi gospođa Mirjana Šimić, u tri stotine godina staroj kući svojih predaka. To je jedna od onih kuća u kojoj se mogu zateći mnogobrojni stvarni i nestvarni svjedoci prošlosti i načina bivšega življenja. U prizemnoj kuhinji, negdašnjoj konobi, sa zidovima debelim 60 centimetara, ostao je iskonski hrapavi kamen, tek pokriven bijelom bojom kako bi djelovao intimnije. A drvenom skalinadom, kroz katoratu na plafonu, stiže se na gornje katove, u kojima se susrećeš s namještajem starim možda i dvije stotine godina, iz kojega te Brlićkini Domaći pozivaju na neki poseban, nevidljiv obred. Eto što je gospođi Miri uspjelo očuvati u Komiži!

 

Na kraju moraš svratiti i do komiške plaže, tek toliko da se uvjeriš kako ju je izrovala i unakazila nedavna poplava, lišivši je one nekadašnje idiličnosti i otkrivši negdašnju batudu, gdje se tuklo po kori iz koje se dobivala boja za ribarske mreže.

Marinkovićevi dani, organizirani u spomen na čast akademika Ranka Marinkovića, lani pokopanog u Komiži, nakon te šetnje završavaju. Tu, u Komiži, upoznao si i njegovu kćerku Anu te sina Vinka i njegovu djevojku Ivanu, izuzetno fine, pametne i nenametljive mlade osobe, koje su stigle da, kao njegovi rođeni nasljednici, stvarno i simbolički nastave i zastupaju umjetnikovu životnu misiju. Pa ti postaje jasno da si bio negdje blizu istini te si vidio i čuo nešto slično zametnutomu smislu.

Feljton je objavljen u Slobodnoj Dalmaciji od 05.10. – 09. 10. 2002.

Anatolij Kudrjavcev (Split, 1930. - Split, 24. ožujka 2008.), teatrolog, sveučilišni profesor, književnik i dugogodišnji kazališni kritičar. Osnovnu školu i Gimnaziju je završio u Splitu. Studij Kroatistike završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te zatim magistrirao i doktorirao u području komparativne književnosti. Godine 1980. godine nagrađen je Sterijinom nagradom za kazališnu kritiku. Sudjelovao je na znanstvenim simpozijima iz područja književnosti i teatrologije, a bio je i član Društva hrvatskih književnika. Objavljivao je eseje, feljtone i putopise u književnim časopisima i u novinama. Prevodio je s ruskoga, talijanskog i engleskog jezika. Često je bio članom stručnih žirija i selektorom za kazališne festivale.