Aleksandar posjećuje Palagružu, Vis i Zadar

Car Fridrik I. Barbarossa želi se u Europi predstaviti kao zaštitnik Crkve i traži prigodu da pokaže svoju nadmoć pa za 13.siječnja 1160. saziva sabor u Paviji. Car je pozvao i papu Aleksandra III. koji stanuje u Anagniju i antipapu Viktora IV., koji se nalazi u Segni. Poziv je upućen također kraljevima Francuske, Engleske, Danske i Ugarske. Aleksandar III. odlučno odbija poziv i izjavljuje da je sabor u Paviji nelegitiman, jer ga je sazvao car, a to je protiv kanonskih propisa. Dao je do znanja da on saziva sabor u Rimu koji će utvrditi valjanost njegova izbora za papu.

U Paviji na saboru imperijalisti časte kao legitimnog papu Viktora IV., koji ekskomunicira papu AIeksandra III. i sve njegove pristaše. Ne miruje ni papa Aleksandar III, pa 2. ožujka 1160. za svete mise, da bi i sam pokazao snagu svoga autoriteta, baca anatemu na cara Fridrika I. Barbarossu, na “njegova” papu Viktora IV. i na njihove pristaše. U listopadu 1160. godine saziva sabor u Toulouseu na kojemu kardinali, nadbiskupi i biskupi, opati, prelati, redovnički poglavari i kraljevi Španjolske, Engleske i Francuske priznaju Aleksandra III. kao zakonitog papu Svete Rimske crkve.

Temeljac Notre Dame

Slobodna Dalmacija, podlistak "Pape i Hrvati"

Papa Aleksandar III. sklapa savez s Normanima na Siciliji i uz njihovu pomoć vraća se u Rim u lipnju 1161. godine. Odmah ga posjećuje ugledna rimska obitelj Frangipani, ali u Rimu imperijalisti pripremaju lov na papu Aleksandra III. i on bježi u Francusku, pa u Sensu saziva sabor koji ekskomunicira Viktora IV. Car se na to razbjesnio, dolazi u Milano s vojskom, obilazi druge gradove Lombardije i Emilije. Vojska spaljuje zemlju, sije smrt, leševi leže na sve strane, zavladali su strah, tuga, pustoš, glad, mržnja, epidemija. Rim sa strepnjom očekuje carske “osloboditelje”.

U tim okrutnim prilikama papa Aleksandar III. ne miruje nego traži pomoć moćnika na sve strane. U Toursu 15. svibnja 1163. godine zasjedaju kraljevi Engleske Henrik IV. i Francuske Luj VII., 17 kardinala, 180 nadbiskupa i biskupa više od 10 opata, mnogo prelata i svećenika sa svih strana Europe. Svi ovacijama pozdravljaju papu Aleksandra III. kada se pojavio u dvorani i svi su ga priznali kao legitimnoga vrhovnoga poglavara Crkve. Potvrđena je ekskomunikacija antipape Viktora IV. No, papa ostavlja odškrinuta vrata za pomirenje s carem Fridrikom I. Barbarossom i šalje delegaciju caru da mu priopći zaključke sabora. Car ne prima dva kardinala, člana delegacije, već sarno dva biskupa. Razlog tome je što bi primajući kardinale kao delegate pape Aleksandra III. priznao ga kao zakonitog papu. Protiv toga careva postupka prosvjeduje Aleksandar III., ali sve prepušta mirnom tijeku događaja da ne bi pokidao niti pomirbe s carem.

Umire antipapa Viktor IV. 1164. godine i papa Aleksandar III. vraća se iz Sensa u Rim. U Parizu zahvaljuje kralju Luju VII. i postavlja kamen-temeljac velebne pariške katedrale Notre Dame, koja se gradila 200 godina. Dolazi u Marseille i sprema se brodom putovati u Ostiju. No, pizanska flota je pripravna oteti papu i on ide prema Siciliji, stiže u Messinu i tu je primljen sa svim počastima i poštovanjem. Čitava je Sicilija na svetkovini dočekala Aleksandra III. Bili su tu i svi uglednici i moćnici Sicilije, Kalabrije i Fuglie.

Pustošenje Rima

	Car Fridrik Barbarossa pred papom Aleksandrom III.

Kralj Vilim svoju flotu stavlja na raspolaganje papi Aleksandru III., opskrbi ga sa 60 tisuća fiorina i osigura za put u Rim. Flota s papom pristane 22. rujna 1164. godine u Ostiji, a sutradan je u bazilici sv. Pavla izvan zidina. Rimski Senat odaje počast papi Aleksandru III., narod ga pozdravlja, ide u procesiji do svoje bazilike u Lateranu i sada može iz Rima mirno ravnati Crkvom. Stiže mu potpora iz Carigrada od cara Emanuela koji je u sukobu s carem Fridrikom I. Barbarossom.

Car je bijesan, kreće u kazneni pohod. Zauzima Jakin, ide ravno na Rim, a grad je podijeljen i prestrašen. Car to iskorištava, upada u Rim, razara grad, ruši povijesnu crkvu sv. Marije in Turri, nasrće na portik bazilike sv. Petra, razara ga i lomi brončana vrata. Po rimskim ulicama leže tisuće leševa, krv teče na sve strane, u krvi je i bazilika sv. Petra. Car daje dovesti u baziliku sv. Petra antipapu Paskala III. i obavlja njegovu intronizaciju, a iz ruku antipape prima carsku krunu zajedno sa svojom ženom Beatrice.

Rimom zavlada epidemija malarije i pokosi cijelu vojsku. Umiru i neki biskupi. Sve je to shvaćeno kao kazna Božja na cara, a u prilog legitimiteta pape Aleksandra III. Car “heroj” napušta Rim ostavljajući u njemu pustoš. Aleksandar III. je u Beneventu jer je antipapa Paskal III. u Vatikanu, gdje umire 20. rujna 1168. godine. Odmah je izabran novi antipapa, Kalist III. Aleksandar III. ide u Englesku, tamo traži veze i potporu, susreće se s Tomom Becketom koji je upravo u žestokom sukobu s kraljem zbog njegovih posezanja u crkvene nadležnosti. Toma Becket je ubijen 29. rujna 1170. godine, a tri godine poslije Aleksandar III. ga je kanonizirao.

Traženje pomirbe

Ugled i moć pape Aleksandra III. stalno su u usponu i car Fridrik I. Barbarossa počinje tražiti pomirbu. Šalje delegaciju Aleksandru, a u Fuldi priznaje ga legitimnim papom. Sprema se ugovor o miru i pomirenju, koji je potpisan u Mlecima 1. kolovoza 1177. Na putu u Veneciju iz Rima preko jadranske luke Vasto papa Aleksandar III. posjetio je Palagružu, Vis, Zadar i neke druge gradove na našoj obali Jadrana.

Mir potpisuju papa Aleksandar III., car Fridrik I. Barbarossa i bizantski car Emanuel Komnen. Ceremonija potpisivanja mirovnoga ugovora obavljena je u crkvi sv. Marka. Car Fridrik Barbarossa klanja se papi Aleksandru III., baca se na koljena, a papa ga podiže u znak oproštenja i blagoslivlja ga uz poljubac mira.

Papa Aleksandar III. vraća se u Rim 1178. godine. Antipapa Kalist III. najprije je odlučio ne priznati mirovni ugovor iz Mletaka. Međutim, odustaje od toga nauma i traži oprost od pape, a on mu skida ekskomunikaciju i postavlja ga za rektora Beneventa. Mala skupina kardinala na to bira novoga antipapu Inocenta III. koji je poslije zatvoren i stupa u opatiju Cava.

Jedna od klauzula mirovnog ugovora u Mlecima bila je što prije sazvati ekumenski koncil pa su počele opširne i brižne pripreme. U ožujku 1179. godine održan je treći lateranski sabor na kojemu je bilo 300 nadbiskupa i biskupa, preko tisuću opata i prelata iz Europe i s Istoka. Donesena je odluka po kojoj je za izbor pape potrebna dvotrećinska većina glasova nazočnih kardinala izbornika. Određena je i minimalna dob od 30 godina za izbor nekoga za biskupa.

Papa Aleksandar III. umire 30. kolovoza 1181. godine u Civita Castellana, 55 kilometara od Rima. Na trećem pilastru s lijeve strane bazilike sv. Ivana Lateranskog je spomenik Aleksandru III., žestokom protivniku cara Fridrika I. Barbarosse protiv kojega je osnovao Lombardijsku ligu, a u čiju počast je sagrađen gradić Alessandria na granici između Piemonta i Lombardije. Kao teolog bio je glasoviti profesor na Sveučilištu u Bologni. Napisao je Teološke sentencije pod utjecajem filozofa i teologa Abelarda i Komentar o glasovitom kanonisti Gracijanu.

Bio je velik jurist među papama, glavna briga mu je bila položaj papinstva u tadašnjoj Europi. Na njegovom spomeniku u bazilici sv. Ivana Larariskoga, koji je radio Boromini, u kamenu je ispisan natpis “Svjetlo klera/ukras Crkve”.

U pisanim dokumentima prvi susret hrvatskoga naroda s papom Aleksandrom III. zabilježen je 1166. Te godine papa Aleksandar III. u pismu upravljenom opatici i redovnicama benediktinkama u Splitu veli da ih prima pod zastitu sv. Petra Apostola.

Poruka gusarima

Crkva sv. Nikole u Komiži

Godine 1169. papa uzima pod zaštitu templare u Vrani kada ih je odatle htio istjerati skradinski biskup. Tom prilikom upozorava gusare na moru i obali da se ostave svoga zlog ponašanja, a splitskog nadbiskupa i trogirskog biskupa poziva da gusare prisile crkvenim kaznama da se ostave gusarenja i pljačke.

Hrvatska će papu Aleksandra III. uvijek pamtiti po tome što je bio prvi nasljednik sv. Petra koji je pohodio naše krajeve, a to je povijesnim dokumentima zajamčeno. O tome pišu dva suvremenika i dva suputnika pape Aleksandra III., zatim splitski povjesničar Toma Arhiđakon, koji je to zabilježio u svojoj knjizi “Historia salonitana” pedesetak godina poslije. I napokon o tome svjedočanstvo daje početkom XVI. stoljeća Zadranin, učeni teolog i povjesničar, sudionik značajnih događaja u Crkvi svoga vremena i svoga hrvatskoga naroda, blizak s papom Leonom X., koji je Hrvatskoj dodijelio naslov “antemurale christianitatis” i napokon modruško-senjski biskup Šimun Kozičić Benja. Ta četiri povijesno neprijeporna dokumenta se dopunjuju i ni u čemu jedan drugome ne suprotstavljaju.

Prva dva su talijanski pisci i biIi su neposredni sudionici na papinu putu. Prvi je nadbiskup Romualdo Guarna, učen i ugledan čovjek, poznavalac medicinskih znanosti. Godine 1154. postao je nadbiskupom u rodnom gradu Salernu, a umro je 1181. godine. S papom Aleksandrom III. krenuo je na put u Veneciju brodovima kao poslanik svoga kralja Vilima II. (nazvan Dobri), a on je papi stavio na raspolaganje svoje brodove. Nadbiskup Guarna kratko izvješćuje o tome putovanju u Veneciju i pohodu našoj jadranskoj obali u svome djelu “Chronicon”.

Ivica Mlivončić
Iz podlistka “Pape i Hrvati”
Slobodna Dalmacija, 28. kolovoza 1994.